Konzervativna svijest, etnički esencijalizam i bosanski identitet

Senadin Lavić

Religijski identitet

Srednjevjekovni evropski svijet, poslije pada Rima i razvoja Bizanta do epohalnog naleta novovjekovne znanosti koja poslije J. Keplera prirodi više ne prilazi kao djelu Boga, već mogućem predmetu eksploatacije u koji se urezuje svojim matematičkim proračunom i nacrtom, identitetno je svoju vlastitost određivao kroz religijsku svijest kao fomu ljudskog odnosa prema svijetu. Uz pohod prirodne znanosti išao je i okret društvene svijesti i odnosa u Evropi polazeći od velikog političkog okreta u Engleskoj u 17. stoljeću, Francuskoj u 18. stoljeću i Njemačkoj u 19. stoljeću. Do tad religija je bila stožerna forma identifikacije velikog broja ljudi i ljudskih zajednica uopće preko koje se stoljećima objašnjavalo svijet, usmjeravalo čovjeka na neki red, određivalo formu postojanja, osiguravalo metafizički oslonac socijalno-kulturnim grupama ljudi. Stoljeća religijske svijesti kao dominantne formirala su mentalitet i disciplinu, odanost dogmi i poštivanje određenog reda, i pokazala su zahtjev za holističkom semantikom ljudskog postojanja.

Mustafa Imamović je podsjetio da je vjersko uvjerenje i ispovijedanje na Balkanu “uvijek bilo bitnim elementom samoidentifikacije.” Za taj uvid podsjetio je na carigradskog patrijarha Georgija Sholarija Genadija koji je sredinom 15. stoljeća tu ideju na klasičan način izrazio. O tome možemo dobiti vrijednu informaciju od S. Rancimana koji kaže:

“Građanin Carigrada bio je potpuno svestan svoje grčke i rimske baštine, ali njegov osnovni pogled na život bio je različit. On se manje radovao životu u ovom svetu i više se zanimao večnošću. Zbog takvog stanja duha lakše je primao ideje koje su dolazile sa Istoka nego one sa Zapada; istorija Vizantijskog carstva je istorija prodiranja istočnjačkih ideja koje su davale drugi ton grčko-rimskoj tradiciji, i istorija povremenih reakcija na to prodiranje. Jer uprkos svemu tome, grčko-rimske tradicije istrajale su do kraja. Čak i u petnaestom vijeku ljudi u Carigradu raspravljali su o prirodi njihove civilizacije. Oni su bili Romaioi, da li su isto tako bili i Jelini? Poslednji veliki građanin carstva, dao im je odgovor: „Iako sam Jelin po govoru”, — on je govorio, — „ipak nikada neću reći da sam Jelin, jer ne verujem u ono što su Jelini verovali. Voleo bih da se nazovem po svojoj veri, i ako bi me ko upitao šta sam, odgovorio bih „Hrišćanin” … Iako je moj otac stanovao u Tesaliji, ja se ne nazivam Tesalcem nego Vizantincem; jer sam iz Vizantiuma”.” (Steven Ranciman, Vizantijska civilizacija, prevod s engleskog Desanka Kurtović, Subotica: Minerva, 1964, str. 25.)

Spram oblikovanja identiteta preko religije u predmodernom dobu postoji sasvim drugačiji otklon u novovjekovlju. U industrijskom i postindustrijskom svijetu kapitalizma filozofija, religija, umjetnost, znanost i drugi sadržaji ljudskog kreativiteta bivaju uvučeni u procese stjecanja neke vrste dobiti i korištenja za svrhe i potrebe koje se nalaze izvan njih samih. Najbezočniji “korisnik” religijskih sadržaja jeste politika – posebno u onim dijelovima evropskog kontinenta koji su nerazvijeni, obrazovno urušeni i kulturno zapušteni. Pored toga, vrlo važan proces zahvata društvenu strukturu u prelasku iz agrarnih u industrijska društva, praveći oštru razliku između naroda (ethnos) i nacije. Oznaka ethnos (narod, Volk) odnosi se na velike grupe, “narode”, koje su oblikovane u predmodernom ili prednacionalnom dobu. Oblikovanje nacije, tome nasuprot, tek je djelimičan aspekt društvene modernizacije od početka industrijalizacije i demokratizacije društvenog života ljudi koji više nisu podanici nekog monarha već slobodni građani formirane nacije-države.

O bosanskoj naciji i kulturnom identitetu narodnih / etničkih grupa

  O naciji svi govore ili smatraju da mogu govoriti kao o nečemu samorazumljivom. To je pojam koji se zdravorazumski koristi i najčešće se lijepi za pojave i procese koji nemaju velike veze s njim. Balkanska navika je da se uz religiju veže određenje naroda i identiteta, a onda da se ne razlikuje kulturni identitet (ethnos ili neka narodna grupa) od pravno-političkog identiteta (nacija ili zajednica ravnopravnih i slobodnih građana). Spram toga, zalagati se za znanstveno bavljenje nacijom, podrazumijeva da se ide s one strane političkih mitova i zdravorazumskih borbi oko pojmova. Tada se neće moći pojaviti dokona domaćica iz predgrađa, iz mitske saburbije, i davati “upute” i “mišljenje” o onome što pišu i govore univerzitetski profesori. Ovdje, naravno, ne želimo dati odgovor o tome kako se dospjelo u stanje društva u kojem su porušeni svi kriteriji logičkog mišljenja, u kojem znanje više nema apsolutnu vrijednost, u kojem znanost biva mjerena ideološkim kriterijima politike ili religije. Ni to nije slučajno u ljudskoj interakciji!

Bošnjaci nemaju, kao ni Srbi ni Hrvati, niti bilo ko drugi u Bosni, krizu ili zbunjenost oko svoga imena, jer su oni odabrali svoja kolektivna imena. Prava konstatacija ukazuje na neoblikovanu svijest o svome bosanskom okviru. Etnopolitika ih manipulira i konfrontira kao zavađene skupine u procesu skrivanja tog okvira! Oni, ustvari, imaju krizu egzistencije u etnokratiji jer nemaju jak državni sistem u kojem bi mogli ostvariti svoju ljudsku potrebu za kvalitetom života. Ovdje se tako jasno vidi bitna povezanost nacionalnog (državnog) s ekonomskim koja je stara odredba uspostavljanja nacija u Evropi. Bošnjacima se dogodilo, kao i Srbima i Hrvatima, da njima raspolažu političke partije kao s predmetima vlastitih projekcija koje podržavaju medijske, policijske, sudske, poslovne i druge strukture. Upravo ta etnopolitika, koja sve bitne sadržaje vuče iz 19. stoljeća, vodi direktno u urušavanje države i državnog sistema jer mu nadređuje partijske i religijske strukture etnocentrizma, te cjelinu nacionalnog (državnog) postojanja reducira na plemensko-konfesionalnu diferenciju. Gotovo nestvarno, ali vidljivo, u pojedinim trenucima društvenog djelovanja partija postaje pozicionirana iznad  države – partija kao poslovno-interesna grupacija ljudi. Političke oligarhije preko naroda (ili u ime naroda) kao objekta manipulacije ostvaruju vlastite poslovne intrese i cjelokupan društveni sistem podređuju sebi. Politička borba se pretvara u borbu za državne resurse i javna preduzeća preko kojih se osigurava finansijska moć i kontrola sistema. Svako pitanje o Bosni i bosanskom interesu brzo napadaju čuvari “plemenskih istina” destruktivnom i koncentriranom “paljbom” po svima koji podsjećaju na primarnost bosanstva u politici i jasno razlikovanje kulturnog identiteta od političkog identiteta kao kriterija koji je u evropskom svijetu dostignut i postuliran u svakodnevni život. Etničko-religijsko zaziđivanje bošnjaštva u nekoliko reducirnih narativa postaje za jednu grupu ljudi vrlo isplativ ekonomski resurs, te je svaka politička ideja građanske sekularne Bosne difamirana kao izdaja Bošnjaka (ili Srba ili Hrvata), a ustvari se radi o direktnoj prijetnji partikularnim interesima članova oligarhije koja dogmatski ponavlja političku mantru o zaštiti “naših nacionalnih interesa”. Time su interesi Bosne stvarno potisnuti i onemogućeni.

Podudaranje konzervativnog etnocentrizma i velikodržavne hegemonije

Dubinski se podudaraju narcisoidna demagogija konzervativaca bošnjačkog etnocentrizma i velikosrpsko antibosansko reduciranje Bosne na “regiju” ili “geografski pojam” bez supstance i Bošnjaka na “versku skupinu” koja se odmetnula od svoga korjena i “pradedovske vere”! Obje grupacije rade na urušavanju bosanskog identiteta i sekularne države. Narcisoidni konzervativci unutar bošnjačkog kolektivnog obličja po inerciji nastavljaju produbljivati malograđanski strah od promjena, bezrazložno slaviti ancien regime, odbijati novo i to stanje bez svijesti o sebi onda predstavljati kao vrhunsku vrijednost. U takvoj umrtvljenosti se osjeća sigurnost i spas! Svijet svakodnevlja postaje ravan, površan, miran, definiran, zaokružen u neznanju. Sve su ideje “razblažene” i nema više nikoga da govori kao slobodnomisleći akter društvene zbilje! Niko se u društvenom ambijentu ne smije pojaviti s drugačijim idejama od već postuliranih! Stoga je sve moguće u društvu gdje dokone kućanice, starlete i influenserke “podučavaju”  javnost o istinama konzumerskog svijeta, modnim trendovima, razblaženim likerima, sex pozama, najboljim destinacijama za odmor, novim automobilima i usput upozoravaju univerzitetske profesore na vokabulare koji primjenjuju u svome radu, jer “naš narod” ne može da ih razumije i biva zbunjen. Nametnuti zahtjev “narodnjački govoriti” postaje kriterij svakog govora o društvenoj zbilji. U ovome völkisch zahtjevu  ogleda se sva mizerna struktura opće pervertiranosti društvenog života u mračni völkische Bewegung, gdje je narod razumljen kao “prirodna zajednica”, biološka jedinica, temelj postojanja, nešto “organsko”, kao jedno “veliko narodno tijelo” (Volkskörper) koje je predestinirao krvlju i vječnim karakteristikama koje se ne mijenjaju. Etnicitet i nacija su, ipak, samo ljudske povijesne konstrukcije, dakle, kategorije koje nastaju na jednom stupnju tehnološke razvijenosti čovjeka. I mijenjaju se u svojoj strukturi! Ništa više…

Populizam je uzeo maha i u ideološku tminu zaogrnuo cjelinu društvenog života građana  reducirajući njihove svjetonazore na puki konzervativizam i kvazireligijsku interpretaciju. Monopol na Bošnjake potežu religijske i političke institucije, a to onda znači da u njima postoje projekcije, narativi, projekti, ideje koje se preko “naroda-objekta” trebaju provesti. Sociološki naslikana slika dominirajućeg Volka upozorava da su ljudi uhvaćeni u opasne mitske imitacije “svetosavskog” nacionalizma koji polazi od religijsko-“plemenske” definiranosti socijalne grupe i njezinog krutog držanja u izvanhistorijskom “trajanju” gdje se ni jedan dio postojanja ne mijenja, a prema tome ni identitet statične gomile koja kao homogena ne može promijeniti ni jedno svoje mišljenje, svojstvo, naviku ili iskustvo o svijetu. Zadnjih sto i pedeset godina u Srbiji pokazuju sasvim jasno šta se događa kada religijska institucija upravlja svim procesima jednog naroda. To je zaleđeni svijet pojava, u ahistorijskom ambijentu bez refleksije o sebi i svojim tragičnim udesima, u kojemu simulakrumi svetih vitezova feudalnog doba pljačkaju svoje zaluđene narodne grupe i guraju ih u mržnju kao jedinu egzistencijalnu formu. Nema ništa tužnije od pojave da bošnjački glasovi učestvuju u kakofoniji antibosanske propagande i počinju imitirati feudalne mentalitete.

Bošnjaci u Bosni ne bi smjeli nasjesti na etničko-religijski nacionalizam koji dolazi iz srbijanskih centara hegemonijskog planiranja! Bošnjački etnocentrizam direktno potpomaže  rastakanje bosanskog identiteta i svođenje Bosne na “etničke teritorije” tri “plemena u agoniji”. Dakle, bez obzira kojoj etničkoj grupi pripadali građani Bosne, oni nisu gomila ili čopor kojim upravlja sveznajući prvosveštenik koji posjeduje apsolutni uvid u sve što misle, rade i osjećaju kao cjelina. Građani Bosne su pluralna semantička zajednica ljudi koji trebaju misliti kao odgovorni pojedinci. Tako se pokazuje sasvim jasno, prateći povijesno-komparativno, kako konzervativizam i hegemonijski nacionalizam u svojim naracijama pretvaraju Bosnu u “tamni vilajet“ ili u neku negativnu distopiju – jednom što to rade planski i ciljano kao destruirajući projekt, a drugi put zato što ne znaju kuda idu.

Iz ljubavi prema Bosni kao našoj majci potiču sve naše metafizike, politike, estetike i svjetonazori.