Karavelić: Trideset godina odbrane Bosne i Hercegovine i savremeni izazov

Doc.dr.Vahid Karavelić, penzionisani general major:

Bosna i Hercegovina se od svog postanka kroz historiju neprekidno branila od mnogih carstava, agresora i svojih susjeda. I prije trideset godina morala se braniti od svojih susjeda, gdje ta borba traje i danas. Meša Selimović je rekao : „Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju,……, zbog istorijske kobi, nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru. A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu“.

Naime, raspadom SSSR i njegovog vojnog bloka, socijalističkog bloka zemalja istočne evrope, rušenjem berlinskog zida devedesetih godina prošlog stoljeća uslijedila je i disolucija SFRJ. Tom prilikom velikosrpski nacionalistički beogradski režim na čelu sa Slobodanom Miloševićem spoznaje svoju šansu za ostvarenjem svojih historijskih nacionalističkih ciljeva, zbog čega vojnim planom „Ram“ devedesetih godina prošlog stoljeća planira i izvodi agresiju na BiH, tačnije u aprilu 1992. Planirano je za nekoliko sedmica oružanim putem okupirati BiH, uspostaviti okupacionu, marionetsku vlast i osujetiti njeno međunarodno priznanje i istu nasilno zadržati u krnjoj Jugoslaviji odnosno „Velikoj Srbiji“, što je najavljeno još 28. juna 1989. na Gazimestanu, nakon čega dvije godine kasnije 25. maja 1991. slijedi i dogovor u Karađorđevu između Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine.

Političko rukovodstvo BiH je pratilo i cijenilo geopolitičku kao i sigurnosno odbrambenu situaciju u regionu a posebno u BiH, zbog čega su i preduzeti koraci na kakvom takvom organizovanju stanovništva za eventualnu odbranu od predstojeće agresije. Još 1991. oraganizovan je patriotski front kroz Patriotsku ligu za odbranu od predstojeće agresije. Pored patriotskog fronta ona je imala i svoju policiju i svoju Teritorijalnu odbranu, međutim, tim snagama je prethodno oduzeto oružje po nalogu saveznih organa iz Beograda, istovremeno su u večini iste napustili pripadnici srpskog i hrvatskog naroda, nakon čega su te snage u organizacijsko-personalnom smislu ostale na jednoj trečini u večini sa bošnjačkim sastavom i manjim brojem druga dva naroda i ostalim. U momentu međunarodnog priznanja BiH ona nije imala gotovo ništa za vođenje oružane borbe za svoju odbranu, ali je imala svoje patriote koji su imali velika hrabra srca i želju za odbranom svoje domovine kao i bezbroj puta u njenoj historiji.

Odmah po međunarodnom priznanju, Predsjedništvo RBiH donosi Uredbu o ukidanju dotadašnjeg RŠ TO i obrazuje novi štab TO Republike RBiH, proglašava stari bosnski grb s ljiljanima za oznaku vojske, a zatim i Odluku o objedinjavanju svih organizovanih i naoružanih sastava na cijeloj teritoriji BiH i stavljanju pod jedinstvenu komandu Štabova TO, buduču Aremije RBiH sa rokom 15. april 1992. Agresija na BiH bijesni, formiraju se mnogobrojne brojčano male jedinice, a zatim se vrše ukrupnjavanja u brigade i korpuse. U međuvremenu u maju RBiH postaje i članica UN-a, a u julu se formiraju Oružane snage i Armiju RBiH. Dan stavljanja i objedinjavanja svih organizovanih naoružanih formacija u BiH pod jedinstvenu komandu, 15. april se službeno uzima i obilježava kao dan Armije RBiH.

Armija RBiH čije su preteće Patriotska liga i Teritorijalna odbrana sa svojim oznakama postaje legalna i legitimna oružana sila Vlade RBiH, po uzoru na mnoge zemlje svijeta, koja stasa u respektabilnu vojnu silu koja će u konačnom i odbraniti BiH. Samoproglašena Republika Srpska i HR-Herceg Bosna i njihove vojske, kao i AP Zapadna Bosna i njena vojska su bile parapolitičke i paravojne organizacije. Za sve navedeno Međunarodna zajednica je znala i sa distance bila pasivni posmatrać. Armija je nastajala iz pepela uz neprekidno vođenje žestoke oružane borbe na svim frontovima diljem Bosne i Hercegovine. Shodno aktuelnoj situaciji u Ukrajini Florence Hartmann se pitala : „Gdje je Evropa bila za BiH kada je trebalo 90-tih ?! Evropa je dužna BiH, dužna je svojim vrijednostima koje nije branila u BiH !. Poruka bh građanima: Vi ste pokazalai šta je ponos, hrabrost i otpor, a bili ste u težoj situaciji nego Ukrajinci danas“.

RBiH sa svojim predsjedništvom kao Vrhovnom komandom sa svojim Generalštabom, svojim korpusima i samostalnim divizijama i drugim manjim jedinicama u sadejstvu s jedinicama policije multietničkog sastava brani se bez gotovo ikakve pomoći od EU i MZ. Nažalost, znajući ko je napada MZ je uvela embargo na oružje, što je značilo smrtnu presudu za armiju. Komparirajući sa današnjim stanjem u Ukrajini Christiane Amanpour kaže : „Sarajevo nikada nije palo, svi su otpisali Sarajevo i branioce tokom četiri godine. Čak su imali i UN-ov embargo na oružje.Vezali su im ruke iza leđa. Dok su srpskim separatistima oružje dostavljali Srbija, Rusija i svi ostali koji su ih podržavali. Uprkos svemu tome, Sarajevo nije palo, a ništa nije dobilo od zapada. Sve je do onoga što je u srcu ljudi i onoga što su u stanju uraditi.

Tokom gotovo cijelog perioda rata Armija je prsima svojih boraca branila bosnu u krajnjoj oskudici svega onoga što je potrebno za vođenje oružane borbe. Međunarodna zajednica je prepustila Armiju RBiH na milost i nemilost agrasoru. Danas u slučaju agresije Rusije na Ukrajinu predsjednik Ukrajine MZ kaže: „Mi smo ljudi. Vaša humanitarna dužnost je da nas zaštitite, da zaštitite ljude. Vi to možete napravit. Ako to ne napravite ili ako nam u najmanju ruku na date avione kako bi smo se sami zaštitili, zaključak je samo jedan : Želite da nas ubiju“. Ovi vapaji Ukrajine su urodili plodom što je svakako za pohvalu za razliku istih takvih vapaja BiH 1992. na koje MZ uopšte nije reagovala.

Danas branioci Ukrajine iako su napadnuti od strane Rusije ni blizu nisu u teškoj situaciji u kakvoj su bili branioci BiH. Dali je rat u BiH pouka za MZ pa se danas dobro organizovala u slučaju Ukrajine ili neki strah od nekog trečeg svjetskog rata i mogučeg nuklearnog rata pa obilato pomaže branioce Ukrajine, neznamo, ali je u svakom slučaju za pohvalu. Zašto MZ to isto nije učinila i prema braniocima BiH ?. Naprotiv, začuđujuće bila je indirektni saučesnik u dva Udružena zločinačka poduhvata sa istoka i zapada nad BiH i u genocidu u Srebrenici nad građanima BiH, prije svega Bošnjacima kao narodu. Ako je BiH bila pouka za MZ za njen pravilan sadašnji postupak u Ukrajini, zaočekivati je da će i u eventualno novim takvim krizama isto reagovati, čime bi se zasigurno osujetile nakane mnogih nekih novih agresora sutra. U BiH rat je trajao dugo upravo zbog slabosti i grešaka MZ, nasuprot tome zaočekivati je da će zbog ovakvog organizovanog postupka MZ rat u Ukrajini trajati znatno kraće.

Historijske činjenice govore da je malo prostora u svijetu na kojima je kroz historiju bilo toliko nasilja kao što je bilo na prostorima današnje BiH. Bila je žrtva više svjetskih carstava. Ni jedan lokalni, regionalni pa ni svjetski rat je nije zaobišao. Atentatom Gavrila Principa u Sarajevu 1914. bio je povod početka Prvog svjetskog rata, a zatim najdužom vojnom opsadom Sarajeva 1992., kao i Udruženim zločinačkim poduhvatima i genocidom u Srebrenici, BiH je postala historijski poznata u svijetu.

Od svog nastanka do danas gotovo u kontinuitetu zbog svog specifičnog geopolitičkog položaja ona je izložena nasilju, teroru i agresijama, što ukazuje da će i u budućnosti njen prostor potencijalno biti tome izložen ukoliko MZ nebude postupala na način kako danas postupa u Ukrajini i dok se neosigura veća pravda i neizvrši ozbiljna reforma svjetskog društvenog poretka. Stoga pošto je ta ista MZ kreator Dejtonskog mirovnog sporazuma i činjenice da se od rata do danas nastavila borba za nestanak BiH, i da i dalje traje, čak i jača na istoj ideologiji od strane istih retrogradnih političkih snaga koje su dovele i do rata, na MZ je velika odgovornost za budučnost BiH. Ona je dužna, odgovorna i morala bi sve učiniti i danas ispraviti svoje greške prema BiH, na način da osigura njenu trajnu prosperitetnu budučnost izgradnjom njenog društveno političkog sistema na načelima i principima savremene demokratije, kao multietničke i sekularne društvene zajednice, odnosno građanskog društva.