KAKO JE EUROPA NAPUSTILA TEMELJNA PRAVNA NAČELA U BOSNI I HERCEGOVINI

Duga je lista izokretanja i kršenja temeljnih pravnih načela u Bosni i Hercegovini, koje promoviraju i provode prvenstveno predstavnici Europske unije (prethodno Europske zajednice).

Ovaj popis počinje izokretanjem načela suverenosti, koje su počinili službeni predstavnici tadašnje Europske zajednice, lord Carrington i Jose Cutileiro, na Lisabonskoj konferenciji u organizaciji Europske zajednice u februaru 1992. Jedan od temeljnih postulata političke teorije i ustavnog prava, koji kaže da je suverenitet države nedjeljiv i neprenosiv, izokrenuli su Carrington i Cutileiro koji su suverenitet Bosne i Hercegovine i njen teritorij podijelili na tri odvojena, etnički definirana dijela, a zatim prenijeli te dijelove samoproglašenim vođama tri glavne bosanskohercegovačke etničke skupine (Alija Izetbegović, Radovan Karadžić, Mate Boban).

Etničko čišćenje i genocid koji su uslijedili u razdoblju od 1992. do 1995. bili su izravna posljedica Carrington-Cutileirovog izokretanja postulata o nedjeljivosti i neprenosivosti suvereniteta: kako bi se iz jedinstvene višenacionalne teritorije stvorile tri kvazi-suverene monoetničke teritorije od multietničke teritorije suverene države Bosne i Hercegovine, bilo je potrebno očistiti ove tri teritorije od pripadnika drugih etničkih skupina. Kako se taj cilj mogao postići samo masovnim nasiljem, rat i genocid koji su uslijedili od 1992. do 1995. bili su, zapravo, izravna provedba Carrington-Cutileirovog plana, plana od kojeg se Europska zajednica, a potom i Europska unija, nikada nije distancirala.

Dužnosnici Europske unije do danas nisu priznali suverenitet Bosne i Hercegovine i njenih institucija, kontinuirano inzistirajući na obrascu komunikacije i pregovaranja isključivo s tri samozvana etnička čelnika, koji se tretiraju kao tri kvazi-suverene plemenske poglavice (danas su to Bakir Izetbegović, Milorad Dodik i Dragan Čović). Na taj način su dužnosnici Europske unije praktički transformirali ustavnu strukturu suverene države Bosne i Hercegovine u zajednicu plemenskih zajednica.

Daytonski mirovni sporazum, kojim je okončan rat u novembru 1995., pokušao je vratiti suverenitet Bosne i Hercegovine. Međutim, unutarnji suverenitet države nikada nije u potpunosti obnovljen s obzirom na činjenicu da su ‘entiteti’ dobili arbitrarno pravo veta (tzv. ‘entitetsko glasanje’) u donjem domu državnog parlamenta, Zastupničkom domu. Također, u gornjem domu Parlamenta, Domu naroda, tri glavne etničke skupine također su dobile arbitrarno pravo veta. S obzirom na taj dvostruki ključ veta, državni suverenitet je drastično smanjen, ako ne i praktički ukinut.

Kao kompenzaciju, Daytonski mirovni sporazum je u svom Aneksu 10 uveo instituciju Visokog predstavnika, sa zakonskim pravima nadjačavanja blokada koje mogu biti uzrokovane vetom u oba doma. Da bi se dodatno ojačao državni suverenitet, Daytonski mirovni sporazum je u svom Aneksu 9 uveo instituciju državnih korporacija. Kako bi preokrenuo neke od posljedica etničkog čišćenja i obnovio ratom poremećene imovinske odnose, Daytonski mirovni sporazum je u svom Aneksu 7 uveo obveze povratka izbjeglica i obnove njihove imovine koju su okupatorske snage zaplijenile.

Međutim, od 1995. do danas, ni odredbe Aneksa 7 ni one iz Aneksa 9 nisu provedene. Trenutna situacija u Bosni i Hercegovini, u kojoj državnu imovinu potražuju entiteti, a veći dio privatne imovine izbjeglica još uvijek drže oni koji su je oduzeli tokom rata i kasnije, u najvećoj je mjeri posljedica teških kršenja Daytonskog mirovnog sporazuma usljed neprovođenja njegovog Aneksa 7 i Aneksa 9.

Vijeće za provedbu mira, tijelo formalno nadređeno Visokom predstavniku, također je ušlo u proces kršenja Daytonskog mirovnog sporazuma predloživši opciju ukidanja institucije Visokog predstavnika pod izvandejtonskim uvjetima označenim kao ‘5+ 2’. Time je također povrijeđeno jedno od osnovnih pravnih načela: nijedan ugovor ne može ostati valjan ako poništite ili isključite bilo koji njegov dio. Jer, ukidanje Visokog predstavnika, kao središnjeg dijela Aneksa 10, dovodi do ukidanja cijelog Aneksa 10, a time i cijelog Daytonskog mirovnog sporazuma.

Budući da nije inzistirala na implementaciji Aneksa 9 i stvaranju državnih korporacija, sada Europska unija preko Visokog predstavnika inzistira na ‘podjeli’ državne imovine (zemlja, rijeka, šuma), iako je Parlament BiH nikada nije donio odluku o raspodjeli bilo kojeg dijela državne imovine. Ovom zakonskom prevarom, suverenitet Bosne i Hercegovine se rastače i pretvara u suverenitet entiteta.

Bosna i Hercegovina nije ‘poseban slučaj’ i treba samo obnovu i primjenu temeljnih pravnih načela i postulata, primijenjenih na ostatak Europe. Bosni i Hercegovini je potreban ustav zasnovan na građanskim, liberalno-demokratskim principima, ustav koji bi mogao biti replika bilo kojeg postojećeg europskog ustava.

Uvodničar na sesiji: prof.dr. Zlatko Hadžidedić