Izgradnja Stavova Kruga 99 o krizi u BiH

Adil Kulenović:

Na sesiji Kruga 99 govoreno je na temu: Kako savladati krizu u BiH?

Definisani cilj sesije je da se tokom rasprave utvrdi i preciznije oblikuju Stavovi Kruga 99 o temi koja je u žiži interesovanja i brige svih građana BiH. Zbog toga su uvodničari/ke bili iz najužeg rukovodstva Kruga 99:

Adil Kulenović, predsjednik

Prof.dr. Lada Sadiković, članica Predsjedništva Kruga 99

Strajo Krsmanović, član Predsjedništva Kruga 99

Bojan Šošić, član Predsjedništva Kruga 99

Prof. dr. Hazim Bašić, član Predsjedništva Kruga 99

Namjera je da se konkretizirani stavovi pretvorie u jasan dokument sa kojim bi se na odgovarajući način upoznala javnost. Takođe, u odgovarajućoj formi oni će biti prezentirani ključnim akterima internacionalne zajednice, civilnom sektoru i intelektualcima sa kojima nisu prekinute veze razumijevanja i međusobnog poštovanja stečenog u najtežim vremenima za BiH.

Kao prilog raspravi ističem slijedeće:

Prvo, Na današnji dan postignut je Dejtonski mirovni sporazum čiji je najveći rezultat označen okončanjem rata i uspostavom mira u BiH koji traje evo već punih 26. godina. Treba naročito naglasiti da je Sporazum prihvaćen u okolnostima i pod pritiskom već izvršenog genocida i udruženih zločinačkih poduhvata, što je naknadno potvrđeno kroz odgovarajuće presude Haškog tribunala. Sporazum su potpisale i uključene strane, šefovi država susjednih država, čime su ratificirale karakter rata u BiH kao međudržavnog oružanog sukoba, a Haški sud nakon dugotrajnih suđenja za konkretna zločinačka djela to i sam potvrdio u presudama.

Drugo, Uključene države u ratna dešavanja i potpisivanja Mirovnog sporazuma za BiH su umjesto prihvatanje svog dijela odgovornosti za otklanjanje materijalnih, institucionalnih, političkih i moralnih posljedica nastalih djelima udruženih zločinačkih poduhvata i genocida, u prikrivenoj ili otvorenoj formi nastavili da negiraju politički suverenitet države BiH nametanjem suvereniteta etničkih grupa na koja navodno polažu i politička prava. Negiraju izrečene presude i afirmišu presuđene ratne zločince, odbijaju političku korespondenciju sa institucijama države BiH na bazi reciprociteta i međusobnog poštovanja, već isključivo sa „liderima“ etničkih grupa. Vrše integraciju obrazovanja, kulture, nauke, sigurnosnih kanala i infrastrukture u vlastite državne sisteme, putem i mimo prava na Specijalne i paralelne veze. Takođe, vlastitim normativnim aktima i zakonima o brizi za cijelu etničku grupu, putem ureda za Hrvate, odnosno Srbe u regionu, stvaraju naddržavne političke aranžmane koji direktno destabiliziraju BiH.

Treće, Politike etno-nacionalizma Srbije i Hrvatske ne odustaju od ratnih ciljeva, hegemonizma i teritorijalnog ekspanzionizma prema BiH. Aktuelni predsjednik Republike Hrvatske Milanović na najuvredljiviji način se odnosi prema državi BiH i predstavlja predsjednikom i Hrvata u BiH, a predsjednik Srbije, Vučić, kao i njemu bliski glasnogovornici, ključnim pokroviteljem državnog udara pod rukovodstvom secesionističkog Dodika i drugih. Njihovo zastupanje tzv. „legitimnog predstavljanja naroda“, reafirmacija tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosne i zaštite secesionista Republike Srpske, te jačanja vojnih kapaciteta u zaštiti „srpskog svijeta“ u regionu Zapadnog Balkana, otvorena su prijetnja miru i stabilnosti u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama. Jasno je prije svega da se moraju zaustaviti ovi generatori rata u BiH iz 90-tih, a koji se mogu identificirati i u aktuelnoj krizi rušenja i postojećeg ustavnog poretka BiH.

Četvrto, Samo odlučne i dosljedne političke strategije kreatora i potpisnika Mirovnog sporazuma internacionalnih aktera i energične mjere SAD, Velike Britanije, Njemačke i EU mogu ugasiti plamen nad „buretom baruta“ na Balkanu. Sankcije moraju osjetiti ključni generatori etno nacionalizma i separatizma u BIH, Srbija i Hrvatska, bez kojih će mjere koje se razmatraju prema Dodiku i drugima u BiH, biti samo privremeno i prolazno rješenje.

Peto, Puzajuća strategija separatizma koja traje od potpisivanja dejtonskog mirovnog sporazuma, a eskalira danas u najzaoštrenoj formi državnog udara, neće biti zaustavljena pukim obećanjem pregovarača iz SAD, da rata neće biti, već konkretnim djelima. Niti izjavama generala Alexandera Platzera, komandanta EUFOR-a, koji daje krila separatistima izjavama da nema potrebe za raspoređivanjem i jačanjem snaga EUFOR-a u Distriktu Brčko, a naročito ne podrškom prozirnim dodikovskim argumentima o ustavnom statusu Oružanih snaga BiH. Konkretnim jačanjem snaga EUFOR-a i NATO-a u BiH zaustaviće se brige i neizvjesnosti stanovništva, te svakodnevnog preispitivanja stepena stvarne zaštite i pojava spontanih planiranja na samozaštiti stanovništva. Reafirmacija i jačanje dejtonske pozicije Visokog predstavnika nužan je uslov mira u postojećoj konstelaciji antibosanskih silnica.

Šesto, Ne smiju se ponavljati greške sa početka rata kada su deligitimizirane legalne institucije i Ustav RBiH što je kasnije dovelo do rješenja u Dejtonskom sporazumu kojim je uspostavljena i konfliktna struktura vlasti, koja je disfunkcionalna i u potpunom neskladu s najboljim praksama euroatlantskog demokratskog modela. Jer nosioci urušavanja i ovog ustavnog sistema, slijede put urušavanja ustavnog sistema na način koji su to činili prije 30 godina njihovi predhodnici, uključujući i rat.

Čak i onda kada to zastupaju prijatelji iz SAD i EU afirmišući BiH kao mogući primjer uspješne države sa dva entiteta i tri naroda, najbolji primjer tzv. „multietničke demokracije“, čime idu samo na ruku trulim kompromisima sa etno nacionalistima. Konačno se mora odbaciti kao neprijateljski stav prema budućnosti demokratske BiH, tretiranje bosanske države kao „posebnog slučaja“ u svijetu. Grubo rečeno, takav necivilizacijski stav je u rangu zastupanja „multirasne demokracije“ na BH modelu, koja bi urušila i one države i društva sa najsnažnijom demokratskom tradicijom i društvenim potencijalima.

Sedmo, Dejtonski ustavni aranžman koji je trebalo da ima privremen karakter, konačno mora biti pretočen u moderan demokratski ustav na standardima liberalne demokracije kao jedini samoodrživi politički sistem u savremenom svijetu. Status Bosne i Hercegovine kao punopravne članice Ujedinjenih nacija mora biti potvrđen neotuđivim pravom na izgradnju i razvoj države, bosanske demokratske nacije, kao zajednice slobodnih i ravnopravnih građana. Povjerenje u dobre namjere aktuelnih pregovarača za izlazak iz krize treba mjeriti uvjerljivošću njihovog zastupanja na konceptu evropskog, građanskog političkog uređenja i novog post dejtonskog Ustava. Takav model, slično kao što je to radila i u drugim konfliktnim slučajevima, može sačiniti eventualno i Venecijanska komisija.

Osmo, Etno nacionalisti na svim stranama u BiH u postojećem Izbornom modelu i njegovoj daljoj etnicizaciji vide jedino priliku i šansu za lični politički probitak i osvajanje komada vlasti. Koristeći providnu argumentaciju da se na posljednjem popisu stanovništva njih 97% etnički izjasnilo, ergo, tvrde da je samo 3% građana u BiH. Da, tačno je da su se izjasnili u određenju svog ličnog identiteta, kao što su se izjasnili i o drugim ličnim identitetima. Ne može se međutim stavljati znak jednakosti između ličnog identiteta i fluidnog političkog identiteta koji se iskazuje na izborima svake dvije godine, aktivnim učešćem ili apstinencijom, kao i u svakodnevnom životu na nebrojene načine. Svaki stanovnik države je građanin, a njegova građanska politička prava i slobode jesu i moraju biti neupitni. Manipuliranje sa ovim podacima ključ je etno nacionalističke matrice podjela, diskriminacija i segregacija. Prihvatiti koncept legitimnog predstavljanja naroda put je u izdaju Bosne i Hercegovine, na koje niko nema pravo niti politički kapacitet i autoritet.

Deveto, U ovim teškim vremenima ustavne i sigurnosne krize i državnog udara pozivamo dijasporu iz BiH na vlastiti angažman u odbrani vrijednosti BiH u svim zemljama u kojima žive. Senzibiliziranje tamošnje građanske, političke javnosti i institucija demokratskih država na sve demokratske načine, pismima, javnim saopštenjima i protestima biće najbolji doprinos očuvanju i slobodnom razvoju naše države. Već je davno rečeno: nije trenutak da se pitamo šta je država uradila za nas, već šta mi lično možemo uraditi za svoju državu.

Pozivamo građanske aktiviste u BiH na angažman o ključnim pitanjima mira i sigurnosti, te odbrane demokratskih vrijednosti BiH za koje se zalažu.

Adil Kulenović, 21. novembar 21.

Prof. dr Lada Sadiković

Redovni profesor Ustavnog prava

FKKSS, Univerzitet u Sarajevu

Krug 99: “Kako savladati krizu u Bosni i Hercegovini”?

Na današnji dan prije dvadeset i sedam godina ratificiran je Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, koji je nakon prve vojne intervencije NATO-a, sa svojih jedanaest aneksa, kako vojnih tako i civilnih aspekata mirovnog sporazuma, nakon ‘tragičnog sukoba u regionu’ uspostavio mir.

Mirovni sporazum su potpisale tri “strane” i to Republika BiH, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija, pet svjedoka, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, Republika Francuska, Savezna Republika Njemačka i Ruska Federacija, i konačno Evropska unija kao ‘specijalni pregovarač’.

Posebno danas se trebamo zapitati, šta je zapravo ostvareno nakon dvadeset i sedam godina implementacije mira? Da li je BiH država u kojoj je ‘zavladao trajni mir i stabilnost’ ?

Da li je BiH zasnovana na principima Povelje Ujedinjenih nacija, Završnog akta iz Helsinkija i ostalih dokumenata Organizacije za evropsku sigurnost i suradnju, posebno najznačajnijeg dokumenta Mirovnog sporazuma, Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja je ugrađena u Ustav Bosne i Hercegovine – Aneks 4, direktno je primjenjljiva i ima prioritet nad svakim drugim pravom? ‘

Država Bosna i Hercegovina se upravo danas nalazi u najtežoj krizi od ratifikacije Mirovnog sporazuma kada je u pitanje došla ne samo implementacija mira nego i teritorijalni integritet i politička nezavisnost Bosne i Hercegovine.

Dvadeset i sedam godina neadekvatnog pristupa suprotnog Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima doveo je državu u kojoj je počinjen sudski presuđeni genocid u položaj stagnacije pa čak i njenog nazadovanja.

Parlamentarna skupština Vijeća Evrope i Venecijanska komisija izričito su naglasili, da državne institucije ‘nisu u mogućnosti ispunjavati svoje međunarodne obaveze’ te da moraju ojačati. Međutim, iste su tokom proteklih godina konstantno slabile, nakon čega je BIH označena kao zarobljena i fragilna država koja je samim tim plodno tlo za korupciju, organizirani kriminal, terorizam i ilegalne migracije.

Umjesto jačanja BiH i njenih institucija u cilju stvaranja moderne pravne i funkcionalne države, preovladale su dezintegracione snage potpomognute pojedinim državama međunarodne zajednice.

Umjesto usaglašavanja entitetskih ustava ‘u roku od tri mjeseca po stupanju na snagu Ustava BiH’, dvadeset i sedam godina poslije i dalje se ostvaruju ratni ciljevi.

Kakav je mogući izlaz iz krize nakon dvadeset i sedam godina nečinjenja institucije Visokog predstavnika međunarodne zajednice, uz manje ili veće izuzetke?

Visoki predstavnik sa redovnim ovlastima iz Aneksa 10 DMS, od kojih je najvažnija “formiranje političkih i ustavnih institucija u BiH”, mogao je i trebao osposobiti državu BiH do onog stepena, u kojem bi bila u stanju da samostalno izvršava svoje regionalne i međunarodne obaveze.

Ima Ii Bosna i Hercegovina uopće pravo na direktnu primjenu Evropske konvencije o ljudskim pravima?

Zar je nakon dvadeset i sedam godina najteži problem omogućiti Bosni i Hercegovini, da svi ljudi budu jednaki pred zakonom i da im država garantuje temeljna građansko-politička prava?

Ukoliko države potpisnice Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i šire postignu konsenzus o tome da li u srcu Evrope žele modernu, snažnu i funkcionalnu državu, samo u onoj mjeri u kojoj su to i one same, potrebni su sljedeći koraci:

Poslati jaku i jasnu poruku da separatističke politike, pogotovo nakon izvršenja sudski presuđenog genocida u Evropi i šire nisu moguće;
Ojačati i podržati redovna ovlaštenja Visokog predstavnika kao konačnog tumača civilnog dijela Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, kako bi isti pomogao u okviru svojih redovnih ovlasti, označenih od strane Venecijanske komisije kao “ovlasti za vanredno stanje” (emergency powers) u izgradnji moderne pravne i demokratske države;
Bez upotrebe redovnih ovlasti Visokog predstavnika daljnja implementacija mira bi u skladu sa principom pacta sunt servanda/ ugovori se moraju poštivati, došla u pitanje;
Neophodna je direktna primjena Evropske konvencije o ljudskim pravima, koja bi ujedinila podijeljenu i razjedinjenu Bosnu i Hercegovinu, na isti način na koji je to urađeno sa evropskim državama nakon Drugog svjetskog rata;
Vratiti BiH u stanje u kojem je bila prije rata, sa horizontalnom i vertikalnom podjelom vlasti, pravosudnom piramidom na čelu sa Vrhovnim sudom BiH, policijom u skladu sa evropskim principima, te jedinstvenim zdravstvom i obrazovanjem, koje će onemogućiti segregaciju u školstvu pod nazivom “dvije škole pod jednim krovom”;

U BIH je potreban radikalniji pristup od primjene još uvijek neusaglašenih država po pitanju sankcija.
Ukoliko takav pristup izostane, BiH prijeti da ostane crna rupa Evrope koja bi u konačnici mogla biti stvarni izvor nestabilnosti kako same regije tako i čitave Evrope.

U Bosni i Hercegovini se trenutno brane evropski principi i standardi dostignuti prije sedamdeset godina, koji obuhvataju:
“ostvarivanje većeg jedinstva uz očuvanje i daljnje provođenje ljudskih prava i osnovnih sloboda .. uz vjeru u one slobode koje čine temelj pravde i mira u svijetu … koje se najbolje štite stvarnom političkom demokracijom i zajedničkim shvatanjem i poštivanjem ljudskih prava o kojima ovise .. s istim stremljenjima i zajedničkim naslijeđem politikih tradicija, ideala, slobode i vladavine prava, da preduzmu prve korake ka zajedničkim shvatanjem i poštivanjem ljudskih prava o kojima ovise”.

Ako Bosna i Hercegovina nema pravo na navedene standarde i principe, onda se nemamo čemu nadati.

Ukoliko se primjena navedenih standarda i principa dozvoli Bosni i Hercegovini, te ako je nakon dvadeset i sedam godina došlo vrijeme za “uspostavljanje novog političkog sistema u kojem će biti osigurana stvarna politička demokracija” (presuda Zornić), možemo se nadati svjetlijoj budućnosti.

Bojan Šošić:

Vjerovatno je bespredmetno žaliti za propuštenim prilikama i za činjenicom da bi daleko više aktera koje svrstavamo u internacionalnu zajednicu trebalo znatno ozbiljnije reagovati na krizu s kojom se trenutno suočava Bosna i Hercegovina, a prvenstveno oni koji je generiraju za vlastite interese. Takvo vrijeme je očito iza nas sve dok se ipak ne probudi svijest među građanima ove zemlje da ne možemo svi jednostavno kapitulirati niti je emigracija jedina opcija za aktivno protestvovanje.

A nužno je suprotstaviti se onima koji stvaraju i održavaju krizu, bez obzira na to da li će to suprotstavljanje probuditi i saveznike van ove zemlje, prosto zato što je sada kristalno jasno da je onima koje je upravo umobolno iskreno smatrati liderima metod laž, izvrtanje, falsifikovanje i perfidna selekcija činjenica, a njihov željeni rezultat neometano bogaćenje, eksploatacija, osiguravanje statusa vlastitom potomstvu, dok nekad bogato bosanskohercegovačko društvo pretvaraju u osiromašenu kaljužu. Drže nas u laži da nije moguće zahtijevati građansko uređenje, a ono je postojalo i prije ovog srednjeg vijeka na koje nas svode. Baštinici onih ideologija koje su kolaborirale s nacistima, a ne treba tražiti dokaze za ovu tvrdnju dalje od naziva ulica u mnogim bosanskohercegovačkim gradovima, danas na pozive iz Evrope putuju i potpisuju se u knjige utisaka u memorijalnim centrima koncentracionih logora iz Drugog svjetskog rata, a djeca naših građana jedva da bi mogla putovati i na školske ekskurzije čak i da nema pandemije, prosto zbog siromaštva koje održavaju ti isti samozvani lideri. Isti ti lideri nekako uspijevaju osigurati i naklonost sila čiji milioni građana su izgubili živote nekoliko decenija unazad, pod naletom nacizma koji su podržavali ideološki prethodnici tih lidera. Teško je zamisliti shizofreniju scenu političke stvarnosti koju žive stanovnici Bosne i Hercegovine. Vrijeme je da se odmaknemo od laži, anahronih predstava o tome gdje i kakvo treba biti bosanskohercegovačko društvo, od uzdanja u diplomate koji opis naše države svode na formulu „jedna država, dva entiteta, tri naroda“ kakva bi prije pristajala receptu za puding nego društvu koje uprkos svim svojim nedostacima ima pravo da se ponosi svojom tisućljetnom istorijom, u koju je već jednom bio zlatnim slovima upisan i vatreni, nepopustljivi otpor nacifažizmu, ugnjetavanju, eksploataciji i razdoru.

Prof. dr. Hazim Bašić:

Tema: Kako savladati krizu u Bosni i Hercegovni

Regionalni i geopolitički kontekst. Evropska regionalna politika praktično nema odgovor po pitanju ponovnog oživljavanja nacionalizma u regiji Zapadnog Balkana, kao uostalom ni u vlastitim redovima. Bitno je napomenuti da nacionalizam na Zapadnom Balkanu ima ekspanzionističke ciljeve. Oživljavanje nacionalizma dokaz je da su politike proširenja EU bile neprimjerene stvarnoj situaciji na terenu. Ispostavilo se da je obećanje evropskih lidera o evropskoj budućnosti Zapadnog Balkana bilo nedovoljno iskreno, o čemu najbolje govore primjeri Sjeverne Makedonije i Albanije. Ovim se u regiji smanjuje povjerenje u politiku proširenja. U geopolitici ne postoji vakum. Nedovoljno energična politka EU prema Zapadnom Balkanu rezultirala je značajnim negativnim uticajem Rusije i Kine.
Stanje u BiH. Pokazalo se da je imenovanje Kristijana Šmita na mjesto visokog predstavnika od strane Angele Merkel urađeno bez jasnog plana, strategije i konsultacija sa saveznicima. Dodik je testirao crvene linije Zapada gotovo u kontinuitetu zadnjih 10-tak godina, prijeteći raspisivanjem raznih referenduma i secesijom. Izostanak odgovora Zapada pomogao je potkopavanju državnih institucija i zaustavljanju dostignutih demokratskih i ekonomskih reformi. Uvjerenje EU da se u BiH može ostvariti demokratski sistem udovoljavanjem postojećim nacionalističkim agendama je pogrešan put. Na taj način su se zapravo udružili s njima protiv građana BiH. Besmisleni su rutinski pozivi na dijalog i čak kompromis između strane koja blokira, ne priznaje i napušta institucije države i onih koji pozivaju na zajedničko jačanje funkcionalnosti tih institucija.
Diplomatske aktivnosti. Višestruke posjete BiH koje su do sada imali brojne diplomate: M. Palmer A. Eichhorst, G. Escobar, D. Chollet, europarlamentarici i dr., nisu ostavili dovoljno snažne poruke. Secesionistička retorika je nastavljena. Sankcije se spominju kao moguća opcija. Budući da su mehanizmi za donošenje sankcija inertni, a u slučaju EU i upitni, čemu se evropski desničari u startu protive (u pravilu podržavajući politiku SNSD), otvara se pitanje njihove učinkovitosti. Sankcije bi bile bitno efikasnije kad bi postojala sinergija između SAD, EU i Britanije. Krajnje je vrijeme da ovi partneri uvide da su crvene linije rušenja BiH odavno već pređene.
Rješenje krize. Politika liderstva je zastarjela i promašena, odnosno, problemi se ne rješavaju osloncem na lidere nego na demokratske institucije. Radi prisjećanja, politički procesi koji su 1991. godine započeli s deinstitucionalizacijom ustavnog uređenja završili su proglašavanjem nelegalne tvorevine na teritorije suverene R BiH. Trenutno su u toku upravo takvi udari na institucije države s ciljem blokade provođenja državne volje na cijelom teritoriju BiH. U tom kontekstu treba posmatrati i razne pozive nepostojećim etničkim liderima na dijalog, u pravilu izvan državnih institucija. S ciljem rušenja države i njenih institucija je i zagovaranje nekakve nove konferencije o BiH gdje bi bile uključene Srbija, Hrvatska i Turska (!). Država formalno ima sve institucije koje su neophodne da se sama odbrani, od pravosudnog sistema do instrumenata represije. U ove institucije se može ubrojati i Ured Visokog predstavnika, koji bi u slučaju inertnosti nadležnih državnih institucija bio prvi sljedeći koji bi u skladu sa svojom ulogom i ovlaštenjima, morao reagovati.