Mašić: Izborni trendovi: napredna ili prividna demokratija?

Prof. dr. Adnan Mašić, dipl. fiz.

Izborni model u Bosni i Hercegovini je složen i sadrži brojne elemente koji dovode do djelimičnog prekrajanja izborne volje građana koja se iskazuje na izborima. Postojeći model je definisan pravilima koja datiraju iz ranih 2000-ih godina i po kojima je održano desetak izbornih ciklusa, što je dovoljan vremenski okvir da se izvuku odgovarajući zaključci o efektima tog modela na demokratske procese. Osnovne karakteristike izbornog modela u Bosni i Hercegovini su:

Nizak izborni prag od 3% i nepostojanje praga na nivou države, već samo izbornih jedinica. Za nivo entiteta postoji (entitetski) prag od 3% ali samo za tzv. kompenzacijske mandate. Direktni mandati se osvajaju u izbornim jedinicima (9 u RS i 12 u Federaciji BiH). Da bi neka stranka ušla u entitetski parlament, dovoljno je da prođe u samo jednoj izbornoj jedinici.
Neprirodna formula za dodjelu mandata putem količnika sa neparnim djeliteljima koji daju više mandata malim strankama. Broj glasova neke stranke se prilikom dodjele mandata dijeli s neparnim brojevima (3, 5, 7, …) za svaki sljedeći mandat. Na ovom modelu profitiraju male stranke koje, ako pređu nizak izborni prag, često dobiju više mandata nego što imaju glasova (iskazano u procentima).
Indirektni izbor gradonačelnika Mostara i Brčko distrikta i dvostruko indirektni način izbora gradonačelnika Sarajeva.

Kombinacijom ovih izbornih metoda stvoren je hibridni izborni model koji se može smatrati svojevrsnim eksperimentom: na prvi pogled može izgledati kao neka vrsta napredne demokratije, ali ono što je rezultat takvog modela i što se pokazalo u završenim izbornim ciklusima je imalo drugačije efekte.

Direktna posljedica ovakvog izbornog modela je fragmentacija političke scene. Kao primjer navešćemo lokalne izbore u Jablanici koji su održani 3.11.2024.g. Jablanica ima Vijeće od 19 članova. Deset (od 19) mandata je pripalo nezavisnim kandidatima (8) i strankama (dvije) koje su osvojile manje od 3,9% glasova (215 glasova) (za prelazak izbornog praga trebalo je 166 glasova). I dok se fragmentacija na lokalnom nivou dešava u svim krajevima Bosne i Hercegovine, na višim nivoima vlasti nema fragmentacije u tzv. srpskom i hrvatskom političkom korpusu, a ima jedino u onome što kolokvijalno nazivamo probosanskim blokom. Kao primjer možemo navesti vlast u Federaciji Bosne i Hercegovine, koja je oktroisana suspenzijom Ustava Federacije BiH od strane Visokog predstavnika Kristijana Šmita. Jedan čovjek, Dragan Čović, je stvarni šef federalne vlasti, dok stranke koje su se deklarativno zalagale za građansku državu (SDP i NS u prvom redu) pristaju na model u kojem konglomerat političkih stranaka različite ideološke orijentacije popunjava „bošnjačku kvotu“ u vlasti. Često se zaboravlja da stranke okupljene oko HDZ-a BiH i Trojka nemaju dovoljno ruku u Parlamentu Federacije (jer Trojka nije pobjednik izbora) i njihova većina ovisi od nekoliko ruku „preletača“ i malih stranaka koje imaju po jedan glas u Parlamentu.

Šmitovi amandmani na Ustav Federacije BiH u izbornoj noći 2022.g. (i ono što je uslijedilo poslije) su zaprepastili većinu građana. Na brojna pitanja upućena Šmitu zašto je nametnuo matematičke vratolomije poput uslova od tri petine za etnički veto u Domu naroda (kojeg je prethodno proširio na po 23 mjesta za Srbe, Hrvate i Bošnjake i 11 mjesta za ostale) odgovor nikada nismo dobili. A odgovor je sljedeći: Šmitova matematika je pažljivo kalibriran izborni model koji omogućava trajnu dominaciju HDZ-u u Federaciji BiH, a da pri tome ostavlja mogućnost fragmetacije probosanskog političkog bloka. Tako će na svakim sljedećim izborima po ovim pravilima vlast u Federaciji činiti HDZ i onaj konglomerat stranaka kojeg HDZ odabere. Kada bi se rezultati lokalnih izbora 2024. preslikali na nivo Federacije BiH, bilo bi čak 8 malih stranaka u Parlamentu koje bi imale po jedan glas. Jedini način da se spriječi trajna dominacija HDZ-a je da se ostvari velika pobjeda proevropskih stranaka koje bi u zbiru imale preko 50% mandata u Parlamentu FBiH, čime bi postale neizbježan faktor (ali i tada bi zavisili od dobre volje šefa HDZ-a, koji može trajno blokirati formiranje sljedeće federalne vlasti, kao što je činio u periodu 2018. – 2022., praktično bez posljedica).

Još jedna anomalija izbornog modela u BiH, koju je potrebno ispraviti, jeste izbor Gradskog vijeća i gradonačelnika Sarajeva. Naime, gradonačelnik Sarajeva se bira po dvostruko indirektnom modelu, čime se višestruko prekraja izborna volja građana. Na izborima građani direktno biraju vijećnike u 4 gradske općine, a onda se u komplikovanoj proceduri iz 4 općinska vijeća bira Gradsko vijeće Sarajeva pri čemu važe etničke kvote (koje nisu ni približno proporcionalne popisu stanovništva iz 2013. g.). Osim toga, svaka općina daje po 7 gradskih vijećnika, iako u općini Novi Grad živi 3,2 puta više stanovnika nego u općini Stari Grad. Gradsko vijeće potom bira gradonačelnika u proceduri koja je osmišljenja na način da politička trgovina i politička korupcija postaju neizbježan dio političkog života Grada Sarajeva. Umjesto da se, kao u Banjaluci, Gradsko vijeće i gradonačelnik biraju direktno na izborima.

Na kraju se postavlja pitanje: šta je bio cilj ovakvog izbornog modela? Činjenica je da su različiti akteri iz međunarodne zajednice kreirali ovaj model. Ali ako uzmemo u obzir djelovanje Visokog predstavnika Šmita, onda je najvjerovatniji odgovor taj da se želi zadržati etno-teritorijalna paradigma u Bosni i Hercegovini, protivno demokratskim standardima koji vrijede u Evropi.

Krug 99, 17.11.24.