Ivo Marković: Bosna i Hercegovina u kontekstu islamsko-kršćanskih odnosa

Bosna i Hercegovina u kontekstu islamsko-kršćanskih odnosa

(Krug 99, 24. ožujka 2019)

Ivo Marković

Sažetak

Živimo u svijetu sukoba civilizacija kršćanstva i islama koji trenutno dosežu do terorizma i prijete ratom kako je to predvidio Samuel Huntington. Aktualni terorizam s jedne strane inspiriran je islamom, islamskom kulturom i civilizacijom i s druge strane kršćanstvom i obranom kršćanske kulture i civilizacije. Nije to tako samo danas nego je to tako gotovo čitavu zajedničku povijest kršćanstva i islama tijekom 14 stoljeća. Odnosi kršćanstva i islama otpočetka su traumatični, a danas se ta trauma, svjedoci smo, ozbiljno produbljuje i postaje jedna od temeljnih prijetnji miru u svijetu, ali također i osnovna zadaća našega svijeta da tu traumu elaborira i liječi, te odnose kršćanstva i islama kopernikanski zaokrene u razumijevanje i suradnju kako bi te dvije religije, kulture i civilizacije mogle nositi odgovornost za svijet jer će uskoro u tim dvjema religijama biti više od polovice stanovništva našega svijeta. Religiozna trauma kršćanstva i islama nastala je neočekivanom pojavom islama na kršćanskom horizontu 622. godine. Kršćani još uvijek nakon gotovo 15 stoljeća nisu ozbiljno i temeljito pogledali na islam, nego su ga uvijek držali nezvanom, nezrelom i čak bolesnom pridošlicom i adekvatno mu se prema tome suprotstavljali. S druge stran islam je uvažio svu dotadašnju objavu židovstva i kršćanstva i proglasio se njezinim dovršiteljem, ali je time praktički dokinuo židovstvo i kršćanstvo i jedino što od njih kao normalno očekuje jest obraćenje i prihvaćanje islama. Kršćani i Židovi uvijek i svugdje mogli su živjeti u islamskom svijetu, ali su se uvijek muslimani osjećali superiornima i držali ih kao drugorazrednu klasu i danas Vatikan službeno tvrdi da su kršćani u islamskom svijetu, njih preko 200 milijuna, najugroženija religija danas. Zato BiH kao jedno od najreprezentativnijih susretišta kršćanstva i islama ima osobito mjesto u dijalogu kršćanstva i islama i važnu političku zadaću koja mora doći u samo središte političkoga djelovanja.

Ključne riječi:  kršćanstvo, islam, židovstvo, objava, dijalog, religijska trauma, Drugi vatikanski sabor, Amanska poruka, Zajednička poruka (A Common Word), Franjo Asiški, Nikola Kuzanski, Bosna i Hercegovina, povijest religija, religiologija, politički imperativi.

Religiozna trauma rađanja religije

U svakom govoru o odnosima kršćanstva i islama, u svakom susretu i suradnji, valja imati na umu da su ti odnosi duboko traumatični, štoviše dubinski, podsvjesno su traumatični. Osnova sukoba židovstva, kršćanstva i islama je trauma rađanja religije,[1] to je trauma pridošlice, trauma novoga, trauma nove religije. Etabliranom židovstvu iznenada i neočekivano na horizontu se pojavljuje kršćanstvo koje eksplozivno raste i stvara traumu u židovstvu koja onda proizvodi obrambene mehanizme i narative koji sotoniziraju pridošlo kršćanstvo. Već etabliranom kršćanstvu isto tako iznenada i neočekivano na horizontu se pojavljuje islam koji stvara odbojne obrambene mehanizme u kršćana i sotonizaciju. Radi se zapravo o dinamici religioznog života koju E. Fromm u knjizi You Shall Be as Gods (Bit će kao bogovi) opisuje kao snažno iskustvo susreta s Transcendencijom koje pokreće ljude na imitaciju – nasljedovanje, što stvara zajednicu intenzivnog iskustva vjere. Iskustvo susreta s Transcendencijom neusporedivo je najsnažnije ljudsko iskustvo koje zaokrene ljudsku povijest, poput Abrahama, Mojsija, Isusa, Muhameda, Bude. No uskoro na tome živom nukleusu nastaje institucija koju sve manje nosi nadahnuće iskustva, a sve više interesi opstanka, tako da se stvori reciprocitet snage institucije i nukleusa vjere.[2] Paradigmatičan je naslov Ateizam u kršćanstvu Ernesta Blocha. U tome slučaju u otuđenim religijama nastaju pokreti obnove i povratka na izvore koje troma etablirana religija odbacuje kao hereze i sekte, odnosno rađa se nova religija koja popunjava egzistencijalne praznine aktualne religije. Tako za židove kršćani su neozbiljna novotarija, a za kršćane židovstvo je stari istrošeni zavjet i jedino rješenje jest obraćenje židova čega se Katolička crkva bila odrekla tek nakon opomene holokausta u Drugom svjetskom ratu, no nije dugo izdržala jer ga je već konzervativni papa Benedikt XVI. brzo pokušao vratiti u molitvu katolika.

Dobar primjer zaokreta u odnosu Katoličke crkve prema židovima je molitva za obraćenje židova na Veliki petak. Ta tradicionalna molitva židove je nazivala u latinskom perfidnima, što je ublažavano prijevodom s nevjerni, te slijepima, i moli se Bogu da ih oslobodi tmine u kojoj žive i prihvate istinu koja je Krist. Papa Ivana XXIII. 1962. izbacio je iz te molitve grubi izričaj perfidni, no sljepoća i molitva za obraćenje su ostali. Takva molitva iz perspektive  Nostra aetate bila je neodrživa i 1970. papa Pavao VI. preuredio je tu molitvu koja se i danas moli, da židovi kao prvi izbrani narod Božji rastu u Božjoj ljubavi tako da dođu punini otkupljenja, dakle preformulirana je molitva za obraćenje. No i tu pre-formulaciju pokušao je dokinuti papa Benedikt XVI. 2008. i vratio u posebnom misalu molitvu za obraćenje židova, što je izazvalo revolt ne samo židova, nego i biskupa, osobito Njemačke, Engleske i Amerike koji su ponudili novu formu koja još nije prihvaćena, a koja židove gleda kao ravnopravne partnere u vjeri i moli se za židove u duhu Nostra aetate da rastu u savezu s Bogom i dođu punini spasenja.

Ovakav zaokret u odnosima židova i katolika dogodio se tek nakon šoka holokaustom koji je katolike nakon gotovo dva milenija prisilio da ne gledaju na židove samo kao stari i vjernički zaostali Stari zavjet, nego partnere u vjeri u savezu s Bogom. Danas smo svjedoci posve nove povijesti između kršćana i židova, kršćani i židovi uzajamno se gledaju u širem ekumenskom smislu kao baštinici iste objave. Opravdano je sličan proces nakon prijetnje sukobom islamske i kršćanske civilizacije očekivati i u odnosima između kršćana i muslimana, odnosno muslimana i židova.

Zapravo židovi i kršćani nikada nisu ozbiljno pogledali što je islam, tek je bilo nekoliko pokušaja, i može se reći da tek danas pod pritiskom globalizacije kršćani pokušavaju iskreno vidjeti što je islam. Isto tako muslimani nikada nisu prestali gledati na židove i kršćane kao na staru iskrivljenu i primitivnu objavu s jedinim rješenjem da se obrate i prihvate islam i to je i danas dominantni pogled islama na kršćanstvo koji se tek s pionirskim pokušajima nastoji analizirati.

Islamska trauma

Islam je nastao iz objave Muhamedu u kontekstu kršćanstva opterećenog kristološkim raspravama i u tome kontekstu Muhamed je svoju misiju vidio kao povratak najizvornijem pra-monoteizmu kakav je vidio u objavi Abrahamu, Mojsiju i Isusu. Iz te perspektive Muhamed se najoštrije suprotstavio trima kršćanskim polazištima: Trojstvu, Utjelovljenju i Isusovoj muci i smrti. Mnogi kršćani toga doba prihvaćali su taj radikalni monoteizam u okviru svoje vjere, no postupno dolazi do sukoba i razdiobe te se islam profilira kao nova religija i društveno kao nova politička moć koja ovladava Bliskim istokom i Sjevernom Afrikom s islamom kao državnom ideologijom. Islam se širio vojnim osvajanjima, trgovinom i misionarenjem. Kršćani koji nisu prihvatili islam kao novu religiju i organizaciju društva mogli su u tome političkom islamu živjeti kao ljudi knjige pod uvjetom da prihvate islamsku dominaciju. U tome kontekstu razilaženja nastaju i idejne rasprave koje produbljuju razdor i osporavaju oblikovanje islama kao samostojne religije.[3]

Islam je po misionarskoj aktivnosti vrlo militantna religija jer je širenje islama uvelike povezano s vojnim osvajanjima. Militantni islam osobito je bio snažan u Otomanskom carstvu što je na Balkanu u kršćana ostavilo duboku obrambenu traumu koja i danas opterećuje sav međureligijski i politički život. Inače islamsko misionarsko djelovanje vezano je uglavnom za pojedince, prije svega arapske trgovce i putnike sve do 19. stoljeća. Sustavna misijska aktivnost počela je pokretom Ahmediyya 1889. i osobito je bila uspješna u zapadnoj Africi, a nekoliko je manjih misijskih centrala uspostavljeno u Evropi i SAD gdje je pretežno usmjerena na crnačko stanovništvo.⁵

Kršćanstvo se u susretu s islamom odnosilo slično kao židovi u susretu s kršćanstvom – odbacivali su ga kao neozbiljnu novotariju koja remeti uhodani tijek života. Tako za Ivana Damašćanskog, iako je bio muslimanski činovnik, islam je Muhamedov konstrukt zasnovan na njegovim razgovorima s nekim redovnikom pustinjakom arijevcem koje je on proglasio izravnom objavom od Boga u knjizi Kur'anu, što znači da je islam čista hereza.[4] On je prvi nazvao muslimane Saracenima tj. onima koji nisu od Abrahamove žene Sare, oni su na grčkom Σαρα-κενοί – oni ne potječu od Sare, oni su Jišmaeliti, potomci Hagarina sina Jišmaela pa židovi i kršćani s obrambenim mehanizmima prema islamu rado citiraju Post 16,12: „Jišmael će biti kao divlje magare: ruka će se njegova dizati na svakoga, i svačija ruka na njega.” I drugo proroštvo koje kaže za Jišmaela: „rodnim ću ga učiniti i silno ga razmnožiti; dvanaest će knezova od njega postati i u velik će narod izrasti. Ali ću držati svoj Savez s Izakom“ (Post 17,20-21). Teofan Priznavalac iz druge polovice 7. stoljeća, dakle suvremenik nastanka islama,  tvrdio je da je Muhamed epileptičar koji je izmislio objavu anđela Gabrijela kako bi umirio svoju ženu kada je otkrila njegovu epilepsiju. Toma Akvinski u 13. stoljeću u knjizi Summa contra gentiles (Rasprava protiv pogana) uspoređuje širenje kršćanstva i islama i tvrdi da se kršćanstvo širilo vjerom u Isusova čudesa, dok se islam širio obećanjem senzualnih užitaka i nasiljem. Po Tomi islam nije nova religija, nego kršćanska hereza koja zlorabi sadržaje kršćanske vjere kako bi se dodvorila niskim strastima ljudi.[5] Taj stav potaknut je manihejskim dualizmom, koji se obilato uvukao u sve abrahamske religije, pa su sve sklone crno-bijeloj lijenosti duha te židovstvo i kršćanstvo tvrde da pa je islam nasilna religija, kršćanstvo je religija ljubavi, a židovstvo religija pravde, i to se provlači kroz čitavu kršćansku povijest kao jedan od temeljnih pogleda kršćana na islam.

Iz takve perspektive jedini kršćanski odgovor na epohalno širenje islama bili su ratovi. Križarski ratovi 1095-1291. su obrambeni odgovor na šokantno širenje islama i osvajanje svetih mjesta kršćanstva. Otomansko osvajanje Carigrada 1453, izgon muslimana i židova iz Španjolske 1492. produbili su jaz između kršćanstva i islama, a nakon svih tih sukoba kršćanska civilizacija je počela dinamičan razvitak i islamska pad.

Uzrok pada islamske civilizacije živahna je tema u suvremenome islamu i mnogi ga nalaze u moralnom padu, odstupanju od prakse i učenja islama;[6] drugi u političkoj i institucionalnoj diktaturi koja se već rano uvriježila u islamski svijet i onemogućila pravu islamsku društvenu dinamiku.[7] No prave uzroke pada islamske civilizacije ipak treba tražiti u idejama koje su odgovorne za posljedice, a to bi mogla biti oktroirana instalacija Kur'ana i islamske duhovnosti iznad znanosti i i slobode pa, umjesto da budu poticatelji znanosti i slobode, postaju cenzorska kočnica razvitka. Takva metoda evidentna je primjerice u filozofiji Al-Ghazâlîja (cca 1056–1111).[8] S druge strane zaokret Franje iz Asiza (1181-1226), koji otkrićem Isusova čovještva nakon milenija naglašavanja Isusova uskrsnuća spušta nebo na zemlju i u stvorenju, u prirodi kao najvećem Božjem daru, nalazi nadahnuće da ga razvija iz vjere i otvara perspektive istraživanja, znanosti i slobode, pa je tako jedan od prvih franjevaca fra Roger Bacon započeo znanstvena istraživanja kao paradigmu drugog milenija i predvidio u svojim radovima izradu primjerice lokomotive, automobila, eksploziva, zrakoplova i parobroda. Takav razvitak kršćanstva i islama uvjetovao je da je u kršćanskoj civilizaciji nastalo prosvjetiteljstvo koje je tijekom posljednja dva stoljeća odlučujuće oblikovalo zapadnu civilizaciju za razliku od islamske civilizacije koju je taj proces tek djelomice zahvatio i uglavnom zaobišao.[9]

Muslimanska politička nemoć osobito je došla do izražaja u „kršćanskim“ imperijalnim osvajanjima islamskih zemalja koje su u islamski svijet unosile osjećaj sve dublje nemoći i stvarale optužbe da su za sav zaostatak islamske civilizacije krivi kršćani. Ta je optužba u kontekstu osjećaja islamske religiozne superiornosti toliko snažna da uvelike gasi samokritiku i stvara osnovnu islamsku traumu koja je temeljna odrednica suvremenih odnosa kršćanstva i islama.

Koliko je bio snažan osjećaj kršćanske imperijalne superiornosti može se ilustrirati  fundamentalističkim kršćanskim pokušajima kristijanizacije Egipta i drugih islamskih zemalja u 19 stoljeću. Negdje u drugoj polovici 19. st. protestantski fundamentalisti zajedno s katoličkim napravili su plan kristijanizacije Egipta i bili su sigurni da će se za desetak godina sav Egipat i neke druge arapske zemlje obrati na kršćanstvo. Normalno, samo su stvorili duboke obrambene mehanizme i traumu u muslimanima koja i danas opterećuje odnose kršćanstva i islama u tome dijelu svijeta.

Osjećaju političke nemoći u muslimana pogotovu doprinose događaji iz novije povijesti kao što je gubitak Palestine 1948, te pogotovu rat u Bosni i Hercegovini 1992-1995. s genocidom u Srebrenici koji je islamski svijet opravdano doživio kao rat kršćanstva protiv islama. Protestantski fundamentalizam u SAD pokazao se u invaziji na Irak 2003. koji je uvelike biblijski nadahnut kršćanstvom Georgea Busha i njegove administracije. U islamskom svijetu takav razvitak događaja doveo je do aktualnog pogleda na kršćanski svijet kao na „opakog drugoga“ što se reflektiralo u terorizmu političkog islama, napadom na World Trade Center 11. rujna 2001, u nastanku Islamske države, što je onda dovelo do rata protiv islamskog političkog terorizma s porastom islamofobije, koja je opet rezultirala produbljenjem nepovjerenja islamske civilizacije prema kršćanskoj i dovela svijet na rub rata civilizacija kako je to predvidio zloguki Samuel Huntington.[10]

Kršćanski Zapad doživljava islam kao barbarsku antitezu racionalnoj Europi koja za razliku od islama slavi racionalnoga i moralnoga Boga, kako su to mnogi interpretirali iz predavanja pape Benedikta XVI. u Regensburgu 12. VI. 2016.[11] Islam je u shvaćanju najvećeg dijela kršćanskog svijeta agresivna i nasilna religija, povijesno zaostala daleko od domašaja ljudskih prava i sloboda, šerijat je nespojiv s ljudskim pravima, islam je mizogen, ne vjeruje da žena može slobodno ljudsko biće pa se mora držati u ropskom položaju itd.

Aktualni povratak desnih ideologija i politika na kršćanskom Zapadu, izazvan egzistencijalnom nesigurnošću srednje klase zbog sebičnosti bogatih kapitalističkih i političkih elita, otvorio je širok prostor populizmu koji samo traži razloge čega će se ljudi bojati i koga će mrziti. Taj populizam unosi pravi duhovni sumrak u prosvijećeni kršćanski Zapad i vraća taj svijet unazad u mračna doba svoje povijesti. Islamofobija je najobilatiji proizvod populizma koji islam i islamski svijet sotonizira i muslimane u kršćanskim zemljama dovodi u nesiguran ambijent.

Kršćanska trauma

Mnogi teoretičari zavjere u aktualnoj populističkoj literaturi smatraju da je temeljni pogrešan odnos kršćanstva prema islamu u nekritičkoj ignoranciji. Naime otpočetka kršćani su gledali na islam kao na religiju biblijske tradicije i pobožnosti dok se nije pobožnost te religije vjenčala s političkom državotvornošću, a onda je bilo prekasno.[12]

Kršćansku religioznu traumu stvaralo je kršćansko iskustvo da se islam odnosi prema kršćanima osvajački, da iz svakoga susreta s islamom izlaze kao gubitnici, izgubili su Sjevernu Afriku, Mezopotamiju, Malu Aziju, u kojima je cvjetalo kršćanstvo, muslimani su već rano osvojili sva sveta mjesta kršćanstva, u Španjolskoj su doživljavali stalno širenje islama, a na sve to bio je odgovor u križarskim ratovima koji su zapravo još više produbili tu traumu jer su destruirali kršćanski svijet iznutra i ispunili ga frustracijama zbog neuspjeha vojnih pohoda. Pad Carigrada 1453. ostavio je puno veće posljedice na kršćanski svijet nego sami križarski ratovi jer je u 11. stoljeću sva Mala Azija bila gotovo 100% kršćanska, a već u 16. stoljeću bila je 92% muslimanska.[13] Osvajanje Bosne 1463. i cijeloga Balkana, prodor u Italiju i pokušaji osvajanja Beča u 16. i 17. stoljeću su vrhunci otomanskih osvajanja kojima se traumatizirala kršćanska Europa. Ta osvajanja su mobilizirala i ujedinila Europu te je koncem 17. stoljeća počelo potiskivanje Turske iz Mađarske, Dalmacije, Slavonije, što je bio početak raspada jednog od najvećih carstava u povijesti koje je završilo I. svjetskim ratom. Iako je osvajač sultan El-Fatih bio vrlo izobražen i davao za ono doba neuobičajenu slobodu i autonomiju vjere u milet-sustavu, što je zapravo prava prethodnica vjerskom pluralizmu za koji Europa još nije bila zrela, islam je u Otomanskom carstvu zadržao svoje misionarske težnje islamizacije političkim i ekonomskim pritiskom te misijskom propagandom. U Bosni, Srbiji i Albaniji kršćani su osobito u vrijeme otomanskih ratova bili toliko opterećivani porezima da su dolazili do gladovanja i bili prisiljavani na izravnu ili kripto-islamizaciju, a to sve je u kršćana pod otomanskom vlašću stvaralo dubinske obrambene mehanizme od islamizacije. Ti mehanizmi su najopasnija negativna energija koja je obilato zlorabljena u ratovima raspada Jugoslavije 1990-ih godina. Europski obrambeni ratovi protiv otomanskih osvajanja bili su dominantno obojeni obranom kršćanske vjere od islama i sav kršćanski svijet, i onaj iseljeni u Ameriku, nosi duboko negativno sjećanje na islam.

U suvremenom svijetu kršćanski Zapad doživljava da je pod opsadom od islama, da je ponovno izložen islamskim osvajanjima, imigracije su povezane s visokim natalitetom, pa su masovno počele kružiti zavjereničke ideje kako će u slijedećih nekih 50-ak godina Europa biti dominantno islamska. Visok natalitet u muslimana diljem svijeta nadilazi kršćanski: Bliski istok 3,7% s 45% mlađih od 15 godina; Turska 2,6, Indonezija 2,7, Pakistan i Sjeverna Afrika cca 3%. Dok s druge strane Europa ima samo 1,6 (samo 17% stanovništva je ispod 15 godina), SAD 2,1%, Latinska Amerika malo iznad 2%, dakle izrazito manje od islamskog svijeta. Znanstveno se predviđa da će muslimani u Europi sa sadašnjih 4,8% 2050. porasti na cca 15%.[14] Imperijalno raspoloženi islamski diktatori poput Gadafija otvoreno su manipulirali takvim idejama i tvrdili da će već 2050-ih godina ovoga stoljeća Europa biti dominantno muslimanska.

U Alije Izetbegovića, vodećeg bošnjačkog lidera, postojala je jasna panislamistička strategija u kojoj je vidio Bošnjake muslimane kao most za islamizaciju Europe i toj ideji ih je uvelike žrtvovao i vidio eshatološki smisao njihova stradanja: „Alija Izetbegović nikada i nije u razvijenijemu političko-intelektualnom diskursu iznio svoju ‘ideju Bosne’, za razliku od svojih ideja o islamu i muslimanima.“[15] Islamizacija Armije BiH u ratu 1991-1995. i to po modelu fundamentalističkog uvoznog islama vjerojatno je najpogubniji potez bošnjačke politike za opstanak BiH kao multietničke države.

Visok natalitet u islamskom svijetu ima i druge izazove. Postavlja se pitanje hoće li ovako velik priraštaj stanovništva u islamskim zemljama stvoriti bunt mladih zbog mizerne životne perspektive jer dinamika razvitka tih zemalja ne može stvoriti ekonomske pretpostavke za njihov odgovarajući životni standard. U tome slučaju religija može biti važan faktor smirivanja bunta mladih nudeći im emocionalnu apokaliptičnu sliku svijeta kombiniranu sa strahom i misijom, što može reducirati i kanalizirati bunt mladih, ali također u političkoj instrumentalizaciji stvoriti snažne agresivne energije koje lako mogu eksplodirati u nasilje usmjereno na konkretnog ili fiktivnog neprijatelja. Većina imigranata u Europi nakon 1960-ih su muslimani, dok su to u SAD kršćani. Visok natalitet muslimana i nizak u kršćana stvara konfliktno stanje jer mladi muslimani u Europi ne osjećaju da im je Europa domovina, naime teško im se u nju integrirati s drugačijim islamskim identitetom, a izgubili su povezanost sa zemljom roditelja, što u njih stvara osjećaj neprihvaćenosti, ekskomunikacije, isključenja te bunt i mržnju prema svemu što je europsko i kršćansko, pa su pogodno tlo za radikalizaciju.

Suvremeni svijet živi u trajnom sukobu civilizacija, u terorizmu inspiriranom islamom politički i religiozno, u ratu protiv terorizma, u sukobima u Nigeriji, Indoneziji, Pakistanu, napadi na slobodu tiska poput Charlie Hebdoa u Parizu i u Danskoj. Vatikan službeno tvrdi da su kršćani – njih oko 200 milijuna u islamskim zemljama najugroženija religija danas.[16]

Miroslav Volf tvrdi da svi aktualni odnosi kršćanstva i islama oživljuju prošla sjećanja opasnosti i patnje i stvaraju osjećaj uvrede koji je obostrano prisutan kao opterećenje, te oprez da se to sve neće ponoviti. To oživljavanje negativnih sjećanja u svim susretima s islamom i strah da se to sve neće ponoviti, mogu povremeno rezultirati nasiljem koje se neprestance ponavlja u suvremenom svijetu.[17]

Sredinom veljače 2019. papa Franjo posjetio je Ujedinjene Arapske Emirate i tom prigodom jedan isusovac iz Egipta napisao je što očekuje od Pape da će poručiti muslimanima:

• Islamistički teroristi opravdavaju islamskim učenjem ubijanje nevinih radi političkih i ratnih ciljeva.
• Apostazija, otpad od vjere u islamu je zabranjeno i kažnjivo smrću. U većini islamskih zemalja ne priznaje se niti autorizira učenje ijedne druge religije osim islama, a u mnogim islamskim zemljama zabranjeno je javno ispovijedanje druge vjere.
• Ne-muslimani u islamskim zemljama su službeno drugorazredni i podloženi (dhimmi) građani, što je u suprotnosti sa slobodom vjere garantirane ljudskim pravima.
• Položaj žene u islamu ne odgovara zahtjevima ljudskih prava o jednakosti svih građana.
• Mnoge islamske zemlje odbacuju islamistički terorizam, ali financiraju terorističke organizacije poput Muslimanske braće, Daesha – Islamske države (ISIS), Boko Harama i drugih.
• Većina imigranata u Europu su muslimani i mnoge prebogate zemlje poput Emirata, Saudijske Arabije, Katara, Dubaija ih ne primaju.[18]

 

Pokušaji premošćenja jaza između kršćanstva i islama

Tijekom čitave zajedničke povijesti kršćanstva i islama uz sve one negativne trendove sukoba, uvijek je bilo ljudi koji su izlazili iz tog strastvenog idiotizma i vraćali se umu, istraživanju, provjeri, te otkrivali nevjerojatan poklad zajedničke vjere i mogućnost suživota i suradnje. Ima danas u svijetu, poput sveučilišta u Yaleu, projekata koji nastoje sve te pozitivne pokušaje pronaći, evidentirati i istražiti, jer u tmini povijesti sukoba nitko ih nije nalazio relevantnima i potrebnima u aktualnom sukobu.

Epohalan događaj zbio se točno prije 800 godina, dakle ovo je 800. obljetnica kada je Franjo iz Asiza 1219. prošao kroz borbene križarske linije i u Damietti u Egiptu otišao u šator sultana Al-Kamila Al-Malika. Franjina prvotna intencija bila je tražiti mir. Franjo sigurno nije imao dijaloške i ekumenske ideje kakve danas imamo, nego je bio bliži nekoj vrsti kršćanskog fanatizma i fundamentalizma, pa je svakako sultanu propovijedao Krista i pokušao ga evangelizirati i tako napraviti mir. No Sultan se oduševio njegovom vjerom. I Franjo je saslušao vjeru sultana Kamila i oduševio se njegovom vjerom. Taj susret je zapravo bio susret vjernika ispovjedalaca i pokazuje koja je prednost susreta na razini vjere, a ne samo na razini raznih oblika diplomacije i suradnje. Svojim odlaskom sultanu u ratnom okruženju Franjo iz Asiza postao amblem mogućnosti nadilaženja granica između naroda, kultura i religija i ideal međuvjerskih inicijativa na društvenom, političkom, etičkom i estetičkom području. Franjinu intencionalnost i univerzalnu duhovnost najbolje izriče pjesma „Bože moj, dopusti mi, mira tvoga da budem glas – gdje je mržnja da nosim ljubav, gdje ima sumnje da nosim vjeru, gdje očaj i žalost da nosim nadu i radost“.

Franjevci BiH svojedobno su znali velebno proslaviti obljetnice primjerice 700. godišnjice dolaska franjevaca u Bosnu 1991, pa i 800. obljetnicu Franjevačkog reda 2009, no sada za ovu važnu obljetnicu osobito za BiH i odnos kršćanstva i islama očito u njima nema dostatno nadahnuća ni inicijative za to službeno obilježavanje na relevantnijoj društvenoj razini jer su se uvelike ugasili ratom i poratnom politizacijom odnosa kršćanstva i islama.

Na izlasku iz srednjovjekovlja početkom 15. stoljeća i ulasku u novo doba za odnos kršćanstva i islama epohalan je Nikola Kuzanski.[19] „Glas Nikole Kuzanskog snažno se izdvaja među svim glasovima obrazovanih slojeva kršćanskog srednjovjekovlja. To je glas autora djela De pace fidei – O miru među religijama, nastalog neposredno nakon što je sultan Mehmed II. el- Fatih osvojio Konstantinopolj 1453. g., dakle, nekoliko desetljeća prije definitivnog uništenja islama i judaizma na Pirinejskom poluotoku. Ovo djelo predstavlja iskreni i učeni napor da, u ekumenskom, zamišljenom dijalogu, sljedbenici različitih religija, a posebno muslimani i kršćani, iznesu svoja vjerska učenja kako bi potvrdili vodeću ideju Nikole Kuzanskog: da je religija jedna te ista kod svih vjerujućih, a da su obredi (ritus) različiti, te da mir nastaje iz vjere, a vjera iz slobode.“[20]

Najvažnija novost za upoznavanja velikih svjetskih religija je nastanak znanosti Povijesti religija. Znanstvenici poput Rudolfa Otta i Emila Durkheima otkrivaju temeljne sličnosti u velikim religijama koje se upravo po tim sličnostima razlikuju od primitivnih religija. Te sličnosti su u moralnom sustavu, socijalizaciji vrednota, svetim tekstovima, u pomaku od politeizma u etički monoteizam, u shvaćanju svetoga ili sakralnoga, u razlikovanju ovostranosti i onostranosti, u kritici idolatrije itd. Iz svega toga rezultat je bio otkriće da se ne može shvatiti vlastita vjera bez poznavanja drugih vjerskih tradicija i da se ne može naći istina bez nepristrane usporedbe religija. U tome međuvjerskom ozračju naglo je splasnuo osjećaj kršćanske superiornosti i vjerojatno ništa nije tako duboko potreslo kršćanstvo u njegovoj povijesti kao ova otkrića međureligijske sličnosti – kršćani su svoju stečenu univerzalnost i kulturnu posebnost bili proglasili općom superiornošću potvrđenom objavom.[21] Neki se teolozi i dalje drže kršćanske superiornosti, ali je ne dokazuju znanstveno nego iz svoje pobožnosti (Schleiermacher, Barth). Drugi pak pokušavaju pozitivnije pristupiti drugim religijama, primjerice F. D. Maurice u 19. stoljeću koji uči da nema mjesta ni vremena u kojemu Krist nije prisutan, dakle prisutan je i u svim nekršćanskim religijama pripremajući ih za radosnu vijest, religije nisu samo ljudsko iznašašće, nego su dio Božjeg djelovanja u svijetu.[22]

Rezultat takva razvitka su pokušaji sustavna dijaloga među religijama. U Čikagu je 1893. održana svjetska skupština religija, ali je sve to zapravo bio samo uvod u pravi dijaloški međuvjerski pokret koji je nastao nakon II. svjetskog rata. Poticaji tome dijalogu bila su otriježnjenje nakon žalosna iskustva holokausta, kolonijalnih religijskih zločina prema američkim Indijancima, muslimanima, po Bliskom istoku, Africi i Aziji. Globalizacija svijeta, svijest o međuvjerskim zločinima, upoznavanja drugih religija, prisilili su religijske lidere na dijalog. Kamen temeljac tome zaokretu, kopernikanski lom u međuvjerskim odnosima, bio je dokument II. vat. sabora o odnosu prema drugim religijama Nostra aetate (U našem dobu). Danas neki teolozi tvrde da taj dokument saborski oci nikada ne bi izglasali da su znali kakve će posljedice izazvati. Zaokret je napravljen iz same srži kršćanstva: Božje spasenje u Isusu Kristu ne odnosi se samo na kršćane, nego je Isus otišao na križ radi svih ljudi. Iz Božje se perspektive grli sve čovječanstvo. Iz te nove uključivosti sada se postavlja pitanje kako Bog govori onima izvan objave i Crkve, a odgovor je: kroz religije. Tako u najkraćem izgleda nacrt posve novoga odnosa ne samo Katoličke crkve, nego svega kršćanstva prema drugim religijama.

Katolička crkva s Drugim vatikanski saborom izlazi iz religiozne isključivosti i naučava spasenjsku uključivost jer u narod Božji spadaju (ordinantur) i oni koji još nisu primili evanđelje, prije svega židovi narod po izabranju, zatim muslimani koji se s nama klanjaju Bogu jedinomu i milosrdnom. I za one izvan objavljenih religija Sabor kaže da božanska providnost ne uskraćuje pomoć potrebnu za spasenje ni onima koji bez svoje krivnje još nisu došli do izričitoga priznanja Boga te nastoje, ne bez božanske milosti, ispravno živjeti. Sve dobro i istinito, što se kod njih nalazi, Crkva smatra pripravom za evanđelje i danim od Onoga koji rasvjetljuje svakoga čovjeka kako bi napokon imao život (LG 16). Sličnu uključivost danas zastupa i islamski svijet uglavnom držeći sebe zadnjom objavljenom religijom koja prihvaća objavu i proroke židovstva i kršćanstva, ali ih i dokida po toj sukcesivnoj superiornosti kao što i kršćanstvo dokida židovstvo; štoviše mnogi islamski teolozi drže islam meta-religijom koja kozmopolitski nadilazi i objedinjuje sav dosadašnji religijski fenomen. Takve naznake uključivosti mogu se naći i u drugim religijama, a idealna pluralnost odnosa je ideal s kojim postojeće religije imaju brojne probleme i koji se aktualno raspravljaju kao pitanja istine, relativizma pod aspektom straha od sinkretizma i nade u kvalitetniji suživot razlika.

Nakon invazije SAD na Irak 2004. skupina islamskih sunitskih teologa s jordanskim kraljem Abdulahom II. objavila je Amansku poruku.[23] Ta je poruka imala svoju evoluciju jer je nakon objavljivanja prve verzije jordanski kralj utemeljio Kraljevski islamski centar za strateške studije koji je trebao razrađivati tu poruku. Prva verzija imala je cilj objasniti što je islam i što su predrasude o islamu: Islam se definira kao „posvećenost Bogu, ljubav prema bližnjemu, dobrohotnost, umjerenost i mir.“[24] Kasnije su stručnjaci Kraljevskog centra postavili tri pitanja i odgovorili na njih: Tko je musliman? (1), kome je dopušteno drugoga muslimana proglasiti nevjernikom? (2) i tko ima pravo objaviti fetvu? (3). Zapravo cilj je poruke učvrstiti jedinstvo muslimana svih osam škola i definirati ono bitno u islamu što ih povezuje u zajedničku pripadnost. Konačna verzija Amanske poruke potpisana je koncem 2015. i poslana diljem islamskog svijeta na osobno prihvaćanje potpisom. Amanska poruka je pogodna za autorizirano upoznavanje islama i kao uvod u dijalog s islamom kako bi se izbjegle brojne predrasude u samome islamu i o islamu. Amanska poruka upućena je prije svega sunitskim muslimanima svih smjerova u kojoj zacrtavaju odnos islama prema drugima i drugačijima, odriču se svakog radikalizma, ekstremizma i terorizma, te pozivaju na komunikaciju između islama i kršćanstva kako bi se složili oko temeljnih polazišta.[25] Amanska poruka bila je prava natuknica za novu dijalošku inicijativu iz islamskog svijeta, a radi se o Uzajamnoj poruci ili Zajedničkoj riječi (A Common Word).

Nakon predavanja pape Benedikta XVI. u Regensburgu 2007. grupa islamskih uglednika i teologa napisala je Papi otvoreno pismo u kojemu su opovrgnuli njegove tvrdnje i ponudili islamsku platformu za dijalog. Nakon nekoliko susreta i razmjena stavova, inicijatori otvorenog pisma napisali su „A Common Word“ (Zajedničku poruku) zasnovana na citatu iz Kur'ana: Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani“ (Kur'an 3,64). Ta Zajednička poruka naišla je na brojne odgovore kršćanskih predstavnika i teologa te tako pokrenula jedan od najjačih događaja duha u odnosu kršćanstva i islama. Taj dokument je omogućio prije svega da se razjasne polazišta, da se u susret drugome ne ide s vlastitim predrasudama o drugome, nego da se u otvorenom dijalogu i istraživanju traži istina.

Od 1990-ih godina do danas između kršćanskog islamskog svijeta odvija se krajnje intenzivan institucionalni dijalog s inicijativama s obje strane. Dijalog vode institucije islama i kršćanstva te teolozi i razne vrste učenjaka. Međutim ono temeljno što taj dijalog čini imperativnim jesu globalni procesi i etička odgovornost za naš svijet. Muslimani i kršćani susreću se u turizmu, na putovanjima, preko medija, u trgovini, proizvodnji, u svakodnevnim susretima u uzajamnom uvažavanju koja vode prijateljstvima.

Imperativi kršćanstvu i islamu u BiH

Osnovni imperativ u odnosima kršćanstva i islama danas je pravi kopernikanski obrat, zaokret iz gledanja na sadašnji trenutak iz prošlosti u pogled na sadašnjost iz perspektive budućnosti. Našem svijetu i nama u BiH treba vizija, nova, moćna vizija koja nas iz tmine prošlosti okreće obećanjima, mogućnostima i zadaćama iz budućnosti. Ta budućnost je već počela, snažno se razvija i raste, nezaustavljivo napreduje, ali snage tmine prošlosti još uvijek guše svjetlo budućnosti. BiH ima iskustvo snage zla, ali i njegove samo-destruktivnosti i to je šansa za radikalan zaokret prema viziji.

Suvremeni kršćani i muslimani moraju se ohrabriti na iskren susret, dijalog i suradnju svjesni da su najodgovorniji za svijet jer će uskoro više od polovice čovječanstva pripadati tim dvjema religijama i jer će sudbina svijeta ovisiti o njihovim uzajamnim odnosima. Suvremeni kršćani i muslimani moraju zajednički istraživati i čistiti negativno sjećanje nataloženo tijekom povijesti sukoba tih dviju objavljenih religija. Suvremeni dijalog između kršćanstva i islama mora biti iskren, bez rezervnih ideja. Obveza evangelizacije u kršćana – informiranja ljudi što je Bog učinio ulaskom u svijet u Isusu Kristu, i obveza Da’awe u islamu kao informacije kako svi ljudi, muslimani i nemuslimani treba da shvate pravi islam, ne smije biti skrivana, nego otvorena. Svima nama je stalo da u dijalogu drugi shvate tko smo mi i kako nas treba shvatiti. Ali isto tako valja se naučiti saslušati i istinu drugoga.

Da ne bi kršćanska i islamska misija prešle u propagandu i imperijalno osvajanje, odlučujuće je važno da i kršćani i muslimani utvrde zajednički poklad vjere, osobito istinu da je vjera milost, Božji dar, što isključuje svaki agresivni način prenošenja vjere i vraća vjeru u poklonstveni odnos prema Bogu i svjedočenje života iz vjere.

Odnosi kršćanstva i islama prepuni su predrasuda i redukcija. Takve se redukcije i predrasude uklanjaju ozbiljnim istraživanjem, dijalogom i suradnjom. Živimo u zastrašujućem okruženju povijesnim traumama, a s druge strane u blagoslovljenom trenutku jer je čovječanstvo dovedeno pred imperativ da ove glavne svjetske religije moraju preuzeti svoju odgovornost za svijet, to znači da moraju tražiti skladan suživot, surađivati kao dobri susjedi na dobrobit svih, promovirati duhovne i moralne vrijednosti.

1. U BiH kršćani i muslimani moraju oteti svoje religije od političke zloporabe. Nacionalne stranke žive i održavaju se na vlasti oživljavanjem dubinskih obrambenih mehanizama stvorenih tijekom povijesti sukoba. BiH je susretište tih dviju religija i mora biti ne balkansko bure baruta, nego poveznica i nadahnuće svemu islamskom i kršćanskom svijetu. Religije islama i kršćanstva u BiH moraju izgrađivati modele suradnje i interakcije i ugasiti nacionalističku negativnu zloporabu, okrenuti je u pozitivan smjer. Konkretno:
   1995. Rat raspada Jugoslavije 1990-1995. bio je nastavak potiskivanja prodora muslimana iz Europe, pokušaj da se nastavi progon muslimana prema istoku, da se očisti BiH, Sandžak i Crna Gora od muslimana. Ovo je trenutak kada se postojeće činjenice moraju prihvatiti ne kao povijesna negativna nužda, nego povijesna šansa.
   1996. Imam osobni primjer: Tijekom pripreme za Oluju 1995. kod Livna sam razgovarao s nekoliko hrvatskih generala i visokih oficira. Otvoreno su mi govorili da se rat sa Srbima privodi kraju, a muslimani ostaju glavni problem, potisnuti su iz Hrvatske i Srbije u Bosnu i Sandžak, sada je šansa da se to koliko-toliko nastavi, Sljedeće godine 1996. na Jahorini sam imao priliku susreti sličnu skupinu srpskih visokih oficira koji su mi iznijeli istu teoriju, samo sada još radikalnije: rat Srba i Hrvata je završen, ne može se više ni voditi jer su Hrvati vojno ojačali, napravili su hrvatsku država koju su i zaslužili solidnom borbom u ratu. Zajednički problem ostaju muslimani koji su sada potisnuti iz Republike Srpske. Republika Srpska je uspješan model potiskivanja muslimana, a sada to treba nastaviti drugim sredstvima. Takav velikosrpski politički program i njegov odjek u Herceg-Bosni mora voditi otriježnjenju i sustavnom raskrinkavanju takve mračne fašistoidne ideologije i programa te izgradnji zdrava političkog programa zasnovana na trenutnim civilizacijskim dostignućima.
   1997. Postojeći dijalog među religijama kršćanstva i islama je uvjetovan političkim odnosima i sveden je uglavnom samo na diplomatske poteze uz iznimke pojedinačnih inicijativa. Religije moraju izići iz toga političkog patronata i okrenuti se svojoj misiji, svojoj dužnosti da budu pokretači pozitivnih odnosa i mira, a ne žrtve političkih manipulacija.
   1998. Najpozitivniji odnosi u svijetu u odnosima kršćanstva i islama moraju imati svoj odjek u BiH.
   1999. Teološki fakulteti moraju više surađivati i praviti projekte koji će razmrsiti povijesne nanose i tražiti zajednička polazišta.
2. Nužno je odmah pod hitno okrenuti se odgoju djece izvan opterećenja aktualne povijesti. Parlament i Ustav BiH morao bi definirati koja znanja i kakav odgoj odnosa prema drugim religijama djeca moraju usvajati kako bi bila sposobna živjeti u ovoj BiH i graditi je da bude zdrav ambijent kreativna života, a ne opasno mjesto iz kojeg se traži prigoda za bijeg. Religije moraju surađivati u odgoju djece, djeca moraju posjećivati sve bogomolje, slušati kako se religije same predstavljaju, a ne učiti djecu postojećim predrasudama.
3. Lokalni voditelji religijskih zajednica, svećenici, imami, sveštenici, rabini, morali bi posjećivati religijske zajednica za vrijeme glavnih svetkovina i svi vjernici na svoj način trebali bi sudjelovati u slavljeničkoj radosti jedni drugih.
4. Religija na radnom mjestu mora biti riješena tako da religijska raznolikost bude izvor nadahnuća i kreativnosti iz različitosti, a ne kočnica zajedničkog života.
5. Umjetnost, glazba, slikarstvo, poezija, književnost, film, kazališna umjetnost, sport, kulinarsko bogatstvo, moda, imaju osobitu šansu jer je BiH zbog susreta različitosti na osobit način kreativna sredina i svako stvaralaštvo nadilazi postojeća ograničenja i širi prostor duha i života.
6. U BiH se ne bi trebala praviti odvojena društva ljudi s posebnim potrebama kao što su društva slijepih, raznih bolesti i ovisnosti, naprotiv takva zajednička društva su osobita šansa zbližavanja. Također druga razna društva kao što su planinarska, ribarska, humanitarna društva, su osobita šansa za suradnju i ne bi smjela biti svedena na religiozni ili nacionalni nazivnik.
7. Pogotovu proizvodne firme ne bi smjele biti religiozno ili nacionalno obojene nego određene ekonomskog dinamikom.
8. Osobita šansa je borba za zaštitu osobe, slobode vjere, informiranja, slobode od ugroženosti i isključenja morala bi biti zajednička platforma suradnje religija.

Politički imperativi u BiH u odnosu kršćanstva i islama

Politika nužno mora odustati od baštine religiozne traume i aktualnog političkog primitivizma te se okrenuti liderskim političkim odnosima između kršćanstva i islama. Muslimani i kršćani u BiH moraju biti politički zreli i uzajamne odnose uređivati ne na traumama prošlosti, nego na viziji i nadahnuću aktualnim potrebama i izazovima:

1. Sva tri konstitutivna naroda u BiH moraju odustati od razaranja i nijekanja BiH državnosti i zajedničkog BiH identiteta. Milorad Dodik otvoreno govori da nema bosanskih Srba, nego su Srbi samo Srbi; Herceg-Bosna uporno ponavlja da nema bosanskih Hrvata, nego su svi samo Hrvati; bošnjački nacionalisti moraju shvatiti da BiH Hrvati i Srbi nisu samo katolici i pravoslavci nego i bosanski Hrvati i bosanski Srbi te odustati od unitarističkog sna da je BiH bošnjačka kao što je Srbija srpska i Hrvatska hrvatska. Gdje se god gase razlike u izgradnji jedinstva, uništava se sloboda, osporavaju ljudska prava i zaustavlja dinamika života i kreativnost.
2. HDZ mora odustati od zloporabe religiozne traume u kršćana u političke ciljeve. Postojeći hrvatski populizam obilato prisutan u medijima koji ima afirmirane autore poput Ivice Šole, Nine Raspudića, Višnje Starešina, pa čak i predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i sl, obilato truje ove prostore idejama zavjere, islamofobijom, da je islam nešto čega se samo treba bojati i što treba mrziti. Takve pojave nužno je politički raskrinkati i graditi zdravo uzajamno upoznavanje i uvažavanje. Dvije škole pod jednim krovom su civilizacijska sramota koju forsiraju Hrvati i Srbi, iako su katolici poznati po školama u kojima su školovani i sada se školuju tisuće muslimana, pravoslavaca i drugih a da nitko od njih nije izgubio svoj religiozni ili nacionalni identitet, naprotiv.
3. Pogotovu srpske stranke i općenito sva velikosrpska ideologija i politika moraju shvatiti da se ratovi protiv islama i muslimana moraju ostaviti prošlosti i prihvatiti sadašnje stanje te izgrađivati moduse zajedničkog života i suradnje, odustati od snova od pripajanja Srbiji, prihvatiti BiH kao domovinu i srpskog naroda. Snovi o pripajanju Republike Srpske Srbiji i podjeli Kosova izravno su etničko čišćenje i priznanje da je suživot nemoguć, dakle moraju odustati od primitivnog plemenskog teritorijalno načela i prihvatiti sociološko, tj da Srbija nije svugdje gdje ima Srba, nego da Srbi mogu biti Srbi ma gdje živjeli.
4. Bošnjačka nacionalna stranka SDA također uvelike živi i dobiva glasove od panislamističkih ideja i širenjem straha i osjećaja ugroženosti od kršćanstva. Bošnjački nacionalizam se mora jasno definirati, ima ga u SDA i desnim strankama. Taj bošnjački nacionalizam je panislamistički, agresivan, osvajački, drži Bosnu svojom nacionalnom državom, niječe postojanje Hrvata i Srba i proglašava ih samo katolicima i pravoslavcima, bošnjački politički program mora odustati od svih fundamentalističkih, panislamističkih ideja i prihvatiti da islam može biti demokratski i u skladu sa ljudskim pravima i europskim vrijednostima.
5. Politika treba tražiti od Islamske zajednice da islam u BiH ne bude kulturna arabizacija BiH, konkretno da islamska arhitektura u BiH bude integrirana u BiH i evropsko kulturno obogaćenje poput džamija u Rijeci, Visokom, Grazu, Zagrebu itd, a ne da džamije budu jasno arhitektonsko nasilje nad okolinom i međaši islamskog teritorija. Poratna arhitektura sve se više nacionalizira i prepoznaje po nacionalnoj dominaciji. Ako se nastavi šerijatsko oblikovanje ugostiteljstva po BiH, to će značiti da su ti objekti samo za muslimane, a ostali u njih mogu ući više-manje kao stranci. Također odijevanje osobito muslimanskih žena u BiH mora odustati od i islamski problematičnih nikaba i burki koje kršćani i sekularni ljudi vide kao vreće na glavi, degradaciju žena i povredu ljudskih prava i ljudskoga dostojanstva.
6. BiH mora imati univerzitetski religiološki institut za znanstveno istraživanje islama i kršćanstva i njihovih odnosa koji bi istraživao osobito sporna pitanja odnosa islama i kršćanstva, kao što su u islamu ljudska prava, prava žena, razumijevanje nasilja, posebno opravdavanje terorizma i ubijanje nevinih vjerom, položaj drugačijih vjera i uvjerenja u islamskim zemljama, samo postojanje problematičnih teokratskih islamskih društava, smrtno kažnjavanje apostazije od vjere u islamu, odbijanje bogatih islamskih zemalja da prime izbjeglice itd; te kao što su dubinski obrambeni mehanizmi od islamizacije u kršćana, tradicije sotonizacije islama i muslimana u usmenoj i pisanoj predaju kršćana na Balkanu; zatim oblici uzajamnih utjecaja u pučkoj vjeri, kulturama i tradicijama, oblici uspješne integracije kršćana u islamskoj kulturi i civilizaciji i muslimana u kršćanskoj kulturi civilizaciji; aktualni problemi migracija, fundamentalizama, fobija, revolta, nezadovoljstva koja se mogu pretvoriti u društvenu opasnost.

Inspirativan primjer BiH mogao biti Libanon koji je 1970-ih doživio razoran rat poput BiH čije su rane još uvijek bolne gotovo u svih stanovnika Libanona. No Libanon ima jedno očito dostignuće koje nema BiH: Sve religije i narodi u Libanonu shvatili su i prihvatili da je Libanon njihova zajednička kuća i sudbina i da njima u toj kući-domovini može biti dobro samo ako i njihovom susjedu-komšiji bude dobro. Shvatili su da takvim prihvaćanjem svoje domovine nimalo ne umanjuju svoju povezanost i integriranost u arapski i druge narode. Naši religijski predstavnici, a također i nacionalni političari, mogli bi posjetiti Libanon da dožive s kakvom se iskrenom srdačnošću i uvažavanjem susreću libanonski religijski i politički vođe i kako surađuju i balansiraju interese. Takvi odnosi stvaraju pozitivnu gospodarsku klimu koja recipročno potiče sav društveni život.

FN:

[1] Reuven Firestone, Love of Neighbour in the Face of Religious Trauma, Yazid Said i Lejla Demiri, The Future of Interfaith Dialogue, 122.

[2] Erich Fromm, You Shall Be As Gods: A Radical Interpretation of the Old Testament and Its Tradition, Open Road Media, 2013, 20.

[3] Tim Warner, The Inception of A Common Word, Yazid Said i Lejla Demiri, The Future of Interfaith Dialogue, Cambridge University Press, 2018, 15.

⁵ Missionary Movements, Encyclopedia Britanica (CD izd.),  Lodnon 1998.

[4] Tim Warner, 13-15.

[5] Joseph Kenny, Thomas Aquinas: Islam and the Arab Philosophers, http://www.catholicapologetics.info/apologetics/islam/thomas.htm (2.2.2019).

[6] Tijani Ahmad Ashimi, Islamic Civilization: Factors Behind Its Glory and Decline, International Journal of Business, Economics and Law, Vol. 9, Issue 5, 180-184. http://ijbel.com/wp-content/uploads/2016/06/KLiISC_118.pdf, (2.2.2019).

[7] M. Umer Chapra, Muslim Civilization: The Causes of Decline and the Need for Reform, The Islamic Foundation, Kube Publishing, Leiecestershire, 2008, 45.

[8] Frank Griffel, Al-Ghazali, The Stanford Encyclopedia of Philosophy, 2016, Edward N. Zalta (ed.), https://plato.stanford.edu/archives/win2016/entries/al-ghazali/ (2.2.2019).

[9] Michael Shermer, Why Islam? Of the three great monotheistic religions only one did not go through the Enlightenment, https://moralarc.org/why-islam-of-the-three-great-monotheistic-religions-one-did-not-go-through-enlightenment/ (22.2.2019).

[10] Samuel Huntington, The Clash of Civilizations? Foreign Affairs, 1993/3, 72, 22-49.

[11] Tim Warner, 20.

[12] Robert Louis Wilken, Christianity Face to Face with Islam, First Things Journal, 1/2009, 1–30. https://www.firstthings.com/article/2009/01/christianity-face-to-face- with-islam (3.2.2019).

[13] Wilken, R. Louis, Christianity face to face with Islam, First Things Journal, 1/ 2009, https://www.firstthings.com/article/2009/01/christianity-face-to-face-with-islam (12. 12. 2018),

[14] Pew Research Center, Amount of growth in Europe’s Muslim population depends on future migration, https://www.pewforum.org/2017/11/29/europes-growing-muslim-population/pf_11-29-17_muslims-update-00/ (20.12.2018).

[15] Ivan Lovrenović, Alija Izetbegović i ideja Bosne, https://www.radiosarajevo.ba/kolumne/arhiva/alija-izetbegovic-i-ideja-bosne/57023 (21.12.2018).

[16] Bernardito Auza, predstavnik Svete Stolice pri UN-u, The Persecution of Christians Globally: A Threat to International Peace and Security, http://en.radiovaticana.va/news/2015/04/18/holy_see_to_un_christians_and_religious_minorities_are_plea/1137877 (1.7. 2015).

[17] Miroslav Volf, Allah: A Christian response, HarperCollins Publishers, New York, 2011, 2.

[18] Edward Pentin, Jesuit Scholar of Islam Assesses Upcoming Papal Visit to UAE, http://www.ncregister.com/daily-news/jesuit-scholar-of-islam-assesses-upcoming-papal-visit-to-uae (20.22019)

[19] Abdulah Šarčević, Druga moderna”/Kultura slobode/ Ljudska perspektiva i istina/ Susret s Drugim, Zeničke sveske 3/6, http://www.zesveske.ba/03_06/0306_7_2.htm (12.2.2019).

[20] Džemaludin Latić, Pokret Fethullaha Gülena, 2014, https://fgulen.com/ba/bosanski/1805-zivot/o-fethullahu-gulenu/46031-pokret-fethullaha-gulena (3.2.2019).

[21] Arie L. Molendijk, Shifting Cargoes, Ernest Troeltsch on Studa of Religion, Jan G- Platvoet, Arie L. Molendijk (izd.), The Pragmatics of Defining Religion, Contexts Concepts & Contests, Brill, Boston 1999, 149-171.

[22] Michael G. Busk, F. D. Maurice, The Radically Inclusive God, Anglican & Episcopal History, 1/2009,78, https://www.jstor.org/stable/42615485?read-now=1&seq=1#page_scan_tab_contents (19.11.20189).

[23] The Hashemite Kingdom of Jordan, The Aman Message, http://ammanmessage.com/the-amman-message-full/ (12.12.2018).

[24] Isto, 33.

[25] Jonathan Kearney, From Intra-Religious to Interreligious Dialogue: The Aman Message as a Precursor and Companion to Common Word Initiative, Yazid Said i Lejla Demiri, The Future of Interfaith Dialogue, 31-48.

About The Author