Intervju koji se citira

preneseno iz: 4Dportal

Ratko Martinović je porazgovarao s Domagojem Nikolićem, čovjekom za kojega je riječ “entuzijast” u najmanju ruku umanjenica – arheološka potraga za legendarnim balkanskim civilizacijama dovela ga je do nevjerojatnih rezultata i otkrića. U sljedećim redovima pročitajte o čemu se točno radi…

 

RATKO MARTINOVIĆ: Balkan je kao geopolitičko područje oduvijek predstavljan kao “bure baruta” – postoji li neka daleko kulturnija i naprednija pozadina ovog nama bliskog područja?

DOMAGOJ NIKOLIĆ: Pojam Balkana kao bureta baruta pripada ideološkom konceptu velikih sila koje radi svojih geopolitičkih ciljeva žele upravljati ovim područjem i tu nametnuti svoju vlast. Čak i neki njihovi izvori to priznaju kao, na primjer, Misha Glenny koji u knjizi „Balkan: Nacionalizam, rat i Velike sile 1804-1999“  tvrdi da Balkan nije nikakvo bure baruta već je to Europa, a Balkan eventualno linija baruta koja vodi pravo do njega kao neka vrsta detonatora. Dakle, bure baruta je Europa sa svojim sitnim civilizacijskim kapacitetom, a ogromnom arogancijom i apetitom, koja je trajno nesposobna ponuditi malo što izuzev okupacije,  tiranije i bjesomučnog iskorištavanja kako na unutarnjem, tako i na vanjskom planu. Propast Europske Unije je neminovna upravo zbog europske ideološke potke koja je isključivo materijalistička i relavitistička. U toj neprincipijelnoj koaliciji međusobno suprostavljenih sila privremeno su zatomljene razlike, a u njoj svatko boravi iz svojih sebičnih interesa s figom u džepu pokušavajući nešto ušićariti na uštrb drugog. U slučaju Europske Unije se radi o prisilnom i privremenom udruženju vampira i njihovih žrtava te pravom buretu baruta koje će kad-tad neminovno odletjeti u zrak. Za nas je najvažnije pitanje koga će sve te goleme ruševine zatrpati prilikom urušavanja. Kako stvari sada nažalost stoje, mi ćemo ponovo odigrati ulogu dežurnog krivca, žrtve i poprišta sukoba.

Dozvolite da se malo duže zadržim na ovoj izvanredno važnoj temi, jer mislim da to ključno pitanje naše mentalne paradigme, ali i naše budućnosti. Sve teorije o izbijanju Prvog svjetskog rata na Balkanu, od kada te priče o buretu baruta dobijaju pravi zamah, ideološki su konstruirane, a najčešće se radi o grubim pojednostavljivanjima, običnim podmetanjima i besmislicama koje se zatim raspaljuju u pravcu svakog mogućeg ekstrema. Osim grupe manijakalnih i izmanipuliranih srbijanskih ekstremista oko Apisa, smrt Franje Ferdinanda priželjkivali su manje-više svi bitni centri moći u Austro-Ugarskoj. Njega osobno nije podnosio ni sam car Franjo Josip, u narodu je bio omražen zbog svoje mrzovoljne i nepodnošljive naravi, čak i vojska ga je smatrala zatucanim klerikalcem i reakcionarom, a Mađari glavnom prijetnjom svojim interesima i ambicijama koje su također bile van pameti. Mnogo je utjecaja tu upleteno u isti konop: iza sarajevskog atentata posve sigurno je stajala u prvom redu austro-ugarska elita praćena vojskom i tajnom policijom iz organizacijskih razloga, zatim britanska služba kao šaptač trbuhozborac i nevidljiva ruka, francuski Veliki Orijent i britanski Masoni koji djeluju preko Crne Ruke, dok su egzekutori bili srpski i jugoslavenski nacionalisti, marginalci i naivci vođeni palicom srbijanskih ogranaka međunarodne mreže tajnih društava koja su Ferdinanda još od 1902. imali na nišanu.

Okolnosti samog čina krajnje su sumnjive i ukazuju na namjerno zatajenje austro-ugarskog sigurnosnog aparata koji „dozvoljava“ da se to ubojstvo odigra doslovno kao reality show na sarajevskim ulicama. Postoji barem 20, ako ne i više, grubih „grešaka“ službi zaduženih za prijestolonasljednikovo osiguranje što se bez unutarnjih zavjereničkih aktivnosti nikako nije moglo desiti.

Bilo kako bilo, vidovdanski događaji u Sarajevu 1914. godine cementirali su klišej balkanskog bureta baruta, oslobodili Monarhiju budućeg opasnog i omraženog cara, starog cara spasili straha da će jedna obična češka sluškinja postati carica te poslužili kao formalno opravdanje Austro-Ugarskoj da napadne Srbiju čime započinje odlučna faza ostvarivanja svegermanskog imperijalnog plana Drang nach Osten. Cilj te faze plana bio je ponovno i trajno izbijanje Centralnih sila na granicu s Turskom za što je primarno Srbija trebala biti zgažena i zauvijek neutralizirana kao stožer jugoslavenskog nacionalnog samoodređenja. I danas se to radi pod plaštom Europske Unije!  Istovremeno je trebalo iskoristiti slabost Rusije nakon poraza u ratu s Japanom te ju lišiti mogućnosti da djeluje kao geopolitički sponzor južnoslavenskih težnji za ujedinjenjem i onemogućiti njezin daljnji strateški pritisak na Osmansko carstvo koji kontinuirano traje od 18-og stoljeća. Kako sila uvijek precjenjuje svoju moć, a potcjenjuje um, sve se završilo totalnom katastrofom za sva europska carstva: sve careve – aktere tih događaja i sva njihova carstva odnio je vrag, a njemački snovi o dominaciji Europom i svijetom raspršili su se kao jutarnja magla.

Što se same Srbije pa i ostatka Jugoslavije tiče (jer svi dijelimo iste slabosti), nasuprot velikoj narodnoj vitalnosti i legitimnim težnjama za slobodom i ujedinjenjem, srbijanska vladajuća klasa bila je bastion nereda, palanačkog mentaliteta i provincijalnog ekstremizma. Napori kralja Petra Karađorđevića da situaciju sredi teško su išli budući da je i sam svoj dolazak na vlast dugovao zavjerenicima, unutarnja politička scena bila mu je jadna, njegova porodica bila je u totalnom rasulu tako da se nije imao na koga osloniti osim na vojsku, a i tu je bilo dosta problema. Srbiji 1914. nikako ne odgovara novi rat budući da je posve iscrpljena od netom završena dva balkanska rata, ima pune ruke posla pokušavajući učvrstiti vlast na netom pripojenim područjima Kosova i Makedonije, a spremaju se izbori pa Pašićevoj vladi treba predah, a ne vanjskopolitička izolacija i ekonomski fijasko. Nedostaje ljudstva, oružja, municije, hrane, novca, drugim riječima svega što su njeni zapadni protivnici u međuvremenu nagomilali, ali očito ne nedostaje luđaka poput Apisa i Tankosića koji su osim Franje Ferdinanda na nišanu imali i crnogorskog kralja Nikolu te bugarskog kralja Ferdinanda kao navodne protivnike ujedi-njenja Srba tj. Jugoslavena ili barem kao germanske marionete. Srbija bi, posve sigurno, nakon učvršćenja u centru Balkana pokušala ujedinjenje sa Crnom Gorom i tako osnažena ljudstvom, dubinom teritorija, kapitalom i potporom oporavljene Rusije izazvala Austro-Ugarsku u Bosni i Dalmaciji, a možda i šire prvo kroz organizaciju gerilskih akrtivnosti, a onda i otvorenim napadom. Austrija je svega toga svjesna i zato se odlučuje na preventivni napad. Po kralju Petru, za oporavak Srbije je trebalo da prođe barem pet-šest godina, vjerojatno i duže.

Dakle, sve u svemu, situacija je već krajnje zaoštrena, ekstremista ima na sve strane, ali pravo vrijeme za ratovanje nije bilo za Srbiju nego za Centralne sile, ali i Britaniju koja se odlučila na igru va banque sa Njemačkom znajući da daljnjim odgađanjem sukoba samo može izgubiti zbog toga što je Njemačka rapidno jačala ekonomski i vojno i tako izazivala primat Velike Britanije kao hegemona svjetskih mora. Još kad bi imala direktan pristup naftonosnim poljima Kirkuka u Osmanskoj imperiji, nigdje Njemačkoj sili više ne bi bilo kraja. Tu su se Tankosić i Apis totalno dali nasanjkati i poslužili su kao marionete geopolitičkih interesa stranaca za što je dugoročno plaćena i još se plaća prevelika cijena. S današnje točke gledišta ispali su naivni i primitivni, a i svi mi zajedno s njima bez obzira odricali ih se ili ne. Stigma je zauvijek ostala na svima nama, možda zato što smo pristali na službenu ocjenu sarajevskog atentata koja dolazi sa Zapada i odrekli se prava na vlastitu istinu. Pitanje, naravno, ostaje kako je situacija izgledala iz perspektive jugoslavenskih nacionalista s početka stoljeća i kako bi oni ocijenili našu poziciju, ulogu i aktivnost u današnjim zbivanjima. Uvjeravam Vas da nam njihova ocjena posve sigurno ne bi bila ugodna i možda bi o tome trebali razmisliti.

No, koliko je zapadna historiografija motivirana sebičnim motivima raznih centara moći kojima često upravljaju dnevnopolitički prioriteti dokazuje i tako suluda teorija da je za izbijanje Prvog svjetskog rata odgovoran osobno general Von Moltke, šef njemačkog generalštaba. I taj, dakle, potpuno suprotan, ali jednako bizaran stav, dolazi od eminentnih zapadnih historičara, u ovom slučaju od čuvenog Davida Fromkina u knjizi „Posljednje ljeto Europe“. Na tom planu i vani, dakle, vlada politička pragma i kontrolirani kaos. Nismo mi tu nikakva posebna iznimka: uvijek se traži krivac iz oportunističkih razloga, a istina je uvijek žrtva politike.

RATKO MARTINOVIĆ: A što je sa našim zabludama?

DOMAGOJ NIKOLIĆ: O našim ideološkim zabludama i glupostima mogli bismo dovoljno zaključiti i sami pod uvjetom da pokušamo bar malo biti iskreno samokritični. Kronično patimo od zatucanosti i provincijalnog mentaliteta u kojem se seljani uvijek žale da im oni iz susjednog sela uzvodno pišaju u rijeku. Kad krenete u to selo, onda čujete istu priču o onima dalje uzvodno, ali i to da im „oni dolje“, da ‘prostite, seru po putu. Onda svi skupa prizivaju švapske žandare da uvedu reda.

Korijeni tako otrovnog i autodestruktivnog mentaliteta su vrlo duboki i zapreteni, ali nema sumnje da već dugo strani gospodari vješto koriste naše slabosti i uspješno ubiru plodove svoje lukave i podle politike komadanja. Oni jednostavno primjenjuju davni osvajački nauk o razbijanju naroda u besmislene, sitne, ogorčene i primitivne zajednice koje se natječu u primitivizmu, šovinizmu,  neznanju i sluganstvu. Nama jednostavno nije bilo dozvoljeno da se ujedinimo i predahnemo, jer to nipošto nije u interesu imperijalnih interesa europske oligarhije i centara moći. Kao čipirani psi na povodcu koje gospodari izvedu u šetnju režimo jedni na druge, umjesto da izujedamo onoga koji nas drži za vrat. Nisu to nikakve fikcije. Danas su podjele potlačenih naroda dobile i akademski legitimitet kao da se ne radi o namjerno izazvanim genocidima i zločinima. To jedan Soros promiče kao Partition Studies na raznim, kažu, elitnim institucijama poput Oxforda, Vijeća za međunarodne odnose (CFR) itd. Mi ne razumijemo mentalitet naših neprijatelja, jer je to, između ostalog, i klasno pitanje, jer su u njihove salone samo rijetki od nas zašli, a da tamo nisu konobarili. Mi ne vidimo kako oni nas vide, a vide nas kao topovsko meso, statistiku, tegleću stoku koja daje pogonsku snagu njihovim suludim konstruktima i služi im kao izvor energije i hrane. Oni bilo koji savez s nama u najboljem slučaju vide kao savez između kočijaša i konja, a zapravo nas vole kao što izjelica voli kokoš.

Kad u tu mješavinu svega i svačega dodamo i zaključak Prvog kongresa Kominterne iz 1919. godine da Kraljevinu SHS treba srušiti, jer je, navodno, nastala oružanom borbom, a ne voljom naroda, onda to zaista postaje Molotovljev koktel. Mi tu ponovo ostajemo između čekića i nakovnja suporostavljenih sila Europe. Dakle, bez obzira na ideološku matricu, ometanje jugoslavenskog ujedinjenja jedna je od rijetkih konstanti europske politike na svim razinama. Dakle, mnoge su se stvari odigrale ne samo našom krivnjom. Ni druga Jugoslavija se nikad nije uspjela osloboditi tog „istočnog grijeha“ Kominterne, i to je jedan od mnogih aspurda ugrađenih u njezine temelje. Partija je na tom planu napravila mnoge greške pa na kraju neprincipijelno zacementirala republičke i pokrajinske oligarhije koje su nedostatak sposobnosti i vizije zamijenile primitivnim nacionalizmom. Vidjeli smo do čega je to dovelo, a tu čorbu kusamo i danas.

Dapače, Kraljevina SHS je najmanje od svih europskih država nastala oružanom borbom, jer je jednostavno nastala dobrom voljom naroda nakon raspada Austro-Ugarske kao brana talijanskoj okupaciji. Ona nije nastala u Versaillesu, jer je Pariška mirovna konferencija samo prisilno amenovala stanje na terenu, jer europske sile nisu imale snage da u tom času ratuju na Balkanu. Dapače, na toj konferenciji o nama se nije odlučivalo u Versaillesu, jer se tamo komadala Njemačka, nego na konferencijama u San Germainu i Trianonu. Ali tko je za to još čuo i koga je briga za činjenice!? Dakle, „versailleska tvorevina“ je izmišljotina Kremlja koju su zatim preuzeli prvo Mussolini pa zatim Hitler za potrebe svojih političkih ciljeva, dakle, komadanja Jugoslavije. Kominterna je mrzila Kraljevinu SHS, jer je bila najveće uporište Belogardejaca i to je čitav razlog te propagande. Jugoslavenski komunisti su služili Kominterni kao zaluđeni pioni koji su svoje nacionalne interese više-manje nesvjesno žrtvovali u ime „svjetske revolucije“ što je bila samo floskula iza koje se krio interes sovjetske države koji je za vrijeme Staljina bio krajnje defanzivan i paranoidan.

Tako je ta priča o tzv. versailleskoj tvorevini, je stvarno notorna glupost. I sam Ante Trumbić sam kaže da „mi u Parizu nismo imali prijatelja“. E sad, nakon stvaranja Kraljevine SHS naše brojne slabosti su odmah došle do izražaja, rulja je prevrnula kapute i navalila na kazan, razni kompleksi, provincijalizmi, zapuštenost i nemoral izbijaju odmah na površinu, krenule su špekulacije, pljačke i izdajstva pa, kako kaže Njegoš, „svetu lampu lud vjetar ugasi.“ Od takvih slabosti nitko u obje Jugoslavije nije bio imun, pri čemu je svatko svakome pišao u vodovod i kenjao po putu i pritom uvijek drugog okrivljavao da mu baš to radi. Da se ne lažemo, bure baruta je s točke gledanja stranih porobljivača poželjan obrazac našeg društveno-političkog stanja pa i stanja svijesti koje je za nas pogubno i tragično. Za nas je to pravi duhovni zatvor i tijesak svijesti koji stvara konstantan osjećaj tjeskobe i jeze, a budući da smo rođeni u tom zatvoru i generacijama u njemu doživotno boravimo, mi se jednostavno više ne snalazimo van tog nametnutnog obrasca koji je postao naš koliko lažni, toliko i stvarni identitet budući da ga automatski bez razmišljanja prihvaćamo. Dakle, kad nismo direktno okupirani i izloženi stalnom međusobnom ratovanju i huškanju, onda smo kao u srednjem vijeku ili danas svedeni na međusobno posvađane feudalne ili neofeudalne državice koje ne mogu predstavljati nikakav oblik vlasti osim kolonijalne uprave za račun stranih imperijalnih gospodara i koje su preslabe da se ičemu suprostave osim svom interesu. One su također odskočne daske za razne križarske ili druge civilizatorske vojne koje trebaju iskorijeniti naš autentični identitet i navodne hereze te narodu nametnuti svjetonazor zavojevača. Nama jednostavno nedostaje ispravno definirana idejna platforma zasnovana na ispravnom tumačenju povijesnih okolnosti i vlastitog položaja u tom okviru.

RATKO MARTINOVIĆ: A što zapravo znači na Zapadu danas uvriježeni termin „balkanizacija“?

DOMAGOJ NIKOLIĆ: Danas je u stranoj političkoj znanosti uvriježen pejorativni izraz balkanizacija u smislu besmislenog, autodestruktivnog mrvljenja jednog naroda na razinu  jadnih i beznačajnih pseudocjelina i državica kojima za račun stranih kolonista upravljaju kafkijanski sistemi i marionetski primitivci s kojima se lako poistovjećuje pauperizirana i neuka rulja. Takva vlast svoj lažni legitimitet crpi iz osjećaja bespomoćnosti, ogorčenosti, besmisla, inferiornosti i stalnih bratoubilačkih iživljavanja i sukoba, a svaki manjak legitimiteta spremna je upotpuniti upotrebom sile i korupcijom, na što narod sveden na rulju itekako rado pristaje. U današnje vrijeme i u ovoj fazi radi se prvenstveno o psihotroničkoj diktaturi zasnovanoj na psihičkom zaposjedanju i tiraniji u kojem se žrtva dovodi u stanje da iznurena tragedijama, razočaranjima i manipulacijama papagajski ponavlja obrasce koje nameće tiranin.

Što više ulažemo u vlastitu propast, što se više krvimo i ubijamo, dublje upadamo u klopku koju su za nas spremili naši dušmani. Mi smo protiv vlastite volje i mimo vlastite svijesti uvučeni u neobjavljeni rat koji traje milenijima, a taj rat nema isključivo oružani karakter. S tog aspekta gledajući, pravo je čudo što smo se uopće održali i što nijedan zavojevač nije uspio ovdje pustiti dubljeg korijena. To mnogo govori o našoj žilavosti, o snazi naše iskonske civilizacije, ali i o našoj urođenoj naivnosti i prirođenoj pokvarenosti. Nama nitko ne vjeruje, jer više ne vjerujemo ni sami sebi. Ni sami više ne znamo ni što hoćemo, ni kako ćemo reagirati.

RATKO MARTINOVIĆ: Što je onda nama Balkan?

DOMAGOJ NIKOLIĆ: Balkan nije nama blisko područje, već je to naše iskonsko područje, područje iz kojeg smo iznikli, kojem pripadamo na svaki mogući način i koje na svaki način pripada nama, a kojeg se danas olako odričemo kao i svega što je naše u ime stranih gospodara. Dakle, ako mi sami pristanemo da nismo odavde, nego smo na tuđem teritoriju kojega se grozimo, onda na njega nemamo nikakvo historijsko ni moralno pravo. A to što velike sile žele upravljati ovim područjem upravo upravljajući našim poimanjem sebe i svog prostora, odraz je ključnog pitanja njihovog opstanka ili barem one to tako vide, jer kad to ne bi bilo tako, onda bi davno od nas digli ruke. O nekakvom altruizmu tu nema nikakvog govora.

Balkan je vitalno geopolitičko područje zbog svog geografskog položaja, rudnih i drugih prirodnih bogatstava, ali i kao drevni centar svijesti, autentične europske kulture i najvišeg ljudskog potencijala. Da bi lažna kultura mogla ostvariti svoj lažni legitimitet i vlast, prava kultura mora biti zatrta i proglašena kao nepostojeća ili barem inferiorna pri čemu je ključno da se mi time složimo i tako sebi oduzmemo idejno uporište slobodarskih težnji i borbe za slobodu.
Priča o tome da Zapad ovdje mora djelovati odgojno i civilizatorski ne bi smjela više proći ni kod koga iole sposobnog za zdravo rasuđivanje, jer je njihova kolonizatorska čizma marširala pod tim istim geslom u svim dijelovima svijeta, a i ovdje ruju, što reče Krleža, „kao historijski krmci dvije hiljade godina“. Osim toga, u doba Habsburgovaca, Venecije i inih „civilizatora“,  za nas su bile rezervirane sablje, puške, motike, paljevine, rovovi i vesla, a ne ministarske fotelje, oficirski saloni i kancelarije industrijalaca. Pa kad je to i gdje je to materijalistički Zapad djelovao iz altruističkih pobuda? U ime civilizatorske misije Zapada počinjeni su najveći zločini protiv čovječanstva, a svijet je danas pretvoren u kantu za otpatke po kojem ruje pohlepna kapitalistička svinja.

Da im ovo područje ne znači ništa onda bi u najmanju ruku Bismarckovi učenici poslušali svog velikog učitelja i zaključili da čitav Balkan nije vrijedan rane jednog pomeranskog grenadira. No, i ta Bismarckova dosjetka je samo manevar i laž. Netom ujedinjena Njemačka sazvala je 1878. godine Berlinski kongres upravo zbog parcelizacije Balkana, kao što je netom ujedinjena Njemačka 1991. godine odmah pohitala da dijeli Balkan. U Prvi svjetski rat Njemačka je također ušla zbog Balkana, a i u Drugom svjetskom ratu u najmanju ruku ovdje dobro dobila po nosu kad je NOV i POJ bio jedina organizirana i aktivna obrana izrasla iz naroda u čitavoj Europi i koja je stasala u moćnu vojsku izvan kontrole Velikih sila kojima ni tada nije preostalo ništa drugo do amenovati status quo i pritajiti se do nove prilike.

Dakle, nasuprot bjesomučnoj propagandi, Njemačka je jedan od primjera države – hegemonističke imperijalne sile koja odustaje od Balkana jedino kad je u totalnom knock outu, a čim se malo pridigne evo je natrag i uporno djeluje po uvijek istim točkama dnevnog reda koji je tko zna kada definiran i usvojen. Oni to shvaćaju mnogo ozbiljnije od nas: za njih je to doslovno pitanje života i smrti, a mi smo kao neke lude koje ne primjećuju kako se oko nas gomilaju vukovi, keze se i reže, sve dok nas ne počnu trgati i ne oblije nas krv. Po istom obrascu treba gledati i neo-osmansku politiku Turske, ali i ulogu ostalih sila, uključujući i Rusije koju danas mnogi prizivaju kao spasitelja. Kao i drugim silama, i Rusima nažalost odgovaramo najviše kao opunomoćenici koji u njihovo ime vode taktičke i probne ratove na geostrateškoj ploči, a čim postanemo samostalni faktor, pretvaramo se u izdajnike. No pitanje svih pitanje jest: A gdje smo tu mi? Što mi hoćemo?

RATKO MARTINOVIĆ: Dade li se u takvoj situacija išta učiniti?

DOMAGOJ NIKOLIĆ: Prvo moramo konstatirati o čemu se tu zapravo radi. Sadašnje stanje  kojemu smo svi na svoj način doprinijeli izvrsno odigravši podijeljene uloge po stranom scenariju odlično odgovara prevenstveno Velikim silama odnosno međunarodnoj oligarhiji koja metodom kuhanja žabe postupno prisvaja ne samo teritorij, nego i sve resurse te gazi narodni suverenitet tzv. elastičnim sredstvima. Dakle, dozvoljeno nam je u ovoj fazi mahati nekim tzv. svojim zastavama, ali samo do mjere u kojoj to neće ugroziti zavojevača. Kad se i ako se to dogodi, sasvim sigurno imat ćemo otvoreni teror kao i svaki puta do sad. Ni Austrijanicima nisu smetali naši grbovi i zastave sve dok smo pod njima marširali u njihovim vojskama.

Zbog toga je za njih ključno da na svaki način zatru pravu i cjelovitu nacionalnu samosvijest te onemoguće i razbiju procese ujedinjenja. Na svaki mogući način se insistira na podjelama i provincijalizmu kroz stalnu traumatizaciju, ideologizaciju, potcjenjivanje, iscrpljivanje, izluđivanje, zaglupljivanje, ratovanje itd. Radi se o politici konstantnog, zaposjedanja, laganja i utjerivanja u laž pri čemu je za okupaciju presudno važno da se žrtva slaže s tim što joj se radi, da konstantno traži još, da sama iznalazi načine još goreg ponižavanja i da sama prednjači u vlastitom ponižavanju. To nije ništa novo u povijesti zaposjedanja tuđeg bez obzira što mi to još nismo shvatili.

Treba prozreti da ni naše sljepilo nije slučajno nastalo već ima korijen u tome što su upravo naši porobljivači izgradili „naše“ institucije koje djeluju kao službe kolonizacije našeg prostora u njihovo ime. Te, navodno, nacionalne institucije bastion su reakcije i zatucanosti, one sjede na gomilama neodrživih poluistina i laži koje svim sredstvima brane, jer su jedini izvor intelektualne i fizičke egzistencije malograđanštine koja u njima zarađuje svoju bijednu plaću koju ionako pojedu lihvarske kamate zavojevača. Te „naše“, a lažne institucije su rak rana naše svijesti i stalni izvor infekcije.

Nasuprot lažnom konsenzusu na kojem se inzistira, ključ i spasenje nalazi se u spoznaji, odnosno samospoznaji da su  su Balkan i slavenstvo korijen tzv. grčko-rimske civilizacije na kojima počiva Europa. Čak i ono što nam je danas predstavljeno kao grčko-rimska civilizacija je u dobroj mjeri naša. Odakle na primjer čak sedam, a možda i više rimskih carskih palača kod nas? Nekada ih je bilo više samim time što nismo bili potisnuti sa svih teritorija gdje nas danas više nema, kao na primjer u Solunu i Carigradu. Odakle piramide, monumentalni megalitski hramovi, nebrojene obredne gomile i humci, gradine, zdenci, zidine i opservatoriji? Tvorci današnje Biblije su odavde, carevi pobjednici koji su iznutra osvojili Rim, pa i posljednji car Zapadnog Rimskog Carstva je skončao kod nas u Splitu…

Mnogi antički mislioci, metafizičari, vojskovođe, teolozi, vladari, carevi, filozofi su rodom odavde. Rimski i grčki panteoni i čitava mitologija su etimološki rastumačivi jedino preko slavenskog ključa. Najstarija europska pismenost, vjerojatno i znanost se nalazi kod nas, tu su, ponavljam,  nebrojeni prethistorijski i historijski spomenici najviše kvalitete i značaja koji su redom ili bolji ili uz rame svemu što postoji u Europi. No, mi ih ne primjećujemo, jer ih niti tražimo niti obilazimo, jer ne idemo na teren nego učimo napamet predstavu povijesti koja se dnevno izvodi po akademskim institucijama, muzejima, udžbenicima u produkciji studija imperijalnih sila poput Nat. Geographica, Discovery-ja, Britannice i ostalih kuhinja poluistina i laži. Naša „elita“ svoj narod smatra primitivnom gomilom, u dobroj mjeri ga prezire da ne kažem mrzi po uzoru na svoje strane gospodare, i ne pada joj na pamet da pita narod što se krije u njegovom kolektivnom pamćenju i predanjima. Ovakva kakva jest, naša vladajuća klasa je trajno nesposobna uočiti, a kamoli obraniti naše kolektivne interese na koje imamo kolektivno pravo. Radi se o tome da je postojeća društvena elita potpuno lažna i kao takva potpuno nesposobna za vladanje tako da će je vjetrovi historije vrlo brzo razvijati na sve četiri strane.

O našoj pravoj povijesti su pričali Gundulić, Demeter i Gaj, pa i Ban Jelačić, ali i Njegoš, Mažuranić, Strossmayer, Rajačić, Tesla i ostali, ali nedaj Bože da ni njima nešto povjerujemo. Kod nas se pravo javnosti zadobije tek na način da se pljune po sebi i otvoreno mrzi prvog do sebe. Dakle, onaj koji ne mrzi sebe i drugog odmah je sumnjiv. Po tome je naš slučaj jedinstveno opak. Istovremeno kod nas se nikada sustavno ništa nije istraživalo, sve je ostalo na sporadičnim pokušajima koji nikada nisu uspjeli uhvatiti sliku cjeline. Takva istraživanja su nažalost najviše doprinosila našim podjelama.

Buđenje nacionalne samosvijesti prvi je korak ka našem ozdravljenju koje neće ići ni brzo ni lako, jer se radi o vrlo ozbiljnom, slojevitom i starom duhovnom zastranjenju. Na tome treba raditi i pritom u hodu promišljati i definirati osnove stateške odrednice djelovanja. Za početak ne moramo pristati na umjetno izazvane podjele i nametnuti pravni i administrativni teror, iako ga privremeno možemo konstatirati i uvažiti iz taktičkih razloga da se izbjegnu daljnje podjele i nasilje. U svakom slučaju, mora doći do sloma da bi se okrenula nova stranica povijesti i te zapretene snage aktivirale.

RATKO MARTINOVIĆ: “Od stoljeća sedmog” poznata je krilatica novijeg datuma koja asocira na navodni datum dolaska Hrvata na ove prostore. Što mislite o takvim teorijama?

DOMAGOJ NIKOLIĆ: Mi nismo došli u stoljeću sedmom, već smo tu od kada je svijeta i vijeka. Mi nismo 6, 7, 8 ili 100 nekakvih naroda, već smo jedan narod čija se heterogenost, bogatstvo i ljepota bjesmučno vjekovima eksploatiraju u svrhu stalnog izazivanja nereda, zaposjedanja i porobljavanja. To što danas postoje pseudonacionalne državice bez ikakvog suvereniteta je neka vrsta privremenog anakronizma i plod je imperijalne politike Velikih sila skrivenih iza krinke tzv. međunarodne zajednice koja na takvim podjelama za sada ne inzistira kod svoje kuće, mada nije isključeno da uskoro i tamo pokuša uvesti neofeudalni ustroj i poredak.
Glupo se uopće uvlačiti u položaj na kojem moramo dokazivati da smo ovdje autohtoni zato što je taj položaj a priori defanzivan i gubitnički. Čim pristanemo na tu raspravu, zagazili smo na lukavo postavljeno neprijateljsko minsko polje. To nerado radim, jer ne želim zlonamjernim podmetanjima dati nikakav legitimitet. No, kad ste već pitali, da vam ipak odgovorim, jer znam da je vaše pitanje dobronamjerno i usmjereno na raskrinkavanje te spletke.

Za našu autohtonost postoje neoborivi genetički dokazi, a da ne pričamo o etnološkom, obrednom, antropološkom, jezičnom i svakom drugom kontinuitetu. Jednostavno, priča o dolasku i seobama Slavena je izmišljena, a zatim napisana, oslikana, opjevana, uprizorena i predstavljena sredinom XIX. stoljeća i tako je ta nakaradna konstrukcija betonirana. Dapače, ruski izvori, recimo Nestorova kronika tvrde suprotno, dakle, da su Slaveni sa Balkana stigli u Rusiju, konkretno iz Podunavlja „gdje je sada zemlja ugarska i bugarska” negdje u davno doba. Ni jedno narodno predanje, a slušao sam i čitao mnoga u svim našim krajevima, ne govori o našem dolasku, dapače. Imate na Kosovu živo narodno sjećanje o srpskim mladićima koji odlaze u rimske Legije. „Rim pre, Rim posle… Opet će srpski mladići da idu u rimske legije.“ izgovaraju kosovski seljaci kao vrstu neke mračne i rezignirane slutnje dok se pogled širi preko ruševina Ulpiane, Lipljana, jedne od utvrda tzv. gens Ulpia, naraštaja rimskih careva od prvog do četvrtog stoljeća. Kad smo kod careva Rima jedina narodna predanja o njima postojie kod nas kao na primjer o caru Trajanu (Trojanu) i njegovim kćerkama,  caru govedaru (Galeriju), Dukljanu (Dioklecijanu), Kostadinu (Konstantinu), Jeleni i tako dalje. Zašto? Pa zato što su naši i što je naš narod i tada bio tu.

I taj danas toliko popularan koncept hrvatstva je u stvari administrativno proizveden pa se na stranim političkim školama, konkretno na London School of Economic and Political Science gdje sam i sam učio, hrvatski nacionalizam izučava kao primjer nacionalizma koji na umjetan način proizvode državne institucije po diktatu aristokracije, strane, naravno. Taj uvid je, nažalost, točan. Koncept hrvatstva je širokim narodnim masama u najvećem dijelu zemlje bio posve stran dok nije bio nametnut od habsburške državne administracije, Mađarona i Crkve, prvo u civilnoj Hrvatskoj, zatim u Slavoniji, pa onda i u Dalmaciji što je noviji fenomen koji se zapravo zahuktao tek nakon ubojstva Radića i stalno izazivao otpore, jer je i tom prilikom Crkva pokazala svoju neprincipijelnost i dvoličnost. Naime, Radić je do samog kraja svog života govorio „Kralj i narod“, možda i naivno. Crkva ga je digla na nivo sveca i mučenika tek nakon njegove smrti, a do tada ga je obasipala samo prezirom i omalovažavanjem kao alkoholičara, komunista, srbofila, demagoga itd. Sve je to jedan katalog katastrofe i kaosa…

Sjetimo se samo samo Starčevićevih memoara „Nekolike uspomene“ koje počinju sljedećom rečenicom: „Za Ilirstva ne biaše drugo nego da budeš Ilir ili Magjaron. Reći da si Hervat, znamenova da si Magjaron.” Pa ne bi se ni Slavonija zvala Slavonijom da se narod smatrao Hrvatima, niti Dalmacija Dalmacijom, pa ne bi ni postojala ni Trojedinica da je postojao neki zajednički hrvatski identitet. Današnje hrvatstvo kao vid antislavenstva izvorni je proizvod habsburške feudalne oligarhije, zatim ugarske gospode i njihovih mađaronskih trabanata, a onda oktroirane Crkve i svećenstva te državnih službenika namjerno regrutiranih iz redova najnižih društvenih slojeva da ne kažemo prigradskih odrpanaca i seoskih golja koji u zamjenu za čistu košulju i dobar ručak lako povjeruju u sve što im se kaže.

Dakle, u najmanju ruku moderni politički identiteti su fluidni između ostalog jer nisu provedeni kroz filter iskonske zajedinice koju je modernost skašila. Jednom kad se čovjek istrgne iz svog tradicionalnog okruženja u kojem postoji živo iskonsko historijsko znanje i pamćenje te se preseli u anonimnost otuđenog velegrada, on nesvjesno pristaje na politički diktat ne propitujući odakle dolaze navodne istine koje se propagiraju kroz javne institucije i medije i koje, zapravo, više nema s čim usporediti i provjeriti. Od pojave masovnih medija javnost se mijesi kako skrivenim centrima moći padne na pamet, a sve se to zasniva na nametnutim, odnosno iskrivljenim i izmišljenim povijesnim obrascima. Tako se oblikuje doživljaj svijeta oko nas te našeg mjesta i uloge u njemu u svrhu nametnutih političkih rješenja u krajnjoj liniji za korist imperijalnih sila koje sjede na vrhu hranidbenog lanca. Pritom je, dakle, povijest kao znanost ili na žalost češće u verziji pseudoznanosti od odsudne važnosti, jer ona pruža kulise za produkciju naše društveno-političke stvarnosti, odnosno porobljavanja.

RATKO MARTINOVIĆ: Na čemu je onda zasnovana ta laž o dolasku Slavena?

DOMAGOJ NIKOLIĆ: Za naš dolazak u 7. stoljeću ne postoji nijedan valjani dokaz osim političkog pamfleta cara Konstantina Porfirogeneta iz X. stoljeća. Taj nesretnik je od straha padao u nesvijest na sam spomen Slavena, jer je osobno drhtao u carigradskim bastionima s pogledom na trupe bugarskog cara Simeona koje su godinama i desetljećima šatorovale pod njihovim zidinama. Simeon, koji je bio pismeniji i teološki potkovaniji od bilo kojeg člana carigradske oligarhije, zapravo je Grke smatrao uljezima u Carigrad i krvnicima autentičnog kršćanstva, što je sve točno, pogotovo nakon što su odlukom 8. ekumenskog sabora ekskomunicirali njegovog duhovnog mentora, carigradskog patrijarha Focija i osudili njegovu doktrinu o dvije čovjekove duše: jedne posvećene vječnosti, a druge ovozemaljskom životu.
Tom teološkom intervencijom gubi se i posljednji tračak osnovnih duhovnih temelja izvornog, dakle slavenskog kršćanstva čime je promišljeno i postupno situacija dovedena do današnjeg materijalističkog košmara. Dakle, jadno stanje čovječanstva nije slučajno, već se radi o planiranoj okupaciji čovjekove psihe preko potkopavanja uvida o vječnosti i transmigraciji duše. Čovjek koji ne vjeruje u besmrtnost i preseljenje duše, reinkarnaciju, boji se smrti te tako predan pukom preživljavanju postaje lak plijen kojekakvih silnika koji lako koriste njegove strahove, tjeskobe i materijalizam. Nasuprot tome, čovjek svjestan vlastite besmrtnosti ne boji se smrti i smatra da je duhovna okupacija, odnosno prodaja duše vragu, što izvorno znači neprijatelju, gora, mnogo strašnija i pogubnija od fizičke smrti. Takav čovjek je nepokolebljivi borac za istinu i pravdu koji se neda potkupiti i čija je fizička egzistencija posvećena vječnosti.

To je osnovna poruka iskonskog kršćanstva koja je sada izvrnuta naopako pa je i današnji svijet apsolutno bezdušan. „Boj se onog ko je viko bez golema mrijeti jada.“ – reče Mažuranić. U svakom slučaju, imperij ima svoje nakaradne duhovne zasade ili bolje rečeno trikove. Čovječanstvo je namjerno i svjesno survano u primitivizam i mrak. Dakle, radi se o prvenstveno duhovnoj borbi, borbi za duše, vječitom sukobu dobra i zla, obrnutom kršćanstvu, izvrnutom križu. Ništa manje.

Dakle, naš glavni svjedok i bard našeg iskona, ujedno i zakleti neprijatelj Porfirogent piše svoje tričarije u zlatnom uvezu u vrijeme  nakon što je bugarski car Simeon jedva uklonjen sa scene nakon 34-godišnjeg teroriziranja Bizanta. Njega su, kao i kralja Tomislava, uspjeli ukloniti carigradski zavjerenici u zajedničkoj akciji s rimskom kurijom čija je jedna te ista delegacija obojicu doslovno otrovala na svojoj balkanskoj turneji 926. – 928. godine, na kojoj, navodno, dolaze poravnati neke zapravo nepremostive teološke, što će reći ontološke razlike između slavenskih crkava i Rima. Koncept univerzalne, katoličke, imperijalne, dakle oktorirane, nenarodne crkve je slavenstvu od uvijek nepojmljivo odbojan i demonski, a to je, bez obzira na sve, i danas tako, a da ne govorimo o prividnoj smrti duha koju je konačno cementirao 8. ekumenski sabor. Iz tog razloga Vatikan i danas hoda kao po jajima oko nas i ohrabruje primitivni i samoubilački nacionalizam „Crkve u Hrvata“ (što je za katoličanstvo koje je po definiciji univerzalno potpuni anakronizam) sve dok služi destrukciji slavenstva, ali nedaj Bože da pokušamo definirati neki svoj autentični interes. Koliko je „Crkvi u Hrvata“ stalo do Hrvatske najbolje smo vidjeli u njenom stavu prema EU. Tu instituciju treba izučavati kao ogledni primjer transmisije strane moći kroz izvrtanje, zaglupljivanje, izluđivanje, neukost, naivnost, podlost, korupciju, bezobrazluk, pljačku i demagogiju sa stravičnim posljedicama.

Dakako, otrov je i u X. stoljeću stigao umotan u danajske poklone kraljevskih i carskih kruna, kao što je i nedavno stigao umotan u povelju „međunarodnog priznanja“. Istovremeno je Rim zajedno s Bizantom Tomislava naoružavao upravo protiv Simeona, a organizali su i bugarsko-hrvatski sukob u vidu Bitke na bosanskim visovima 926. godine. Svemu tome je Porfirogenet svjedočio budući da je „rođen u purpuru“, a te 928. imao je 23 godine. U tome je izvor i namjera njegove propagande. Nakon što je Simeon uklonjen sa scene, trebalo je skloniti i Tomislava te odmah raspustiti njegovu ogromnu vojsku i flotu, te razoružati narod, jer su Tomislavovu vojsku financirali upravo rimski i bizantski agenti da služi kao živi štit protiv Simeona, a ovako se mogao okrenuti u suprotnom pravcu i možda odlučio posjetiti papu ili, u najmanju ruku, postići stvarnu samostalnost. Svaka sličnost sa nedavnim događajima uopće nije slučajna!

Dakle, taj Porfirogenet, slab vladar bez neke naročite vojske, oslonjen na novac i plaćenike piše političke pamflete koje mi danas uzimamo za vjernu sliku svog iskona. Pa to je nevjerojatno i ta naša naivnost bila bi dirljiva da je ne propagiraju naše potkupljene institucije i da posljedice nisu po naš narod toliko pogubne! Pojasnimo to još malo, jer je vrlo važno za razumijevanje našeg konteksta. Dakle, Bizant Simeonu ne da posebnu crkvu niti carsku krunu rimskog kralja, ali to navodno pristaje učiniti rimska kurija. Sa Simeonove strane ne radi se o pukoj borbi za vlast, nego i o borbi za temeljne zasade kršćanstva. Simeon je sigurno otrovan u Velikom Preslavu 927. godine tokom teoloških pregovora s rimskom papinskom delegacijom nakon što je primio titulu rimskog cara iz njihovih ruku. Kako se već uspio nagoditi s Hrvatima, vjerojatno je odbio sulude teološke postavke Rima u smislu filioque i krenuo se konačno obračunati sa Bizantom s kojim je sada u političkom smislu na ravnoj nozi kao rimski car. Vrag je odnio šalu, trebalo je pod svaku cijenu spriječiti Simeona da umaršira u Carigrad i tada on, zamislite slučaja,  „iznenada umire“. Ta ista delegacija stiže u Split 928. godine da kazni Tomislava zbog pristajanja uz Simeona i okretanja leđa Bizantu i Rimu pa tada i on, pazite sad tog slučaja, „iznenada umire“, a zapravo je također ubijen, najvjerojatnije otrovan, za vrijeme Drugog splitskog crkvenog sabora. No, mi učimo parcijalne nacionalne povijesti kao svijet neke fikcije kao da nešto takvo postoji. Ne učimo ni crkvenu povijest, smatramo da su teološke finese neka tamo nevažna zakeranja, a u stvari se radi o tumačenju univerzalnog bitka koji uključuje sve pa i čovjeka, društvo, politiku, ekonomiju i tok historije uključujući i budućnost. Na tom „gornjem“ nivou rješavaju se strateška pitanja, a politika je samo oruđe kojim se u djelo sprovodi u djelo ta zapravo vrhunska filozofija. Ako to ne shvaćaju oni koji to moraju shvaćati, ako ništa zbog društvene pozicije koju zauzimaju, utoliko gore po nas.

Rim i grčki Konstantinopolj su se plašili saveza Simeona, Tomislava i Mihajla Viševića da im ne ponovi fijasko iz VII stoljeća kad su Slaveni umorni i frustrirani od stoljetnog stalnog pritiska i tiranije zapalili sve živo od Padove do Carigrada, a onda im car Heraklije navodno dozvolio da tu ostanu, naime, na svojoj zemlji. I tu je riječ je o laganju i izvrtanju činjenica, jer taj tjeskobni jadnik nikome nije ništa mogao dozvoliti ni narediti vičući iz mišje rupe u koju se skrio. Tako i nama danas, na primjer, neka tamo bezvezna briselska admistracija dozvoljava ovo ili ono, kao da za to postoji ikakav legitimitet, ali neki povjesničar u budućnosti bi mogao protumačiti da je ovo njihova zemlja, a ne naša, na kojoj se nama dozvoljava posaditi, na primjer, toliko i toliko loza ili držati toliko i toliko prasadi koje oni financiraju, doduše našim novcima, ali koga je to briga, dok naš narod u svojoj zemlji stenje pod sve većim poreznim opterećenjima i lihvarskim kamatama. Strašno, to su laži i poniženja dostojna najgorih Bizantinaca!

Svaki ozbiljan i nepristrasan istraživač srednjeg vijeka mora zaključiti da su Hrvati kao i Bugari neka naslaga, najvjerojatnije hunska, odnosno ugarska (bugarska, hungarska)  koja je potaknuta, organizirana, podržavana i dovedena ovamo od strane uobičajenih sumnjivaca. Oni su kao vazali Rima i Bizanta u njihovo ime i  za njihov račun zaposjeli panonske ravnice, okupirali i potčinili dio prostora današnje Hrvatske , Bosne pa i Srbije. Naime, Mađari iz istih razloga tokom srednjeg vijeka, pa i kasnije, stalno gnjave da imaju pravo i na srpsku krunu. Suludo jest, ali to im je očito netko negdje obećao. Ta ugarska feudalna oligarhija je jedva nekako uz pomoć Bizanta, Rima, Franaka i raznih plaćenika silom održavala svoju vlast uz, u prvoj fazi, manje-više stalni i ogorčeni otpor autohtonog naroda (sukob Domagojevića i Trpimirovića bio je strahovit). Vremenom i silom prilika se i ona s narodom srodila (osim u Mađarskoj odakle je narod bio istrijebljen i protjeran k nama. Tada je počela zastupati autentične narodne interese pa je i ona morala biti uništena. Od njih je danas ostalo samo ime koje je na nas prešlo silom feudalnih odnosa, jer se radilo o privatnim državama kao što je to, na neki način, i danas tako. Zato je izraz neofeudalizam više nego opravdan izraz u smislu opisa postojećih društveno-političkih odnosa. To da su prvobitni Hrvati zapravo neslavenska naslaga zaključio je čak i Mladen Lorković u svojoj knjizi „Narod i zemlja Hrvata“ iz 1939. godine: „Čitava stara hrvatska povijest shvatljiva je samo uz pretpostavku da su vladajući Hrvati bili neslavenska naslaga koja je prekrila i organizirala slavenske mase.” To je onaj isti Lorković široko zapamćen po navodnom i neuspjelom puču Lorković-Vokić u NDH 1944. godine. Dakle, to je i čak i Ustašama bilo jasno. S Dalmacijom istočno od Cetine hrvatstvo ima malo veze u srednjem vijeku. Zapadno od Cetine imamo neke priče o Dalmatinskoj Hrvatskoj kao da je uopće išta postojalo pod tim imenom – to je puka izmišljotina. Tako je i sa tzv. Dobom neaktivnosti (7.-8. stoljeće) pa mitom o pokrštavanju i tako dalje. Kakva neaktivnost, kakvo pokrštavanje!?

Dakle, mi smo navodno tu došli i onda tu sjedili na rukama jedno 200 godina ne radeći ništa dok nas netko nije pokrstio. Osvajači nikada nisu neaktivni, niti primaju tuđu vjeru: neaktivni ne osvajaju već to čine dinamični. Pa tko bi napustio svopju domovinu, nešto osvojio, prolio rijeke krvi, zatro sve živo, sve popalio i srušio zato da bi tu sjeo i ne radio ništa? Zapravo se radilo o ogorčenoj borbi za opstanak naroda na koji su Bizant i Rim digli azijatska plemena koja je prvo organizirao Atila Hunski koji je i sam odrastao u Rimu, a njegove veze sa rimskim carem Valencijanom i njegovom sestrom Honorijom su blago rečeno sumnjive, jer je moguće da se radi o njihovom polubratu. A to što se neki papa obraća nekome kao hrvatskom knezu ne mora govoriti ništa o pravom imenu naroda kojim taj knez vlada.

RATKO MARTINOVIĆ: Gdje su nestali dokazi?

DOMAGOJ NIKOLIĆ: Nema, dakle, nikakve nektivnosti nego su dokazi o ustanku i ratovanju sa strancima zbrisani konstantnim ratovanjem, potkopavanjem, rušenjem, zatiranjem, paljevinom, pljačkom, politikom spaljene zemlje… Pardon, možemo li vidjeti što sve krije Vatikanski arhiv? Zašto je tajan? Zašto je tu negdje oko Teodozijeve reforme spaljena Aleksandrijska biblioteka kao i mnoge druge, pobijeni mislioci, filozofi i svećenici? Za samo posjedovanje Biblije na narodnom jeziku stotinama godina se završavalo na lomači ne samo kod nas… U čitavoj Europi u to vrijeme imamo period uništavanja i paljevine pa se zato i naziva mračni srednji vijek. Čitavi narodi su tada doslovno obezglavljeni u mahnitom teroru pseudokršćanskih fanatika, plaćenika i uvezenih azijatskih primitivaca. Ipak nisu svi dokazi uništeni, iako većina jest, nego mi danas zbog izvrnute paradigme ne možemo ni ono što postoji smjestiti u pravi kontekst. Uzmite samo pitanje glagoljice: nema nikakvog dokaza da je nju sastavio Bizant preko Ćirila i Metoda, dapače, smatralo se da ju je sveti Jeronim još koristio ili čak i sastavio, u najmanju ruku doradio. Talijan Angelo Rocca, jedan od glavnih vatikanskih bibliotekara, glagoljicu naziva Alphabetum Illyricum još u XVI. vijeku. Čak je naziva jeronimskim pismom, mada je glagoljica gotovo posve sigurno starija i od Jeronima. Njezina gematrija ukazuje na analogiju sa hebrejskim i grčkim pismom.

Svakako, glagoljica je naše drevno pismo koje nema nikakve veze s našim pokrštavanjem ni sa Grcima niti sa Rimom, jer su oni zakleti i ogorčeni protivnici glagoljaša i slavenske liturgije bili i ostali. To je zato što je kršćanstvo izvorno naše, a ne njihovo. I Biblija i sveti Jeronim, kao i ogromna većina rimskih careva…  Uostalom, što se kršćanstva tiče, solinska biskupija je starija od rimske! I na tom sudbonosnom Drugom crkvenom saboru u Splitu 928. godine papa Ivan X (koji je opet posebna moralna nakarada) prisiljen je priznati u najmanju ruku da su Slaveni i Dalmatinci primili kršćanstvo „u apostolsko vrijeme“. Dakle, barem kad i Rim, a ni spomena o Hrvatima! Stoga pokrštavanje hunske naslage Hrvata koji dolaze kao primitivna konjanička i najamnička horda možda se i jest desilo u sedmom stoljeću, ali to nema nikakve veze sa autohtonim stanovnišvom. To što su oni svoje ime velikodušno „poklonili“ svojim podanicima kao i neki drugi feudalni gospodari koji su svoje države nazvali po sebi kao Saudijci, Habsburgovci ili Osmanlije to je drugo pitanje. Ako su nekoga rimski tirani pokrštavali, onda su u pitanju neslaganja i ogorčene borbe između autentičnog kršćanstva i duhovnih zastranjenja rimske crkve koja su sablažnjavala svaku blagorodnu dušu. Dovoljno je istražiti period pornokracije odnosno vladavine kurvi u Rimu u koji pripada i taj za nas kobni papa Ivan X koji kumuje smrti Simeona i Tomislava i koga je na kraju i samog ubila ta rodonačelnica rimskih kurvi, vještica Marozia, da bi saznali o kakvim se mračnim okolnostima tu zapravo radi.

RATKO MARTINOVIĆ: Ima li barem arheoloških nalazišta koja o tome svjedoče?

DOMAGOJ NIKOLIĆ: Kako da ne, ali što se toga tiče moramo reći da nitko nikada nije istraživanjima pristupio sustavno, jer to nikome do sada nije bilo u političkom interesu, osim možda prvoj Jugoslaviji, ali ona je bila presiromašna, preslaba i prekaotična, i zapravo se, stalno razdirana unutarnjim suprotnostima i slabostima, ali i stranim pritiscima, nikad nije ni učvrstila. Što je još važnije, nedostaje nam ispravni povijesni kontekst za tumačenje nalaza, jer su sve naše institucije i konteksti nametnuti izvana. Uz to su se svi međusobno mrze i nitko ni sa kim ne razgovara. U Dalmatinskoj zagori imamo mnoge starokršćanske bazilike, samo na području današnje Imotske krajine do sad su otkrivene tri, a vjerojatno ih ima mnogo više, jer jedna postoji u  obližnjem Posušju, gradiću koji do Požarevačkog mira također i službeno pripada Imotskoj krajini. Manastir Tvrdoš kod Trebinja osnovao je Car Konstantin Veliki s caricom Jelenom. Brač je poseban slučaj o kojem će tek biti riječi u. Poljička Republika, Salona, stećci, Nin, bosanski gradovi osobito Jajce, Caričin grad u Srbiji, Sremska Mitrovica, Medun, Budva, Ulcinj i Risan u Crnoj Gori i tako dalje i tako dalje…

Ono što se naziva pokrštavanjem Slavena je zapravo suzbijanje iskonskog narodnog kršćanskog obreda i prelazak na rimsko kršćanstvo. Naš obred je stariji od Krista, barem onog koji je opisan u Bibliji, a koja u današnjoj verziji nastaje kao Vulgata što znači seljačka, vulgarna opet od našeg autora svetog Jeronima koji je također rodom iz Dalmatinske zagore iz grada, za koji danas ni ne znamo gdje se nalazio, a imao je, navodno, oko 30,000 stanovnika. On se spominje pod raznim imenima, recimo  kao Saloniana kod aleksandrijskog učenjaka Klaudija Ptolomeja, u njegovom djelu „Geografija“, pa onda Bilubium ili Bilibium, Stridon, Ludrum i kako još sve ne. Nije valjda slučajnost i to da granica podjele Rimskog carstva, a kasnije i Crkve ide ponovo baš preko nas… O tome također treba biti više riječi.

Kad smo već toliko spominjali Svetog Jeronima… Pa zašto onda se zavod taj čuveni navodno naš, a zapravo papinski zavod zove prvo „slavenski“ pa onda u XV vijeku postaje „ilirski“, da bi nakon habsburške intervencije 1842. kada se zabranjuje upotreba ilirskog imena u Monarhiji i  zavod u Rimu konačno postao Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima, jer ga u dogovoru s Vatikanom upravo Austrija uzima „pod zaštitu“ i pokrštava po guštu mađaronskih uljeza. Sačuvaj nas Bože takve zaštite i pokrštavanja! Pokrštavanje je prekrštavanje, davanje lažnog imena. Ako se na to misli, onda se to zapravo i dogodilo, ali ništa drugo. Slaveni su prekršteni u Hrvate. U svemu postoji jedna te ista politička nit, ali što se tiče naziva ilirski, slavenski, hrvatski pa i srpski radi se o terminima koji su manje-više istoznačni ili su to nekada za nekoga bili pa više nisu, ili za nekoga to nisu bili pa su postali. Svim tim značenjima upravlja dnevna politika, a narod ih samo ponavlja sklanjajući se od sile i slijedi svoje histerične, vječno ugrožene Crkve koje također po njemu u svojoj neukosti ruju i gaze.

Dakle, žrtve svakako jesmo, ali mi smo ona vrsta žrtve koja je postala sukreator ideoloških konstrukata kojih se jako teško osloboditi i van tih  nametnutih obrazaca razmišljati. Pritom je za tiraniju odsudno da sebe proglasimo dođošima, skorojevićima i primitivcima, a svaki domaći izvor proglasimo nepouzdanim od Dukljanina, Kačića-Miošića, do Orbina, Gundulića, Gaja, Šafarika, raznih narodnih predanja i tako dalje. Istina je zapravo ova: nikakvi Slaveni nisu došli u Europu nego su iz nje sistematski potiskivani što se i danas čini. Pa čitava Njemačka je na slavenskoj zemlji: Pomeranija nije ništa drugo do Pomorje,  Rostok – Rastok,  Luitich – Ljutič, Drezden – Drezga, Pruska- Ruska, a bavarsko-švapski doseljenici na području Austrije postoje tek od osmog stoljeća.

RATKO MARTINOVIĆ: A tvrdnja o “podrijetlu iz Irana“?

DOMAGOJ NIKOLIĆ: O tzv. iranskoj teoriji ne mislim ništa izvan ovako postavljenog konteksta. Nama jednostavno nedostaje kontekst, a bilo kakvo zrnce koje je pronađeno, simbolička i etimološka sličnost ne znači ništa ukoliko kontekst nije ispravno postavljen. To je kao da nekakav urođenik iz prašume slučajno naiđe na neki dio automobilskog motora pa gata što bi to moglo biti. Ne može se nikad doći od pojedinačnog do općeg, već samo obrnuto. To je osnovni logički i filozofski postulat.

Dakle, mi trenutno nismo spremni za diskusiju, jer javnim diskursom caruju jednoumlje, podobrazovanost, ideologija i primitivizam, a iranska teorija također je jedna periferna i ideološki određena teza koja odvlači pažnju od pravih pitanja. Zapravo se radi o pokušaju dokazivanja unaprijed postavljene teze o našem dolasku na Balkan, zatim teze o različitosti Hrvata i Srba, što bi, da nije toliko pogubno, zapravo bilo smiješno. Dapače, svi nas smatraju Ilirima, Balkancima, Slavenima te Jugosima, osim nas samih i, naravno, Porfirogeneta… Pogotovo je to snažno izraženo u Hrvatskoj koja je tradicionalno kao rubno područje katoličanstva najviše izložena zapadnim pritiscima, laganju, huškanju i utjerivanju u laži.

Dakle, veze sa Perzijom dakako da postoje, ali to je opet posebna i vrlo opsežna tema koja se tiče Aleksandra Makedonskog i slavenskih, odnosno ilirskih careva Rima, njihovih porodica, visokog svećenstva, Starog zavjeta, Sumera, naše uloge u svemu tome i tako dalje. Veza sigurno nije u nekim konjanicima koji se odlučuju na pothvat osvajanja neke tamo Ilirije ili Dalmacije, a dogovori padaju uz logorske vatre u perzijskim gudurama ili kaspijskim močvarama uz sir iz mijeha i lupanje toljagama po glavi.
Narodi anitke su bili vrlo povezani, sigurno povezaniji nego danas u smislu trgovine, kulture i znanja. Dinastije su se miješale i međusobno ženile, slavenske stalno sa perzijskima, ali je narodni suvernitet i integritet mnogo više važio nego danas na svakom planu i u svakom smislu, a osobito u duhovnom, odnosno religijskom. Tu kod njih nije bilo nikakvih dilema koje nas danas itekako muče, iako ih zapravo nismo svjesni.

RATKO MARTINOVIĆ: Tko je direktan krivac za višestoljetno povijesno dezinformiranje naroda u regiji?

DOMAGOJ NIKOLIĆ: Mislim da sam već dobrim dijelom odgovorio na to pitanje. Krivi smo prvenstveno mi, zatim su krivi strani zavojevači, razni izdajnici i oligarsi, a onda je kriv i duh vremena, jer očito postoji viši smisao ove kontinuirane tragedije. Dakle, uz kontrolirani postoji i spontani aspekt koji reflektira kozmičku stranu ove priče kroz mijenu Naraštaja ljudskog roda koji se manifestiraju kroz dijalektiku historijskih procesa. Kroz sve to se iskazuje, objavljuje i u čovjeku utjelovljuje duh vremena kao izraz i vid više uređenosti pa i svrhe ljudske egzistencije. Naše kolektivno i individualno iskustvo na ovom svijetu bilo bi posve beznadno i tragično da ne postoji ta viša metafizička komponenta. Čovječanstvo, narodi pa i ljudi naizmjence prolaze kroz periode svjetla i tame. To je za sad naša stvarnost i zapravo ovisi o poretku Univerzuma, logosu ili udesu odnosno Deusu, to jest Bogu ili, što reče Balašević, ravnoteži među zvezdama.

Međutim, zanimljivo je da je specifičnost fragmentiranog nacionalizma Južnih Slavena u tome da stranac ostaje zagonetno irelevantan u našim razračunavanjima. Uzmite na primjer Mađare, Nijemce, Talijane pa i Turke. S naše strane nema tu nikakve posebne ostrašćenosti: čim barem prividno popusti pritisak stranca on je gotovo istom zaboravljen. Sva naša mržnja i ostrašćenost upućena je od jednih na druge u okvirima naše slavenske porodice. Ja u tome vidim višu oktavu konfuzne nacionalne samosvijesti i gotovo arogancije, jer zapravo stalno jedni druge optužujemo zbog jadnog stanja u kojemu smo se našli kao da podsvjesno znamo da isključivo sebe možemo kriviti za vlastitu propast. I zaista je to tako, jer kad bismo mi bili na visini zadataka nijedan strani faktor nam ne bi mogao ništa. Taj obrazac vidi se dobro u kosovskoj mitologiji gdje se ne krivi toliko Turčina niti Grka ili Latina koji je Turčina doveo na Balkan, nego se proklinje Vuka Brankovića. Turci su tu ipak periferni ma koliko teška bila njihova čizma koja stotinama godina gazi po licu naroda.

Budući da je elementarna stvar opstanka da ne možemo srdžbu i destrukciju uperiti izravno u pravcu sebe, mi to zato radimo prvome najsličnijem, prvom do sebe. Tu treba tražiti uzroke naših stalnih i sitničavih podjela koje je danas suvremeno materijalističko, potrošačko društvo dovelo do paroksizma i potpunog besmisla. Krajnji rezultat naše fragmetacije je nedostatak idejne platforme za nacionalnu emancipaciju, nedostatak nacionalne i klasne svijesti van primitivnog etnovanja, sluganstvo, kompleksi i stanje stalne ekonomske, demografske, psihičke pa i fizičke krize koje su samo različiti izrazi naše duhovne porobljenosti.

Bez samosvijesti nećemo ostvariti svoje kolektivne interese na koje imamo kolektivno pravo, a taj kolektivni aspekt je nužan uvjet za ostvarivanje osobne sreće svakog pojedinca unutar zajednice. Dakle, dok je narod potlačen ni pojedinac ne može biti slobodan i po tome je nacionalno pitanje u svojoj biti klasno pitanje par excellence.

RATKO MARTINOVIĆ: Troja je jedno od legendarnih povijesnih nalazišta čija se lokacija godinama povezuje s Hercegovinom. Koja su Vaša saznanja o toj tematici?

DOMAGOJ NIKOLIĆ: Prije nekoliko dana umro je Roberto Salinas Price koji je nas je sve zadužio i čije će ime jednog dana zlatnim slovima biti upisano u naše čitanke. Tome kod nas nije pridan gotovo nikakav značaj. Njega se kod nas manje-više smatra simpatičnim redikulom, jer ne brani tvrdnje naših zavojevača. To je žalosno da žalosnije ne može biti, no ipak će istina prevladati.

Nema nikakve sumnje da je Troja tu kod nas. Oni koji to osporavaju na žalost nemaju osnovne činjenice sređene u glavi. U stvari radi se o podobrazovanosti kao vidu duhovne i intelektualne pothranjenosti. Oni koji vjeruju Schliemannu i njemačkoj imperijalnoj historiografiji 19. stoljeća predstavljaju zabrinjavajući slučaj okovane svijesti koja vjerojatno nesvjesno iz provincijalnog kompleksa uzima svaki proizvod imperijalne ideologije zdravo za gotovo. Dakle, ako neka tvrdnja dolazi iz nekog pseudoklasičnog instituta, ako je okićena titulama i ovjerena pečatima, onda mora da je točna. E pa nije, većinom se tu radi o poluistinama, izvrtanju činjenica i običnim podmetanjima, jer povijest pišu pobjednici ali čak se i to smatra legitimnom stvari koja ne pobuđuje nikakvu sumnju u sadržaj takve povijesti. Uostalom, Schliemann je vjerolomni špekulant, špijun, kriminalac i trgovac oružjem.

Raspored rijeka, opis kretanja zvijezda iz Ilijade, etimologija, narodnja predanja, dokazi na terenu pa i zdrav razum ukazuju na to da se Troja zaista nalazi tu kod nas. Dakle, naš narod u svojim predanjima uporno priča o tome da su Dubrovnik i Kotor građeni kamenjem iz razorene Troje. Nije ta teza o Troji kod nas, dakle, prisutna godinama već milenijima. Uostalom, recikliranje kamena napuštenih naselja Dalmatinske zagore vrši se i danas. Čak pred nosom Konzervatorkog odjela ruše se kamene kuće dalmatinskih gradova da bi kojekakvi primitivci i špekulanti prodali taj kamen stranim skorojevićima za njihova malograđanska iživljavanja na obali. I Split je građen kamenjem Salone, a i kamen za gradnju Venecije sigurno ne potiče iz talijanskih močvara, već iz Salone, Nina itd., a dijelom čak i iz ruševina Splita kao na primjer njihova crkva Santa Maria Della Salute. Jezuit i putopisac Daniele Farlati u 18. vijeku piše o stalnoj pljački i odvoženju solinskih i splitskih artefakata pa spominje da je kip Jupitera iz Dioklecijanove palače završio u jazbini mletačke obitelji Capello, a od tuda je kasnije prešao tko zna gdje.

Ja sam za sada uvjeren da sam locirao točno mjesto Troje, ali o tome će više riječi biti kad izađe posebna knjiga, jer, ponavljam, to je to preozbiljna tema da bi se od nje pravile jeftine senzacije i o tome usputno ćaskalo. Uostalom, treba mi još vremena da sve još jednom detaljno provjerim i do kraja sredim. Svjestan sam da su mnogi naši redom kvalitetni istraživači pokušali locirati Troj, u Gabeli, Skadru, pa i Daorsonu ili Varvariji, međutim, iako se u svakom slučaju radi o vrlo važnim mjestima antike i značajnim centrima naše povijesti, mislim da ipak Ilij nije bio tamo. To što se neke stvari poklapaju govori o tome da su svi gradovi antike građeni na isti kalup, prepoznavajući iste geomancijske obrasce i odražavajući uvijek jedan te isti, neponovljivi, cjeloviti i nedjeljivi kozmički bitak. Nigdje se nije gradilo slučajno i ofrlje, kao danas. Svi gradovi su bili slika iste slike, iskonskog i cjelovitog, nedjeljivog bitka.

No, sigurno je Gundulić u pravu kad u sedmom pjevanju Osmana kaže da „pri moru, uprav srpskih strana, leži Troja ukopana od grčkoga ognja pala…“.  Možda bi sad Gundulića osim za nacionalnu mitomaniju trebalo optužiti i za nedostatak hrvatsva? Vidite li koliko su naše današnje koncepcije tragične, anakrone i besmislene?

RATKO MARTINOVIĆ: Što mislite o legendama vezanim uz Atlantidu i Lemuriju? Pojedini makedonski istraživači vjeruju u povezanost balkanskog područja s upravo tim Platonovim spisima…

DOMAGOJ NIKOLIĆ: Ne znam dovoljno o Atlantidi i Lemuriji, ali ono što znam o Platonu, o njegovom životu, porijeklu i svjetonazoru ukazuje na to da su njegova svjedočanstva uvijek vjerodostojna pod uvjetom da su ih grčki posrednici vjerodostojno prenijeli što bi u ovom slučaju zaista moglo biti tako. Valja napomenuti da Platon kao i čitava plejada antičkih filozofa nisu nikakvi Grci nego Slaveni koji su se silom nametnuli Grcima kao vladari ne bi li ih civilizirali. Dakle, radi se o obrnutom slučaju. Ne civiliziraju Grci nas, već je stvar obrnuta. I grčki izvori, recimo Polibije, insistiraju na tome da se Iliri stalno nameću Grcima kao vladari i – poreznici.

To što Platon živi neko vrijeme u Ateni ne znači dakle da je Grk. I engleska kraljica živi u Londonu, a vjerojatno nema ni kapi engleske krvi. Čak ako pitate ljude na ulici, većina je i dalje uvjerena da se radi o Englezici.

Antički filozofi do Platona ništa nisu zapisivali, dapače su bili protiv pisanja, a to što smo mi njihove riječi dobili podsredstvom Grka ne znači da su oni Grci, kao što ni Isus, na primjer, nije bio Grk, a o njemu dobijamo vijesti iz grčkih evanđelja, pa i Jeronimovim posredstvom koje koincidira s Teodozijevom vjerskom reformom koja je bila zastrašujuća u svojoj destruktivnosti. To sve treba posebno rasvijetliti.

Ni Aleksandar Makedonski nije Grk, mada Grci trubecaju o tome i svima su već dosadili, no svijet ih podržava zato što treba nas gaziti. To je pitanje imperijalne političke pragme i postavljenih geopolitičkih ciljeva. Pitanje ostaje kako mi možemo i možemo li uopće svoje interese uskladiti s tim silnicama ili treba tražiti druga rješenja. Gundulić Aleksandra Velikog zove  imenom „Lehsandra Srbljanina vrh svijeh carâ cara slavna“ No, stvarno izgleda da je taj Gundulić krajnje sumnjiv pa je bolje onda da se obratimo stranim izvorima. Šalim se, naravno, ali tako mi zapravo razmišljamo, jer i od Gundulića pravimo simpatičnog redikula i naivca. No vrijedi se zapitati što je to onda Gundulićev san ako ne vizija uskrsnuća jedinstvene i presvijetle drevne slavenske mediteranske kulture, temelja zlatnog arhajskog doba? No nas više ne zanima Gundulićev, već američki san…

RATKO MARTINOVIĆ: Bosanska piramida vodeće je arheološko pitanje, možda i na cijelom svijetu. Što Vi mislite o ovom nedvojbeno umjetnom fenomenu? Je li u pitanju piramida ili nešto drugo? Koja civilizacija stoji iza svega?

DOMAGOJ NIKOLIĆ: Bosanska piramida nije nikakva fikcija već činjenica i istina o kojoj već govori ogromna zbirka znanstvenih istraživanja najeminentnijih institucija kao na primjer Ruske akademije znanosti i umjetnosti, točnije njihove Prirodne sekcije koja okuplja preko 40 živih nobelovaca. Semir Osmanagić je primljen u tu eksluzivnu organizaciju kao najmlađi član upravo radi svojih istraživanja koje je potvrdila Ruska akademija u neovisnom istraživanju koristeći najsuvremeniju opremu koja se koristi za istraživanje Svemira.

O toj istini govore i mnogi drugi znanstvenici koji ne robuju ideološkoj dogmi i tiraniji. O tamošnjim istraživanjima govori itekako značajan arhiv Fondacije Bosanskih piramida koji sadrži jednu od najvažnijih interdisciplinarnih istraživačkih blaga suvremenog svijeta čime se utire put slobodnog istraživanja i stvaraju obrisi oduhovljene nauke sutrašnjice, nasuprot ove današnje zapravo već bankrotirane i probušene olupine materijalističke dogme. Semir Osmanagić je svojim djelom i pristupom zadužio sve nas, a to da li se radi o potpunoj ili djelomičnoj građevini, za ovaj razgovor nije posebno važno. Svakako je to primjer na kojem su priroda i čovjek radili u potpunoj sinergiji.

Onda kad odbacimo luđačku košulju dogme ukazuje nam se sasvim nova slika stvarnosti u kojoj živimo. Oni koji odbijaju sagledati taj veličanstveni istraživački projekt već ga a priori odbacuju jednostavno su sebe osudili na irelevantnost. Past će zajedno s granama za koje se drže u času kad to trulo stablo neki vjetar, ne nužno jak, prelomi kao šibicu. Taj čas nije daleko, stvari su toliko prenapregnute da smo samo jednu preskočenu plaću ili penziju udaljeni od općeg kolapsa sistema.

Što se tiče same civilizacije koja je izgradila Bosanske piramide, to je ta naša iskonska arhajska civilizacija koju smo napustili u zamjenu za barbarstvo materijalističke zablude. Vjerojatno nije do toga došlo tek tako već serijom ozbiljnih trauma koje su izazvale katastrofe biblijskih razmjera. Ako ta civilizacija ima neke veze sa vanzemaljcima, divovima i patuljcima naših narodnih iz priča i predanja, i to su naše veze, jer one ne postoje bez nas kao što nam govore i simboli sa stećaka, ali i narodna predanja koja su mnogo pouzdanija od pisane povijesti koja je uvijek idelogizirana.

RATKO MARTINOVIĆ: Tu je i Rtanj u Srbiji. I za ovu temu se možemo zapitati ista pitanja…

DOMAGOJ NIKOLIĆ: I Rtanj je zasigurno poseban fenomen koji nisam imao prilike detaljno istraživati, no osobno poznam solidnu grupu istraživača i stručnjaka u čiji sud vjerujem, a koji o tome mogu mnogo bolje pričati od mene. Nedavno sam istraživajući Gamzigrad proveo nekoliko dana osmatrajući Rtanj iz daleka sve od Ćuprije, Boljeva do Zaječara pa tamo preko Ravanice, Sisojevca, Pasuljarskih livada i Resave, mogu reći da je Rtanj veličanstvena gora koja služi kao orijentir i centralna točka golemog prostora. Kao takav služi kao jedan od kozmičkih markera za carsku palaču rimskog, odnosno slavenskog cara Galerija. Ta Galerijeva palača je izuzetno značajna, a o njoj se malo govori. Radi se o relativno dobro sačuvanom, a golemom  kompleksu sa dvostrukim bedemima i 32 kule, sve u svemu 4,5 hektara površine. Iznad građevine je uzvisina sa obrednim pogrebnim humcima i mauzolejima u obliku kula, koji po mojem saznanju postoje još samo u Škripu na Braču i u Palmiri u Siriji. Naravno, sve je to ista datacija što treba uzeti u obzir kod rasvjetljavanja ovih veličanstvenih mjesta. Eto i tu još jedne priče i o Perziji, jer je povijest Palmire neodvojiva od povijesti Perzije i ilirsko-rimskih veza s Perzijom.

Vrh planine Rtanj gledano sa carskog ukupnog mjesta iznad Gamzigrada predstavlja točku zalaza Sunca na zimski solsticij odnosno Božić i kao takav služi kao metafora uskrsnuća ili, ako hoćete, bogorođenja. Narodna predanja o Galeriju kao Caru – Govedaru zapravo su simbolička kazivanja o njemu kao o zemaljskoj inkarnaciji Oriona, jer je Orion prikazan kao pastir koji ispred sebe toljagom goni sazviježđe Bika, dakle, on je mitski govedar. Istovremeno radi se o prikazu cara Ovna koji tjera Bika što je slika prijelaza iz Doba Bika u Doba Ovna po precesiji ekvinocija. Dakle, radi se o kompleksnim astroteološkim slikama, koja je poput zvijezda vrte u krug, kao neki Vrtanj ili Rtanj, po čemu je Rtanj i dobio svoje također višeznačno, simboličko ime.

Sve u svemu, čitav svijet je svet. U slučaju Rtnja da budem konkretniji, mislim da se radi o jednom metafizičkom fenomenu za čije dešifriranje je ključna spoznaja da ni zemaljski krajolik nije nastao slučajno nego se povinuje stvoritelju neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga te, kao i sve što je živo, reflektira pravila svete geometrije. Dakle, zemaljski reljef postvaruje metafazičko pravilo Kako na nebu tako i na zemlji, formirajući se, ne slučajno, već kao refleks položaja kozmičkih tijela u doba stvaranja. Ako ljudi imaju natalne karte, onda ih svakako ima i zemlja kao viši oblik bića. No, mi danas zemlju doživljavamo kao neku stvar po kojoj svaka bitanga može harati i činiti što joj padne na pamet. To tako nije moglo biti u antičko vrijeme.

Drugo je pitanje znamo li mi danas na Zemlji pronaći referentne točke i uočiti gradivne uzorke. Današnja znanost se bavi teorijama kaosa i vjeruje u slučajnosti. Međutim, natura non facilit saltum, priroda ne pravi skokove. Slučajnosti ne postoje, one su non sequitur, ne mogu se matematički dokazati, dakle, radi se o zabludama i besmislicama. Čovjeku antike je to bilo jasno, ali nama sljepcima koji to ne vidimo, nije pa smo onoga koji vidi ono što mi ne vidimo proglasili primitivcem i fantastom. Tako je i lisica u Ezopovoj bajci, nesposobna da dokuči grožđe, kazala „Ionako je kiselo.“ Tako i mi čovjeka antike koji je bio neusporedivo u svakom smislu jači od nas, proglašavamo primitivcem, perverznjakom i luđakom.

To drevno znanje o kojem govorim zove se geomancija, a cvjetalo je sve dok ga primitivna materijalistička modernost zasnovana na demonskom fetišu tehnologije nije ukinula doslovno svuda pa i u, navodno, zaostalom Osmanskom carstvu. Recimo, veličanstveni izvor Duman u Livnu obilježen je za vrijeme Osmanilija kao stjecište geomanata. To svjedoči Evlija Čelebija u svojom putopisu kada citira zapis sa ploče na Dumanu:  Allah nam nadahnu njen kronostih: ‘Stjecište dobrih ljudi i otkrovenje geomanta.’

Mislom da Rtanj nije jedina takva gora fenomen, mada je vrlo značajna, jer imamo, osim Visočice, i Biokovo te Lovćen, pa Cer, Velebit, Dinaru, Cincar, Velež, Durmitor i mnoge druge koje u sebi kriju s današnje točke gledišta mnoge neobjašnjive fenomene.

Sigurno je da drevne civilizacije nisu silovale prirodu i nisu joj se pokušavale nametnuti poput nametnika kao što mi to danas radimo. Pitanje tehnologije je opasno duhovno zastranjenje, jer se radi o uzaludnoj konstrukciji jednog paralelnog, parazitskog i demonskog svijeta koji nema ništa s onim što je prirodno i kozmičko. Ne radi se o tome da je arhajski čovjek bio primitivan i da je morao živjeti u neimaštini, tjeskobi krvi, blatu i hladnoći. Taj opis se prije odnosi na današnje čovječanstvo.

Dapače, predaja o Zlatnom dobu govori o čovjeku koji živi i djeluje potpuno usklađen s prirodom, a čitav je svijet zemaljski raj u kojem se odražava i njeguje nedjeljivi i cjeloviti bitak. E sada, kako funckionira ta Sveta znanost, Sciencia Sacra, nije pitanje na koje se može dati kratak odgovor, ne zato što je istina kompleksna, dapače, nego zato što su naše zablude korijenite i što nas od istine dijeli, zapravo, zastrašujući jaz zabluda i laži…

Ukratko, kozmos ima svoje zakone koji jesu prirodni, ali su nadčulni odnosno metafizički. Oni djeluju bez obzira bili mi njih svjesni ili ne. Prkošenje višim zakonima uređenosti svemira ima svoju cijenu, a račun uvijek bude ispostavljen. Čovječanstvo perodično upada u mračne zablude i iz njih se kroz katarzična iskustva izbavi, a čitava ljudska egzistencija je, u stvari, titranje između svjetla i mraka.

RATKO MARTINOVIĆ: Obišli ste gotovo čitav Balkan u svom Renaultu 4. Koji su Vam planovi za budućnost, planirate li obići i neke svjetski poznatije monumente?

DOMAGOJ NIKOLIĆ: Moj Renault 4 je moja velika ljubav. Veliko je obostrano prijateljstvo i odanost sadržano u tom odnosu. Imam običaj reći da, ako je Koča Popović mogao pod stare dane putovati našim krajevima u „spačeku“, mogu onda i ja u „četvorki“. To je neka vrsta oduhovljene mašine… Kao neki Pinokio koji je od lutka postao dječak, tako je za mene moj Renault 4 od stroja postao magare, a i ja zajedno s njim, pa zajedno prolazimo metamorfoze Apulejovog Zlatnog magarca ne bi li nekako stigli do vrhovnog svećeničkog kolegija…

Bogu hvala, pa sam imao prilike putovati, učiti, živjeti i raditi na nekoliko kontinenata i tako imao prilike obići i neka važna mjesta. Naravno da bih volio obići još neka, ali to mi nije toliko važno. Radije obilazim naše krajeve, pričam s narodom, prijateljujem, družim se, jednostavno u tome uživam. Nemam ništa ni protiv koga, iako sam svjestan surovih realnosti današnjice kao i predrasuda koje o nama i među nama vladaju i konstantno se šire. Ima mnogo, čak i previše onih koji se iz raznih razloga bave stranim atrakcijama, a ja sam, eto, odlučio da budem naš, svoj, i da baš nama posvetim svoj život. Naši prostori su eldorado za istraživača i pružaju neograničene mogućnosti otkrivanja, samospoznaje, učenja i napredovanja. Budućnost pripada nama i po svemu sam optimist bez obzira što je situacija naizgled nepovoljna. Dapače, situacija je toliko nepovoljna da pruža bezbrojne mogućnosti djelovanja i mora sama po sebi iznjedriti nešto posve novo.

RATKO MARTINOVIĆ: Pišete li možda knjigu vezanu uz teme i kako su Vaša istraživanja prihvaćena među Vašim kolegama?

DOMAGOJ NIKOLIĆ: Kako vidite, istraživanja su opsežna i sigurno ne mogu biti objavljena u jednoj knjizi. Paralelno skupljam materijale i pišem nekoliko raznih knjiga koje bi davno bile objavljene da nisam toliko opijen apsurdom savršenstva te neizmjerno strog i sumnjičav prema samom sebi. No, to nije toliko važno. Knjige imaju svoje sudbine kao i ljudi, kao i sami narodi. One ugledaju svjetlo dana u pravo vrijeme, a to vrijeme polako, ali neminovno dolazi.Moje kolege su moji prijatelji. Mogu reći da možemo biti ponosni što smo suvremenici i pripadnici tako sjajne generacije koja polaže temelje jedne sasvim nove budućnosti.

RATKO MARTINOVIĆ: Hvala na intervjuu i sretno u budućem radu!

 

About The Author