In memoriam: profesor emeritus Ismet Dizdarević

Profesor Ismet Dizdarević, svjetionik svoje struke

(Mostar 15.3.1934. – Sarajevo 8.12.2023.)

Komemorativni govor na sesiji ANI „Krug 99“, 10.12.2023.

Bojan Šošić

Ismet Dizdarević je završio studij psihologije na Odelenju za psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu 1958. godine. 1961. godine je izabran za asistenta i od tada radi na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je 1978. godine odbranio doktorsku disertaciju pod naslovom Uticaj stvaralačkih sposobnosti na socijalno ponašanje učenika. 1978. godine je i biran za docenta, 1980. za vanrednog profesora, a 1987. za redovnog profesora. Predavao je predmete Opća psihologija i Psihologija ličnosti. Ismet Dizdarević je osnivač i prvi predsjednik Odsjeka za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Predavao je i na Odsjeku za pedagogiju i Odsjeku za filozofiju i sociologiju, Držao je nastavu na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Fakultetu kriminalističkih nauka u Sarajevu, Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, te na Nastavničkom fakultetu Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru. Penzionisan je 2004. godine, a emeritiran 2005. godine. Objavio je preko 200 naučnih i stručnih radova. Bio je urednik časopisa Porodica i dijete, Odjek, Prosvjetni list, Revija za psihologiju. Bio je u različitim mandatima potpredsjednik i predsjednik Društva psihologa Bosne i Hercegovine, kao i predsjednik Saveza udruženja za profesionalnu orijentaciju Jugoslavije. Dobitnik je nagrade “Veselin Masleša” i Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva (1991).

Profesor Ismet Dizdarević je za psihologiju i psihologe u Bosni i Hercegovini desetljećima bio ono što Englezi opisuju sintagmom „towering figure“; imao je ulogu kule oko koje se gradila čitava jedna profesionalna zajednica, a on je uvijek imao šta da toj zajednici doda i ponudi. U toj svojoj ulozi je nerijetko natkrovljivao, možda i zasjenjivao druge, ali ne bez iskrene želje i najbolje namjere da drugi, uglavnom njegovi studenti, izgrade vlastiti čist put i karijeru u psihologiji. A njegovo viđenje psihologije je bilo jasno i beskompromisno, izgrađeno kroz bogatu i plodnu karijeru, kakvoj je zapravo teško u današnjem dobu svjedočiti. Ismet Dizdarević je bio kompletan psiholog. Rođeni Mostarac, ostao je uvijek privržen rodnom gradu, ponosan na svoju porodicu i naročito njene partizanske izdanke, naravno Veležu gdje je jedno vrijeme bio angažovan kao sportski psiholog, premda ih ima koji vele da je i sâm toliko dobro igrao fudbal da bi sigurno imao sjajnu karijeru u tom sportu da se opredijelio za takav životni put.

Kao beogradski đak često se i rado prisjećao profesora od kojih je učio, na čelu s akademikom Borislavom Stevanovićem (1891-1975), utemeljiteljem discipline na Univerzitetu u Beogradu i svojevremeno učenikom velikog Charlesa Spearmana (1863-1945) na Kings College u Londonu (1923-1926). Dizdarević je s ponosom isticao da je Stevanovićevo istraživanje našlo svoje mjesto i u glasovitoj Eksperimentalnoj psihologiji Roberta Sessionsa Woodwortha (1869-1962). Ismet Dizdarević je održavao kontakte sa Stevanovićem i dugo nakon završetka studija u Beogradu. Vrijeme i okolnosti u visokom obrazovanju od sredine 20. stoljeća naovamo iz temelja su se promijenile, ali Dizdarević nije gubio nit pedagoških primjera od kojih je učio, uključujući Baju Bajića ili živopisnog psihometričara Živorada – Žižu Vasića, kao ni lekcije koje je stekao kroz cimere tokom teškog studentskog života Mostarca koji je u Beograd došao s velikim starinskim kartonskim koferom.

Karijera ga je vodila ka raznim oblastima primijenjene psihologije i možda je najznačajnije njegovo formativno iskustvo bilo u radu kao industrijskog psihologa u tekstilnoj industriji. Nije se libio da se osloni na kolege iz drugih struka koji su mu pomogli da praktično bez temelja osovi praksu u toj oblasti, spremno tražeći da uči od iskusnijih kolega iz Slovenije, a do kraja života je gajio zahvalnost za one koji su mu u tom putu pomogli iskustvom pa i mudrošću, jer u tom vremenu nije bilo lako uvidjeti koju vrijednost psihologija može da doda proizvodnom procesu u takvom kontekstu. Iskustvo koje je stekao u kliničkim oblastima vjerovatno ga je najjasnije odredilo u insistiranju na čuvanju „čistoće“ psihologije. Kao što je i Stevanović bio prvi „čisti“ psiholog u Srbiji, tako je i Dizdarević odlučio da ne pristaje na podjarmljivanje psihologije drugim oblastima, ma kako privlačna bila primanja u unosnoj industriji ili prestižan imidž bijelog mantila. Iako sa značajnim iskustvom u primijenjenim oblastima, uključujući psihologiju obrazovanja, psihologiju rada, sportsku psihologiju i kliničku psihologiju, kao i cjeloživotno zanimanje za posebna pitanja kao što su problemi ovisnosti, doktorirao je u oblasti kognitivne psihologije, po problemima kojima se bavio rado se identifikovao kao socijalni psiholog, a kao profesor na prvo mjesto je, s pravom, stavljao oblast psihologije ličnosti, te „najpsihološkije“ od svih psiholoških disciplina. Uvijek vedar po prirodi, gradio je objektivne stavove o struci i kolegama, a neke bi možda iznenadilo da kažem da je bio sklon i šali na vlastiti račun. Meni će svakako u dragom sjećanju ostati kako me je zbog mojih sklonosti bavljenju temeljnim pitanjima psihologije, znao šaljivo nazivati „fundamentalistom“.

Slične izazove imao je i kasnije u karijeri, kao već etabliran i prepoznat stručnjak u jugoslovenskim okvirima. Doktorirao je na Univerzitetu u Sarajevu kao prvi doktor psiholoških nauka iz Bosne i Hercegovine, zanimljivom i izazovnom tezom u tada još prilično svježoj oblasti kreativnosti. Njegovi nalazi stigli su i do velikog Joya Paula Guilforda (1897-1987), ali Dizdarević je pred sebe postavio težak zadatak osovljavanja čitave discipline u Bosni i Hercegovini, nerijetko protiv struja koje su vladale u psihologiji u Jugoslaviji, s već jasnim profilima „škola“ koje su se tokom 20. stoljeća izgradile u Zagrebu, Beogradu i naravno Ljubljani. Presudno je u tome bilo uspješno vođenje VI Kongresa psihologa Jugoslavije 1978. godine, kada je još bio docent, uz svesrdnu pomoć političkih i privrednih aktera Sarajeva koje je u tom trenutku i sâmo u cjelini tražilo i gradilo svoje mjesto u saveznim okvirima.

Psihologija se u nastavnom smislu 1989. godine, prvenstveno upravo zahvaljujući naporima Ismeta Dizdarevića, odjeljuje od dotadašnjeg Odsjeka za pedagogiju i psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Premda je Društvo psihologa Bosne i Hercegovine osnovano već četvrt stoljeća ranije, 1964. godine, ovaj trenutak s pokretanjem prvog Odsjeka za psihologiju u BiH je za Dizdarevića predstavljao prelomnu tačku u konsolidovanju zasebne struke psihologa u našoj zemlji. Probrani studenti slani su u druge centre u Jugoslaviji da uče i da se vrate u Sarajevo. Naravno, zbílja je htjela drugačije.

U poslijeratnom periodu valjalo je nadoknađivati propuštene prilike. Ismet Dizdarević se ponovo posvetio Odsjeku, ali i javnom djelovanju, naročito kroz Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Stekao je već u prijeratnim godinama imidž popularizatora nauke u vlastitoj oblasti, spremno u javnosti iznoseći stavove o kompleksnim društvenim pitanjima i izazovima, uvijek težeći da u njima nadiđe puko zdravorazumsko poimanje zbílje. Takav je bio i kao profesor, uvijek insistirajući na čvrstom utemeljenju u raskoši psiholoških teorija, koje je poznavao do tančina.

Izuzetno pažljiv sagovornik, pamtio je sitne detalje iz života osoba kojima je volio biti okružen i rado im je posvećivao svoje vrijeme. Malo je ljudi koji su, ponekad i uprkos svom socijalnom statusu, tako neskriveno pokazivali emocije saživljavajući se s nedaćama koje zadese osobe iz njegovog okruženja. Radio je neumorno, pisao temeljito. Sve do izbijanja pandemije COVID-19 nije propuštao sesije Kruga 99 kojem je bio iskreno posvećen, i na sesijama je redovno učestvovao u diskusijama, autoritativno komplementirajući viđenja najrazličitijih tema pogledom iz psihologije.

Psihologija i psiholozi Bosne i Hercegovine imali su u Ismetu Dizdareviću toranj s kojeg su se nadaleko pružali široki i jasni vidici i od kojeg se moglo prelaziti u druge krajeve, baš kakve su uvijek bile i kule mostari njegovog rodnog grada.

Moje iskreno saučešće Jasmini, rodbini i mnogobrojnim prijateljima našeg Ismeta Dizarevića.