Ime naroda Bosne u Načertaniju Ilije Garašanina i danas

Piše: Enver Halilović

Sarajevo, 18. 11/24

I. Ime naroda Bosne u Načertaniju Ilije Garašanina i danas

1. Načertanije Ilije Garašanina je “politički”, “geopolitički projekt”, “prijedlog formativnih informativnih načela vanjske politike Kneževine Srbije”, “najvjerodostojniji izraz srpske političke misli i odgovarajuće tradicije”, “srbijanski-velikosrpski projekt”, “politički orijentir za budućnost (Srbije) i antizapadno savezništvo”, dokument “stvaranja saveza pravoslavnih naroda”, “program srbijanske vlade”, “program srpske države”. Ovo su samo neke od brojnih srbijansko-srpskih-jugoslovenskih kvalifikacija i ocjena Načertanija.

Kneževina Srbija, prva srpska država, koja je tek nastala, o kojoj govori i čiju budućnost planira Ilija Garašanin kao ministar unutarnjih poslova Kneževine Srbije, u svom političkom dokumentu Načertanije (1844.),[1] mora se proširiti i ojačati. U tom njegovom političkom dokumentu, u želji za proširenjem i jačanjem prve srpske države, Kneževine Srbije, Garašanin piše svojevrstan, danas bi smo kazali non paper, pod navedenim naslovom, da bi u njemu obrazložio i izložio svoje viđenje nužnosti i opravdanosti njenog proširenja i jačanja. Politički dokument, esejskog tipa, Načertanije Ilije Garašanina nije izraz samo njegove puke patriotske želje i vizije. Nastalo je u specifičnom historijskom momentu kada je postalo nesumnjivo da je Osmansko carstvo pred raspadom i nestankom, kada nastaje Istočno pitanje, pitanje stvaranja nove državno-političke konfiguracije na Balkanu. “Garašaninovo Načertanije poslužilo je sa izvesnim izmenama i dopunama, kao program spoljne i nacionalne politike, ne samo njegovom sastavljaču već i svim ostalim državnicima i političarima Srbije do 1918, kada su ujedinjenjem Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu državu ostvarene glavne tačke”[2].

Proširenje i jačanje Kneževine Srbije, po njemu, ima “osnov i tvrd temelj” u “carstvu srpskom 13-og i 14-og stoljeća”, u “bogatoj i slavnoj srpskoj istoriji”. Po njemu, taj “tvrdi temelj” proširenja i jačanja Kneževine Srbije, njenog prerastanja u “srpsko carstvo”, je srednjovjekovna Raška država u vrijeme kada je njom vladao car Dušan, u srpskoj mitoločkoj historiografiji poznat i pod imenom Dušan Silni.

Ilija Garašanin, “jedan od najvećih i najgenijalnijih srpskih (srbijanskih, dodao E. H.) političara i državnika devetnaestog veka”, ne razmatra pitanje opstanka, već proširenja i jačanja Kneževine Srbije. On piše Načertanije u vremenu kada je nesporan i vrlo evidentan nestanak i ukidanje Osmanskog carstva i kada se u takvoj situaciji u Evropi postavlja Istočno pitanje, pitanje političko-državnog organiziranja Balkanskog prostora nakon odlaska osmanlija.

Kao moćna carstva u neposrednom dodiru i okruženju s osmanskim carstvom na Balkanu, poseban, direktan interes imaju dva njemu konkurentna carstva, Austro-Ugarska i Rusija. Ostale velike i tada moćne evropske sile, zbog svojih neposrednih interesa, bile su na ovaj ili onaj način, posredno ili neposredno, također, zainteresirane za rješavanje pitanja državno-političkog nasljedstva Osmanskog carstva na Balkanu.

Zapadno-evropske države, Engleska, Francuska, Njemačka, Italija, su podržavale Rusiju i Austro-Ugarsku u istisnuću osmanlija sa Balkana, ali su, zbog svojih interesa, vodile takvu politiku da ni Rusija ni Austro-Ugarska ne preuzmu Balkan, bilo pojedinačno ili da ga međusobno podijele. Zbog toga su se njihove politike kretale između stvaranja novih etničkih država na Balkanu nakon odlaska osmanlija ili stvaranje jedne nove moćne južnoslavenske države na tom prostoru. Historijski tok, u jednom momentu, proizveo je ideju jedne integralne južnoslavenske države (1918.), da bi kasnije (1990,) u novim historijskim i političkim okolnostima nastala i prevladala ideja stvaranja više nezavisnih država na Balkanu.

Moćne evropske države, Francuska, Engleska, Italija, kada je došlo do odlaska osmanskog carstva sa Balkana, podržale su stvaranje Kraljevine SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije, koja je obuhvatala, ne samo osmanski prostor zapadnog Balkana, već i slavenski prostor Austro-Ugarske, koja se raspala zajedno sa nestankom osmanskog carstva. Jačanje tadašnje Srbije i formiranje hegemonističke velikosrpske ideologije svi Srbi zajedno uklapalo se u evropsko rješenje Istočnog pitanja. Kneževina Srbija je tada ponudila svoje rješenje Istočnog pitanja za koje je imala razumijevanje u zapadnoevropskim državama zbog njihovih interesa. Formiranje južnoslavenske države za ondašnje zapadnoevropske države bio je i njihov interes ograničenja teritorijalne ekspanzije Austro-Ugarske i Rusije na Balkanu. Nije srbijansko slobodarstvo stvorilo Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije prvu i drugu Jugoslaviju, već, mnogo više tadašnji interesi i politika zapadno-evropskih država. Ista situacija je bila i u vrijeme raspada SFRJ. Ni ona se nije raspala samo zbog njenih unutardržavno-nacionalnih neslaganja i sukobljavanja, već mnogo više zbog ondašnjih političkih interesa zapadno-evropskih država. Hegemonistička politika Slobodana Miloševića i secesionizam Slovenije i Hrvatske samo su bili putokazi implementacije ideje raspada SFRJ.

Načertanije, u smislu evropskih vanskopolitičkih ideja uobličenih u neki politički dokument, nastalo je pod evidentnim “uticajem poljske emigracije. a naroćito Franje Zaha, podstaknut programom kneza Čartorijskog a sa znanjem, može biti i saradnjom Petronijevića” (Avram Petronijević, Ministar vanjskih poslova kneževine Srbije, dodao E. H.).[3]

2. Polazna tvrdnja Ilije Garašanina da Kneževina Srbija ima “osnov i tvrd temelj” proširenja i razvoja u srednjovjekovnoj državi Raška u vrijeme cara Dušana je ideološka historiografska konstrukcija i izmišljotina koja je u kasnijoj srbijanskoj velikodržavnoj političkoj i ukupnoj intelektualnoj svijesti postala dogmatizirani mit koji se ne dovodi u pitanje sve do danas.

Njegova postavka da Kneževina Srbija “ima osnov i tvrd temelj proširenja i jačanja” na cijelom prostoru srednjovjekovne tzv. srpske države Raške iz vremena cara Dušana je ideološka konstrukcija, kako u tom smislu da je Raška bila srpska država, tako i u smislu da je Dušan, jedan od vladara države Raške bio car.

Niti je Raška srpska srednjovjekovna država, jer nema države s pridjevom srpska, do stvaranja Kneževine Srbije, niti je Dušan, vladar Raške, imao titulu cara koju mu je dodijelila Carigradska patrijaršija, koja je imala pravo dodijeliti mu takvu titulu. Car Dušan je samoproglašeni car, odnosno car s lažnom titulom cara. No, nezavisno od ovih činjeničnih istina, hegemonistički velikosrpski politički i nacionalni jezik, što je nastajao od druge polovine dvadesetog vijeka pa na dalje, pod uticajem književnih ideja Njegoša, lingvističkih tvrdnji Vuka Karadžića, prosvjetiteljske koncepcije Dositeja Obradovića, etnogeografskih postavki Jovana Cvijića, pravoslavno političkih ideja Branka Petranovića i Vaso Pelagić, radikalskih političkih ideja itd. bitno je uticao, kako na političku svijest srbijanaca, pravoslavnih Bošnjaka i Crnogoraca, tako i na političku svijest i kulturu drugih evropskih naroda. Jezik, posebno naučni i vjerski, ima veoma važne političke, ali i druge posljedice. Kao što političke promjene dovode do promjena u jeziku tako i obrnuto, promjene u jeziku dovode do političkih promjena. Moć se upisuje u jeziku i proizvodi jezikom.[4] Friedrich Nietzsche tvrdi: …”snaga spoznaje ne leži u stupnju njezine istinitosti, već u njezinoj starosti, utjelovljenosti, u njezinu karakteru kao uvjetu života” (Nietzsche 2003a: 99). Odnos činjenične istine i njenog razumijevanja i interpretacije još bolje i direktnije saopštava sljedeća Nietzscheova tvrdnja: “fakti ne postoje, sve što postoji jesu naše interpretacije”. Primijenjeno na hegemonistički velikosrpski politički i historiografsko humanistički “naučni” jezik, za pojmove kao što su: srednjovjekovna Srbija, srednjovjekovna srpska država Raška, Stara Srbija, Srpska pravoslavna crkva, srpske zemlje itd. nije bitna njihova faktička istinitost, već njihova moć da se kroz njih implementira srbijanska-srpska politika i ideologija.

Garašanin je, u vrijeme nastakla Istočnog pitanja, izgradio i iskonstruisao tzv. historijsko pravo Kneževine Srbije da preuzme pod svoju vlast, proširi se i ojača, na prostor Raške iz vremena tzv. cara Dušana. Raška je, u vrijeme Dušanove vlasti, obuhvatala prostor, manje više, kojeg danas zahvataju Sjeverna Makedonija, sjeverna Albanija, Crna Gora, Sandžak i Kosovo.

Cilj pisanja Načertanija bio je da se Kneževina Srbija predstavi evropskoj diplomatiji kao država koja ima historijsko pravo na prostor zapadnog Balkana pod tadašnjom upravom osmanskog carstva. Po principu historijskog prava Garašanin je želio da legitimira pravo Kneževine Srbije na prostor Raške iz vremena Dušanove vlasti, na Sandžak, Kosovo, Sjevernu Makedoniju, sjevernu Albaniju i Crnu Goru, a po slavenskom narodnosnom principu, kao što ćemo vidjeti u drugom dijelu Načertanija, Garašanin je nastojao da dokaže da Kneževina Srbija ima pravo na južnoslavenske narodnosne prostore Austro-Ugarske, Slavoniju, Hrvatsku, Dalmaciju i Sloveniju.

“Tvrdi historijski temelj” Kneževine Srbije, Rašku, okupiralo je Osmansko carstvo i sada kada je izvjesno da se ruši to carstvo Garašanin nudi Evropi, što uključuje i Rusiju, da se na tom prostoru gradi, proširi i ojača Srbija, Kneževina Srbija. Tako su Srbi, Kneževina Srbija, preko Načertanija, predstavljeni direktnim nasljednikom prostora srednjovjekovne Raške iz vremena Dušanove vlasti, njenih velikih historijskih predhodnika. Oslobađanjem i zauzimanjem tog tada osmanskog državnog prostora Srbija neće time učiniti ništa drugo osim što će obnoviti svoju djedovinu. Srpstvo i njegova država, smatra Garašanin, imaju “zaštitu svetog istoričeskog prava”.

3. Garašanin koristi sintagmu “turski slaveni” i “Slaveni turski” za sve slavenske narode srednjovjekovne države Račke pod osmanskom vlašću. Srpsko knjaževsto, Kneževina Srbija, je, kako on kaže, “klica budućeg srpskog carstva”. “Nova srpska država”, Kneževina Srbija, smatra Garašanin, mora biti jaka da bi mogla opstati između Rusije, Austrije i Ugarske, a da bi bila jaka mora se proširiti izvan tadašnjih granica i ojačati. Garancija opstanka države nije u garancijama drugih država u njeno postojanje i opstanak, već u njenoj moći. Zbog toga se Garašanin zalaže za jaku srpsku državu, za njeno proširenje i jačanje, za stvaranje “srpskog carstva”.

Jaka država, između ostalog, podrazumijeva i veliki prostor. Moćna Srbija zahtijeva prostor odgovarajuće veličine. Ali, da bi Kneževina Srbija mogla faktički biti “klica budućeg srpskog carstva” mora biti i imati “sposobno praviteljstvo”, sposobnu vladu. Sposobna vlada stvara moćnu državu, sposobna vlada Kneževine Srbije može stvoriti moćnu srpsku državu, “buduće srpsko carstvo”. Svako carstvo samo po sebi, pa i buduće srpsko, znači i pretpotstavlja snagu, moć.

4. Prvi zadatak srpske vlade, vlade Kneževine Srbije, jeste približiti se i ujediniti sa Bosnom, Hercegovinom, Crnom Gorom i sjevernom Albanijom. Pored tih područja vlada Srbije treba tačno upoznati sveukupno stanje u Sloveniji, Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Hercegovini, ali i, kako kaže Garašanin, “s narodom Srema, Banata i Bačke”. Vlada treba saznati “šta u kojoj od ovih provincija o Srbiji misli, šta narod od Srbije očekuje, šta ljudi od nje žele i čega se od nje boje”.

Značajan i veoma analitički studiozan politički prostor u Načertaniju posvećen je odnosu Srbije i Rusije, Rusije i Bugarske, Srbije i Bugarske, Rusije i Austrije, Osmanskog carstva i njemu susjednih evropskih država u okruženju, ali i u unutrašnjosti Evrope. Za razliku od potrebe Srbije za dobrosusjedstvom, potrebi razvoja privredne i druge saradnje, Načertanije preporučuje i govori o potrebi ujedinjenja Srbije s Bugarskom. Ta zamisao Načertanija, za razliku od ostalih, nije ispunjena, “ostalo je neizvršeno ujedinjenje Srbije i Bugarske u jednu državu”.

5. Govoreći o politici Srbije prema Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i sjevernoj Albaniji, Garašanin tvrdi da su to “dijelovi turskog carstva na koje Srbija najveći upliv može imati”. On koristi izraze Srbi, Srbija, Knjaževina Srbija, Kneževina Srbija, u istom smislu i s jednim značenjem.

Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Albanija, Sandžak, Kosovo, Makedonija kao prostori Raške, nazivaju se prostorom tzv. Stare Srbije. Oni su još pod osmanskom vlašću. Oni za Srbe-Srbijance, Srbiju, Kneževinu Srbiju, trebaju biti u središtu državnog političkog interesa. Knjaževina Srbija treba da izgradi čvrsto i jasno opredjeljenje svog, kako kaže Garašanin, “upliva” na ove prostore i da ga (upliv) uredi. On, upliv, mora biti dobro isplaniran i osmišjen. Središte njenog upliva treba biti Bosna, jer je za njeno zauzimanje, nakon odlaska osmanlija, veoma zainteresirana Austro-Ugarska. Srbija treba učiniti sve da se to ne dogodi i da Bosnu stavi pod svoju vlast.

6. Garašanin je posvetio posebnu, veoma veliku, pažnju pitanju obezbjeđenja povezivanja, jačanja veza, obezbjeđenja upliva, uticaja, Srbije na Bosnu. Prostorima srednjovjekovne Raške pod vlašću osmanlija s kojima Srbija, također, treba uspostaviti bliske odnose i obezbijediti svoj uticaj, na koje, po njemu ona (Srbija) ima historijsko pravo, Crna Gora, Sandžak, Albanija, Kosovo, Makedonija, u Načertaniju je dat drugorazredni značaj u poređenju s onim koji je dat Bosni. Iz te činjenice proizilazi zaključak i uvjerenje da je Bosna za Srbiju uvijek, od njenog nastanka u formi Kneževine Srbije, do danas, trajan i veoma intenzivan vanjskopolitičko interes. Snaga srpstva uopće, u njegovim granicama koje ima u vidu Načertanije, zavisi od uspjeha povezivanja srpstva Kneževine Srbije i Bošnjačkog naroda Bosne.

Važno je zapaziti, isto tako, da Načertanije sadrži vrlo diplomatsku formulu postizanja srbijanskog upliva na Bosnu, da ne zastupa neku tvrdu, agresivnu, ratnu politiku odnosa Srbije prema Bosni. Naprotiv. Međutim, ta činjenica postaje jasna i razumljiva ako se zna i ima u vidu da je Načertanije zamišljeno i napisano da obezbijedi i opravda evropsko razumijevanje srbijanskog historijskog prava na Bosnu. Ono ne sadrži ništa što bi moglo upućivati na neku vrstu srbijanskog terora ili zlostavljanja Bosne njenim preuzimanjem, nakon odlaska osmanlijske vlasti iz nje.

7. Pretpostavka postizanja srbijanskog upliva u Bosni i njihovog povezivanja dok Bosnom još vladaju osmanlije, kako piše u Načertaniju, jeste “umnožavanje mjesta sastajanja, ulaska i izlaska na granicama prema Bosni”. Za bilo kakvo povezivanje Srbije s Bosnom potrebno je omekšati međusobnu granicu, umnožiti broj mjesta ulazaka i ulazaka među njima, učiniti međusobnu granicu poroznom, olakšati prijelaze iz Srbije u Bosnu, danas bi kazali, ukinuti granicu. Teško je odgovoriti u duhu savremene globalizacije i evropske politike “brisanja međudržavnih granica” na pitanje: ima li režim savremene Srbije u vidu ovu Garašaninovu preporuku da uveća broj mjesta graničnih prijelaza, ulazaka i izlazaka, iz jedne u drugu državu, iz Srbije u Bosnu i obrnuto?

8. Garašanin preporučuje tri načela kojih se Srbija treba pridržavati u približavanju i povezivanju s Bošnjacima, s Bosnom.

Prvo načelo je “načelo pune vjerozakonske slobode”. On zna da je Bosna multireligijska i da se Srbija ne može povezati s njom na vjerskom unilateralizmu, da se na taj način s njom može samo sukobiti. Zbog toga on preporučuje, kao prvo načelo povezivanja Srbije, Kneževine Srbije s Bosnom, načelo pune vjerozakonske slobode.

Drugo načelo srbijanskog upliva na Bošnjake, kako preporučuje Garašanin, jeste upoznati Bosnu o tome da “knjaževsko dostojanstvo mora biti nasljedstveno”. On ne obrazlaže detaljnije ovaj postulat srbijanske politike prema Bosni, ali daje vrlo zanimljivu preporuku svakom dobronamjernom Srbinu da taj princip, nasljedno kraljevstvo, nikako ne preporučuju Bošnjacima, Bosni. Za razliku od Knježevine Srbije, u kojoj je postulat vlasti nasljedno knjaževstvo, Bošnjaci, kaže Garašanin, to “ne smiju imati nikako”.

Izazovno je razumjeti: zašto je za srbijance, Knjaževinu Srbiju, nasljedstvo vlasti apsolutni princip koji ne smije biti princip vlasti Bošnjaka? Zašto Garašanin zabranjuje Srbima da princip njihove vlasti ne preporučuje Bošnjacima? Zašto Bošnjaci “ne smiju imati nikako” nasljednu, dinastičku vlast?

U Načertaniju nema odgovora na ovo pitanje. Odgovor treba tražiti u osnovnom smislu značenja dinastičke vlasti, s obzirom na njeno značenje u teološkom smislu u slučaju Srbije, kao i zbog njene unutarnje političke stabilnosti. U teorijskom smislu, dinastička nasljedna vlast je simbol i garant etničkog ili političkog jedinstva zajednice pod tom vlašću. U teološkom smislu, dinastička vlast na zemlji je, po formi, slična obliku vlasti Boga nad univerzumom.

Garašanin smatra da Srbi trebaju imati i imaju vlast nasljednog knjaževstva zato što imaju, prije svega, vjersko jedinstvo. Ono je prihvatljivo Bogu i od njega preporučivo. Knjaz, vladar, simbolizira i izražava svekoliko jedinstvo naroda. Srbi u Knjaževini Srbiji imaju svekoliko jedinstvo i zato je u njoj nasljedna vlast nužna i poželjna. Zbog njenog takvog karaktera ona je i veoma iznutra politički stabilna. Uskraćuje mogućnost borbe bilo koje vrste moćnika za vlast, za vladarsku političku krunu. Zbog toga je taj oblik vlasti prikladan i nužan za Srbiju, za Srbe, ali nije poželjan ni prikladan za Bošnjake i za Bosnu.

Naime, Bošnjaci nemaju takvo jedinstvo, nisu vjerski jedinstveni. Oni stoga ne mogu imati nasljednu vlast. Dinastija iz jedne od njihovih vjera ne može biti, niti je, simbol jedinstva svih u Bosni. Njena vlast, vlast po jednom od njihovih vjerozakona ne može biti prihvaćena od svih Bošnjaka kao zajednička vlast, kao dinastija svih. Uspostava takve vlasti ne stvara i ne simbolizira jedinstvo naroda. Naprotiv. Vlast ljudi, uspostava vlasti, je Božji poklon čovjeku. Čovjek je dužan da vlada po njegovim, Božjim, zakonima. U Bosni ne postoji jedan vjerozakon, te je u njoj dinastička vlast nemoguća.

Bošnjaci, narod Bosne, imaju različite vjerozakone. Nasljedna, dinastička vlast Bošnjaka nije politički poželjna, sa aspekta Garašanina. Ona bi stvarala političko jedinstvo Bošnjaka, što bi otežavalo srbijansko, srpsko, povezivanje s Bošnjacima, u cjelini, pa i s Bošnjacima pravoslavcima. Zbog toga Srbi, Knježevina Srbija, ne smiju, ako su prijatelji Kneževine, zalagati se i propagirati nasljednu vlast Bošnjaka.

Treće načelo politike Srbije, Kneževine Srbije, u zbližavanju s Bošnjacima u Bosni je “jedinstvo narodnosti”. Pod načelom “jedinstva narodnosti” kao političkim postulatom i principom približavanja Srba i Bošnjaka, ali i naroda naprijed navedenih područja, Kosova, Makedonije, Crne Gore, Sandžaka, Garašanin podrazumijeva njihovo slavensko narodno porijeklo i jedinstvo. Narodno jedinstvo ovih naroda, u smislu njihovog slavenskog porijekla, po njemu je, i on ga naziva, “jedinstvom narodnosti”, narodnosnim jedinstvom. Svi narodi tih područja su istog, jedinstvenog narodnosnog osnova. Bošnjaci, narod Bosne, kao i narod Hercegovine je slavenskog porijekla i po tom osnovu postoji “jedinstvo narodnosti” Srba, Kneževine Srbije i Bošnjaka, naroda Bosne, odnosno Hercegovine.

Načertanije je nastalo u vrijeme težnje, ne samo Kneževine Srbije, već skoro svih ondašnjih država zapadne Evrope, za stvaranjem jedne ili više slavenskih-južnoslavenskih država na razvalinama otomanskog carstva. Garašanin ne govori o “jedinstvu narodnosti” Srbije i Bosne kao o srpskom etničkom jedinstvu, već o njihovom južnoslavenskom narodnosnom jedinstvu i bliskosti. Na toj ideji, slavenstva južnoslavenskih naroda, kasnije je stvorena, najprije Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije Kraljevina Jugoslavija, FNRJ, odnosno SFRJ. Srbi tada, pa ni Ilija Garašanin, nisu tvrdili niti smatrali da su Bošnjaci, narod Bosne, srpski narod, dio srpskog plemena, u etničkom smislu Srbi. Zbog toga se u Načertaniju, kao diplomatsko političkom dokumentu, ne govori o etničkom, već o narodnosnom jedinstvu Bošnjaka i Srba. Tada ne postoji ideja srpske etničke jednosti Srba i Bošnjaka. Ona nastaje kasnije, kroz i kao implementacija Načertanija, kroz vjersko, političko, medijsko, putno komunikacijsko i druge oblike povezivanja i ostvarenje upliva Srbije na Bošnjake i na Bosnu.

Ideja etničke jednosti Srba i Bošnjaka iz vjerske srodnosti Srba i Bošnjaka grčko-istočnog vjerozakona nadograđuje se i izgrađuje u etno-kulturnu jednost Srba i Bošnjaka svih vjeroispovijesti naučno teorijskom etnopolitičkom djelatnošću i umjetničko lingvističkim stvaralaštvom P. P. Njegoša, Vuka Karadžića, Dositeja Obradovića, Jovana Cvijića i drugih srbijanskih i bosanskih humanističkih naučnika i umjetnika druge polovine devetnaestog i prve polovine dvadesetog stoljeća. Oni su ideju južnoslavenskog narodnosnog jedinstva Srba i Bošnjaka, o kojem se govori u tajnom političkom dokumentu Načertanije, srbijanskog ministra unutarnjih poslova Ilije Garašanina, transponirali i pretvorili u njihovo etničko, plemensko, jedinstvo, konstruirali humanističke naučno teorijske i umjetničke osnove navodnog etničkog jedinstva Srba i Bošnjaka, naroda Srbije i Bosne, kasnije Bosne i Hercegovine. Poznate su historijske činjenice međusobne bliskosti srbijanskih političkih lidera na vlasti i spomenutih i drugih naučno-umjetničkih konstruktora etničke jednosti Srba i Bošnjaka svih vjeroispovijesti. Prva fenomenološka politička pojava konstrukcije etničke jednosti Srba i Bošnjaka svih vjeroispovijesti bila je tretman Bošnjaka muslimana islamiziranim Srbima, poturicama. Taj mučan period historije Bošnjaka muslimana trajao je sve do prvog Bošnjačkog sabora (1993.). Njegov pojavni izraz bilo je i njihovo “etničko” ime Musliman (1971.), komunističko ime Bošnjaka muslimana.

Na slavenskoj vrsti narodnosnog jedinstva, Kneževina Srbija, tvrdi Garašanin, može i treba razviti “moćno srpsko carstvo”. On nigdje ne kaže da su Bošnjaci, stanovnici Bosne, i Srbi, stanovnici Srbije, Kneževine Srbije, srpski narodi, već da imaju “jedinstvo narodnosti”. Kneževina Srbija, na osnovu slavenskog jedinstva naroda, Srbije, Bosne, Hrvatske, Dalmacije, Slavonije, Stare Srbije (Raške), koji su u vrijeme Garašanina bili pod turskom i austrougarskom vlašću, može i treba da ostvare državno jedinstvo svih tih naroda, koje on naziva “turskim Slavenima” i Austrougarskim Slovenima. U konkretnom slučaju, na primjeru Bošnjaka i Srba Kneževine Srbije, svi Bošnjaci i Srbi u Kneževini Srbiji su jedinstvena, jedna, slavenska, narodnost. Isti je slučaj i u odnosu Srba i Crnogoraca, Srba i Makedonaca, Srba i Albanaca itd. Svi zajedno i pojedinačno su “jedinstvene narodnosti”.

Kneževina Srbija je “klica srpskog carstva”. Ona ima historijski, etnički, narodnosni, zadatak da ujedini pod jednim carstvom ne samo sve “turske Slavene”, već i austrougarske slavene, slavene Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Slovenije, jer su “austrougarski slaveni” jedinstvene narodnosti s “turskim Slavenima”.

9. Ilija Garašanin pod imenom Bošnjaci podrazumijeva narod Bosne, kao i Hercegovine, triju vjerozakona i obrazlaže približavanje Srba, Kneževine Srbije, prema svima njima pojedinačno i poimenično: “Bošnjaci muhamedanske vjere”, “Bošnjaci istočnog veroispovedanija” i “katolički Bošnjaci”. On pod Srbima podrazumijeva, isključivo, narod Kneževine Srbije. Narod Bosne, Bošnjaci, su jedan od slavenskih naroda i na osnovu toga su sa Srbima jedinstvene, slovenske, narodnosti.

9.1. Govoreći o potrebi Srba, Kneževine Srbije, da bliže upozna i približi se Bošnjacima i Bosni, Garašanin preporučuje vladi Kneževine Srbije da se angažira na pisanju knjige o historiji Bosne da bi se Srbi, Kneževina Srbija, što bliže upoznali s Bošnjacima, s tim da knjiga bude napisana: (1) “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” generalno, i da se u njoj (2) “ne bi smela izostaviti slavna imena nekih muhamedanskoj veri prešavši Bošnjaka“.

Iz Garašaninove opaske da knjiga o historiji Bosne ne smije izostaviti slavna imena Bošnjaka muhamedanske vjere evidentno je, prvo, da on Bošnjake islamske vjeroispovijesti smatra ključnim faktorom uspostave političkog jedinstva između Srba i Bošnjaka i da priznaje i poštuje neka njihova, kako kaže, slavna historijska imena.

9.2. Procjenjujući uspjeh povezivanja Srba i Bošnjaka, kompletnog naroda Bosne, Garašanin govori ne samo o Bošnjacima koji su prešli na islam, Bošnjacima muhamedanske vjere, već i o “Bošnjacima istočnog veroispovedanija“, kao o onom dijelu Bošnjaka sa kojima će se Srbi lahko povezati. Evo te rečenice: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjaka veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak”.

Iako je, stilski posmatrano, misao neobično sročena, poruka je apsolutno jasna: Srbija, kako Garašanin naziva Kneževinu Srbiju, nema težak zadatak da poveže Srbe iz Srbije, Kneževine Srbije, s “Bošnjacima istočnog veroispovedanija” u Bosni. U tom povezivanju Srbi imaju lahk zadatak. On ne obrazlaže lahkoću zadatka Srba da se zbiže s Bošnjacima istočnog vjerozakona u Bosni, ali nije teško primijeti da pri tom ima u vidu istovjetnost njihovih vjerozakona, što se kroz budućnost i potvrdilo.

9.3. Garašanin ima bojazan u povezivanje Srba s Bošnjacima zapadnog veroispovedanija, Bošnjacima katolicima, i zato preporučuje vladi Srbije, Kneževine Srbije, “više predostrožnosti” u odnosima s njima. “Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga (nasuprot Bošnjacima istočnog veroispovedanija, dodao E.H.) iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri”.

Garašanin je uvjeren da će se Srbi lahko povezati s Bošnjacima istočnog veroispovedanija u Bosni, ali da će to ići teže s Bošnjacima katolicima, Bošnjacima zapadnog veroispovedanja u Bosni, i zbog toga Srbima, vladi Kneževine Srbije, vladi Srbije, preporučuje više opreza, jer na njihovom “čelu” stoje franjevački fratri i s njima neće biti tako lahko i jednostavno povezati se.

10. U glasovitom i vrlo suptilnom esejističkom političkom dokumentu Načertanije Ilije Garašanina, u politološkom smislu, ocu svih kasnije istaknutih državnika i intelektualaca velikosrba, uključujući i ove današnje, govori o Bošnjacima kao jedinstvenom narodu triju vjeroispovijesti, muhamedanske, istočnohrišćanske i katoličkokršćanske.

Garašanin ne govori o Srbima u Bosni, ne govori o Hrvatima u Bosni, ne govori o Muslimanima (Bošnjacima muslimanima) u Bosni, već govori, samo i isključivo, o Bošnjacima triju vjera.

Garašanin ne govori o Bošnjacima kao narodu u današnjem smislu značenja imena Bošnjak, ne govori o Bošnjacima samo kao muslimanima, u današnjem kolokvijalnom smislu značenja tog pojma, već govori o Bošnjacima kao jedinstvenom narodu triju monoteističkih vjeroispovijesti.

Za Iliju Garašanina u Bosni ne žive, u Bosni nema Srba, Hrvata i Bošnjaka, već samo Bošnjaka islamske, Bošnjaka pravoslavne i Bošnjaka katoličke vjeroispovijesti.

11. Kada se komparira Garašaninovo značenje imena Bošnjak sa njegovim sadašnjim značenjem dolazi se do nepobitne činjenice da je današnje ime Bošnjak redukcionističko, pojam užeg obima i sadržaja, od obima i sadržaja srednjovjekovnog imena Bošnjak, od imena Bošnjak u Garašaninovom značenju, da obuhvata samo jedan dio jedinstvene jednonarodne zajednice Bošnjaka.

12. Neki intelektualci u Bosni, “veliki Bosanci”, koji se zdušno zalažu za zamjenu današnjeg imena Bošnjak imenom Bosanac, netačno navode, s ciljem političke diskvalifikacije imena Bošnjak u današnjem smislu, da je Garašanin, veliki srpski nacionalist, upotrebljavao ovo ime u njegovom današnjem značenju, što je notorna neistina, laž. Garašaninova upotreba imena Bošnjak bitno je različita od njegovog svakodnevnog političkog značenja danas. Za Iliju Garašanina Bošnjak je jedinstveno ime svih stanovnika Bosne, kao i Hercegovine. Ono sadržajno obuhvata: Bošnjake muslimane, Bošnjake pravoslavce, Bošnjake katolike.

Preimenovanjem samo Bošnjaka muslimana u Bosance u smislu naroda kao historijske i etnopolitičke grupe je historijska nepravda prema Bosanskim Srbima i Bosanskim Hrvatima i novi izvor političkih trvenja u BiH. Time se, umjesto sadašnjeg političkog trojstva: Bošnjaci, Srbi i Hrvati, formira novo političko trojstvo: Bosanci, Srbi i Hrvati. Mijenja se ime samo jednog segment političkog trojstva BiH, Bošnjaci se preimenuje u Bosance, što u političkom smislu, kvalitativno, ne mijenja ništa u odnosu na vladajuće stanje. Tako bi opet samo veoma naštetili Bošnjacima, a Bosna politički ne bi dobila ništa.

Garašaninovo ime Bošnjak je ime cijelog naroda Bosne, obuhvata narode koji se danas nazivaju Bošnjak, Srbin, Hrvat. Uporedbom njihovih značenja ustanovljava se da su imena Srbin i Hrvat u BiH uvezena i nametnuta imena Bošnjacima pravoslavcima i Bošnjacima katolicima, s jedne strane, a da je savremena upotreba imena Bošnjak historijski netačna i nepotpuna, s druge strane.

13. Imena Srbin i Hrvat, kao imena dijelova jedinstvenog bosanskog naroda, Bošnjaka, nastala su srbizacijom Bošnjaka pravoslavne, odnosno hrvatizacijom Bošnjaka katoličke vjeroispovijesti u Bosni. Ime Bošnjak, u današnjoj političkoj upotrebi, je reduciranog sadržaja i obima u odnosu na njegovo izvorno, pravo, značenje. Danas se njime označava jedan dio Bošnjaka, Bošnjaci “muhamedanske vjere”, što je samo treći dio Bošnjaka kao cjeline. Ostali Bošnjaci, Bošnjaci pravoslavne i Bošnjaci katoličke vjere, su se samopreimenovali, odnosno su preimenovani u Srbe i Hrvate u BiH.

Bošnjaci pravoslavci i Bošnjaci katolici nisu uspjeli da se odupru renominacijama kao Srbi i Hrvati u BiH, prije svega, zbog svojih duhovno-kulturnih, vjerskih karakteristika. U isto vrijeme kada se odvijala srbizacija Bošnjaka pravoslavaca i hrvatizacija Bošnjaka katolika u Srbe i Hrvate u BiH, od druge polovine 19-og stoljeća pa na ovamo, odvijao se i sveobuhvatan proces etničke, kulturne, političke srbizacije i hrvatizacije Bošnjaka muhamedanske, islamske vjere.

Za razliku od Bošnjaka pravoslavaca i Bošnjaka katolika koji su prihvatili srbizaciju, odnosno hrvatizaciju, Bošnjaci muslimani to nisu prihvatili, oduprli su se tome na sve načine, uz raznovrsne oblike žrtvovanja, i očuvali zajedničko historijsko ime.

Ključ otpornosti i nesavladivosti bošnjaštva Bosanskih muslimana bila je njihova vjera, islam, različita i od (srbijanskog) pravoslavlja i od (hrvatskog) katoličanstva. Za njih kao, uglavnom muslimane, je bila apsolutno neprihvatljiva srbizacija i hrvatizacija, prije svega, primarno, zbog toga što bi ona nužno bila i značila prevjeravanje, pravoslavizacija, odnosno katolizacija.

14. Kneževina Srbija, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija implementirale su Načertanije, povezivanje Srba i Bošnjaka istočnog veroispovedanja u Bosni na način da su srbizirali i preimenovali Bošnjake istočnog verozakona u Bosni u Srbe Bosne i Hercegovine.[5] Banovina Hrvatska, Hrvatska nezavisna Država, prekopirale su srpsko povezivanje s Bošnjacima istočnog vjerozakona u Bosni i na isti način izvršili su hrvatizaciju Bošnjaka katolika u Bosni i preimenovali ih u Hrvate Bosne i Hercegovine.[6]

Današnja politička imena Srbin, Hrvat, Bošnjak u Bosni i Hercegovini nastala su političkom implementacijom Načertanija o “povezivanju” Srba, Kneževine Srbije, i Bošnjaka istočnog vjerozakona u Bosni. U isto vrijeme, od polovine 19-og do početka druge polovine 20-og stoljeća, kada je povezivanje Srba Kneževine Srbije s Bošnjacima pravoslavne vjere u Bosni rezultiralo preimenovanjem i srbizacijom Bošnjaka pravoslavaca u Bosni u Srbe u Bosni, izvršeno je, po istoj matrici, istim sredstvima, povezivanje Hrvata s Bošnjacima katolicima u Bosni, izvršeno njihovo preimenovanje u Hrvate u Bosni; u isto vrijeme, Bošnjaci muslimani u Bosni u to vrijeme tretirani su kao Srbi, Srbi muslimani, odnosno Hrvati, Hrvati muslimani, neopredijeljeni, kasnije, od 1971. godine – Muslimani. Sve se to odvijalo od druge polovine 19-og stoljeća, nakon nastanka Načertanija (1844.), preko Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, Banovine Hrvatske, Nezavisne države Hrvatske do nestanka komunističke Jugoslavije, odnosno do Prvog Bošnjačkog sabora (1993.), kada je ime Musliman zamijenjeno zajedničkim historijskim imenom naroda Bosne, i Hercegovine, imenom Bošnjak.

Jugoslovenski i bosanskohercegovački komunisti, među njima i Bošnjaci muslimani, u toku i nakon završetka Drugog svjetskog rata, na zasjedanjima ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, komunističkim ustavima BiH i socijalističke Jugoslavije, izgradili su političku doktrinu narodnog, etničkog, etnonacionalnog političkog trojstva BiH, BiH kao zemlje i države Srba, Hrvata i Muslimana.

Vraćanjem u političku orbitu historijskog imena Bošnjak, na Bošnjačkom saboru (1993.), samo jednoj kulturnoj grupi Bošnjaka (muslimanima), što drugačije nije moglo ni biti s obzirom na sastav sabornika, nije restaurirano historijsko etničko ime Bošnjak, u smislu etnički jedinstvenog, jednog, (bošnjačkog) naroda triju vjeroispovijesti. Nije reanimirano, prethodno već destruirano, historijsko etničko jedinstveno ime Bošnjak. Ono je dobilo samo novu troimenu fenomenologiju jedinstvene etnonacionalne zajednice BiH.

Dejtonisti su na sve to samo stavili internacionalni pečat, upakovali i nazvali internacionalnim mirovnim sporazumom, pretvorili u aktuelni ustav Bosne i Hercegovine.

15. Bošnjaci su sačuvali historijsko ime naroda Bosne. Prema tome, to ime nije nikakva konstrukcija Prvog bošnjačkog sabora (1993.) da bi se podijelila Bosna. To je historijski netačna i lažna postavka. Bošnjaci su na Prvom bošnjačkom saboru vratili u upotrebu historijsko ime naroda Bosne. Kroz historiju Bošnjaka, naroda Bosne, to je bilo zajedničko ime cijelog naroda Bosne sve do političkog preimenovanja Bošnjaka pravoslavaca, do uvođenja imena Srbin za Bošnjake pravoslavne vjere u Bosni, odnosno do preimenovanja Bošnjaka katolika, do uvođenja imena Hrvat za Bošnjake katolike.

Bošnjaci na Bošnjačkom saboru nisu imali legitimitet te nisu mogli sve historijske Bošnjake, Bošnjake pravoslavce i Bošnjake katolike, reimenovati, vratiti im njihova historijska imena, Bošnjaci pravoslavci, Bošnjaci katolici, umjesto Srbi i Hrvati. Učinili su ono što su mogli, sebi su vratili historijsko zajedničko ime Bošnjak.

Nije nikakva greška niti je time proizvedena negativna društvena ili politička posljedica vraćanja imena Bošnjak. Kulturno trojstvo Bošnjaka bilo je već etabilirano kao Muslimani, Srbi, Hrvati. Samo jedno od tih imena, Musliman, zamijenjeno je novim, historijskim imenom, Bošnjak. Ono što je činjenica, isto tako, jeste da je to ime na prvom Bošnjačkom saboru dobilo uže značenje od njegovog historijskog značenja. Historijsko ime naroda BiH, Bošnjaka, Srba, Hrvata je Bošnjak, muslimanske, pravoslavne, katoličke vjere. Današnji narodi Bosne, nominalno Bošnjaci, Srbi i Hrvati, su jedan, a ne tri naroda.

16. Upliv Srbije, Kneževine Srbije, na povezivanju sa Sremom, Bačkom i Banatom, po Garašaninu, neće izostati. On nije upitan “budući da su njina porekla, jezik, vera, pravo i običaji jedni i isti sa Srbima u Srbiji”. Iz ove tvrdnje Načertanija vidimo Garašaninovo bitno drugačije viđenja osnova uspostave saradnje i upliva Kneževine Srbije sa Sremom, Bačkom, Banatom, na jednoj strani, i Srba, Kneževine Srbije sa Bosnom, Hercegovinom, Hrvatskom, Dalmacijom, Slavonijom, na drugoj strani. Saradnja i povezivanje Srba, Kneževine Srbije, s prvima, sa Sremom, Bačkom, Banatom, je na principu međusobne identičnosti, “porijekla, jezika, vjere, prava i običaja”, dok je saradnja i povezivanje Srba, Kneževine Srbije, Srbije sa Bošnjacima sve tri vjere, sa Bosnom, Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom na principu jedinstva slavenske narodnosti. Dakle, Ilija Garašanin ne smatra Bošnjake Srbima, srpskim plemenom, srpskim etnosom, odnosno, po njemu Bošnjaci i Srbi su srodna dva etnosa, plemena, po osnovu slavenstva i iz njega proizilazećim kulturološkim sličnostima i bliskostima. Njihovo slavensko narodno jedinstvo nije isto što i etnička identičnost.

17. Nazivi stanovnika Bosne, kasnije Bosne i Hercegovine, Bošnjani, Bošnjaci, danas Bosanci, su etnonimi. Dolaze po i iz imena Bosna. To je matični narod Bosne i Bosna njihova matična država. Bošnjaci svih vjeroispovijesti o kojima se govori u Načertaniju Garašanina, muslimani, pravoslavci, katolici, danas Bošnjaci, Srbi i Hrvati su istog etnosa, su etnički jedan narod. Svi imaju jedan, isti, etnički osnov, jedan su etnos. Njihova početna i jedina međusobna razlika bila je u vjeri, vjerska razlika. Na toj, početnoj, razlici vremenom su izgrađene i nastale i druge kulturne, ideološke, političke i druge razlike. Na Bošnjačkom pravoslavlju religijsko-političkim sredstvima i metodama, izgrađeno je političko srpstvo u Bosni i Hercegovini, na Bošnjačkom katoličanstvu, religijsko-političkim sredstvima i metodama, izgrađeno je političko hrvatstvo u Bosni i Hercegovini, na Bošnjačkom muslimanstvu, religijsko-političkim sredstvima i metodama, kao i u otporu političkom srpstvu i političkom hrvatstvu, izgrađeno je političko bošnjaštvo.

Danas se, čak i u nekim intelektualnim, a posebno u političkim krugovima govori se o njihovoj međuetničkoj razlici, o međuetničkoj razlici Bošnjaka, Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, kao da se radi o tri etničke grupe, zajednice koje vode porijeklo od tri međusobno različita plemena, što je apsolutno neispravno i netačno. Bošnjaci, Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati su etnički jedan narod, imaju jedno, isto plemensko porijeklo. Na njihovim vjerskom razlikama vremenom, historijski, izgrađene su tri političke zajednice istog naroda, Bošnjana, Bošnjaka: Bošnjaci, Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati.

Imena Srbin i Hrvat u Bosni i u Bosni i Hercegovini su uvezena i politički nametnuta Bošnjacima kao jedinstvenom narodu Bosne. Ime Srbin u BiH je politički nametnuto Bošnjacima istočnog, pravoslavnog vjerozakona u Bosni i Hercegovini, a ime Hrvat u BiH je politički nametnuto Bošnjacima katoličke vjere u Bosni i Hercegovini. Nametanje imena Srbin Bošnjacima istočnog, pravoslavnog, vjerozakona u BiH izvršila je Srbija, nametanje imena Hrvat Bošnjacima katolicima u Bosni i Hercegovini izvršila je Hrvatska.

Ono što je, tako reći, apsolutno nesporno, što je historijska činjenica, jeste da imena Srbin i Hrvat u Bosni, kao ni Hercegovini, nema do nastanka Načertanija Ilije Garašanina. U ovom njegovom esejističkom diplomatsko političkom dokumentu srbijanske vanjske i unutarnje politike, koji je, usput kazano, trasirao put povezivanja Srba Kneževine Srbije i Bošnjaka pravoslavne vjeroispovijesti u Bosni i u Hercegovini, nema imena Srbi u Bosni, niti imena Srbi u Hercegovini. On pod imenom Srbin podrazumijeva i ima u vidu, isključivo i samo, pravoslavni narod Kneževine Srbije, koju, kao što smo naprijed vidjeli, nekada naziva samo Srbija nekada, Kneževina Srbija.

Srbizacija Bošnjaka pravoslavaca u Bosni i u Hercegovini projektovana u Načertaniju dobila je vjersko političke obrise intenzivno političko-vjerskom, odnosno vjersko-političkom i političko propagandnom aktivnošću i djelatnošću teologa iz Srbije, posebno Bogoljuba Teofila Petranovića (1862-1869.) i Vase Pelagića, naprijed navedenim i drugim naučno umjetničkim radom i djelatnošću srbijanskih pisaca i naučnika, medijskom i drugim oblicima propagande. Npr. u vrijeme kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije u Bosni i Hercegovini se formiraju i djeluju javno i direktno političko-terorističke organizacije SRNAO, javno i direktno po direktivama političkih stranaka vlasti Jugoslavije,[7] direktno djeluje medijska srbijansko-srpska propaganda. Političko terorističku organizaciju SRNAO osnovali su studenti Beogradskog univerziteta, djelovala je širom tadašnje Jugoslavije, a imala je sjedište u Beogradu. Na osnovama etničke istosti Srba i Bošnjaka, bez obzira na vjeru, nastala je i ideološki se formirala zločinačka četnička ideologija.

Po srpskom vjersko političkom obrascu i istim metodama, u isto vrijeme, kroz međusobno takmičenje, izvršena je i hrvatizacija Bošnjaka katolika u Bosni i Hercegovini. Ona je provedena, primarno kroz katoličko franjevačku teološko političku djelatnost u BiH, Božić Klementa, Josipa Štadler itd.. Po istom principu, na isti način, istim metodama, paralelno sa SRNAO, u Bosni i Hercegovini oformljena je i djelovala je hrvatsko-katolička političko teroristička organizacija HANAO. Na osnovama etničke istosti Hrvata Hrvatske s Bošnjacima katolicima i Bošnjacima muslimanima, “najplemenitijim dijelom Hrvata”, “Hrvatskim cvijećem”, nastala je i ideološki se formirala zločinačka ustaška ideologija.

18. Narodi u BiH koji se imenuju Bošnjaci, Srbi i Hrvati nemaju osnov za teritorijalizaciju Bosne na tzv. etničkom principu. Radi se o Bosancima i Hercegovcima istog, jednog, etničkog osnova. Bosanski Hrvati, kao ni Bosanski Srbi, u etničkom, plemenskom smislu, nemaju ništa, osim pojedinačnih slučajeva, sa Hrvatima Hrvatske, odnosno sa Srbima Srbije.

Bošnjaci, Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati su iste etničke pripadnosti. Među njima nema etničkih razlika, te se ne može govoriti o njihovim međuetničkim odnosima, ne samo u historiografsko-naučnom, već ni u političkom smislu. Govor o njihovom međuetničkom odnosu u smislu postojanja međusobnih etničkih razlika je politička hegemonistička velikodržavna neokolonijalistička demagogija koja se formirala i održava pod uticajem iz Srbije, odnosno Hrvatske. S druge strane, u principu, generalno, jedino je moguće govoriti o međuetničkoj razlici i odnosima naroda koji se zove Srbi u BiH i Srbi u Srbiji, kao što se može razložno i opravdano govoriti o međuetničkim odnosima i razlikama Bosanskih Hrvata i Hrvata Hrvatske.

Rezime

Imena Srbin i Hrvat, kao imena dijelova jedinstvenog bosanskog naroda, Bošnjaka, nastala su srbizacijom Bošnjaka pravoslavne, odnosno hrvatizacijom Bošnjaka katoličke vjeroispovijesti u Bosni. Ime Bošnjak, u današnjoj političkoj upotrebi, je reduciranog sadržaja i obima u odnosu na njegovo izvorno, pravo, značenje.

[1] Načertanije Ilije Garašanina bio je tajni dokument sve do 1906-e godine. Šezdeset i jednu godinu nakon što je napisano, prvi put se pojavilo kao prilog tekstu Milenka Vukićevića, Program spoljne politike Srbije na koncu 1844 godine, Delo za 1906-u godinu, knjiga 38, str. 321-36, Beograd, 1906.

[2] Dragoslav Stranjaković, 1921. Načertanije Ilije garašanina, str.114. u knjizi: Ilija Garašanin, Načertanije Program spoljne i nacionalne politike Srbije 1844. godine, Beograd, Udruženje srpskih izdavača, Beograd, 2009

[3] Ibid, str. 111

[4] Vidi: Ferdinand Saussure, Tečaj opće lingvistike, Institut za jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2000. str. 67.

[5] Vidi: Enver Halilović, Ontologija bosanske političke svijesti Bosanska nacija i Genocid u Srebrenici, Sarajevo, 2024.

[6] Ibid

[7] Vidi: Enver Halilović, Ontologija bosanske političke svijesti Bosanska nacija i Genocid u Srebrenici, Sarajevo, 2024.