I PORED HAŠKIH PRESUDA POSTOJI REPUBLIKA SRPSKA I (NE)UGAŠENA HERCEG BOSNA

MOŽE LI NAKON HAŠKIH PRESUDA POSTOJATI REPUBLIKA SRPSKA I (NE)UGAŠENA HERCEG BOSNA?

Internacionalni krivični sud za bivšu Jugoslaviju za ratne zločine u ratu od 1991. do 1995. godine na teritoriji RBiH i šire u svojim presudama je koristio doktrinu Udruženog zločinačkog poduhvata (UZP). To je pravna doktrina po kojoj je suđeno za ratne zločine od Nirnberškog suđenja (Nürnberški proces) do danas. Udruženi zločinački poduhvat ima zločinački cilj i ljude međusobno udružene za njegovu realizaciju. U slučaju dva udružena zločinačka poduhvata na Republiku Bosnu i Hercegovinu (RBiH) jedan od njih imao je ideju Velike Srbije, a drugi ideju Velike Hrvatske. Da bi ostvarili ove ciljeve na teritoriji RBiH Srbija je je formirala paradržavnu tvorevinu Republiku srpsku (RS), a Hrvatska Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu (HRHB). Organi vlasti i oružane strukture udruženih zločinačkih poduhvata provodeći te ciljeve izvršile su ratne zločine, uključujući i zločin genocida za koje su izrečene kazne na Haškom Tribunalu.

Strukturu udruženih zločinačkih poduhvata na Republiku BiH su činili: (a) najviši organi vlasti Srbije i Hrvatske, predsjednik Srbije i predsjednik Hrvatske; (b) komandanti, najviši članovi, vojnih, policijskih i parapolicijskih formacija Srbije i Hrvatske; (c) najviši organi vlasti hrvatske paradržavne tvorevine HRHB i najviši organi vlasti srpske paradržavne tvorevine na teritoriji RBiH, tzv. Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine, kasnije nazvanom Republika srpska; (d) komandanti oružanih snaga, paravojnih i parapolicijskih formacija navedenih paradržava.

Teritorije RBiH pod neposrednom upravom RS i HRHB bile su pod okupacionom vlašću Srbije i Hrvatske! U presudi Predmet Prlić i ostali piše: “Žalbeno vijeće, također, smatra da neka sila može, na posredan način, da provodi vlast kakva joj je neophodna za svrhe okupacije, putem de facto organizovanih i hijerarhijski uređenih grupa. Bilo je mnogo faktora koji pokazuju da je Hrvatska, preko HVO-a, vršila stvarnu vlast u relevantnim opštinama, i Žalbeno vijeće konstatuje da Prlić, Stojić, Praljak, Petković i Ćorić nisu uspjeli dokazati da je Pretresno vijeće pogriješilo u tom svom zaključku.” Dakle, (1) “Neka sila može, na posredan način, da provodi vlast kakva joj je neophodna za potrebe okupacije”; (2) neka sila provodi svoju vlast “na posredan način” “putem de facto organizovanih i hijerarhijski uređenih grupa”; (3) Hrvatska je vršila vlast na teritoriji RBiH, na posredan način, preko Republike Herceg Bosna; Srbija je vršila vlast na teritoriji RBiH preko Republike srpske; (4) Vlast RS i vlast HRHB bile su organizovane i hijerarhijski uređene grupe koje su, uz prestavnike vlasti Hrvatske i predstavnike vlasti Srbije, činile udružene zločinačke poduhvate i počinile brojne ratne zločine za koje su njeni pripadnici, svako po naosob, dobili pravomoćne višegodišnje sudske kazne.

Krivična djela presuđenih ratnih zločinaca, u oba udružena zločinačka poduhvata, pokazuju: (1) individualnu pravno-krivičnu odgovornost počinilaca ratnih zločina; (2) moralnu, političku i metafizičku odgovornost naroda, kojima su pripadali i u ime kojih su zločinci vršili krivična zločinačka djela; (3) zločini UZP-a pripisivi su Srbiji i Hrvatskoj, i njihovim paradržavama. Narodu se ne izriče kazna, ali on se mora suočiti sa: (a) moralnim pokajanjem čime se moralno čisti od zločina počinjenih u njegovo ime; (b) sa svojom političkom prošlošću i odgovornošću; (c) sa preispitivanjem savjesti i kajanjem pred Bogom za učinjeni grijeh u njegovo ime – za oduzete živote nedužnih civila. Bez tih kolektivnih moralnih, političkih, vjerničkih samopokajanja naroda u ime kojih su vršeni ratni zločini nema ni istine, ni pravde, ni trajnog pomirenja.

Haški Tribunal je “izvan razumne sumnje”, utvrdio historijske, političke i pravne činjenice: (1) političko-pravni status oba UZP, kako u odnosu na Srbiju i Hrvatsku tako i u odnosu na RS i HRHB; (2) da su u oba poduhvata protiv RBiH bili su uključeni i predstavnici organa vlasti i oružanih struktura Srbije i Hrvatske, čime je rat u BiH stekao karakter međudržavnog regionalnog sukoba, odnosno dvostruke agresije na RBiH; (3) da su tvorevine RS i HRHB bili dijelovi UZP Srbije i Hrvatske; da je efektivna vlast RS na teritoriji Republike BiH bila okupaciona vlast Srbije, a efektivna vlast HRHB bila okupaciona vlast Hrvatske. (4) da su ratni zločini koje su počinili individualno politički lideri i komandanti oružanih snaga RS i HRHB pripisivi samoj RS i HRHB, a njihovi politički lideri i komandanti isto što i tvorevine RS i HRHB; (5) da su Presude haškog tribunala dovode u pitanje i negiraju mogućnost postojanja Republike Srpske i konsekventno negiraju mogućnost teritorijalne, političke i bilo koje rehabilitacije Hrvatske Republike Herceg Bosne u sadašnjem vremenu.

Još 26. septembra 2014. godine Krug 99 je podnio aplikaciju Evropskom sudu za ljudska prava koja je odbačena iz proceduralnih razloga. Apelacijom je traženo da se donese odluka o proglašenju Aneksa 4 DMS ništavim, jer je suprotan pravilima internacionalnog javnog prava ius cogens, od kojih nije dopušteno nikakvo odstupanje. Presudom Internacionalnog suda pravde u Hagu iz 2007. godine, pored ostalog, utvrđeno da su radnje počinjene u Srebrenici, po člana II (a) i (b) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda, počinjene sa specifičnom namjerom da se djelimično uništi grupa Muslimana Bosne i Hercegovine kao takva, što predstavljaju radnje genocida koje su počinili pripadnici Vojske Republike Srpske u i oko Srebrenice 1995. godine. Radi se o najvažnijim normama o poštovanju ljudskih prava (zabrana genocida) ili o temeljnim interesima internacionalne zajednice (zabrana agresije). Presuda nije postojala u vrijeme potpisivanja DMS.

Domaće institucije zbog unutrašnih blokada ne mogu uputiti formalni zahtjev za Mišljenje u ovoj stvari od Internacionalnog sudu pravde u Haagu. Zbog toga apeliramo na internacionalne prijatelje Bosne i Hercegovine, države subjekate internacionalnog prava, da pomognu BiH za izlazak iz začaranog kruga daljeg urušavanja i države i društva podnošenjem zahtjeva za Mišljenje Sudu pravde u Hagu. Mišljenje Suda pravde treba da odgovori na pitanje da li pojedini dijelovi Dejtonskog mirovnog sporazuma, kao internacionalnog ugovora iz 1995. godine, mogu i dalje imati pravnu snagu i validnost u skladu sa prethodno navedenim, kao i Bečkom konvencijom o ugovornom pravu. Jer su izrečene presuda za genocid i udružene zločinačke poduhvate desile nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Pod dijelovima Dejtonskog mirovnog sporazuma, misli se na Aneks 1 (entitetsko razgraničenje), Aneks 4 (kojim se utvrđuje entitetska i etnički utemeljena struktura Bosne i Hercegovine), Aneks 7 (koji nije proveden što stvara ambijent legaliziranja rezultata genocida i etničkog čišćenja).

Uvodničar na sesiji: prof.dr. Enver Halilović, ex-rektor Univerziteta u Tuzli