Holokaust, Greta i metafora Sarajevo

Sa najvećim pijetetom posdjećamo se na Internacionalni dan sjećanja na holokaust koji se obilježava 27. januara  na osnovu Odluke Generalne skupštine UN-a.   Tog dana prije 77 godina je sovjetska vojska oslobodila zloglasni koncentracijski logor Auschwitz. Tri godine prije toga, 1942 godine, visoki nacistički predstavnici složili oko onoga što su nazvali “konačnim rješenjem jevrejskog pitanja”, odnosno o sistematskom masovnom istrebljenju evropskih Jevreja.

U te tri godine ubijeno je preko šest miliona Jevreja, neselektivno i na normalnom ljudskom umu nepojmljive načine. Strahote holakausta se i danas nadvijaju nad moralnom savješću čovječanstva. Ali, i osamdeset godina nakon zloglasne Konferencije u Wannseu (Vanziu) koja je definisala politike, metode i sredstva “konačnog rješenja jevrejskog pitanja”, traje poricanje i odbacivanje suočenja sa činjenicama tog nepojmljivog zločina. Zbog toga je Generalna skupština Ujedinjenih nacija velikom je većinom glasova, prije deset dana, usvojila neobvezujuću rezoluciju kojom se osuđuje poricanje holokausta i poziva na veće internacionalne napore u borbi protiv antisemitizma u cijelom svijetu. Nužnost donošenja Rezolucije potekla je iz sve jačeg ispoljavanja desnog ekstremizma, populizma i pojava obnove neonacizma i neofašizma u svijetu.

Nas u BiH se sjećanje na holokaust posebno tiče! Koliko zbog moralnog nazora i podsjećanja na žrtve holokausta, toliko i zbog nužnosti suočenja  sa počinjenim zločinima nad Jevrejima u BiH tokom Drugog svjetskog rata.  Spomenik na Vracama samo je simbol ali i opomena pred bolnim iskustima  poricanja genocida u BiH. Spremnost većine čovječanstva na krivično-pravno procesuiranje zločinaca nije srazmjerno prihvatanju moralne, političke i metafizičke odgovornosti. Bez prihvatanja odgovornosti na otklanjanju posljedica, i političkih i institucionalnih, opasnosti od obnavljanja zlodjela biće veća i politička opravdanja za realizaciju konačnih ciljeva i u drugim dijelovima svijeta.

U Sarajevu je u prošli ponedjeljak umrla Greta Weinfeld Ferušić u 97-oj godini života. Preživjela je nacistički logor Auschwitz i opsadu grada Sarajeva. Bila je članica Kruga 99 i aktivni učesnik na sesijama sve do prije nekoliko godina kada joj je zdravstveno stanje to otežavalo.

 Greta Weinfeld  Ferušić rođena je u Novom Sadu 1924. godine, a zajedno s članovima obitelji nacisti su je 1944. deportirali u koncentracijski logor.

Svi ostali zatočeni članovi njezine obitelji ubijeni su u plinskim komorama. Ona je uspjela preživjeti sve strahote Auschwitza. Nakon rata odlazi u Beograd, gdje je diplomirala arhitekturu, a 1952. godine doselila se u Sarajevo, gdje se zaposlila na Arhitektonskom fakultetu na kojem je napredovala od asistentice do dekanese.

Odbila je evakuaciju iz ratnog Sarajeva za sebe i članove svoje porodice tokom opsade Sarajeva. “Već sam u životu bila prisiljena da napustim svoj dom. Nikada više neću napustiti svoj dom svojom voljom”, rekla je. Govorila je :„pripadam ovom gradu i šta bude sa svim ostalim svijetom neka bude i sa mnom. Ono što će biti sudbina grada i njegovih stanovnika koji ostaju neka bude i moja sudbina“.

Mi smo svjedoci njene gorčine zbog izgubljene vjere u ono što se čitav svijet nakon Aušvica zavjetovao: ‘Nikad više’. A danas, govorila je “svjedoci smo da se to ponavlja i to baš nažalost ovdje, kod nas. Jer danas su žrtve, ne može se kazati tako organizovanih logora, ali nečega što je možda još surovije jer se izvodi na primitivniji način. Ono je bilo tehnički usavršeno da tako kažem, a ovo je prepušteno zlobi i okrutnosti svakog pojedinaca tako da imamo danas u Bosni događaje i stradanja ljudi opet samo zato što su određene narodnosti bez ikakve druge krivice.“

Malo je ljudi znalo da je i suprug profesorice Grete Ferušić, prof. Seid Ferušić, također preživio nacističke logore. (Fotografija Grete i Seida Ferušića na naslovnici teksta je iz 1949. godine)

Klanjamo se sjeni naše drage Grete!

A sada prelazimo na radni dio naše današnje sesije čija tema je: Sarajevo je metafora savremene civilizacije koja neće biti poražena! Iskreno se zahvaljujem našoj današnjoj uvodničarki Dr. Benjamina Karić, gradonačelnici Sarajeva. Ne samo zbog toga što je bez ustezanja prihvatila naš poziv, niti zbog njene impresivne akademske biografije rijetke za tako mladu osobu, već prije svega zbog odvažnosti da preuzme odgovornu i inspirativnu ulogu za mlade ljude u koje se svi zaklinju, ali mnogi ne misle i praktično, da je tako.

Govoriti o naslovljenoj temi, koju smo definisali u formi tvrdnje, izrazito je opasno kako neki misle, ali i tim više izazovno u ova prelomna vremena. Pogotovo u vremenu kada se baukom građanštine plaše podanici politika i djela koja su osuđena na historijski neuspjeh. I dok se  BH država i društvo  po svaku cijenu žele ostaviti u predziđu demokratskog svijeta, u omči ekspanzionističkih interesa susjednih velikodržavnih politika i domaće etno nacionalističke bulumente.

Meta takvih namjera je i Glavni grad BiH, koji se političkim, obavještajnim, medijskim te najprimitivnijom proizvodnjom stereotipa i vulgarnosti, hoće detronizirati a tako i sama Bosna i Hercegovina. Ispod ljudskog dostojanstva je pominjati primjere grubih uvreda i diskvalifikacija, demoniziranja njegovih stanovnika. Borba za očuvanje države i simbolike Glavnog grada države, kao u bilo kojoj državi na svijetu, traži otpor, aktivni otpor svakog čovjeka.

Ipak, tvrda je činjenica da metafora Sarajevo u suvremenoj civilizaciji nije nastala propagandističkom konstrukcijom. Ona je nastala sa teškim historijskom sudbinom opsjednutog grada i otporom u mjerilima civilizacijskih vrijednosti, bosanskog načina života u raznolikosti i razumijevanju. Runjenje te metafore – kako su se i pod opsadom dešavala nedolična ponašanja – ne amnestira od moralne odgovornosti upravo one koji su tako dugo držali pod opsadom jedan grad i terorizirali do iznemoglosti njegovo stanovništvo. Čak i danas, na Vracama stoji ploča sa imenom Ratka Mladića. Čak i danas na Vracama nema ploče zločincu Caci, kao nesrazmjeran utuk na utuk, niti je zabilježeno da se od rata do danas desio zločin kao individualni osvetnički čin prema onima koji su ubijali, ranjavali i razarali ovaj grad i njegove stanovnike. Podmukle kritike na današnji etnički sastav stanovništva skrivaju odgovornost za nasilne i vještačke podjele grada i njenog stanovništva, na Sarajevo i Istočno Sarajevo. Tihi su glasovi upravo takve kritike i djelovanja na objedinjavanju predratnog sastava grada kojom bi se u cjelini mogao obnoviti i predratni etnički sastav, te ojačati kultura zajedničkog života.

Nakon preživljene opsade i razaranja, nakon urbicida, kulturocida i memorocida, pitanje da li je Sarajevo moglo brže i bolje, pitanje je kao o čaši da li je dopola prazna ili dopola puna. Izmjenjivost vladajućih struktura, nasilne demografske promjene, zastoji u procesu sekularizacije, ekonomska i finansijska održivost, kulturna produkcija, svakako su bitni parametri realne valorizacije. Ipak, ne mogu se izgubiti iz vida poslijeratne opstrukcija u donošenju državnog Zakona o glavnom gradu, implementaciji sudskih presuda o vraćanju nadležnosti Kantona Sarajeva – Gradu Sarajevu u oblasti turizma, javnih površina, komunalija i drugima, pa i o sastavu uključenih opština u Grad Sarajevo. Treba podsjetiti da je od 10 predratnih opština sada uključeno četiri u gradsko područje.

I pored toga nužna je još snažnija interakcija Glavnog grada i drugih gradova i opština u BiH u svim oblastima i na obostrani interes. Možda bi sve državotvorne sredine u našoj zemlji morale u većoj mjeri sprečavati poticanje animoziteta prema Glavnom gradu, ali i obrnuto.

Jer, šta bi bila Francuska bez Pariza, Austrija bez Beča, Italija bez Rima, ali i Bosna i Hercegovina bez svog glavnog grada!?

Adil Kulenović, 30. januar 2022.