Hoćemo himnu!

Piše: Hajrudin Prolić, Avaz

Sve je bilo savršeno te nedjeljne avgustovske noći. Naša mlada reprezentacija, kao u nekom epu, dobila je bitku za zlato protiv Litvanije, usred te zemlje u kojoj je košarka religija. Mnogima u BiH kliznula je suza kada je, u tom trenutku kosmičke pravde, najbolji evropski košarkaš svih vremena Arvidas Sabonis uručio pehar novoustoličenom kralju ovog sporta, Džananu Musi. Radost je potpuna i čini se da euforiju ništa ne može stišati. Na kraju ceremonije trenutak koji bi trebao predstavljati vrhunac fešte, intoniranje himne. I onda taj tupi osjećaj koji sve pokvari.  Muzika ide najglasnije, ruke su na srcima i taman bismo nešto krenuli izgovarati, ali onda se sjetimo da osim muzike ništa drugo i nemamo. Musa, Sikiraš, Čampara i društvo itekako bi zapjevali, vidi se nejasan grč na licima, iz petnih žila pustili bi glas da proslave historijski uspjeh, onako kako ga slave sve normalne države ovog svijeta…  Trenuci kao ovaj vraćaju nas u poljanu besmisla. Umjesto da, ispunjeni ponosom i srećom, galamimo pjesmu patriotizma, nama preostaje taj nedorečeni glupi osjećaj. I još smo ljubomorni na sportiste iz drugih država kada pjevaju himnu.  Neko će reći da nemamo himnu zato što se nacionalistički bilmezi ne mogu dogovoriti o tekstu. No, ti isti lešinari koji nas decenijama truju podjelama, lako postižu kompromis o svemu što je u interesu njihovih stranaka i rođaka.  A ne mogu se dogovoriti, recimo, o dvije-tri proste rečenice koje bi govorile o ljubavi prema domovini, zelenim poljima i bisernim rijekama? Da, himna može biti i toliko banalna, ne biste vjerovali kakvih himni ima. I opet bismo je pjevali s ponosom, ne zato što nas dirne neki tekst, već zato što volimo ovu zemlju. Ali, upravo to ovima koji nas uporno zavađaju ne odgovara. Da volimo Bosnu i Hercegovinu!  –

See more at: http://www.avaz.ba/clanak/191286/hocemo-himnu#sthash.rN6Bsdo0.dpuf