Historijski govor Željka Komšića
Izlaganje predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine NJ. E. Željka Komšića na Generalnoj debati 76. zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o temi „Izgradnja izdržljivosti kroz nadu – za oporavak od COVID-19, za održiv oporavak, odgovor na potrebe planete, poštovanje ljudskih prava i revitalizacija Ujedinjenih nacija“ New York, 22. septembra, 2021.
Gospodine predsjedavajući, gospodine generalni tajniče, ekscelencije, dame i gospodo!
Tema ovogodišnje debate adresira mnogo aktuelnih pitanja, ali ona zaista predstavljaju ključne izazove koji će uticati na daljni put kojim idemo kao globalno društvo. To važi i za međunarodnu politiku i za naše pojedinačne politike u državama iz kojih dolazimo. Uspjeh naših zajedničkih stremljena zavisit će zato i od naše odlučnosti da istrajemo na zajedničkim vrijednostima koje smo izabrali da štitimo.
Pandemija COVID-19 nam je bila bitna poruka i lekcija kako postojeći međunarodni sistem može lako biti poljuljan ali isto tako i kako je bitna izdržljivost međunarodnih institucija zasnovanih na multilateralizmu i njihova otpornost kako bi bile sposobne odgovoriti na krizne situacije. Odjednom su bili ugroženi međunarodni odnosi, ograničena ljudska prava, činilo se da se multilateralizam urušio. Jaz između bogatih i razvijenih s jedne strane, kao i nerazvijenih i ne tako bogatih zemalja s druge strane, pokazao se kao nikad veći u pristupu medicinskoj opremi, lijekovima i vakcinama. Jedino što je u tim okolnostima preostalo bila je nada u izdržljivost, kako nacionalnih ekonomija i zdravstvenih sistema, tako i međunarodnih institucija i tijela Ujedinjenih nacija u cilju suzbijanja pandemije, pronalaska i distribucije vakcina te društvenog i ekonomskog oporavka.
No, ipak, želim naglasiti i važnost bilateralne suradnje i pomoći susjednih ili prijateljskih država, koje su u mnogim regijama, pa i u onom iz kojeg ja dolazim, bili prvi konkretni potezi pomoći i znakovi solidarnosti prije nego su multilateralne institucije pronašle odgovor na kriznu situaciju poput pandemije COVID- 19. I to je bilo nešto što je ulijevalo nadu i pokazalo važnost dobrih bilateralnih odnosa i opravdalo ulaganje u kapacitete regionalne suradnje. Ovdje želim pohvaliti neke od mnoštva regionalnih organizacija sa Zapadnog Balkana koje su pomogle da se održi ekonomija i omogući olakšan protok ljudi i osnovnih roba pod novim okolnostima. To su, prije svega, Centralnoevropska zona slobodne trgovine i Regionalno vijeće za saradnju Jugoistočne Evrope.
Pandemija je promijenila svijet i uticala i na ostvarenje održivih ciljeva razvoja. Oni, sada, trebaju biti sagledani u jednom dodatnom svjetlu pod uticajem novih okolnosti. Međutim, jedno od najvažnijih pitanja današnjice, koje je u vezi sa ciljevima održivog razvoja kao potrebe globalnog društva jeste i pronalaženje odgovora na potrebe planete.
Klimatske promjene i globalno zatopljavanje koje je vidljivo ali i naučno dokazano radom Međunarodnog panela za klimatske promjene predstavljaju ključno pitanje koje ujedno i limitira tok održivog razvoja. Upozorenja iznesena u specijalnom izvještaju 2018. godine i ponovljena u ovogodišnjem izvještaju upućuju da naše aktivnosti na usporavanju globalnog zatopljavanja i borbe protiv klimatskih promjena općenito ne daju rezultate kakve moramo postići do 2050. Klimatske promjene već odavno nisu pitanje upozorenja naučne zajednice već krizna situacija koja je već tu. Odgovor na klimatske promjene će nas koštati mnogo, ali će koštati još i više ako nužnost ubrzanja aktivnosti na ublažavanju klimatskih promjena ne shvatimo ozbiljno. To je obaveza koju smo preuzeli jer je scenario opstanka ljudske populacije uz ograničenje rasta temperature vrijednost koju moramo pod svaku cijenu braniti. Tu vrijednost mi nismo odabrali, ona je odabrala nas.
Smatram da će taj nužni odgovor dugoročno ipak najviše koštati nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju koje se oslanjaju, još, na energiju dobivenu iz fosilnih goriva. U pravilu, ove skupine zemalja nemaju dovoljno kapaciteta niti sredstava da izvrše brzu i pravičnu tranziciju na zelene izvore energije. To će se u srednjoročnom period odraziti na njihove mogućnosti ostvarenja održivih ciljeva razvoja. Zbog toga je izuzetno važna i finansijska podrška za realizaciju Zelene agende, doprinosima od strane Komiteta strana učesnica Konferencije UN-a o klimatskim promjenama ali i od strane regionalnih asocijacija poput Evropske unije, koja, pored postojećih obaveza, po Pariškom sporazumu uspostavlja i dodatne standarde koje prihvaćaju i zemlje poput Bosne i Hercegovine, u procesu stabilizacije i pridruživanja s Evropskom unijom. U mojoj zemlji Bosni i Hercegovini imamo oko 40% zelenih kapaciteta za proizvodnju električne energije pa ipak, postupno gašenje termoelektrana, a samim tim i većine rudnika, koje se od nas očekuje u narednih 25-30 godina će izazvati manjak električne energije koji teško možemo pravovremeno nadomjestiti zelenim energetskim kapacitetima, a ujedno očuvati rijeke i ekološki biodiverzitet, u skladu s međunarodnim normama. To su stvarne okolnosti i izazovi s kojima se suočavamo kao, vjerujem, i veliki broj drugih ovdje prisutnih država. Bosna i Hercegovina ipak stoji iza svojih obećanja o doprinosu smanjenju emisije stakleničkih gasova.
Gospodine predsjedniče,
jedna od posljedica usporavanja održivog razvoja s kojim se suočavamo je i odliv radno sposobnog stanovništva u razvijene zemlje. Iz Bosne i Hercegovine je prema dostupnim statistikama odselilo gotovo 10% stanovništva od zadnjeg popisa. I to uglavnom radno sposobnog stanovništva. Mladih porodica sa djecom. Zato želim skrenuti pažnju ovdje, da pored općepoznatog vala ekonomskih migranata sa srednjeg istoka Azije, i sjeverne Afrike, sa kojim se i moja zemlja suočila pokušavajući svojim ograničenim kapacitetima pružiti humanitarnu pomoć, hranu i smještaj, mi se suočavamo i sa odlivom stanovništva koje će naše društvo dodatno opteretiti socijalnim problemima. Naši ljudi odlaze za boljim poslovnim i životnim prilikama, ali i tragajući za sigurnošću u uređenim društvima zasnovanim na aktivnoj promociji i zaštiti vrijednosti ljudskih prava. Naši ljudi odlaze za perspektivom života u okruženju gdje svojim znanjem i radom mogu sebi osigurati život u izvjesnosti jednog racionalnog društvenog uređenja.
Upravo iz tog razloga kao sljedeću veliku vrijednost potenciram zaštitu ljudskih prava. Onu vrijednost koju smo odlučili uspostaviti već Univerzalnom deklaracijom Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima. U Evropi imamo i Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama koja se provodi pod okriljem Vijeća Evrope, a u Evropskoj uniji efektivno od 2009. godine i Povelju o osnovnim pravima Evropske unije.
Međutim, u zadnje vrijeme se čini da su i vrijednosti ljudskih prava poljuljane, da se selektivno primjenjuju, te da se njima pristupa po dvostrukim standardima. Smatram takve tendencije vrlo opasnim za očuvanje sistema zaštite ljudskih prava.
Jačanje etničkih politika u mojoj zemlji, zasnovanih na isključivosti i etno-šovinističkim tendencijama, uz porast vjerskih netrpeljivosti i urušavanje sekularizma u regiji Zapadnog Balkana izaziva veliku zabrinutost. Građani Bosne i Hercegovine veoma su osjetljivi na takve društvene poremećaje, s obzirom na rat koji su prošli od 1992. do 1995. godine, te posebno zbog genocida koji je izvršen u Srebrenici kako je to presudom utvrdio Međunarodni sud pravde u Hagu, a što je potvrđeno i u presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
Želim ovdje, pred Vama, naglasiti da dolazim iz države koja je važila za uspješan primjer uspostave mira ali i održavanja mira i izgradnje institucija u kontekstu mandata Ujedinjenih nacija. Ustav Bosne i Hercegovine je dio međunarodnog mirovnog sporazuma poznatog kao Dejtonski mirovni sporazum. Sastavni dio našeg Ustava su i Univerzalnom deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija i Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Ipak, u zadnjih nekoliko godina naše društvo je pod sve većim pritiskom nastojanja za degradacijom osnovnih ljudskih, građanskih, prava i eliminiranjem pojedinca, građanina, kao subjekta ljudskih prava. Kompleksno izgrađen sistem institucija Bosne i Hercegovine zasnovan na Dejtonskom mirovnom sporazumu otežava postizanje političkog konsenzusa koji bi moju zemlju pomjerio sa Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je zaustavio rat, ka funkcionalnoj državi sa perspektivom da postane članica Evropske unije i NATO saveza, ali na način da se prihvate sve one vrijednosti koje nalažu demokratija, vladavina prava i zaštita ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Gospodine predsjedniče,
želim se osvrnuti na taj veoma važni segment zaštite ljudskih prava, iz ugla zemlje iz koje dolazim, kako bi na taj način prikazao selektivnost u primjeni međunarodnih akata koji se tiču ljudskih prava. Vjerujem da svi dijelimo razmišljanja kako je zaštita ljudskih prava u svim segmentima društva, jedan od neophodnih uslova za stvaranje stabilnih demokratija, u kojima će vladati mir i prosperitet. Međutim, ako ovo razmotrimo kroz politički sistem Bosne i Hercegovine, zemlje iz koje dolazim, onda bih iskoristio priliku da sa svima vama podijelim nekoliko značajnih elemenata, koji nažalost, potpadaju u onu drugu, negativnu stranu ove priče.
U Bosni i Hercegovini na snazi je Opći okvirni sporazum za mir, dogovoren u Daytonu, a potpisan u Parizu 1995. godine. Njegov sastavni dio, kao Aneks 4 je i Ustav Bosne i Hercegovine, koji u svojoj preambuli jasno i nedvosmisleno navodi da se on, između ostalog, zasniva na Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima iz 1948. godine. Jasno je kako pristupanje Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima ne donosi direktnu zakonsku obavezu zemljama koje su joj pristupili, ali se svakako radi o sistemu vrijednosti, koji, između ostalog, ima za cilj stvaranje društva unutar samih zemalja, ali i šire, koje se zasniva na jednakosti svakog ljudskog bića na planeti u njegovom osnovnim ljudskim pravima.
Takav sistem vrijednosti, koji u osnovu ima jednakost svih pojedinaca unutar nekog društva, nažalost, ne postoji u Bosni Hercegovini. To dodatno argumentiram time da je jedan od međunarodnih sudova, odnosno Evropski sud za ljudska prava iz Strasbourga, u svojih pet presuda protiv Bosne i Hercegovine, utvrdio postojanje sistemske diskriminacije ili sistemske nejednakosti građana moje zemlje. Takva nejednakost ogleda se u više aspekata života, onih političkih jer svi građani nemaju jednaka prava u izbornom sistemu, pa sve do onih da ti isti građani nemaju jednaka prava i šanse u društvenom životu, kao što je pravo na rad, jer je politički sistem u Bosni i Hercegovini takav da on preferira nečiju etničku pripadnost i da na osnovu te etničke pripadnosti, građani moje zemlje imaju veća ili manja prava u zavisnosti u kojem dijelu zemlje žive. Podsjetit ću ovom prigodom kako diskriminacija na osnovu etničkog porijekla nekog čovjeka predstavlja jedan od oblika rasne diskriminacije kako je to utvrđeno u tački 1. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije koju su Ujedinjene nacije usvojili 1966. godine.
Da je ovo još složenija priča, govori nam i taj podatak da nam se pokušava nametnuti, čak i diplomatskim aktivnostima na međunarodnoj sceni, postojanje diskriminacije i nejednakosti građana Bosne i Hercegovine, kroz isticanje etničke pripadnosti dijela građana, tražeći veća prava za etničke zajednice koje susjedne zemlje podržavaju, ali uvijek na štetu osnovnih ljudskih prava. To znači kako se kolektivna prava, koja nisu dijelom međunarodnih pravnih akata, stavljaju iznad ljudskih prava pojedinaca. Dozvolite da konstatiram kako je tako nešto neprihvatljivo u ovom vremenu.
Pored toga, kroz diplomatske aktivnosti raznih aktera traži se dodatna diskriminacija na etničkoj osnovi, kako bi unutar tih etničkih zajednica stvorili ozračje za proces samoopredjeljenja, sa konačnim ciljem disolucije ili raspada Bosne i Hercegovine i pripajanje dijelova njenih teritorija susjednim zemljama. Ovo potiče nejednakost u ljudskim pravima, potpuno devalvirajući i zanemarujući odredbe Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Isti ti faktori, u cijelosti negiraju presude Međunarodnog suda za prostor bivše Jugoslavije, koji je u svojim presudama utvrdio počinjeni genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine, etničko čišćenje ili čak postojanje udruženih zločinačkih poduhvata u kojima je isto tako utvrđeno da su svi ovi najstrašniji zločini počinjeni na osnovu različite etničke pripadnosti građana Bosne i Hercegovine, negirajući jedno od osnovnih ljudskih prava iz Univerzalne deklaracije, a to je pravo na život.
Bez ikakvih moralnih dilema, dodjeljuju se priznanja i glorifikuju ratni zločinci, što smatram da je u direktnoj suprotnosti sa još jednom vrijednošću Ujedinjenih nacija, a to je eliminacija nekažnjivosti ratnih zločina. To je još jedno pitanje koje traži veoma jasan odgovor – kako se odnositi prema faktorima koje negiraju sudove koje su formirale Ujedinjene nacije i kako se odnositi prema njima u konkretnim slučajevima negiranja presuda u kojima su presuđeni počinioci zločina genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina i etničkog čišćenja. Da li takvi faktori, koje negiraju takve presude, skrivajući počinioce genocida i ratnih zločina, mogu uopće biti dijelom međunarodnog pravnog poretka? To je pitanje koje direktno zadire u osnove međunarodnog prava i same organizacije UN-a.
Istodobno se zloupotrebljavaju načela univerzalne jurisdikcije u političke svrhe, mimo propisanih procedura i sklopljenih međudržavnih sporazuma koji jasno preciziraju modalitete progona osumnjičenih za ratne zločine koji neizostavno moraju odgovarati, ali u čemu primarnu odgovornost imaju zemlje čije državljanstvo imaju osumnjičeni za ratne zločine. Ako se univerzalna jurisdikcija koristi na selektivan i politički način, onda se time duboko ugrožavaju načela krivičnog prava i pravne sigurnosti, a time i ljudska prava, te potkopava povjerenje u pravosudne mehanizme.
S druge strane pojedine politike, kroz forsiranje diskriminacije i nejednakosti građana Bosne i Hercegovine, želi izvršiti upad u ustavno-pravni sistem moje zemlje, kako bi imali „Zlatni ključ“ ili „Zlatnu dionicu“ upravljanja i donošenja svih odluka u mojoj zemlji, iako po svim aktima međunarodnog prava, kao što je to Povelja Ujedinjenih nacija, oni to ne bi smjeli činiti. Njihove tendencije na diplomatskom planu u kojima negiraju osnovna ljudska prava pojedinaca, kako bi kroz neka imaginarna kolektivna prava ostvarili veoma jasne ciljeve, prevazilaze dobrosusjedske odnose, jer se i u tim aktivnostima i namjerama krije strateški cilj prisvajanja dijela teritorije Bosne i Hercegovine.
Sve te tendencije zasnovane su na vidnom zanemarivanju ljudskih prava, utvrđenih nizom međunarodnih akata, kao što je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, iza čega stoje njihovi politički jako opasni ciljevi, koji svakodnevno proizvode destabilizaciju regije Zapadnog Balkana. Odnosno, kroz njihovo forsiranje nejednakosti među građanima na osnovu etničke pripadnosti, što je, podsjetit ću još jednom, jedan od oblika rasne diskriminacije, uz nastojanje stvaranja etnički čistih teritorijalnih cjelina, takvi njihovi ciljevi političke prirode su usmjereni i prema teritoriji Bosne i Hercegovine. Sve ovo sam vam naveo, kako bih prikazao na stvarnim primjerima, da zanemarivanje ljudskih prava, stvaranje ambijenta i atmosfere nejednakosti među građanima, pojedincima, može imati političke ciljeve, koji vode ka destabilizaciji cijelih regija u svijetu, kao što je, naprimjer, regija Zapadnog Balkana. Osim što je tako nešto u potpunosti neprihvatljivo, to je ujedno veoma opasno.
Gospodine predsjedniče,
uvažene kolegice i kolege!
Ovu situaciju u mojoj zemlji spominjem u kontekstu značaja mehanizama Ujedinjenih nacija koje su dvjema rezolucijama uspostavile instituciju visokog predstavnika Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini koji se stara o provedbi Daytonskog mirovnog sporazuma. Time su i sami Ujedinjene nacije dobile obavezu da štite međunarodni poredak, kroz zaštitu akata međunarodnog prava, a jedan od njih je i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. Zato smatram, kako je ovo pravo mjesto da istaknem očekivanje da će novi visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni Hercegovini voditi računa o potrebi zaštite međunarodnih pravnih akata i njihovih osnovnih vrijednosti, jer mu je to jedan od važnijih zadataka. Odnosno, ako sama međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini želi odustati od provođenja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, onda se sa pravom postavlja pitanje – da li je Univerzalna deklaracija uopće potrebna ako je njezina provedba selektivna? Da li je uopće potrebno općenito pričati o zaštiti ljudskih prava ukoliko na konkretnom slučaju Bosne i Hercegovine, gdje Ujedinjene nacije još uvijek imaju izvršni mandat kroz Kancelariju visokog predstavnika, ne pokažemo primjerom da smo spremni stati iza zajedničkih vrijednosti kao što je zaštita ljudskih prava i jednakost svakog građanina u odnosu na nekog drugog i različitog.
Uz sve razlike političkih pogleda unutar Bosne i Hercegovine, pa i međunarodne zajednice predstavljene kroz Vijeće za provedbu mira u Bosni i Hercegovini koje asistira visokom predstavniku smatram da jedina vodilja daljeg političkog razvoja moje zemlje kao zaloga očuvanja mira i njene budućnosti, mora biti poštivanje vrijednosti ljudskih prava. Svi njezini ljudi, bez obzira na njihov identitet, etnicitet, vjerska opredjeljenja ili odsustvo istih, moraju imati ista prava. U suprotnom ćemo završiti s „orvelovskim društvom” u kojem se prihvata da su neki, ipak, važniji od drugih, a to uvijek dovodi u opasnost stabilnost jednog društva i podriva mir i sigurnost. Sa ovog mjesta pozivam institucije Ujedinjenih nacija da istraju na vrijednostima zaštite ljudskih prava u svakom segmentu svojih aktivnosti.
Gospodine predsjedniče,
konačno želim iskazati podršku nastojanjima generalnog sekretara koji uz pomoć svojih službi i agencija UN-a u ovim teškim okolnostima pandemije uspijeva očuvati ulogu Ujedinjenih nacija i Vama, predsjedavajući, na naporu da ove godine uživo imamo prigodu razmijeniti mišljenja o aktualnim svjetskim problemima koji se reflektuju i na naše društvene aktivnosti u državama iz kojih dolazimo.
Vjerujem da ćemo sljedeće godine imati Generalnu debatu u boljim epidemiološkim okolnostima, za što je, svakako, potrebno promovisati nužnost vakcinacije kao jedinog naučno dokazanog načina da se izbjegnu fatalne posljedice za zdravlje ljudi, ali i teške ekonomske posljedice po društvo.
Zahvaljujem
https://www.facebook.com/6c6b7e8d-e0f7-4e47-9180-1683d630a82c
