Francuska veza i sloboda Sarajeva

                                         Francuska veza i sloboda Sarajeva

U samo predvečerje rata, u februaru 1992. godine bio sam izdavač knjige „Louis Patin – Bosna očima francuskog konzula“ u biblioteci Altermedija – „Istina o Bosni i Hercegovini“.  Ne bez zadnje namjere, priređivač prof.dr. Muhamed Nezirović i ja žurili smo da je stavimo na uvid javnosti i u formi koja je bila moguće u tom trenutku, dok je rat poslije Slovenije, uveliko buktao u Hrvatskoj.

Većina u Sarajevu još se pritajeno nadala da rata u BiH neće biti. I strepila, istovremeno, od onoga što su refleksije prošlosti za razumno podozrenje o burnim vremenima koja dolaze. Onih procesa o kojima je izvještavao Luj Žozef Alfonso Paten (Louis Joseph Alphonse Patin), francuski konzul u Sarajevu (konzulata otvorenog 1853. po drugi put, nakon Travnika)  koji je službovao u ovom gradu presudne 1878., tačnije od 31.maja 1877. do novembra 1879. godine.

Njegovi izvještaji sežu od zaključenja San Stefanskog mira, 3. marta 1878., od nagovještaja dolaska austrougarskih trupa do njihovog ulaska u Sarajevo i odlaska generala baruna Filipovića  poslije okupacije Bosne u decembru 1878. godine. Koliko su Patenovi konzulski izvještaji tadašnjem Ministru vanjskih poslova Francuske, koji je predstavljao Francusku i na Berlinskom kongresu, uticali na sudbinu Bosne, ne znamo.

Naša skrivena namjera je bila da strpljivost i trud Muhameda Nezirovića, koji je ručno prepisivao ove izvještaje iz arhiva Ministarstva, učinimo ne samo javnim, već i u tom vremenu i uticajnim, svojevrsnim apelom na razum. Prekasno, na žalost! Po izlasku knjige iz štampe, već je realiziran prvi pokušaj podjele i okončavane pripreme za opsadu Sarajeva. Te godine u jednom od skoro svakodnevnih neselektivnih granatiranja grada uništen je skoro sav tiskani tiraž.

Skrećući pažnju na ovu knjigu i njenog izvornog pisca našoj znanstvenoj javnosti, dopuštam sebi sasvim subjektivan pristup, svjedočenje čak, na romanistu, profesora Muhameda Nezirovića,  koji nije samo iz razloga naučne akribije i profesionalnog prestiža žurio da se knjiga pojavi. Bio je zaista ponesen vjerom da povijest i poruke prošlosti jesu, bez patetike, kako je naglašavao, „učiteljica života“!?

Iluzija? Naivnost? Profesorsko čitanje radi znanstvene radoznalosti koja je dovoljna samoj sebi?

Odlučno opovrgavam takvu kontekstualizaciju. Naprotiv, bilješke iz izvještaja Luja Patena, bile su naznake ponavljanja u još krupnijim crtama  nadolazećeg tragičnog, ali i herojskog vremena u koje smo neumitno ulazili.

Paten te 1878. godine izvještava Ministra o „stanovništvu, zabrinutog zbog položaja koji mu je namijenjen…, prepušteno sudbini i mirnom držanju…, ne znajući više gdje da traži podršku, ne predviđajući kojem će se gospodaru morati potom pokoravati, … ono se nalazi u onom osobitom stanju koje prethodi najžešćim neredima i koje dovodi do krajnjih rješenja“.[1]

I nastavlja, u drugom izvještaju, „bosanski muslimani, oduvijek jako malo vezani za Carigrad, danas imaju zajednički interes sa kršćanima…, pa su sastavili jedan zajednički prosvijed protiv otomanske vlasti… te zahtjevaju autonomiju za pokrajinu“.[2] Mjesna vlast takav manifest energično odbija te svakog ko ne potpiše protuprijedlog i vjernost Carigradu „smjesta biva izgnan“.[3] Ali, tada nastupaju, kako piše Paten, „spletke u koje se upuštaju različite strane koje dijele ovu zemlju…. pokrećući u suprotnom smjeru pravoslavno stanovništvo“,[4]  „a posebice onih koji sačinjavaju srpsku struju“[5]. Treba pomenuti ulogu agenta Petranovića i drugih koji su „podjarivali“ podjele i srpsko usmjerenje pravoslavnih Bošnjaka.

U tom uzavrelom vremenu pred dolazak austrougarskih trupa, Generalni guverner pokrajine konačno prihvata mjere koja će zadovoljiti sve, da se formira „generalni savjet naroda sastavljen od petnaest članova, dva katolika, dva pravoslavca, dva židova i devet muslimana“.[6]

Uskoro, već 12 jula, „Skupština bosanskog i hercegovačkog stanovništva-kako otomanskog, tako i kršćanskog“[7] odbija svaku okupaciju i prihvata jednu „mješovitu europsku komisiju“, uzdajući se „savjest (Berlinskog) Kongresa kako bi se izbjeglo uništenje zemlje i prolijevanje krvi“[8], navodi Paten.

Istovremeno, Carigrad šalje upute „civilnim vlastima da se suprostave , a vojnim da se povuku sa trupama“[9], „pišući stalno da se ne pruža nikakav otpor ulasku Austrijanaca, a šaljući pri tom u zemlju puške i streljivo toliko značajnoj količini…. da se službenici od Kosovske Mitrovice do Soluna ne sjećaju da su otposlali tako veliku količinu čak ni za vrijeme rata sa Srbijom“.[10]

U svemu tome „nesretni Bošnjaci (misli se na sve stanovnike bez razlike na vjeru) bili su najvećim dijelom, bilo prevareni, bilo zastrašeni“.

Autentično je Patenovo svjedočanstvo o austrougarskom zauzeću Sarajeva pri čemu je nastalo oko 400 ubijenih i ranjenih žrtava u austrougarskim trupama i oko 1000 Bošnjaka uglavnom pod topovskim salvama, te ističe procjenu o 2 do 3 hiljde branilaca, uglavnom muslimana. Izvještaj generala Filipovića koji taj broj podizao na 12.000 kako bi, kako kaže Paten,  njegova uloga bila veličanstvenija.[11]

Ne bez naročitog razloga i ličnog uvida Paten ukazuje da „treba voditi računa o gibanjima koji potiču Srbi i Crnogorci čiji su ambiciozni snovi (nisu) zadovoljeni, kao i pomoći koje pobunjenici nalaze kod njih“[12]

Paten upozorava da odlazeći general Filipović načelno poštujući „vjerovanja i vjersku slobodu svakog pojedinca, nije ni skrivao svoje čvrsto uvjerenje da je islam prirodno osuđen da nestane, jer se nalazi u dodiru sa katoličkom religijom koja je bolje zastupljena preko svojih misionara, učenijih i vještijih od onih franjevačkih redovnika koji su do sada bili jedina njena podrška“[13]

Naglašava i bojazan od slabljenja Austrougarskog carstva ako, kako piše, „dualizam jednog dana bude prisiljen da preraste u trijalizam“,[14] da Kruna bude prisiljena priznati jedno treće državotvorno tjelo „slavensko kraljevstvo“[15]

A i Rusija je već tu, te 1878. godine, bilježi Paten, „u snažnom buđenju srpskih aspiracija“[16] kod pravoslavnog stanovništva ove pokrajine.

Intencijom da objavom ove knjige klepet pred polijetanje Minervine sove u predvečerje bosanske tragedije 114 godina poslije, bude bar apel na razum, ako ne već i umna spoznaja i praktična djelatnost, bila je, na žalost samo opsjena.

I te 1992 godine, kao i one 1878. godine, uplašeno stanovništvo od nadolazećeg vremena, u tom  vremenu i ličnim izazovima, moglo je svjedočiti da silnice koje su razarale ovu zemlju, i koje je pedantno registrovao francuski konzul Luj Paten, sada su je još više razarale i uništavale državu neskrivenim aspiracijama susjeda i danas presuđenim UZP-om i međunarodnim oružanim sukobom.  Na samom početku Bosni je nametnut damoklov mač etničkih podjela kao model koji je tek ratom trebao dati rezultat. Projektovanu tek posljedicu nametnutog modela, etničke podjele, trebao je na svaki način nametnuti, i propagandom i silom,  kao uzrokom za etnoteritorijalna prisvajanja. I to poslije nakon 50- godišnjeg načina zajedničkog života u razumijevanju i međusobnom uvažavanju, i svih perioda mira u dugoj istoriji Bosne.

Minervina sova još ne leti nad Bosnom, Balkanom takođe, niti slijeće ni kod aktera onih sila od čije volje je tako dugo kroz povijest ovisila sudbina ove zemlje i miran san ljudi. Bosna je i u posljednjem ratu i danas medij brutalne sile real-politike, interesa velikih sila i njihovih globalnih nadmetanja.

„Ali gdje je opasnost, tu raste,

I ono što će spasti“[17]

Prisjećajući se Herderlinovih stihova iz Patmosa, i riječi Radomira Konstatinovića izgovorenih u Sarajevu neposredno pred rat „Što je kriza veća, i naše šanse su veće“, tragali smo za odgovorima na zavodljivu opasnost real-politike kaja je očekivala pokornost, mirenje sa sudbinom i očaj kao prirodno stanje. Nakon posjete Miterana Sarajevu sve nade su bile pokopane – ostala su obećanja o humanitarnoj pomoći namjesto očekivane slobode, deblokade grada i njegovih stanovnika, već otupjeli od ravnodušnosti svijeta spram ubijanja jednog grada u srcu Evrope.  Govorili smo, ne bez ponosa na vjekovnu raznolikost, „Jeruzalema Evrope“.

Na našu inicijativu konačno nas je u prehladnom februaru 1993. godine pozvao razgovor general Filip Morion,  intelektualce različitih orijentacija i profesionalnih pripadnosti, kao građane Sarajeva, i, što mu je bilo važno, različitih etničkih pripadnosti.[18] Ta noć obilježena neponovljivim, dubokim ethosom ljudi jednog opsjednutog grada. Morion, komandant snaga UNPROFOR-a, general moćne francuske armije, izdanak civilizacije građana u koju smo se uzdali, ali i glasnogovornika neke daleke moći koja odlučuje o našim i sudbinama miliona. Njegov real-politički govor o zaraćenim stranama, protkan zamjenom teza projektovanih posljedica etnoteritorijalne podjele BiH  kao uzroka etničke podjele, sukoba i izraza vjekovnih mržnji, govorom da njegova uloga nije deblokada grada već dostava humanitarne pomoći, učinila je nijemim i duboko, ljudski potresenim svakog od prisutnih.

Neponovljive su riječi, oda o Bosni, životu u isprepletenosti i razumijevanju, izgovorene od Hanife Kapidžić-Osmanagić, Alije Isakovića, Ljubomira Berberovića, Vladimira Premeca, Sulejmana Grozdanića, Franje Kožula, Abdulaha Sidrana, i drugih. Naša obraćanja stvorili su atmosferu dubokog patosa u kojoj renije izdignuta glava ponosnog Generala je padala sve više ka površini bogato garniranog stola na kojoj je bilo više hrane te noći nego u cijelom jednom sarajevskom naselju. I koju niko od prisutnih, ponesen atmosferom razgovora i dubinom izgovorenog, nije mogao ni kušati. Na izlasku u ledenu sarajevsku noć, sa tek ponegdje osvijetljenim prozorom, General mi je, očito mimo svojih vojničkih uputstava, potiho rekao: Morate biti glasni! Vi, građani, protiv podjela!

I odista, prepušteno sebi, Sarajevo je već vrilo od brojnih inicijativa, kulturnih, književnih, pozorišnih manifestacija. Mi pripadamo civilizaciji solidarnosti čovječanstva! Mi hoćemo očuvanje života u različitosti i razumijevanju, međusobnom uvažavanju i komšijskoj solidarnosti!

Takve, ponekad i iluzionističke izjave, vjerovali smo da će se čuti i utjecati na savjest čovječanstva i strukture moći real-politike.[19]

Protest organizovan preko radija Studija 99 u proljeće 1993. godine zbog pripremljenog prihvatanja podjele Grada u osnovi po linijama Miljacke i koji na kraju nije potpisan i pored svih ucjena i pritisaka diplomacije real-politike, ohrabrio je građanski aktivizam. Glasnost je bila sve veća putem samoniklih organizacija civilnog društva.[20]

Sve bi to ipak ostalo samo vapaj nemoćnih pred silama zla jednog opsjednutog grada bez boraca na prvim linijama, ali i bez hrabrih novinara iz brojnih zemalja svijeta, među kojima su najuporniji bili oni iz Francuske: Florans Hartman, Remi Urdan i brojni drugi, sve do današnjeg dana. Njihovi izvještaji  po objektivnosti i profesionalnoj odgovornosti, razbijali su medijsku blokadu grada i svjedočili o autentičnoj kulturi bosanskog načina života koji se hoće urušiti. I o građanskim inicijativama protiv podjela, takođe. Doprinosi Reportera bez granica iz Pariza svijetla su tačka podrške nezavisnim medijima i afirmaciji prostog standarda: da je istinita informacija najveći doprinos i interesa žrtava, koje ratna propaganda prikriva i ponižava evo do danas.

Intelektualci Anri Levi, Žil Hercog, i pored svih konraverzi, svojim posjetama opkoljenom Sarajevu bili su u javnim istupima diljem svijeta onaj autentični glas francuskog građanstva koji je snažio utjecaj na strukture real-politike, da se ne uništi Bosanska autentičnost kao paradigma željene Evrope. Profesor Pol Gard, tih i nanametljiv, ne smije biti zaboravljen, niti Fransis Bueb stavljajući se na čelo Centra Andre Malro, onog Malroa čija je metafora o “kući kultura” bila i metafora razumijevanja Bosne.

Otvorena su su bila vrata Sorbone gdje nas je Predrag Matvejević u prepunoj sali učinio autentičnim glasom izvorne Bosne i Hercegovine.

Dekleracija o slobodnom i jedinstvenom Sarajevu, iz 1994. godine koju su prihvatili kao svoju, i VKBI, i SGV i HNV, sa 200.000 potpisa u ratnom Sarajevu i skoro milion iz 56 zemalja svijeta ostaće činjenica o čijem utjecaju na budućnost konačnih rješenja za BiH o čijem utjecaju na centre moći real-politike, uključujući i Ujedinjene nacije, sudiće vrijeme i hostorijska nauka. Iz Francuske, očekivano, najviše potpisnika.

Ona je, međutim, otvorila intenzivne veze sa brojnim zemljama svijeta. Galski duh bio je najotvoreniji i senzibiliziran putem brojnih francuskih građanskih udruženja i kolektiva koji su, njih oko 300, i nicalo na senzibiliziranju sa humanitarnim, ali i političkim stavovima i otporom podjeli BiH. Zanimljivo je da su samo iz Francuske podržali našu ideju da se formira „Svjetski etički tribunal“ za posredovanje u ratnim sukobima. Uzor nam je bio moralni profil Tadeuša Mazovjeckog.

Fransis Žanson, filozof i javni radni, jedan od osnivača „Asocijacije Sarajevo“ u Parizu, utvrdiće da se „pojavilo nešto novo, kako nekakav naboj u (francuskom) društvu. Pojavile su se stotine kolektiva….cijeli jedan ljudski potencijal, koji je predugo bio izgubljen u opštem osjećanju nemoći“[21]. I koji  su nasuprot real-političarima „ i njihovog zločinačkog saučesništva sa agresorima na Bosnu, providnosti njihovih laži, cinizma njihovih uzastopnih izdaja“, koji su umrtvili francusko javno mnijenje i  „kao da se spoljna politika Francuske ne tiče Francuza“.[22]

Pojava „Avinjonske Dekleracije“ sa 10.000 potpisa, 12. jula 1995. u kojoj se traži vojna intervencija NATO-a protiv drobljenja enklava i razbijanje opsade Sarajeva, dok se čekao  pristanak i Predsjednika Francuske Žaka Širaka, ući u istoriju časti intelektualaca u presudna vremena i koji su doista  slijedili vrijednosti svoje nacionalne kulture “jednakosti, bratstva, slobode“, tom još uvijek idealu savremenog čovječanstva.

Nju su formulisali Ariane Mnouchkine (Kazalište Sunca), Maguy Marin, koreograf, Olivier Py, redatelj i glumac, Emmanuel de Véricourt, bivši ravnatelj nacionalnog kazališta Brittany, François Tanguy, iz Théâtre du Radeau (Le Mans),  Philippe Gilbert, pomoćnik Oliviera Pya, Bernard Faivre d'Arcier, ravnatelj Avignon festivala, Alain Joxe sociolog i stručnjak za strateška pitanja, Jean-Louis Martinelli, redatelj kazališta, Thierry Roisin, François Verret, Matthias Langhoff, Emmanuel Wallon je profesor političke sociologije na Sveučilištu u Parizu X.

Uvjereni u vrijednosti i stavove koje su definisani u „Avinjonskoj deklaraciji“ 4. augusta 1995. ispred Teatra Sunca u Parizu su započeli štrajk glađu Arijana Mnuškin, Olivije Pi, Fransoa Tangi i Emanuel de Verikur dok se ne ispune njihovi zahtjevi. Uporni Frasoa Tangi je nakon toga teško obolio. Prestali su sa štrajkom glađu tek kad su dobili potvrdu da će se predsjednik Širak suglasiti sa NATO intervencijom, a koju im je potvrdio i predsjednik Izetbegović.

Čitavo vrijeme štrajka, svakodnevno po dva sata dnevno je profesorica nevjerovatne snage i moralnog autoritea Hanifa Kapidžić-Osmanagić vodila u Studiju 99 preko radio mosta Paris-Sarajevo, kojeg su slušali uživo i građani Sarajeva i okupljeni ispred Teatra Sunce u Parizu. Bili su brojni učesnici tog višednevnog radio mosta i sa jedne i sa druge strane,  i koji znaju cijeniti vrijednosti čovječanstva kao ljudske solidarnosti.

Uspostavljena „francuska veza“ građana Sarajeva i Pariza, Francuske i BiH, treba ostati primjer, ideal i činjenica građanskog otpora u vremenima sudara između moći real-politike i očuvanja vrijednosti ljudskih zajednica i nužnosti univerzalne solidarnosti.

Tu vezu iz Pariza su uspostavljali Anri Levi, Pol Gard, Fransis Žanson, Predrag Matvejević, Nikola Kovač, Florans Hartman, Faik i Mirjana Dizdarević, Enisa Alićehić, Jasna Šamić, Ivan Đurić, Vidosav Stevanović, Miloš Lazin i brojni drugi.

A sa Sarajevske, uz sav rizik mog pamćenja, Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Muhamed Nezirović, Osman Đikić,  Fahrudin Kreho, Fransis Bueb, Ambasador Francuske Anri Žakolen, Zlatko Dizdarević, Jasmina Pašalić, Zoran Udovičić, Ibrahim Spahić,  Mustafa Galijatović i brojni drugi.

Sarajevo duguje za svoju slobodu i spomenik solidarnosti novinarima, intelektualcima i građanima svijeta!

 

Adil Kulenović, 14.12.2017, Filozofski fakultet, Sarajevo, izlaganje

 

[1] Luis Patin: Bosna očima francuskog konzula, Altermedia, Sarajevo, 1992. Preveo i priredio Muhamed Nezirović, umjesto pogovora Ivan Lovrenović, str. 13

[2] Ibid, str. 25

[3] Ibid, str. 26

[4] Ibid, str.27

[5] Ibid, str. 35

[6] Ibid, str. 31

[7] Ibid, str. 33

[8] Ibid, str 34

[9] Ibid, str. 40

[10] Ibid, str. 48

[11] Ibid, str. 53,54

[12] Ibid, str. 56

[13] Ibid, str. 70

[14] Ibid, str. 67

[15] Ibid. Str. 71

[16] Ibid, str. 83

[17] Helderlin, Patmos, himna

[18] Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Ljubomir Berberović, Franjo Kožul, Alija Isaković, Abdulah Sidran, Izet Sarajlić, Sulejman Grozdanić, fra Perica Vidić

[19] Apel Savjesti čovječanstva, koji je preko intelektualaca iz Švicarske u kojoj je dobio preko 6.000 potpisa

[20] Asocijacija nezavisnih intelektualaca – Krug 99, VKBI; SGV; HNV

[21] Krug 99, Časopis slobodne misli, broj 1, april 1995 godine, str. 8

[22] Ibidem, str.8