FLORENCE HARTMANN: “Geoffrey Nice uporno se borio da se Miloševiću ne sudi za genocid u Srebrenici”!

ŠOKANTNA TVRDNJA FLORENCE HARTMANN: “Geoffrey Nice uporno se borio da se Miloševiću ne sudi za genocid u Srebrenici”!

Bivša glasnogovornica haškog tužilaštva, autorica knjige ‘Mir i kazna’, Florence Hartmann, svojevremeno je ustvrdila kako se Geoffrey Nice uporno borio da se Milošević osudi po mnogim tačkama optužnice, ali ne i za genocid u Srebrenici!

Florence Hartmann je u knjizi “Mir i kazna” osvijetlila mnoge zatamnjene događaje pa i aktere Međunarodnog suda pravde a značajan prostor posvetila je i britanskom tužiocu, Geoffreyju Niceu, koji je po mišljenju Florence Hartmann, na prilično sumnjiv način vodio postupak protiv Slobodana Miloševića. Dio svojih opservacija o liku i djelu Geoffreyja Nicea, Hartmannova je objavila i u pismu koje je svojevremeno uputila zagrebačkom Jutarnjem listu, reagirajući na istup Geoffreyja Nicea.

Nice se inače posljednjih dana učestalo oglašava u nekim bh medijima oko zahtjeva za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije.

Prenosimo dijelove pisma Florence Hartmann koji osvjetljavaju ulogu tužioca Geoffreyja Nicea u tužbi protiv Miloševića. 

“Zbog povijesnih činjenica, važno je da je Geoffrey Nice dao svoje viđenje slučaja Milošević jer je zastupao Tužiteljstvo više od pet godina. U svojoj knjizi opisujem borbe koje je ICTY morao voditi – ne samo u mandatu Del Ponte nego od osnutka Tribunala – da bi ispunio svoj mandat unatoč teškim političkim okolnostima. Jedan od primjera je slučaj protiv Miloševića. Nikad nisam napisala da je slučaj bio opstruiran i politiziran, kao što neki ljudi nastoje pogrešno interpretirati moju knjigu, nego da su neki specifični elementi slučaja bilo suočeni s ozbiljnim preprekama i opstrukcijama. Ti otpori dolazili su iznutra, iz samog Tužiteljstva, kao i izvana, iz Beograda, naravno, ali također od velikih sila (SAD, Velika Britanija, Francuska), i uvijek su se odnosili na Miloševićevu upletenost u opsadu Sarajeva te vojnu operaciju i genocid u Srebrenici. 

Ono što želim reći jest da je te otpore također zastupao Geoffrey Nice. On nije imao problema s ostatkom, ali bio je vrlo nesklon ovim dvjema tačkama optužnice, ne samo u početku slučaja, što bi se moglo opravdati nedostatkom dodatnih dokaza koji u to vrijeme još nisu bili dostupni, nego tokom cijelog slučaja, čak i kad su novi dokazi izbijali na vidjelo. Nisam ustanovila šta su bili stvarni motivi gospodina Nicea. 

U svome pismu vašim novinama, Geoffrey Nice potvrdio je da se od početka protivio tome da Sarajevo i Srebrenica budu u optužnici protiv Miloševića jer navodno nema dovoljno dokaza. Ali dodaje kako je “sudija potvrdio optužnicu”, zaboravljajući pritom da prema članku 19 Statuta Tribunala to znači da je sudija bio zadovoljan s time da je Tužiteljstvo utvrdilo “prima facie predmet”. Da sudija nije bio tako zadovoljan, odbacio bi taj dio optužnice. Međutim, posao je Tužiteljstva da nastavi skupljati dodatne dokaze kako bi ojačalo svoj predmet i rasprave unutar Tužiteljstva nisu bili samo uobičajene, nego potrebne. 

Te rasprave, upotpunjene preciznim citatima izjava, pokazuju da su se Geoffrey Nice i ostali, ne samo u početku nego tokom cijelog slučaja, zaista protivili uvrštenju genocida, Srebrenice i Sarajeva u optužnicu unatoč dokazima koji su pristizali i inzistiranju ne samo Carle Del Ponte nego također i drugih odvjetnika, istražitelja i stručnjaka. Mnogi od njegovih podređenih koji nisu dijelili njegov stav o odustajanju od Srebernice i Sarajeva u optužnici protiv Miloševića bili su otpušteni ili gurnuti u stranu na njegov zahtjev. Uključujući starije odvjetnike! 

Što se tiče dokumenata VSO-a, ključne stvari, Geoffrey Nice još jednom zavarava javnost, kao što je to radio u vašim novinama u travnju. Pojasnila sam taj dio u knjizi i to je vjerojatno razlog zašto preferira ponavljati iste nesuvislosti u Hrvatskoj, gdje moja knjiga još nije objavljena, umjesto da pošalje svoje komentare francuskim novinama. 

Geoffrey Nice zaista se protivio zaštitnim mjerama u VSO dokumentima, ali ne samo riječju, nego i podnošenjem pravnog zahtjeva ili potezima prema Vijeću. Ti potezi bili su potpisani od glavne tužiteljice i podržani od svih starijih odvjetnika u tužiteljskom timu protiv Miloševića. Glavna tužiteljica u to je vrijeme bila, kao što svi znamo, Carla Del Ponte. Ponavljajući iste optužbe još jednom, Geoffrey Nice očito želi sakriti javnosti ulogu sudaca ICTY-ja u toj važnoj priči. Kao što znamo, samo sudac ili sudsko vijeće može odobriti zaštitne mjere nekoj državi. Tužiteljstvo čak nije ni pozvano da se usprotivi argumentima države za zaštitne mjere. Sve je to dokumentirano u knjizi “Mir i kazna”. 

Od izlaska knjige donesena je nova odluka Žalbenog vijeća ICTY-ja koja Geoffreyju Niceu daje veću slobodu djelovanja da nastavi zavaravati javnost. Prošli tjedan, Žalbeno vijeće odlučilo je ne prihvatiti Del Pontin zahtjev da se javnosti objavi tajna odluka Žalbenog vijeća koja se tiče dokumenata VSO-a. 

Čitatelji se možda ne sjećaju da je, nakon “polemike” o tome tko je prihvatio zaštitne mjere na dokumentima VSO-a inicirane Niceovim pismom Jutarnjem listu proteklog travnja, Del Ponte tražila da se, u svrhu transparentnosti procesa odlučivanja, javno objavi odluka Žalbenog vijeća. Ali prije nekoliko dana suci su to odbili i odlučili da istina o tome tko je i temeljem čega odlučio da se zaštitne mjere dopuste Beogradu ostane daleko od očiju javnosti.

Nakon što opširno opisujem kako je Geoffrey Nice tijekom cijelog postupka tražio povlačenje najteže od svih optužbi – one za genocid – u svojoj knjizi spominjem da je u ožujku 2004., kad su Amici Curae podnijeli svoje pismo vezano uz 98bis, Geoffrey Nice počeo govoriti svome timu i Del Ponteovoj da se želi složiti sa zahtjevom Amici Curae i odbaciti sve optužbe za genocid. Suočen s protivljenjem nekoliko odvjetnika dodijeljenih timu, izjavio je da će se barem izjasniti o “kompliciranosti genocida”. Nakon nekoliko tjedana, zahvaljujući specijalistima za genocid, od kojih su mnogi radili na ICTR u Arushi (sud za Ruandu, op.p.) prije nego što su se pridružili ICTY-ju u Haagu, Tužiteljstvo se izjasnilo da je riječ o genocidu i postiglo da se u 98bis preliminarnoj procjeni protiv Miloševića potvrdi najteža od svih optužbi. Sve je to do detalja dokumentirano u knjizi. Ne radi se o tvrdnjama nego o dokazima koje bi Nice, ako želi, trebao pobijati u Francuskoj ili čak i na sudu, umjesto u novinama u zemlji u kojoj knjiga još nije objavljena.

Što se tiče britanske politike koji sam propustila definirati, želim dodati sljedeće. Spriječivši pristup dokazima vezanima uz ulogu srpskog vodstva u vrijeme ili netom prije genocida u Srebrenici, SAD, Velika Britanija i Francuska prihvatile su politiku koja je precizno definirana u mojoj knjizi i o kojoj su mediji u velikoj mjeri izvještavali. A to je da minimaliziraju ili negiraju Miloševićevu odgovornost za Srebrenicu jer bi suradnja s Tribunalom (koja je obvezna za svaku državu, uključujući velike sile) također otkrila da su Washington, London i Pariz mogli unaprijed znati i stoga su mogli pokušati spriječiti što se dogodilo Srebrenici. A u isto vrijeme – i to je činjenica koju Geoffrey Nice ne može poreći – on je unutar Tužiteljstva osobno inzistirao na tome da masakr u Srebrenici nije bio predvidiv.

Geoffrey Nice nije još pročitao moju knjigu i ponovo je namjerno pogrešno interpretira. Napisala sam da je već 2000. bilo dokaza protiv Miloševića unutar Tužiteljstva i u javnosti. Kako bih inače ja mogla 1999. u knjizi “Milošević – dijagonala luđaka” pisati o Miloševićevoj kriminalnoj politici. U knjizi “Mir i kazna” pokazujem kako istraga nije bila pravilno vođena do 2000. unatoč ponavljanim instrukcijama Louise Arbour i Carle Del Ponte da se tom slučaju posveti više pažnje. Sve je to detaljizirano u knjizi i svatko će se moći uvjeriti u studenome. 

Što se tiče “presretnutih razgovora između Miloševića i Mladića te drugih glavnih aktera srebreničke drame koji su, navodno, bili u posjedu jednog entiteta”, odgovaram sljedeće. Geoffrey Nice vjerojatno govori zaista o presretnutim razgovorima između ključnih ljudi srebreničke drame, ali to se ne događa istovremeno sa srebreničkom dramom ili čak 1995. godine. Mogli biste s njime provjeriti i tražiti ga da bude precizniji. Jer presretnutni razgovori između srpskog vodstva koji su se događali istovremeno sa srebreničkom dramom ili u proljeće 1995. nisu “navodno u posjedu jednog od entiteta” (misli se na BH entitete?) nego u posjedu SAD-a koji je odbio dati pristup njima. Kako navodim u knjizi, neki dijelovi su dani od strane treće zemlje, ali što propuštam u knjizi jasno reći je da su “spavali” nekoliko godina u kutijama u Tužiteljstvu jer osoba koja ih je gledala nije prijavila da su potrebni za slučaj Milošević!

Napisala sam svoju knjigu na temelju dokaza, koji su dokumentirani. Ako ih Geoffrey Nice ili drugi žele dovesti u pitanje, trebali bi to učiniti jedan po jedan, umjesto da odgovaraju općim negiranjem pred javnosti koja još nema pristup knjizi. Pisala sam bez ikakve namjere da branim naslijeđe bilo kojih šefova, nego da branim borbu koju je međunarodna pravda morala i morat će voditi kako bi sačuvala svoju nezavisnost. Ne samo Del Ponte, nego i mnogi drugi, poput Louise Arbour ili Antonija Cassesea, vodili su te bitke koje opisujem u knjizi, ponekad uspješno, ponekad ne.

U knjizi sam odala priznanje trudu cijelog tima, uključujući i Geoffreya Nicea, da pribavi dodatne dokaze i one koje su najvažniji za slučaj. Ali bez obzira na nove krucijalne stavke, također sam objasnila kako se Geoffrey Nice borio da se Milošević osudi po mnogim točkama, dovoljno da provede godine u zatvoru, ali ne i za genocid u Srebrenici!