Esad Bajtal: Riječ na promociji romana Udovičke zemlje

I to je ta, gavranovski crna, nemila, viševjekovna povijesna konstanta Bosne, koja se faktografski i fotografski zrcali u ogledalski jasnom odrazu, s jedne, i spoznajno-semantičkoj retrospektivi – Kadrićeve moralno, ljudski i spisateljski uzorne knjige – s druge strane.

Sinoć je u Botaničkoj bašti Zemaljskog muzeja u Sarajevu održana promocija drugog izdanja romana “Udovičke zemlje”, autora Fajke Kadrića. O knjizi su uz autora govorili: dr.sc. Esad Bajtal, dr.sc. Melida Travančić, mr.sc. Sead Husić, dr.sc. Senad Oprašić, a moderator je bio Adil Kulenović.

Ovaj roman je nagrađen nagradom Fondacije za izdavaštvo 2019. godine, proglašen najprodavanijom knjigom u 2020. godini i nagrađen Zlatnim perom Planjaxa.

Donosimo promotivnu besjedu dr.sc. Esada Bajtala:

A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje je ta Odakle je
Kuda je Ta
Bosna
Rekti

…

Na ovo Makovo bolno pitanje još uvijek nema pravog odgovora. Ali ima bezbroj svjesnih i nesvjesnih pokušaja te vrste. Ovo je jedan od njih. Pred nama je knjiga upravo o toj zemlji.

I posnoj i bosoj
I hladnoj i gladnoj
I
Prkosnoj
Od Sna

Dakle, pred nama je povijesna, vješto poknjiževljena, ljudski ispričana priča o fenomenu srednjovjekovne Bosne, nad kojom vrište dramatski nemušta pitanja i „upitnici apokalipse“.

Jedna dobra, ljudski senzibilno pisana knjiga.

I još nešto:

Ovo je knjiga koja se sporo čita.

Jako sporo.

Zašto?

Zato što čitalac ne trči za radnjom i događajima, nego htio to ili ne, gonjen čitalačkom radoznalošću, pažljivo bdije nad sentencama, vješto sročenim opaskama, i mislima, te moralno osjenčenim poukama i porukama koje prate kritične radnju i događaje. Upravo zato, tragika i dramatika ove knjige nije na površini događaja, zbivanja i životnih obrata, nego u nečem sasvim drugom.

U čemu?

U selimovićevski teškom, životno-realnom, iskustveno-kritičkom povijesno-poraznom i socio-psihološki uzornom uvidu autora od koga se ježi koža. Uvidu o lažnim prijateljima i iskrenim neprijateljima ove zemlje i njenih ljudi.

Citiram:

Usud su im lažni prijatelji i vjerni neprijatelji, Tako je oduvijek i bit će zauvijek. Branili su svakoga od svakoga, a sa svakim napadali sebe. Nevolja je u tome što ih bolje poznaju neprijatelji nego oni sami sebe.

Još kraće, i mučnije, a jednako tačno, i povijesno potvrđeno.

Riječ je o zemlji u kojoj je, kako to Kadrić kaže, život muka a smrt izbavljenje.

Tom i takvom zemljom hodi i ljudski brodi ponosni, stasiti čovjek mira, Kadrićev junak bosanski vitez, vojvoda i pacifista, Radivoje Oprašić. Izaslanik kralja bosanskog Tomaša. Autor prati Oprašićev složen i trnovit životni put. Kadrić to čini retorikom autentične, čitalački zavodljive, spisateljske ornamentike starobosanske mudrosti i bogumilski lakonske rječitosti.

Ali knjigu ne prati samo pukost dobrog opisa, ni mudrost spisateljskog narativa koji plijeni. Ima tu i nešto mnogo više. Naime, povijesni kontekst priče daje Kadriću priliku da se, izvan bilo kakve autorske nakane te vrste, pozabavi i zaokupi nečim što filozofija poznaje i imenuje kao fenomen „granične situacije“. Njime, tim fenomenom, knjiga dobija dodatnu semantičku i stilsku pozlatu.

Riječ je o bitno-neizrecivom, ljudski neshvatljivom i fatumski neizbježnom momentu ljudskog življenja.

Jer, u „graničnoj situaciji“, čovjek se suočava sam sa sobom, s nepojmljivošću vlastitog bivanja i postojanja. To je zlehudi trenutak oprašićevski opore sudbine, koja niti nudi, niti poznaje, mogućnost izbora. Ni ličnog ni povijesnog.

To je vjekovni bolno trnoviti bosanski put na kome se nerazmrsivo prepliću: smrt i patnja; rat i krivica; laž i istina; pravda i nepravda.

To je sudbina ovdašnjeg bivanja.
I (na)čin potvrđivanja sopstvene egzistencije.
Pa i po cijenu sopstvenog kraja.
U ime obraza, časti i ljudskog dostojanstva.
Ili, kako to ljudski dirljivo i poetski neponovljivo, formuliše Mak Dizdar:

Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo
Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire
Da bi se živjelo

Na fonu te i takve egzistencijalne tragike i dramatike, Kadrić nam nijansirano vješto majstorski uvjerljivo, dijalektički snažno i potresno, slika život u svoj njegovoj oporosti i gorčini, s jedne, te ljepoti i radosti življenja, s druge strane.

U ovoj knjizi hrvu se, lome i uzajamno smjenjuju: Zlo i Dobro; Život i Smrt; Sreća i Nesreća; Lijepo i Ružno; Ljubav i Mržnja; Ljudskost i Neljudskost; Cinizam i Empatija; Razočarenje i Poštenje; Pravda i Nepravda.

Sve u jednom i jedno u svemu.

U jednom jedinom ljudskom životu.

U grču životne svakodnevnice stare, a ništa manje ni današnje Bosne.

U davanju i uzimanju.

Krvi i otimanju.

U stalnoj nestalnosti.

U onom šekspirovski tragičnom: Bit’ iI’ ne bit’

O tome se u ovoj knjizi radi.

O tom bit’ iI’ ne bit’, s kojim se bosanski građani i bosansko društvo, nevoljno i bolno, stoljećima i svakodnevno, tragično suočavaju. Kao u sljedećim stihovima:

Idem putem što se muči da put nađe
Riječi jedna drugu svim sredstvima guše
Dešavaju se ljudskih lica krađe
U meni samom cilj je srušen
Pa grdno zija taj prostor razgrađen

I sunce samo sija potkopano
Ima li vida izvan toga zida
Tom crnom stranom bijem se s gavranom
A on mi komad po komad otkida
I od tih komada sebi kuću zida

To su ljudski razantni stihovi crnogorskog pjesnika Branka Banjevića iz davne 1973.

Do nijemosti jasni i asocijativno, fotografski i faktografski vrlo simptomatični. Životno aktuelni i poučni. Baš kao nekad, u Oprašićevo doba, i dan-danas, licemjerno i kabadahijski bešćutno atakuju na ovu zemlju.

Na njene ljude.

Na sve nas.

Razvaljuju nam kuću etno-gavranovi, i od komada naše male, oni bi da zidaju svoje velike kuće.

Malo im dosta.

Hoće sve.

I više od toga.

A nas bi da ostave bez igdje ičega.

Da nas obeskuće zločinom i krvlju.

Da nas obezdome.

I rastjeraju.

Čine to jeftino i podlo, krijući se iza Boga i nacije.