Enis Omerović: Svaka jednostrana odluka o secesiji dijela BiH bila bi nelegitimna i protupravna
D. Be.17.2.2020. u 07:1266
Profesor međunarodnog prava na Pravnom fakultetu u Zenici Enis Omerović za Klix.ba je govorio o posljednoj političkoj krizi u BiH, ali s pravnog aspekta s obzirom na to da predstavnici RS-a planiraju blokirati državne institucije zbog odluke Ustavnog suda BiH o poljoprivrednom zemljištu u entitetu RS.Profesor Omerović je govorio o nepoštivanju sudskih presuda, vaninstitucionalnom djelovanju, pozivima Milorada Dodika na samoopredjeljenje, protupravnom djelovanju, pravu na vlasništvo zemljišta i drugim temama koje su usko vezane za posljednje događaje na političkoj sceni naše zemlje.
Možete li nam s aspekta međunarodnog prava dati komentar u vezi s novonastalom krizom u BiH zbog Odluke Ustavnog suda BiH o poljoprivrednom zemljištu u entitetu RS?
Imate situaciju da ustavni sud jedne države donese presudu i, nakon toga, institucije jednog entiteta pozivaju na njezino nepoštivanje i neprovođenje. Razumljivo je da se svaka sudska odluka može komentirati, pa i kritizirati u stručnim i naučnim raspravama pravnih stručnjaka, ali je nedvojbeno da ju se kao takvu u jednoj pravnociviliziranoj državi mora poštivati. Svaki pokušaj vaninstitucionalnog djelovanja u unutrašnjem ustavnopravnom sistemu može jednako značiti i protuustavno djelovanje.
Krivični zakon BiH, u svom posebnom dijelu, predviđa grupu krivičnih djela protiv pravosuđa, uz naznaku da neizvršavanje konačne i izvršne odluke ustavnih sudova može valjano predstavljati počinjenje krivičnog djela i povlačiti krivičnu odgovornost. Takvo što bi tražilo djelovanje Tužiteljstva BiH i formiranje krivičnog predmeta. Jednako tako, nije mi jasno pozivanje, a koje dolazi iz RS-a, na dosljedno izvršavanje međunarodnih obaveza koje proistječu iz Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, odnosno njegova priloga IV, a istovremeno se zahtijeva “odlazak“ trojice sudaca iz Ustavnoga suda BiH koji nisu državljani BiH ili bilo koje susjedne države. Ukoliko bi se personalni sastav suda mijenjao, vjerovatno bi valjalo raditi izmjene i dopune državnoga Ustava.
Sve češće visoki zvaničnici iz RS-a pominju pravo na samoopredjeljenje. Kako se to može komentarisati s pravne tačke gledišta?
Vrlo se često u posljednje vrijeme u javnom diskursu pominje načelo međunarodnog prava – pravo naroda na samoopredjeljenje ili samoodređenje. Ono kao takvo jeste zagarantirano u općim međunarodnopravnim instrumentima koji su poglavito usvojeni u Ujedinjenim nacijama, no stječe se dojam da se ono ne tumači na valjan način. Pogledajte, na prvom mjestu ovom je načelu direktno suprotstavljeno načelo očuvanja teritorijalnoga integriteta, tj. cjelovitosti neke države. Nadalje, vanjsko samoopredjeljenje je imalo svoju primjenu ponajviše u razdoblju dekolonizacije, u 20. stoljeću. Međutim, u novije se doba pravo na samoopredjeljenje razumije kao pravo s unutrašnjim učinkom, odnosno njegovo ostvarivanje s unutargraničnim efektom u smislu da određeni narod ima određeni stepen autonomije u složenoj državi, da je adekvatno politički zastupljen i predstavljen u institucijama na svim nivoima vlasti, da se protiv tog naroda ne provodi sustavno, plansko i organizirano kršenje osnovnih ljudskih prava i sloboda, odnosno da se prema pripadnicima tog naroda ne vrše međunarodni zločini.
Čini se da to nije situacija u BiH, tako da bi svaka jednostrana odluka o secesiji dijela teritorije BiH bila i nelegitimna i protupravna u smislu da bi bila protivna načelu o nedjeljivosti teritorije neke države. Jasno je da ovaj segment zahtijeva temeljitiju elaboraciju, s naglaskom na državnu i sudsku praksu. Na kraju sam dužan primijetiti da su, prema Krivičnom zakonu BiH, napad na ustavni poredak i ugrožavanje teritorijalne cjeline BiH krivična djela iz skupine djela protiv integriteta BiH.
Ko ima pravo na vlasništvo općih dobara, entiteti ili država?
Prema Zakonu o stvarnim pravima RS, “Nisu objekt prava svojine i drugih stvarnih prava oni dijelovi prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti fizičke ili pravne osobe pojedinačno, nego su na upotrebi svima pod jednakim uvjetima, kao što su: zrak, voda u rijekama, izvorima, jezerima i moru.” Ova se područja imaju tretirati kao opće dobro. Posljedično tome, RS kao entitet ne može imati pravo vlasništva niti druga stvarna prava na predmetnim dobrima. Istovjetna je odredba i u Zakonu o stvarnim pravima FBiH.
Siguran sam da bi rješenje u ovome dijelu moglo biti usvajanje okvirnog zakona na državnoj razini, koji bi na jednak način regulirao ovo pitanje na cijelom državnom području. Tim bi se općim pravnim aktima dalo odrediti da država BiH upravlja općim dobrima na svojoj teritoriji. Smatram da se dijelom u nedostatku jednog takvog državnog propisa i javljaju sve te dileme u vezi s vlasništvom, upravljanjem i raspolaganjem jednom rijekom ili morem. Nadalje, prema Zakonu RS-a o unutrašnjoj plovidbi, unutrašnje vode ovoga entiteta, poput rijeka, kanala, jezera i ostalih vodenih prostora RS pripadaju dobrima od općeg interesa.
No, imajući u vidu pravila međunarodnog prava o sukcesiji ili nasljeđivanju, koja su primjenjiva u uvjetima sukcesije u odnosu na SFRJ, državnu imovinu (a to su imovina, prava i interesi, koji su na dan sukcesije, a prema unutrašnjem pravu države prethodnice, pripadali SFRJ), nasljeđuje ona država sukcesor na čijoj se teritoriji ta imovina nalazi (primjer nepokretne državne imovine). Čini se da je istovjetan slijed i s općim dobrima – opća dobra SFRJ ili SRBiH nasljeđivanjem prelaze na RBiH, odnosno BiH, a ne na njezine entitete ili Brčko Distrikt. Stoga bi međunarodnopravna načela, koja se primjenjuju u uvjetima teritorijalnih promjena, valjalo primjeniti i u ovom primjeru.
Naposljetku, da li otuda Granična policija BiH vrši nadzor, ophodnju i kontrolu državne granice na entitetskom općem dobru, poput graničnih rijeka Save i Drine, da li bi i entiteti mogli sklapati međunarodne ugovore o određivanju granice ili povlačenju granične crte sa susjednim državama, i da li bi nadzor i kontrolu zračnoga prostora i zračne plovidbe (iako je takva djelatnost prema Ustavu BiH u isključivoj nadležnosti BiH) mogli kontrolirati entitetski organi, budući da je atmosferski zrak opće dobro entiteta, a ne države BiH?
Da li je plasiranje teze o navodnom “otimanju imovine i teritorije” klasični spin političara iz entiteta Republika Srpska?
Dužan sam pojasniti da je u međunarodnom pravu teritorija jedno, a imovina sasvim nešto drugo. Državna teritorija je dio površine zemlje, s pripadajućim dijelom podzemlja i zračnoga prostora, odnosno, kod obalnih država, s akcesorijem unutrašnjih morskih voda i teritorijalnim morem (na primjeru BiH, radi se samo o teritorijalnom moru, budući da BiH nema zakon o moru, niti je ikada povukla ravne polazne crte) gdje vanjska granica potonjega pojasa čini graničnu crtu obalne države na moru.
Nedvojbeno je da su i rijeke i jezera, kao unutrašnje vode, dio državne teritorije. I upravo je ovako određena teritorija omeđena graničnom crtom. Odgovarajući na vaše pitanje, ovdje se nikako ne radi o “otimanju imovine i teritorije”. Tačno se zna područje oba entiteta, odnosno Brčko Distrikta BiH. Da li bi stoga kupovina nekog zemljišta u RS od fizičke osobe značila umanjenje entitetske (ili, pak, državne!) teritorije u srazmjeri veličine prodatoga zemljišta? Ne!
Jednako tako, da li činjenica što se nekretnina u vlasništvu BiH nalazi na području nekog od entiteta znači umanjenje teritorije tog entiteta? Smatram da se ovdje radi o pogrešnom razumijevanju ili o namjeri ne baš tako dobrog djelovanja.
