Država BiH nije vlasnik zemljišta na kojem se nalazi granični prijelaz Bratunac, prof.dr. Larisa Velić i doc.dr. Enis Omerović

Država BiH nije vlasnik zemljišta na kojem se nalazi granični prijelaz Bratunac, prof.dr. Larisa Velić i doc.dr. Enis Omerović

Objavio Blicnews.ba 19. Februara 2021.

Možda iz razloga što su ljudske želje i ambicije velike, prirodni i drugi resursi su uglavnom dobijali svoje titulare. Stoga su Nijemci, naprimjer, i kod rušenja Berlinskog zida, koji je razdvajao Zapadni od Istočnog Berlina, dugačkog oko 160 km,odmah rješavali imovinska pitanja koja su se odnosila na zemljište koje se nalazilo ispod zidina.

Vlade Savezne Republike Njemačke i Njemačke Demokratske Republike su zaključile Sporazum o regulisanju otvorenih imovinskih pitanja (Gemeinsamen Erklärung der Regierungen der Bundesrepublik Deutschland und der Deutschen Demokratischen Republik zur Regelung offener Vermögensfragen), a nakon toga su donijeli i odgovarajući Zakon (Gesetz zur Regelung offener Vermögensfragen).

Kada su u pitanju nekretnine, noviju historiju možemo pratiti kroz zemljišne knjige i po njima možemo vidjeti da je vlasništvo bila značajna tema i za Bosnu i Hercegovinu. Bilo da je riječ o privatnom ili državnom/društvenom vlasništvu, nekretnine su bile žila kucavica našeg društva i imale su značajnu ulogu i u političkim i društvenim sferama. I danas je u modernim društvima imovina, a posebno nekretnine, u fokusu svih društvenih debata i predstavljaju osnovu društvenog uređenja.

Kaže se da je vlasništvo DNK zapadnjačke kulture (Rainer Kirchdörfer, 9. april 2019). Koliko je vlasništvo na nekretninama značajno pokazuje i postojanje međunarodnog indeksa (International Property Rights Index) koji prikazuje da li države raspolažu stabilnim iodgovarajućim vlasničkim propisima potrebnim za zdrav privredni razvoj.

I dok druge države čuvaju i jačaju svoje resurse svjesni značaja imovine, BiH se ponaša nonšalantno, ne vidi problem u tome da još uvijek nema Zakon o državnoj imovini, tj. nema zakon kojim bi se regulisalo pitanje upravljanja tom imovinom, te kome šta pripada (šta pripada državi, entitetima, jedinicama lokalne samouprave), nema na državnom nivou uređena pitanja javnih i općih dobara, niti ima jedinstvenu evidenciju nekretnina.

Problem se ne vidi ni u tome što smo posebnim zakonima omogućilisticanje vlasništva putem dosjelosti i na nekretninama u vlasništvu države, i to neprekidnim posjedom u trajanju od 10 odnosno 20 godina u zavisnosti od toga da li je posjed zakonit ili ne. I ovdje ćemo napraviti paralelu s Njemačkom, koja takvu mogućnost uopšte ne poznaje, ili s Hrvatskom, u kojoj je to doduše moguće, ali su propisani rokovi duplo duži.

Ozbiljan problem također predstavlja i činjenica da naši susjedi koriste nekretnine koje pripadaju Bosni i Hercegovini ili njenim preduzećima i što je država uskraćena u pravima zagarantovanim međunarodnim normama i to bez obzira na pravno sljedništvo i sklopljeni međunarodni Ugovor o pitanjima sukcesije od 29. juna 2001. O svim ovim pitanjima smo već pisali, ali ove teme su toliko bitne da se na svaku ovu tezu može i mora napraviti poseban osvrt. I mada postoje međunarodni mehanizmi koji omogućavaju zaštitu vlasničkih prava, BiH se i dalje drži nacionalnih sudova u Hrvatskoj koji, čini se, donose, ne pravno valjane, nego političke odluke.

Ovdje ćemo se fokusirati na pitanje vlasništva na zemljištu na kojem se nalazi zgrada zajedničkog graničnog prijelaza izgrađena na međunarodnom graničnom prijelazu Bratunac (Ljubovija na srbijanskoj strani), mjestu koje je dvostranim međunarodnim ugovorom između Bosne i Hercegovine i Republike Srbije određeno za prijelaz državne granice. Granični prijelaz Bratunac, na teritoriji BiH, nalazi se pored međunarodne granične rijeke Drine, koja predstavlja opće dobro BiH, s graničnom linijom koja, manje više, prati sredinu pomenute rijeke, uz međudržavni most.

U ovom tekstu nas interesuje područje granične linije odnosno državne granice BiH, mjesta uzduž granične linije na kojima se nalaze granični prijelazi za cestovni promet, odnosno područja unutar graničnog pojasa ili, u odnosu na izraze iz Zakona o graničnoj kontroli BiH, unutar zaštitnog područja. Granični pojas je horizontalno postavljen pojas određene dužine i širine, koji se prostire od državne granice prema dubini teritorija odnosne države, u kojem važi poseban pravni režim i čiju širinu svaka država određuje svojim domaćim propisima, ali se temeljem prakse država zaključuje da je taj pojas različito predviđene širine koja iznosi od desetak metara do nekoliko kilometara, ali uobičajeno od 100 do 300 metara.

Njega moramo razlikovati od pogranične zone i nešto šireg pograničnog područja. Prema Zakonu o graničnoj kontroli BiH, granični je pojas zapravo zaštitno područje koji predstavlja pojas koji se prostire do 300 metara od granične crte u dubinu teritorija BiH. Za tose područje primjenjuje poseban pravni režim za svrhe nacionalne sigurnosti države. Prema Zakonu o graničnoj kontroli, granični pojas predstavlja područje koje se prostire do 10 kilometara od granične linije u dubinu teritorije BiH.

Interesantno je da država BiH nije vlasnik zemljišta na kojem se nalazi granični prijelaz. Vlasnik toga zemljišta je Republika Srpska. Naime, Vlada Republike Srpske, putem Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske, je zasnovala pravo građenja u korist Uprave za indirektno oporezivanje BiH sa sjedištem u Banja Luci, uz saglasnost Vijeća ministara BiH, koja je data 28. marta 2018. Radi pojašnjenja, pravo građenja predstavlja ograničeno stvarno pravo na nečijem zemljištu koje daje ovlaštenje svom nosiocu da na površini toga zemljišta ili ispod njega ima vlastitu zgradu, a svagdašnji vlasnik tog zemljišta dužan je to trpjeti.

Dakle, umjesto da je na predmetnim nekretninama utvrđeno pravo vlasništva u korist BiH, ova država je prihvatila opciju da na tom zemljištu ima samo „pravo građenja“, a da Republika Srpska bude vlasnik zemljišta na kojem se nalazi međunarodni granični prijelaz s Republikom Srbijom. Zaključno, BiH na tom graničnom prijelazu ima pravo plodouživanja na neizgrađenom zemljištu i vlasništvo na graničnim kućicama, dok je vlasnik zemljišta RS.

Ovdje moramo, naravno, pomenuti i da pravo građenja može prestati na više načina (propašću opterećenog zemljišta, sporazumom, ovlaštenikovim odricanjem, istekom ugovorenog roka i ispunjavanjem ugovorenog raskidnog uslova, rasterećenjem, te ukidanjem) i da u tom slučaju izgrađeni objekti postaju pripadnost zemljišta i time vlasništvo vlasnika zemljišta.

Doduše, trebali bi istaći da prema članu 6. Zakona o graničnoj kontroli, policijski službenici Granične policije BiH se, kada je to nužno za uspješno obavljanje granične kontrole, mogu kretati u graničnom pojasu neovisno o odredbama drugih propisa i o volji vlasnika ili posjednika zemljišta.Međutim, imajući u vidu da pravo vlasništva sadrži najšira ovlaštenja i da nosilac tog prava po svojoj volji stvar drži, koristi i da s njome raspolaže, može se ustvrditi da i ovdje nedostaje spoznaja o značaju ovog prava. Bilo bi logično da se država postarala da postane vlasnik predmetnih nekretnina i da bar granični pojas, odnosno zaštitno područje, drži pod svojom kontrolom u punom smislu.