Dr. Denis Zvizdić: „NON-PAPER“ REALPOLITIKE I STABILNOST SUVERENIH DRŽAVA

I – “NON-PAPER” REALPOLITIKE

Najjednostavniju i najtačniju definiciju pojma realpolitika imamo u poznatom rječniku Univerziteta Cambridge. Prema tom rječniku realpolitika predstavlja “praktičnu politiku, zasnovanu više na ličnim potrebama određene političke individue ili grupe, nego na općim društvenim normama i principima”. Prvo spominjanje pojma realpolitika u ovom kontekstu desilo se u 19. stoljeću u Njemačkoj, pri čemu se realpolitika definiše kao politika koja se zasniva na realnoj procjeni i prilagođavanju mogućnostima, ona ne podliježe idealima, moralnim načelima niti utopijskim vizijama, pa je zato strogo pragmatična. (u tom kontekstu je poznata izjava von Bismarcka da je “politika umijeće mogućeg”).

Međutim, realpolitika ima svoju preteču oličenu u tzv. makijavelizmu. Spomenuti rječnik Univerziteta Cambridge makijavelizam definira kao “upotrebu jasnih, ali često nemoralnih metoda kojima se osvajaju široke mase u cilju sticanja vlasti ili kontrole”. Jasno poređenje ova dva pojma sa današnjim populističkim pokretima dovodi nas do zaključka da u današnjem vremenu imamo hiperinflaciju realpolitike, makijavelizma i populizma u političkom diskursu.

Suština makijavelizma sadržana je u djelu “Vladar” Nikole Makijavelija koje je odštampano 1532. godine. Uovom izlaganju nećemo se baviti teorijskom analizom djela “Vladar”, jer su to već uradili mnogi akademski radnici i vjerujem da vam je sadržaj ovog političkog traktata i više nego poznat. Međutim, ono što može biti zanimljivo jeste poređenje nekih ideja iznesenih u djelu “Vladar” sa današnjim idejama i porukama koje emitiraju politički akteri u Bosni i Hercegovini, regionu, Evropskoj uniji i šire. “Ljekari kažu da se tuberkuloza u početku lako liječi, a teško otkriva, dok se s vremenom, ako nije otkrivena ni liječena u početku, lako otkriva, a teško liječi. Ovo pravilo važi i u politici. Ako na vrijeme prepoznamo bolest koje se razvija (što može samo mudar, znan i iskusan čovjek), ono se može brzo izliječiti. Ako zlo nismo prepoznali i dozvolimo da uzme toliko maha da gasvako može lako prepoznati, lijeka više nema.” Ovu Makijavelijevu ideju vješto danas koriste realpolitičari, vodeći procese u pravcu i na način koji im, bez obzira na moralna, etička, humanistička, pa i zakonska ograničenja osigurava, plasiranjem nedostatnih ili nepotpunih informacija, postizanje zamišljenog cilja koji je u demokratskim društvima u funkciji nacionalnog interesa, a u tranzicionim društvima uglavnom u partikularnoj funkciji jačanje njihove osobne popularnosti ili interesa grupe ili stranke kojoj pripadaju. U tom kontekstu možemo posmatrati i Platonovu “plemenita laž” kao mogući instrument realpolitike, pri čemu se ugodna laž pretpostavlja gorkoj istini dakle, laže se za dobrobit onoga kome se ne govori istina, što dovodi do ključnog pitanja: da li laž, pa makar bila i “plemenita” i temporalno svrsishodna” može postojati u demokratiji ili je ona u potpunosti u sukobu sa savremenim demokratskim načelima i principima istinitosti i transparentnosti? Upotreba instrumenta Platonove “plemenite laži” koja je nažalost, postala nezaobilazni dio političkog folklora u BiH, region, pa i u EU, nanosi nemjerljivu štetu demokratskim procesima, poništava profesionalnu etiku, podcjenjuje i zbunjuje građane i onemogućava izgradnju povjerenja.

Čerčil je rekao da “u politici nema vječnih prijatelja, postoje samo vječni interesi”, što implicira da u savremenoj politici nema ideala i da je realpolitika vrlo često lišena moralnih humanističkih vrijednosti i da, vođena brigom za nacionalni interes, isključivo slijedi stvarne odnose snaga na političkom terenu. Ipak, ne treba zaboraviti niti minimizirati činjenicu da je jedna od ključnih metoda koje realpolitiku čine uspješnom“politika kompromisa i pragmatizma” što podrazumijeva postojanje pozitivne političke volje i spremnosti na rješavanje otvorenih pitanja, a što je u današnjem odnosu političkih snaga u svijetu vrlo često poželjno pa čak i neizbježno.

Radikalna desnica u BiH, regionu i Evropi, tj. populistički pokreti, koriste sve prednosti demokratije I realpolitike da dođu i ostanu na vlasti, ali metode koje koriste prilikom vladanja kroz vrijeme postaju sve manje demokratske, a sve više autokratsko-interesne.

Svjedoci smo da brojne parartije i njihovi lideri, kako u regionu tako i u EU, koje se u svojim programskim aktima zalažu za demokratiju, ljudska prava i vladavinu žakona, u praksi ostaju na vlasti isključivo koristeći realpolitičke i makijavelističke metode, gušeći opoziciju i demokratske slobode, stvarajući krizu kako u Evropskoj uniji, tako i u regionu (nedavno smo mogli vidjeti mapu Balkana i BiH u kabinetu premijera jedne od članica EU, koja ne odgovara realnom stanju i međunarodno priznatim granicama suverenih država, što je potpuno u suprotnosti sa međunarodnim pravom kao temeljem funkcioniranja i međusobnih odnosa čitavog svjetskog poretka). Iz ovog primjera možemo dosta naučiti i izvući dvije najvažnije pouke. Prvo, demokratija je krhka i konstantno moramo raditi na njenom očuvanju, jer se vrlo brzo antidemokratske tendencije i procesi mogu pretvoriti uautokratija koja je u pravilu u sukobu sa osnovnim ljudskim pravima i slobodama, demokratskim principima i uopće pojmom slobode koju treba uživati svaki građanin. Drugo, moramo na vrijeme biti svjesni razlike između konzervativnih i neofašističkih politika, jer postoje brojni primjeri kako umjereni konzervativni političari mogu postati autokrate,islamofobi i neofašisti.

Makijavelističku politiku navedenih vladara dobro opisuje još jedan citat iz “Vladara”. “Sada se nameće pitanje: da li je bolje da te ljudi vole ili da te se boje i obrnuto? Odgovor je da bi najbolje bilo i jedno i drugo, ali pošto je teško te osobine sjediniti, to se treba odreći jednog ili drugog, sigurnije je da te se plaše nego da te vole”. Ovo je jedan od razloga zašto radikalne političare možemo opisati kao makijaveliste u punom smislu te riječi. Njihov osnovni cilj jeste oslabiti demokratiju, odnosno postojeći neoliberalni poredak. To čine kroz gušenje slobodnih medija i civilnog društva, kroz nepoštene izbore na kojima se uglavnom vrše izborne prevare bez prevelike kontrole, kroz anatemisanje i minimiziranje opozicije, kontrolu medija i društvenih mreža. Dakle, navedene političke aktere možemo sa pravom nazvati autokratskim diktatorima, a ne demokratskim političarima, jer njihov cilj nije demokratski način vladanja koji bi im mogao oduzeti stečene privilegije, već isključivo retrogradnadegradacija svih utemeljenih vrijednosti i izgradnja novog poretka u kojem će oni biti apsolutni vladari. To je ozbiljna prijetnja demokratiji i stabilnosti EU i Zapadnog Balkana i ovo predavanje ima za cilj između ostalog i da “na vrijeme upozori na bolest koja se razvija”.

Non-paper koji je objavljen je samo početak, lakmus papir koji služi za sondiranje i ispitivanje odnosa snaga, stvarnih namjera i dugoročnih ciljeva, i ako Evropska unija, SAD, kaoi međunarodna zajednica u cijelosti, promptno i adekvatno ne reaguju, i u korijenu ne sasjeku ovakve maligne ideje, bolest će se razvijati, zlo će rasti i u jednom momentu će izaći iz okvira neformalnih ideja i inicijativa i preći u fazu koja će dovesti do nesagledivih posljedica po stabilnost, ne samo BiH i Balkana, nego i čitave Evrope. (“non paper” je navodno, nastao u kabinetu Janeza Janše, što je teško za povjerovati, prije će biti da je Janša, kao “kalfa stvarnih kartografa” samo poslužio kao poštar u ovom činu političkog nemorala bez presedana. Nije do kraja jasno da li je, i ako jeste u čije ime i za čiji račun je premijer Slovenije igrao ulogu promotora i trbuhozborca ovakvih opasnih i radikalnih ideja. Imali smo u bližoj historiji dva pokušaja nacionalističkog prekrajanja granica BiH: prvi je bio sporazum Cvetković – Maček, a drugi je bio dogovor i ondašnji svojevrsni “non paper” Milošević-Tuđman. Oba su, kao i ovaj zadnji tkz, Janšin “non paper” počivala na vještačkom iscrtavanju granica što je bio uvod u sukobe, stradanja i zločine. Vrijeme će pokazati ko je taj treći dvojac?), ali je jasno da će se Janša morati, posebno od trenutka slovenačkog predsjedavanja EU, jasno, transparentno i nedvosmisleno ograditi od ideja koje su sadržane u “non paperu”. I budite sigurni da će to, iako možda ne iskreno ipokajnički, ipak morati učiniti, imajući u vidu distribuciju moći unutar EU i generalno između članica međunarodne zajednice na globalnom planu, adekvatnu I na međunarodnom pravu I prijateljskom odnosu prema BiH reakciju SAD I Njemačke na ovaj čin političkog licemjerstva sa ciljem derogiranja suvereniteta BiH, kao i činjenicu da ključnu ulogu uvijek imaju velike i jake države, jer se stvarni utjecaj bilo koje države najbolje procjenjuje u činjenici koliki je njen utjecaj na druge države i dominantne političke, ekonomske, društvene i sigurnosne procese. U takvom kontekstu treba razumjeti značaj i utjecaj lične Janšine pozicije, ali i činjenicu da njegovi populističko-radikalni stavovi o BiH ne odgovaraju zvaničnoj politici Republike Slovenije koja podržava suverenitet i teritorijalni integritet BiH.

Inače, Janšin SDS (Slovenska demokratska stranka) je u martu 2020. godine formirao koalicionu većinu i došao na vlast. Međutim, od tada pa do danas, kada imamo kulminaciju njegove “non-paper”neofašističke politike promjene granica međunarodno priznatih država, postao je primjer populističkog političara koji obećava laka rješenja za teške političke probleme, što je suština populizma u pojmovnom smislu. Treba naglasiti da je Janšin SDS u najvećem dijelu svoje političke historije predstavljao partiju umjerenog desnog centra koja je okupljala konzervativni dio slovenske političke javnosti. Ipak, u posljednje vrijeme Janša zagovara I iskazuje vrlo radikalne ideje I prijedloge tako da su nedavno tri slovenska europarlamentaca iz liberalne političke grupe Obnova, pisala I pozvala predsjednika evropskog Parlamenta da stavi na dnevni red raspravu o jačanju rigidnih I radikalnih desnih pokreta u Evropi kao I sve prisutnijih tendencija historijskog revizionizma koji, između ostali, utjelovljuje i Janša, što je dovoljno simptomatično za njegovu ulogu u kreiranju i distribuiranju non papera i mapa sa promjenom granica na Zapadnom Baalkanu, a što je jučer potvrdio I premijer Albanije Ei Rama, Sam Janša je u početku bio komunista, zatim radikalni liberal, potom umjereni konzervativac, a danas je radikalni desničar. Dovoljno je kazati da je tokom predsjedničkih izbora u SAD-u 2020. godine Janša prije objave službenih rezultata čestitao Trumpu pobjedu i širio na svom Twitter profilu teorije zavjere o navodnoj krađi na izborima. U tome je imao značajnu podršku od strane Viktora Orbana i Milorada Dodika. Američki mediji Janšu opisuju kao “MAGA populistu” (MAGA je skraćeno od “Make America Great Again” slogana koji je Trump koristio tokom kampanje protiv Hillary Clinton 2016. godine). Imajući u vidu sve navedeno nije iznenađenje što je “non-paper” distribuiran iz kabineta premijera Janše. Ali isto tako, sa sigurnošću možemo tvrditi da ovo nije ideja potekla samo od Janše. Evropska unija i SAD duže vrijeme upozoravaju na maligni ruski uticaj na određene zemlje članice EU i potencijalne zemlje članice, posebno kroz podršku i finansiranje tzv. radikalno desničarskih populističkih partija.)

Zbog toga, kao što sam već rekao, raduju izjave ključnih zemalja EU i SAD koje su nedvosmisleno stale u zaštitu suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, te se oštro usprotivile bilo kakvoj ideji o promjeni granica na Zapadnom Balkanu. Ipak, i u budućnosti možemo očekivati nove non-papera, koji mogu postati realnost, ako na njih ne reagujemo oštro i represivno, I zato je potpuno opravdana i utemeljena prijetnja probosanskih političkih snaga u BiH da “mirnog razlaza u BiH” nema, već da takve ideje i evenutalno djela mogu samo izazvati nove sukobe. To bi se reflektiralo ne samo na BiH, već i na region, a sigurno i na Evropsku uniju, jer bi EU na svojim granicama opet imala katastrofalne sukobe koji bi vodili ka novim stradanjima, zločinima, urbicidu, protjerivanju i mogućem novom genocidu. O novomvalu izbjeglica, što bi u političkom smislu dodatno oslabilo EU, kao i o ekonomskim posljedicama po Evropsku uniju i region nema ni potrebe govoriti, sasvim je sigurno da bi takveposljedice bile teže nego posljedice recesije iz 2008. godine i ekonomske posljedice pandemije COVID-19. Zbog toga bi se zadnji korak u raspadu Jugoslavije mogao pretvoriti u prvi korak kojim bi EU ušla u nerješive unutrašnje probleme sa nesagledivim posljedicama. Zato očuvanje mira i stabilnosti BiH, uključujući potpuno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH, treba biti prioritet EU i SAD-a. Ovo je poruka koju još uvijek na vrijeme šaljemo, jer “zlo koje se razvija” možemo još uvijek spriječiti, ali ne smijemo dozvoliti da dođe do prekasne reakcije, jer bi posljedice bile u političkom i ekonomskom smislu pogubne.

Jedan citat iz “Vladara” kaže: “Najbolja tvrđava je, naklonost naroda, jer ako te narod mrzi, najjača tvrđava te neće zaštititi”. Bosanci I hercegovci, a posebno Bošnjaci, su bezuvjetno vezani za Bosnu i Hercegovinu u granicama kakve su danas, jer je to hiljadugodišnji kontinuitet državnosti koji nisu mogle slomiti ni mnogo veće sile od nekakvog Janše ili Dodika. Zbog toga je važno da svi koji prijete raspadom Bosni i Hercegovini imaju u vidu ključnu činjenicu, a to je dapatriotski orijentisani bosanci i hercegovci, NIKADA neće dozvoliti da Srebrenica, Prijedor, Banja Luka ili Stolac budu u sastavu neke druge države. Oni mogu biti i ostat će jedino u sastavu Bosne i Hercegovine, jer je, posebno bošnjačka svijest duboko vezana za ta mjesta stradanja i ništa to neće moći promijeniti. Bošnjaci su narod koji je zadnjih 150 godina bio izložen različitim oblicima progona, ugnjetavanja, planskih zločina uključujući I zločin genocida, osporavanju identiteta i vjerske i kulturne samobitnosti, ali nikada među Bošnjacima nije postojala ideja nacionalne ekskluzivnosti ili nacionalne isključivosti, niti se bilo kada u historiji bošnjaka pojavio politički projekat ili ideja koja ne uključuje teritorijalnu cjelovitost, nezavisnost i multietnički karakter BiH. Bošnjaci, ovo posebno apostrifiram, nikada nisu bili agresori, niti su bilo kada činili organizovane zločine prema drugim narodima. Zločini su činjeni isključivo od strane drugih prema bošnjačkom narodu. Zbog toga treba cijeniti strpljenje, iskayanu toleranciju i spremnost za pomirenje i nakon svega što smo proživjeli i nedopustivo je da nakon svega neko Bošnjacima prijeti otcjepljenjem i “mirnom razlazu”.

U ovom smislu, važno je naglasiti da je “mirni razlaz” orvelijanski eufemizam, jer je poznato da mirnog razloza ne može biti u multietničkoj Bosni i Hercegovini u kojoj žive Bošnjaci, bosanski Hrvati, bosanski Srbi i ostali koji su temelj bh multietničkog društva.. Potrebno je primjetiti da je riječ o novoj Dodikovoj terminologiji ali sa istim sadržajem I ciljem, a to je rastakanje BiH I otcjepljenje odnosno secesija bh entiteta RS, dodik, odnosno kreatori te retrogradne politike sadržane u MEMORANDUMU II, su shvatili da je otcjepljenja grub pojam koji asocira na agresivnost ii konflikt, pa su promijenili taktiku i etnocentrističku ideju sa konačnim ciljem stvaranja Velike Srbije, pretvorili u “pacifistički” složenicu o “mirnom razlazu” koja ljepše zvuči u ušima predstavnika međunarodne zajednice. Riječ je o šovinističko-militarnoj ideji, političkom licemjerstvu, okoštaloj nacionalističkoj psihopatologiji I prvorazrednoj obmani.

Dakle, smatram važnim i neizostavnim kada su ovakve krucijalne teme o sudbini BiH u pitanju, da svi građani koji vole Bosnu i Hercegovinu, svi državotvorni politički akteri,svi intelektualci, kao i nevladin sektor, trebaju poslati jasne i nedvosmislene poruke, a to je da patriotski orijentirani bosanci i hercegovci, a to je dominantna, pa može se kazati I apsolutna većina građana koji žele da žive u svojoj državi,, žele mirnu, stabilnu i prosperitetnu Bosnu i Hercegovinu i da prema toj ideji jedinstvene, cjelovite i suverene BiH postoji apsolutnanaklonost bosanskohercegovačkog naroda, jer je evidentno da je cjelovita i suverena bosanska država fizički okvir postojanja, opstanka i prosperiteta svih dobronamjernih građana bez obzira na njihovu političku, vjersku ili nacionalnu pripadnost, i da je, konzekventno toj činjenici, potpuno jasno da ćemo se, bezalternativno za takvu Bosnu i Hercegovinu boriti svim dozvoljenim političkim, pravnim i drugim sredstvima.

Nakon teorijskog poređenja današnjih politika sa makijavelizmom, u nastavku ću govoriti i o realpolitičkomdjelovanju. Realpolitika je nastala u 19. stoljeću kao koncept kojim su političari željeli pronaći balans između ideja prosvjetiteljstva izraženih posebno nakon Francuske revolucije iz 1789. godine i revolucija iz 1848. godine i nespremnosti običnih građana i stanovništva na prihvatanje takvih reformi. Zbog toga je u Njemačkoj skovan pojam “realpolitika” kako bi omogućio lakšu implementaciju reformi u podijeljenom njemačkom društvu 19. stoljeća. Kasnije će Otto von Bismarck koristiti realpolitiku kao koncept koji mu je pomogao pri ujedinjenju Njemačke, ali ne kao koncept olakšanja implementacije liberalnih reformi, već kao koncept upravo kako to rječnik Cambridge Univerziteta definira: “praktičnu politiku, zasnovanu više na ličnim potrebama određene političke individue ili grupe, nego na općim društvenim normama i principima.” Imajući u vidu Bismarckovo shvatanje realpolitike možemo reći da je realpolitika u stvari politika one poznate makijavelističke fraze “cilj opravdava sredstvo”. Bismarck je tako u političku teoriju uveo nešto što se zove politički pragmatizam, a jedan od primjera njegove realpolitike i pragmatizma je namjerno izazivanje nesporayuma I sukoba između pojedinih pruskih državica kako bi kasnije reagovao u tim državicama, obezbijedivši mir i tako je uticao na njihovo prihvatanje ujedinjenja u zajedničku njemačku državu.

Koncept realpolitike koja ne poštuje bilo kakve moralne norme ili načela humanosti koristio je i Adolf Hitler, posebno kroz aneksiju Sudeta i Austrije, a kasnije i kroz zaključenje raznih sporazuma sa britanskim premijerom i sovjetskim diplomatama (npr. Molotov-Ribbentrop pakt o nenapadanju između Trećeg reicha i Sovjetskog Saveza, koji je kasnije prekršen), za koje je od početka znao da neće biti poštovani, niti primjenjivani, već da se isti zaključuju zbog drugihpolitičkih ciljeva.

Realpolitiku je u američku diplomatiju uveo i Henry Kissinger, bivši državni sekretar koji je koristio politički pragmatizam u raznim dijelovima svijeta za vrijeme Hladnog rata.

Kada pogledamo šta u suštini danas predstavljaju navedene “non-paper” realpolitike sa pravom možemo reći da su iste retrogradne pa i neofašističke, jer nema nikakve razlike između Hitlerovih planova za aneksiju Sudeta i Austrije i prijedloga iz navodnog “non papera” za pripajanje entiteta RS Srbiji ili nekih kantona Republici Hrvatskoj. Ne treba bježati od upotrebe pojma “neofašistički”, jer smo suočeni sa mračnom ideologijom, historijskim podvalama i patološkim idejama koje čitav region pa i EU mogu odvesti u ponor moralne i ljudske katastrofe, i zbog toga moramo stvari nazivati pravim imenom. To je posebno važno zbog Evropske unije i proevropskih političara koji su svjesni šta je fašizam donio Evropi i kakvo je zlo predstavljao i predstavlja danas, pa kada koristimo taj pojam direktno utičemo i na svijest u Briselu da se ozbiljno pozabave ovim tendencijama.

U tom smislu, se može reći i da je svojevrsno razočarenje i saznanje da je predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel znao za Janšin non-paper i da je isti zaprimio, a da isti – nakon što je isti procurio u javnost – nije osudio niti se ogradio od njega, (imamo pravo sumnjati da je non-paper možda Janša uručio i lično Charlesu Michelu, jer su prošle godine imali više direktnih susreta, a bilo je takvih i ove godine na sastancima Evropskog vijeća). To nije poruka razumijevanja ove problematike, već naprotiv otvara se prostor za nove non-papere i još radikalnije ideje, a mi uporno ponavljamo i ponavljat ćemo da je to “zlo koje se ne smije razvijati dalje”. Zbog toga sa pravom možemo poslati porukudužnosnicima Evropske unije da se moraju jasno i nedvosmisleno ograditi od ovakvih planova i ideja koje rušesame temelje Evropske unije, jer i EU počiva na principu nepovredivosti granica i na principima poštovanja međunarodnog prava. Posebno je važno da EU shvati da ako u korijenu ne budu ovakve ideje “sasječene” sutra neće biti non-paper o Bosni i Hercegovini, već će biti možda non-paper o Kataloniji, non-paper o Valoniji ili nekoj drugoj regiji u okviru bilo koje evropske države. Postavlja se pitanje kako bi EU reagovala na takve non-papere. Vjerovatno bi reakcija bilabrza, oštra i u skladu sa međunarodnim pravnim normama -kakva treba da bude, ali nije jasno zašto se na isti način – brzo, jasno i nedvosmisleno ne reaguje i na non-paper o raspadu BiH.

Ovo su ozbiljna pitanja koja moraju biti adresirana direktno u Brisel. Evropska unija je već jednom reagovala u slučaju Katalonije a nedavno je sankcionirala Mađarsku zbog kršenja člana 5. Ugovora o funkcioniranju Evropske unije (zbog kršenja ljudskih prava), pa se postavlja pitanje zašto EU ne sankcionira Janeza Janšu i Vladu Slovenije koju on predstavlja, zbog ovakvih dokumenata, kada su isti direktno kršenje međunarodnog prava i temelja i principa na kojima počiva EU. Različiti kriteriji nisu dobra poruka za očuvanje ijačanje ugleda koji ima EU među građanima BiH, koji vjeruju u proklamovana evropska načela jednakosti i solidarnosti. Evropska unija mora biti svjesna da trenutno u Bosni i Hercegovini postoji izrazito proevropsko opredjeljenje, u procentu od oko 75% prema zadnjim istraživanjima javnog mnijenja, ali da ni to nije trajna stvar, već da sa ovakvim ispadima pojedinih zemalja članica EU može da poraste euroskepticizam u BiH, što bi bilo katastrofalno za našu evropsku budućnost. To je nešto što niko ne želi da se desi i zbog toga treba prestati sa praksom pisanja i distribuiranja raznih non-papera ili bilo kojeg drugog dokumenta koji se tičebudućnosti BiH, a bez konsultacija sa predstavnicima vlasti u BiH.

U tom smislu, opravdana kritika ide i Republici Hrvatskoj, čiji je non-paper dosta blaži, ali poenta je ista – odbacujemo pisanje bilo kakvih dokumenata o BiH bez znanjai saglasnosti nadležnih institucija BiH. Ono što zabrinjava je da je hrvatski non-paper dobio snažnu podršku i drugih zemalja EU kao što su: Slovenija, Mađarska, Bugarska, Grčka i Kipar, a da isti ne uvažava ustavnu strukturu BiH. Naime, tamo se navodi da “ključne reforme, uključujući reformu izbornog zakona trebaju biti usvojene bez daljnjih odgađanja prije općih izbora 2022. godine”. Nije sporno da se razgovara o reformi izbornog zakonodavstva, to nam je i jedan od 14 prioriteta (imamo tu tehničke aspekte i Sejdić i Finci presudu između ostalog), ali je sporno da šest zemalja članica EU traže da se pitanje Izbornog zakona BiH riješi bez prethodne izmjene Ustava BiH koji je izrazito diskriminatoran, tako da de facto možemo kazati da na ovaj način spomenute države, svjesno ili nesvjesno, narušavaju suverenitet nezavisne i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine direktno se miješajući u unutrašnja pitanja BiH, pokušavajući da nametnu i formu i dinamiku zakonskih i ustavnih rješenja u BiH, pri čemu se pokušava zaštititi I trajno konzervirati dejtonski ustav, a usvojiti rješenja u izbornom zakonu koja odstupaju od prakse evropskih država.

Nepromjenljivost Djetonskog sporazuma, na kojoj insistiraju upravo oni koja ga seletivno a ne integralno primjenjuju, je floskula kojom se nastoji zadržati etnički i entitetski princip u procesu konstituiranja vlasti, minimizirati politički subjektivitet građana, onemogućiti povećanje nivoa nadležnosti i funkcionalnosti državnih institucija i brojnim institucionalnim I političkim blokadama usporiti put evropskih i NATO integracija BiH.

Suprotno od ovakvih antibosanskih tendencija, evropske integracije u suštini zahtijevaju od zemlje kandidata za članstvo, potpunu funkcionalnost I spremnost države da preuzme I implementira pravnu praksu, normative I standardeEU, što će u slučaju BiH značiti plansku, postupnu ali temeljitu izmjenu dejtonskih ustavnih rješenja.

Vjerovatno u budućnosti nećemo moći spriječiti pisanje novih “non-papera”, ali ono što možemo jeste uticati na institucije EU da takve dokumente ne prihvataju kao relevantne, odnosno da iste ne uzimaju u razmatranje i da obeshrabruju autore takvih dokumenata da uopšte čine takve stvari.

II – STABILNOST SUVERENIH DRŽAVA

Načelo nepovredivosti postojećih granica država, kao jedna od osnova međunarodnog mira i sigurnosti u svijetu, potvrđeno je u članu 62. stav (2) Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. godine. Ovim članom isključuje se pozivanje neke stranke ugovornice tj. države na bitnu promjenu okolnosti kao na uzrok prestanka ili suspenzije ugovora “ako se ugovorom ustanovljuje granica”. Nadalje, član 2. stav (4) Povelje UN-a, propisuje jedno od osnovnih pravila međunarodnog prava koje je imperativna međunarodna norma (ius cogens), koje “zabranjuje svaku prijetnju silom ili upotrebu sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti bilo koje države”. Naravno, to ne znači da promjena granica u međunarodnom pravu nije moguća. Promjena granica je moguća, i to jasno kaže i sudska praksa Međunarodnog suda pravde, ali samo ako dvije države postignu zajednički sporazum o tome. Ako ne postoji takav sporazum, onda “jedanput ugovorena granica ostaje, jer bi svaki drugi pristup lišio učinka osnovno načelo međunarodnog prava, a to je stabilnost granica”. Dakle, međunarodno pravo apsolutno stoji na načelu nepovredivosti postojećih granica i to ne samo u teorijskom smislu, već i u praktičnom, jer je do sada bilo više slučajeva pred Međunarodnim sudom u kojima je Međunarodni sud presudio da je ovo načelo vrhovno načelo međunarodnog prava i da se može derogirati ili mijenjati samo uzajamnim sporazumom(primjer spor između Libije i Čada iz 1994. godine). To u slučaju Bosne i Hercegovine znači da su dejtonske, odnosno historijske granice BiH nepromjenjive i da je entitet RS sastavni dio Bosne i Hercegovine u međunarodno priznatim granicama.

Načelo nepovredivosti postojećih granica država je kao što smo kazali, vrhovno načelo međunarodnog prava, koje je pravno iznad prava na samooprodjeljenje na koje se pozivaju često politički akteri iz RS-a. Tu se prije svega misli na imperativnu zabranu narušavanja teritorijalnog integriteta postojećih država te ugrožavanja međunarodnog mira i stabilnosti, što je proklamovano još u Povelji Ujedinjenih naroda. Dakle, odredbe međunarodnog prava proklamuju načelo nepovredivosti granica i zabranu prijetnje silom ili upotrebe sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti bilo koje države članice UN-a. U tzv. sukobu između ove dvije norme, jasno je da je Povelja Ujedinjenih nacija iznad Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Prosto pravno objašnjeno možemo kazati da je Povelja UN-a “Ustav planete”, a da je Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima samo jedan od “zakona planete”. A još na prvoj godini Pravnog fakulteta uči se da je Ustav najviši pravni akt svake zemlje i da je iznad svih zakona tj. zakoni moraju biti u skladu sa Ustavom.

Nažalost, u 20. stoljeću, pa i danas, je prisutna zloupotreba prava na samoopredjeljenje, što direktno ugrožava međunarodni mir i stabilnost. Kada govorimo o Bosni i Hercegovini, treba naglasiti da u pravnom smislu tj. ciljnom i logičkom tumačenju Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima ne govori o “samoopredjeljenju naroda”, već o “samoopredjeljenju nacija”, jer ako bi svaki narod u okviru svake države svijeta imao pravo na samoopredjeljenje to znači da bi npr. iz Kameruna nastalo 150 novih država ili iz Nigerije 250 novih država, jer tamo živi otprilike toliko naroda koji pričaju različite dijalekte i jezike. Ista stvar je sa nacionalnim manjinama, da li npr. ukrajinska nacionalna manjina u okolini Prnjavora u BiH ima pravo da formira svoju nacionalnu državu ili bošnjačka nacionalna manjina u Srbiji, Crnoj Gori ili u Sjevernoj Makedoniji. Naravno da nema, niti može imati. Zbog toga je Međunarodni sud zauzeo pravno stajalište da nacije, a ne narodi imaju pravo na samoopredjeljenje (razlika između nacije i naroda je to što nacija ustvari predstavlja zajednički identitet koji se oslanja na jedan administrativno zatvoren teritorij odnosno čitavu državu, dok narod predstavlja svaku grupu ljudi koju karakterišu vlastito ime, religija, zajednička kultura i tradicija i slično).

U slučaju Bosne i Hercegovine konstitutivni tj. ustavni narodi nemaju pravo na samoopredjeljenje u smislu Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, već to pripada samo jedinstvenoj bosanskoj naciji. Tačno je da nažalost, u ovome trenutku bosanski Srbi i bosanski Hrvati odbijaju bosanski identitet, ali isto tako je tačno da bez saglasnosti Bošnjaka, odnosno svih Bosanaca i Hercegovaca ne mogu konzumirati pravo na samoopredjeljenje. Krug nezavisnih intelektualaca 99 je u svojim “Stavovima o građanskom konceptu demokratske države BiH”, precizno “odbacio ideologiju i tumačenje zaštite kolektivnih prava kao prava separatnih “nacija”, jer se pojam nacije odnosi jedino i isključivo na političku zajednicu slobodnih građana države, a koji u svome temelju uvijek podrazumijeva pripadnost vlastitoj državi”. To je tvrdnja koja direktno ide u prilog ovoj tezi da bez saglasnosti države Bosne i Hercegovine nema bilo kakve secesije jednog od njenih administrativih dijelova, u ovom slučaju entiteta RS.

Badinterova komisija (Robert Badinter je tadašnji predsjednik Ustavnog suda Francuske angažovan od strane Evropske zajednice za davanje stručnih mišljenja po pitanju disolucije SFRJ) je povodom očiglednog nadolazećeg raspada SFRJ dala poznato mišljenje, zasnovano na međunarodnom pravu i tadašnjem članu 5. Ustava SFRJ koje kaže da se “granice republika ne mogu mijenjati bez dogovora”. Kasnije je ispregovaran i stupio na snagu Dejtonski mirovni sporazum u BiH, koji je u Ustavu BiH tj. Aneksu IV dao supremaciju Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i osnovnim slobodama nad svim zakonima u BiH. Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama nigdje ne spominje pravo na samoopredjeljenje i to dovoljno govori o namjerama ustavotvorca. Konačno, mišljenje Badintera kada bi stavili u današnju perspektivu opet bi značilo isto – granice Bosne i Hercegovine ne mogu se mijenjati bez dogovora. To znači de facto i de iure da su najave Milorada Dodika o referendumu o otcjepljenju ne samo neustavne i protivne međunarodnom pravu, već su podložne krivičnoj odgovornosti prema članu 156. i 157. Krivičnog zakona BiH, jer svako takvo postupanje znači rušenje ustavnog poretka suverene i međunarodno priznate zemlje. Dovoljno je citirati član 157. Krivičnog zakona BiH koji kaže: “Ko upotrebom sile ili prijetnjom upotrebe sile pokuša da otcijepi dio teritorije Bosne i Hercegovine ili da dio njene teritorije pripoji drugoj državi, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od najmanje pet godina”. Zbog toga je potrebno da svaki put na ovakve najave, jer je ispunjen uvjet “prijetnje upšotrebe sile” reaguje i Tužilaštvo BiH.

U kontekstu priče o pravu na samoopredjeljenje možemo kazati i to da ne postoji niti jedan uspješan i međunarodno priznat pokušaj nekog naroda da konzumira pravo na samoopredjeljenje I otcjepljenje od međunarodno priznate države koja posjeduje suverenitet, teritorijalni integritet I međunarodnopravni subjektivitet.

Treba samo pogledati sljedeće neuspješne primjere samoopredjeljenja (treba napomenuti da su ovo zemlje koje su nakon samoopredjeljenja postale tzv. treći svijet, izoliran i nepriznat od međunarodne zajednice, bez bilo kakvog uticaja na globalne privredne i političke tokove): Republika Artsakh (bivši Nagorno-Karabakh, nepriznata regija sa armenskim stanovništvom, koja se otcijepila od Azerbejdžana, nedavno smo vidjeli kako je završio povratak dijela teritorija od strane azerbejdžanske vojske), Republika Azawad (otcijepila se od države Mali u Africi, na ivici siromaštva, stalno predmet terorističkih napada), Republika Biafra (otcijepila se od Nigerije, jedna od najsiromašnijih regija svijeta, hiljade ljudi svakodnevno umiru od gladi), Republike Donetsk i Lugansk (otcijepile se od Ukrajine, rat i dalje traje, nepoznato je kako će završiti ova priča, ali samim činom otcjepljenja ove regije su izgubile preko 10% ranijeg GDP-a), Južna Osetija i Abhazija (otcijepile se od Gruzije uz podršku Rusije, nepriznate regije sa jako malo ruskog stanovništva koje uopšte želi da živi na ovim teritorijama).

To je poruka koju treba jasno i nedvosmisleno poslati i entitetu RS, jer umjesto željenog pripajanja Srbiji može doći samo do nestanka RS-a, entiteta koji i postoji samo kao administrativna jedinica u sastavu Bosne i Hercegovine. Dejton je tu vrlo jasan, jer ne govori da je Bosna i Hercegovina “državna zajednica dva entiteta”, već naprotiv da Bosna i Hercegovina nastavlja kontinuitet postojanja ranije Republike Bosne i Hercegovine, čime je ustvari ustavno potvrđena hiljadugodišnja tradicija i kontinuitet teritorije Bosne i Hercegovine.

Narativ o “konstitutivnosti naroda” i povezanosti bosanskih Srba i bosanskih Hrvata sa narodima u susjednim državama, stvara podlogu za izgradnju tkz nacijskog hegemonijuma ili npr. nove složenice “srpski svet” što je nova sintagma za projekat Velike Srbije toga prevaziđenog i anticivilizacijskog koncepta koji još uvijek živi u glavama rigidnih nacionalista ali istovremeno, služi kao podloga za direktno uplitanje susjednih država u unutrašnje stvari BiH.

Zbog svega navedenog pogrešno je koristiti termin “konstitutivni narodi”, što je nažalost od samog početka ušlo u pravni i politički diskurs, već treba koristiti termin “ustavni” ili “konstituentni” narodi I građani. Semantička razlika je očigledna. Kada kažemo konstitutivni to implicira da su tri naroda u BiH unijeli svoj suverenitet i stvorili Bosnu i Hercegovinu. To je sa historijskog i pravnog aspekta potpuno pogrešno i netačno. Sa druge strane pojam ustavni ili konstituentni znači “biti dio nečega, biti dio cjeline”, što je u historijsko-pravnom smislu u BiH potpuno ispravan termin. Entiteti su dio cjeline koja se zove Bosna i Hercegovina i oni su njen sastavni dio, a ne kako to neki političari iz unitarnog entiteta RS-a kažu da su entiteti odlučili “sastaviti Bosnu i Hercegovinu”. Ovo su vrlo ozbiljne pravno-semantičke stvari i trebalo bi poslati poruku svim intelektualcima i kompletnoj javnosti da se prestane sa korištenjem pojma “konstitutivni narodi” i da se počnu koristiti tačni nazivi ustavni ili konstituentni narodi. Ili, neka se konačno javnosti predoči orginalni document Dejtonskog sporayuma na engleskom jeziku, pa će svima biti jasno šta znače pomenuti pojmovi.

Osim toga, postoji jasna razlika između nacionalnog i etničkog. Nacija je zajednica ravnopravnih građana međunarodno priznate države bez obzira na njihove etničke, vjerske ili političke različitosti, što znači da postoji bosanska nacija i da je bosanac nacionalna oznaka za sve građane BIH. Dakle, BiH je država-nacija a ne državna zajednica tri nacije, i kao takva je prepoznata i priznata je u međunarodnim odnosima bez obzira na kontinuirane atake bosnofoba koji joj pokušavaju poništiti državni suverenitet I međunarodnopravni subjektivitet, jer svi smo van granica BiH samo bosanci i hercegovci, predstavnici institucija bih, a ne Bošnjaci, bosanski Srbi ili bosanski Hrvati.

Međutim, pomenuta semantika ne mijenja pravne i historijske činjenice, a to je da Bosna i Hercegovina ima svoj pravni kontinuitet i hiljadugodišnju tradiciju, da entiteti postoje samo kao trenutno administrativno uređenje BiH, koje u skladu sa unutrašnjim dogovorom može biti promijenjeno. Bosna i Hercegovina je trajna činjenica, a entiteti su privremenog karaktera (pri čemu niko ne spori da u multietničkim državama treba postojati dogovor i konsenzus svih naroda koji žive u određenoj zemlji, ali prva pretpostavka za pomirenje je utvrđivanje činjenica o planerima i izvršiocima zločina u protekloj agresiji na međunarodno proznatu BiH – drugi korak je priznavanje krivice i prihvatanje odgovornosti – a krivica je uvijek individualna – da bi se moglo raditi na pomirenju, povjerenju i izgradmji zajedničke budućnosti koja bi se temeljila na istinskoj koegzistenciji I međusobnoj toleranciji. U tom smislu pozitivno ocjenjujemo najavu mogućeg Zakona Visokog predstavnika u BiH kojim bi se zabranilo minimiziranje, poricanje ili negiranje zločina genocida).

Potrebno je naravno, naglasiti,- imajući u vidu permanentne manipulacije i neistine o BiH kao unitarnoj državi, da historija BiH pokazuje da bilo kakav oblik unitarnosti nije emanentan BiH i zbog toga je uvijek bila decentralizovana, ali isto tako mora biti jasno da je neptihvatljiva I neodrživa njena administrativno-politička podjela na jednonacionalne teritorije i zbog toga se nikada se ne smije pristati na unutrašnju administrativno-politička organizacija baziranu na etničkoj pripadnosti.

Dakle, iz svega kazanog može se zaključiti da međunarodni poredak trenutno počiva na principu stabilnosti suverenih država. Svi secesionistički pokušaji ili pokušaji ostvarivanja tzv. prava na samoopredjeljenje u međunarodnom diskursu označeni su kao “suprotni međunarodnom pravu koje garantuje suverenost i teritorijalni integritet svih priznatih članica UN-a”. Međutim, ovu tvrdnju ne treba uzeti kao nepromjenjivu kategoriju. Stalni su pokušaji raznih političara kako na globalnom, tako i na lokalnom planu da naruše ravnotežu u međunarodnim odnosima i da u pojedinim dijelovima svijeta izazovu određenu nestabilnost. Kroz stvaranje haosa mnoge države ostvaruju svoje političke interese, pa tako je i Bosna i Hercegovina opet “igračka u rukama velikih sila” i moramo toga biti svjesni.

Međunarodna zajednica je mogla i može dosta naučiti iz ranijeg historijskog iskustva kada smo imali pojavu fašizma u 20-tim i 30-tim godinama prošlog stoljeća. Na početku je uistinu bilo Main Kampf ili non paper toga vremena i to tada niko nije ozbiljno shvatao. Nakon toga, Adolf Hitler 1933. godine dolazi na vlast koristeći populističke metode i tada ga niko nije ozbiljno shvatao. Naprotiv, njegov izbor za kancelara bio je pozdravljen od strane mnogih zapadnih zemalja. Nakon toga slijedi radikalni antisemitizam, označavanje i protjerivanje jevreja, što opet niko ozbiljno nije shvatio. Tekaneksijom Austrije i napada na Poljsku 1939. godine dolazi do međunarodne reakcije, ali i tada je bilo kasno, jer je Njemačka već bila spremna za masovne zločine i holokaust koji je kasnije počinjen. To je primjer kako jedna ideologija od obične riječi na početku može za samo 10 godina dovesti do holokausta, kao najtežeg zločina u međunarodnom pravu i do smrti desetina miliona nedužnih ljudi u svijetu.

Danas imamo iste tendencije oličene u radikalnimdesničarskim i islamofobnim političarima u Evropi i njihov izbor ne možemo pozdravljati i govoriti da je to demokratija, naprotiv, to je zloupotreba demokratije, jer narod biva izmanipuliran metodama koje koriste takvi populisti. Zbog toga, globalna zajednica ne smije ponoviti greške iz prošlosti i pustiti da takva retorika raste, jer ako takvi političari sa riječipređu na djelo, a što je vrlo izvjesno da će se desiti, imat ćemo najveći sukob u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Zbog toga pozivamo intelektualnu zajednicu i političke probosanske snage u BiH da na svaki “non-paper” ili “paper” reaguju oštro, jer nas je historijsko iskustvo naučilo da ignorisanje takvih pojava može dovesti do patnje za cijelo čovječanstvo. Bošnjaci vrlo dobro znaju šta znači I do čega može dovestijedan “non-paper”, kao što je to bio Memorandum SANU-a iz 1986. godine. Tada je taj Memorandum u javnosti SFRJ predstavljen kao “neobavezujući akademski tekst”, da bi se kasnije pokazao kao inspiracija za masovne zločine, protjerivanja, etničko čišćenje i genocid u Bosni i Hercegovini. To je nešto što Bosanci, a mogu, ako je potrebno, posebno izdvojiti Bošnjaci nikada više neće dozvoliti i ko god minimizira ovakve dokumente koji cirkuliraju u EU ili bilo gdje drugo, ustvari otvara put ka retrogradnim i anticivilizacijskim snagama u BiH.

Adekvatan citat na kraju ovog izlaganja koji dosta toga objašnjava je izjava Hanne Arendt izrečena u njenoj knjizi “Eichamn u Jerusalemu”, gdje govori o banalnosti zla i kaže: “Velika zla u historiji nisu počinili fanatici i sociopate, već obični ljudi koji su prihvatili tumačenje države da su to normalne akcije”. Zbog toga je jako važno ko vodi državu i ko donosi ključne političke odluke. Ne treba zaboraviti da je Janez Janša u Sloveniji na posljednjim parlamentarnim izborima osvojio značajan broj (225.000) glasova, te da u skoro svim zemljama članicama EU radikalna desnica raste, dok snage umjerenog centra i ljevice čini se još uvijek nisu svjesne opasnosti koja dolazi po EU u slučaju da vlast preuzmu profašističke, islamofobne i radikalne snage.

Krug 99 (18. april 2021. godine u 11:00 sati)