Dominantna etnička politika je bez vizija budućnosti

U 2024. godini Bosna i Hercegovina ostala je bez Esada Zgodića, Enesa Duraković, Dževada Jahića, Omera Nakičevića, Momčila Mome Dragičevića, Abdulaha Sidrana, Kemala Čustovića, Harisa Burine, Mirsada Bećirbašića, Alme Suljević, Snježane Mulić-Softić, Ivana Markešića iz Rame, Milutina Stojčevića, Žarka Papića, Envera Mandžića iz Tuzle, Nijaza Alispahića, Dževada Šabanagića, Ifeta Filipovića, Gorana Simića, Slave Kukića, Huseina Oručevića, Slavka Pervana (koreografa), Mustafe Muse Borovića, Ismeta ef. Spahića i brojnih drugih. Možemo slobodno reći da je otišla jedan cijela generacija bosanskohercegovačkih ljudi.

U protekloj godini je nastavljena koordinirana i sinhronizirana antibosanska djelatnost sh projekta na svim razinama društveno-političkog sistema. Srbija smatra da je totalno ovladala entitetom “Rs”, a sada Hrvatska uz pomoć internacionalne birokratije i demokršćanske politike pokušava ovladati entitetom “FBiH”. Na taj način Bosna bi se stavila pod kontrolu susjednih država i bila bi zaustavljena u daljnjem državnom razvoju.

Niko više ne postavlja pitanje o hidro-potencijalu na Drini koji koristi Srbija. Jedan od ratnih ciljeva Srbije bila je rijeka Drina i hidroelektrane koje su na njoj napravljene. Danas se čini da su ti srbijanski ciljevi ostvareni! Niko više ne govori ni o Buškom jezeru kod Duvna koje koristi susjedna Hrvatska. Odjednom je utihla priča o državnoj imovini. Politička djelatnost je svedena na ostvarenje ciljeva Čovića i Dodika – kao da ne postoje bosanski državni interesi. Bosna i Hercegovina u trgovinskoj razmjeni sa susjednim državama, Srbijom i Hrvatskom, pokriva samo polovinu uvoza svojim izvozom i sasvim je jasna ekonomska tendencija potčinjavanja. Političari vladaju tako što se zadužuju i odvlače državu u dužničko ropstvo, a to je onda put da multinacionalne kompanije preuzmu bosanske resurse i totalno ih kontroliraju.

Institucije države su zaleđene, država je zaustavljena i ne može se razvijati na planu unutarnje konsolidacije i vanjske integracije u evropski pravno-politički poredak. Strateški cilj Srbije i Hrvatske je da se Bosna i Hercegovina predstavi kao nefunkcionalna. Institucije se obezglavljuju (KCUS, NUB, UNSA) ili se obezvrjeđuju i pokušavaju ugasiti (Zemaljski muzej, ANUBiH i dr.). Planski osmišljeno, država se napada preko rušenja institucija i koruptivnih djelovanja organiziranih antibosanskih snaga. Na bitne funkcije sistema postavljaju se nestručni, nesposobni, neobrazovani i nedorasli diletanti iz arsenala stranačkog jednoumlja. I svi misle da imaju bolji tenor od Luciana Pavarottia. Istovremeno se odvija ciljano onemogućavanje moralnih i stručnih ljudi da nešto naprave. Pritom, akademska zajednica se ne buni i zadovoljno šuti! Politički sistem je u rukama suspektnih političkih grupacija koje su povezane s raznim drugim sumnjivim organizacijama i poslovima. Vlast se poima kao sredstvo za pljačku i prisvajanje sredstava koja se legalno ne mogu zaraditi i steći.

Pred očima javnosti u kojoj živimo događa se etnička getoizacija Bošnjaka, Hrvats i Srba na uskom prostoru Bosne, a to je opasna politika izolacionizma; u toku je cancel culture, pauperizacija i rastući analfabetizam stanovništva; isto tako, nastavlja se proces migracija i demografska regresija, samoubilački se odvija svođenje nacionalnosti na etničko-religijsku grupu, odbacuje se racionalnost Moderne i usiljeno natura primordijalnost, primitivizam i predpolitički barbarski mentalitet. Agresivnost velikosrpskog i velikohrvatskog hegemonijskog nacionalizma nepojmljiva je bosanskom političkom subjektu još uronjenom u prazninu jugonostalgije koja je veliki lonac za kuhanje bosanskog mozga. Zovko Željana traži da im premijer Hrvatske isporuči predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Ličnost koja je zasjenila sve fašiste, konsocijacijske sveštenike, etnokrate, patokrate, religijske fundamentaliste, ciničke birokrate, egocentričke manijake tzv. “legitimnog predstavljanja” – bio je Slaven Kovačević. Boreći se za prava svih građana BiH pokazao je pravac izlaska iz mraka, ali i otkrio je brojne “zovkiće” i slične čuvare aparthejda i diskriminacije. Na slučaju Kovačević se vidjelo da politika ili većina političara u BiH nije svjesna povijesnog trenutka.

Dominantna etnička politika je bez vizija budućnosti i pod kontrolom realpolitike antibosanskih snaga. Pritom, dogma o realnosti je najopasniji politički mit koji vlada nad nama: realnost kao nešto vječno dato što se ne može promijeniti. U društvenu realnost je instaliran strah i opasnost od rata. Tako je ljudska egzistencija svedena na strepnju i neprestano iščekivanje novog užasa i stradanja. Život pod prijetnjom ne može stvoriti kvalitetne forme koje bi osiguravale napredak i razvoj državnog sistema.

Građanima se nameće etnokratija, konsocijacija i populistički nacionalizam. Naš je bosanski cilj borba protiv izopačenja demokratije u političkom sistemu. Umjesto demokratije u Bosni se nameće plemenska podjela na svim razinama sistema. U tome glavnu riječ vode političari i sveštenici sa svojim anahronim stavovima. Građani se drže u neznanju i nerazvijenosti jer je s takvima lakše upravljati i manipulirati. Zato se sistemi obrazovanja i kulturni sadržaji smatraju bespotrebnim i daju se pojedincima koji decenijama srozavaju svaku formu obrazovanosti i znanstveno-istraživačke djelatnosti. Građani mrze establishment, ne podnose decenijske političare, odbijaju da glasaju i učestvuju na izborima, a to onda otvara prolaz raznim kriminalnim grupama i polupismenim diletantima da osvoje vlast i institucije sistema. Zato se politika preselila u medije i vodi se preko medija kao medijska politika. Skandalozne izjave političara zauzimaju glavno mjesto u medijskim izvješćima o dnevnim događajima. Javnost se lijepi za prostačke eskapade političara desnice, narcisoidnih i neodgovornih, a posebno prezire intelektualnu superiornost i moralno držanje pojedinaca koji razotkrivaju sadržaje takvih politika i partija.

Uz očiglednu krizu liberalne demokratije i otvorenog nepovjerenja građana u politiku i političke partije na scenu stupaju spekulanti, prevaranti, lokalni milioneri, bogati igrači, psihopate, egomanijaci, neznalice i svi oni lažnim obećanjima privlače izigrane građane. Socijal-demokrati, laburisti i socijalisti su izigrali radničku klasu i potpuno je zanemarili tokom 20. stoljeća. Izigrana su obećanja o jednakosti, pravdi, slobodi građana. Zato je u 21. stoljeću došlo do devalvacije tih partija, pasokifikacije socijaldemokratije i uopće ljevičarskog duha u Bosni. Umjesto liberalne demokratije nastupa populistički i ksenofobni nacijski diskurs, dušebrižnici naroda, čuvari vječne “narodne duše”, kombinacija sveštenika i pseudo-političara. Opasni političari pojavljuju se kao spasioci naroda i oni stoje iznad parlamenata, institucija, tijela političkih partija, u zoni nedodirljivosti. Na scenu povijesti ponovo stupaju opasne desničarske ideologije i pokazuju svoju manipulacijsku nadmoć nad beskrvnom ljevičarskom ideologijom utonulom u korupciju. Desničari otvoreno poručuju i javno upozoravaju da ne žele civilno društvo ravnopravnih građana nad kojima vlada pravo. Zato im ne smeta narasli ekološki problem neuslovne, oštećene životne sredine i zagađenosti koja odnosi ljudske živote. Političari bez psihijatrijskog nadzora i ne pomišljaju da pitanja ekološke krize svakodnevnog života u Sarajevu moraju posmatrati kao ključna političko-egzistencijalna pitanja.

Najbolnija tačka bosanske političke situacije je besmislena zavađenost političkih partija koje dolaze iz Sarajeva, a istovremeno pokazuju i ispoljavaju neslućenu servilnost prema internacionalnoj globalnoj birokratiji i etničko-religijskim partijama koje sprovode projekte država Srbije i Hrvatske. Tako se HDZ sa svojom nemoralnom antibosanskom agendom i mizernim brojem osvojenih glasova pojavio kao politička organizacija koja određuje ključne političke procese i usmjerava ih na osnovama etničke diskriminacije i aparthejda, konsocijacijske politike, tzv. “legitimnog predstavljanja”, nelogičnog pariteta i zahtjeva za “etničkim izbornim zakonom”. Srbija je, u isto vrijeme, i dalje glavni remetilački faktor na Balkanu i perverzna velikosrpska politika plemena u agoniji.

Na barikadama ili mjestima javnog protesta, danas se pokazuje naša odgovornost za Bosnu. Naš ideal demokratije i civilnog društva vrhuni u stavu Bosna je bosanska – to znači: država njezinih građana! Ova lozinka podrazumijeva epohalnu obnovu bosanstva, pluralnog društva, poštovanja čovjeka, demokratskog duha, parlamentarizma, evropejstva i znanstveno-tehničkog optimizma spram mračnjaka, fašista / nacista, religijskih fundamentalista i etnicističke patokratije.

Press Kruga 99, 6. januar 2025.

prof. dr. Senadin Lavić