(De)sekularizacija vjere – da li je Odluka donesena prekasno?

Vjeronauka u osnovnim i srednjim školama na području Kantona Sarajevo nije bila ni obavezni ni izborni predmet. Obavezni predmeti su neizostavni u okviru datog nastavnog plana i programa. Kod izbornih predmeta podrazumijeva se mogućnost odabira između više ponuđenih alternativa, pri čemu odabrani predmet iz ponuđene grupe činom njegovog izbora – postaje obavezni. S obzirom na to da predmet Vjeronauka nema alternativne predmete, pri čemu ga učenici mogu, ali i ne moraju uopšte izabrati, radi se zapravo o fakultativnom predmetu. Predmeti koji se označavaju kao fakultativni najčešće se ne ocjenjuju uopšte i ne unose u đačke knjižice, odnosno indekse, ako je u pitanju visoko obrazovanje. Stoga je zahtjev da se predmet Vjeronauka “…tretira kao i ostali obavezni predmeti”, s formalne tačke gledišta nemoguće ispuniti.

UTICAJ NA PROSJEK OCJENA

Ukidanje prijemnih ispita na nekim fakultetima na Univerzitetu u Sarajevu (naprimjer Filozofski fakultet, Pravni fakultet), dovodi prosjek ocjena u poziciju dominantnog faktora prilikom upisa na fakultete. Izvjesno je da će se uticaj prosjeka ocjena ostvarenog u srednjoj školi prilikom rangiranja učenika pri upisu na fakultete pojavljivati već na drugoj decimali. U takvoj situaciji, razlika u prosjeku ocjena koja je uzrokovana uključivanjem ocjene iz fakultativnog predmeta (koji može i smanjiti i povećati prosječnu ocjenu), stavlja učenike u nejednaku poziciju. Cilj odluke koju je donijelo nadležno ministarstvo je upravo eliminacija ove nejednakosti. Predmet Vjeronauka, dakle, nije ukinut, niti sistem njegovog ocjenjivanja. Međutim, tumačenja ove odluke na uzavrelim portalima idu od stava da ministar uvodi ateizam, pa sve do predviđanja da je odlukom zapravo nanijetio ukinuti islam u Bosni i Hercegovni.

ŠTA SE UČI NA PREDMETU VJERONAUKA?

Da li se učenici podučavaju kako vjerovati ili je u pitanju nauka o vjeri / vjerama? Tvrdnja da se donesenom odlukom uvodi ateizam zapravo implicira da je nastava bila fokusirana na podučavanje djece kako vjerovati. A mjesta za takvu vrstu nastave su nadležne vjerske institucije. U slučaju Kantona Sarajevo to su (polu)prazni mejtefi. Ako ih, pak, nema u blizini, onda uže ili šire porodično okruženje. S druge strane, ako se radi o nauci o vjeri, onda bi nastava trebala obuhvatiti sve najvažnije religije. U tom slučaju bi se predmet vjeronauka trebao transformisati u predmet Istorija religija ili slično, a njegov status u nastavnom planu (obavezni, izborni, fakultativni) bi se definisao zavisno od ukupnog opterećenja učenika. Neovisno o statusu predmeta, u ovom slučaju realizacija nastave ne bi podrazumijevala nacionalnu/vjersku podjelu učenika. Potrebno je naglasiti da alternativa predmetu Istorija religija, tj. njegovi parnjaci u izbornoj skupini ne mogu biti predmeti koji izučavaju konkretno samo jednu od vjeronauku, nego predmeti iz oblasti društveno-humanističkih nauka, umjetnosti ili sporta. Argumentacija koja kaže da bi se problem mogao riješiti jednostavnim uvođenjem alternative postojećem predmetu Vjeronauka ne stoji.

MODEL “TRI VJERONAUKE”

Da li su na teritoriji cijele BiH osigurani takvi uslova u osnovnim i srednjim školama koji bi svim učenicima dali jednake šanse da biraju da li hoće ili ne pohađati predmet Vjeronauka? Vjerovatno ne. Ovo bi podrazumijevalo postojanje dovoljnog broja nastavnika, učionica, termina u rasporedu i drugih infrastrukturnih kapaciteta koji bi doveli do situacije da svaki učenik sluša/može slušati „svoju” vjeronauku. Pri tome, valjalo bi osmisliti i neku zanimaciju za one učenike koji neće da pohađaju nikakvu vjeronauku, kao i za preostale ostale. Formalno gledano, ovakva idilična organizacija nastave može izgledati kao preslik ideala bosanskog (su)života. A radi se upravo o njegovoj suprotnosti! Tačnije, ovakav model nastave bi mogao biti katalizator za dovršetak projekta čiji bi se glavni rezultat mogao nazvati “(barem) tri škole pod jednim krovom”. Duboka podjela djece bi na ovaj način počinjala još od predškolskog uzrasta (logična i očekivana intervencija od Ministarstva je trebala zahvatiti prvo ovaj segment odgoja i obrazovanja djece), a dodatno bi se državno-sistemski cementirala narednih 15-ak godina njihovog školovanja. Napredne verzije ovog modela već su prisutne u regiji grada Jajca, gdje se učenicima, za svaki slučaj, ne dozvoljava vožnja do škole u istom autobusu. Svaka vjera svoj prevoz. Naime, u zajedničkom autobusu bi djeca mogla uvidjeti da su ista. Da se smiju istim stvarima. Možda se čak i zagledati jedno u drugo, a to je već područje gdje bi se mogao potegnuti i vitalni nacionalni interes. Kada bi se potpuno implementirao ovaj model, tada bi se i sadržaj u zagradi u prvoj riječi u naslovu ovog teksta mogao izbaciti, dok bi odgovor na pitanje iz naslova bio pozitivan.

DA LI JE PISMO STIGLO PREKASNO?

Odluka da se ocjena iz predmeta Vjeronauka ne računa u ukupan prosjek učenika nije sporna. Mnogo je veća dilema da li je odluka donesena prekasno. Naime, pri nabrajanju šta bi sve trebalo imati od infrastrukture za formalizaciju idealiziranog modela “tri vjeronauke”, zaboravio sam navesti još jedan detalj. Pored dovoljno učionica, nastavnika itd, bilo bi poželjno imati i dovoljno učenika, po mogućnosti svih etničkih pripadnosti. Međutim, broj “drugih i drugačijih” u Sarajevu je takav da nam, kako se čini, uskoro neće trebati “druge dvije” vjeronauke, a malo nakon toga – niti jedna. Neći biti ni ovakvih polemika. Možda bude rasprava o tome šta je sve uticalo da stvari u BiH krenu u pravcu potpunog raspada bh. društva, a jedan od pronađenih razloga može biti sakriven u prve dvije riječi naslova ovog teksta. Zbog žestine diskusija koje su prisutne u svim vrstama medija, svima je promakao jedan od najvažnijih detalja u čitavoj polemici: na odluku se nisu žalili predstavnici bosanskih pravoslavaca! Da li zato što ih nema, odnosno nema njihove djece u sarajevskim osnovnim i srednjim školama, ili su digli ruke od Sarajeva? A možda su stali na stranu ministra?!

Odluka ministra je, stoga, mali, gotovo simboličan korak. Njegova uloga se može shvatiti i kao poziv da i druge sekularne obrazovne institucije, prvenstveno mislim na one u čijim se holovima i učionicama može naći krst/križ, preispitaju da li takva ikonografija čini ravnopravnim sve bh. učenike. Bez obzira koliko ih je u razredu. Praksu “osveštavanja” zgrada vlada i drugih sekularnih objekata i događaja je suvišno i spominjati. Na koncu, “zvanično Sarajevo” je to od kojeg se i očekuje prvi potez. Simbolična odluka (kasnije se uvidjelo da se radi i o hrabroj odluci) donesena u Kantonu Sarajevo bi u budućnosti, dakle, mogla dovesti do uklanjanja zagrada iz naslova ovog teksta, a time i smanjiti neizvjesnost pozitivnog odgovora na pitanje iz naslova.

17.5.2011