Carole Hodge: Britanska politika u Bosanskom ratu i poslije

Glavne svjetske sile i institucije, bilo činjenjem ili propustom, omogućile su genocid u Bosni i Hercegovini između 1992. i 1995. U tome je Velika Britanija, zajedno s Francuskom, najvećim dijelom predvodila internacionalni konsenzus.

Ruska invazija na Ukrajinu uticala je ne samo na internacionalnu politiku na Balkanu, već je dovela u pitanje budući balans svjetskih snaga. Amerika je, zajedno sa Britanijom, predvodila konsenzus u odbrani Ukrajine od ruske agresije.

Obje zemlje su također odmah podržale izborne reforme visokog predstavnika internacionalne zajednice u BiH, koje su omogućile mnogo jaču ulogu etnonacionalističke stranke HDZ u bosanskoj Federaciji.

Britanska politika u suštini ostaje ista kao prije 30 godina, gledajući na Srbiju kao na ključ stabilnosti i bezbjednosti u regionu. Davanje povjerenja lideru Srbije bilo je pogrešno tad, pogrešno je i danas. Čini se da Sjedinjene Države, za razliku od svoje odmjerenije politike tokom rata u Bosni, sada takođe vide Srbiju kao ključnog igrača na Balkanu.

Ali motivacija za podršku izbornim promjenama je različita. U slučaju Bidenove administracije, naglasak je na obuzdavanju eskalacije (eng. containment). Kontinuirani i uporni Dodikovi potezi za odcjepljenje, zajedno sa prijetnjom HDZ-a da će blokirati institucije ukoliko se ne ispune njeni zahtjevi za trećim entitetom, riskirali su imploziju Bosne, i mogući širi požar u regionu. Amerika je zaslužna za donošenje mira u Bosnu, kroz akciju NATO-a koja je omogućila Dejtonski sporazum. Ovo je posebno Bidenovo naslijeđe. Američka politika tokom rata u Bosni pomogla je Hrvatima da promijene odnos snaga, kroz Washingtonski sporazum iz 1994., a potom i operaciju Oluja. Nedavno su se uključili i viši američki stručnjaci za Balkan – Palmer, Hill, Chollet, Escobar i drugi, koji svi imaju jake veze sa Beogradom.

Sadašnji pregovori se vode kao da su između dvije ravnopravne strane, kako u Bosni i Hercegovini tako i na Kosovu. Ali one nisu jednake. S jedne strane, bio je genocid i masovni zločini protiv čovječnosti. A s druge strane, bila je ogromna vojna sila koja je napala internacionalno priznatu državu, lišena sredstava za samoodbranu. To nikada nije priznato, ni od strane agresora, ni od internacionalne zajednice. Tako je bilo tokom dejtonskih pregovora i to važi i danas. Nikada se nije postavljalo pitanje restitucije ili kompenzacije, osim nekoliko teško izvojevanih presuda u Hagu.

Pristup američkih i evropskih izaslanika je duboko ciničan, praćen obećanjima da će biti na evropskom putu i putu ka evroatlantskim institucijama.

G. Schmidt više puta izjavljuje da je njegov glavni posao očuvanje Dejtonskog sporazuma, bez amandmana. Ipak, uprkos postizanju statusa kandidata, Bosni gotovo sigurno neće biti dozvoljeno da uđe u EU u okviru svoje sadašnje, etnički segregirane strukture, jer je to protivno principima na kojima je EU zasnovana. Dakle, očuvanje Dejtonskog sporazuma, bez ustavnih promjena, zapravo sprječava Bosnu da uđe u ove institucije.

Rezultat Schmidtovih promjena je jačanje i srpskih i hrvatskih nacionalističkih pozicija u Bosni. Stranka Milorada Dodika dugi niz godina blisko sarađuje sa liderom HDZ-a Draganom Čovićem. Rezultat ovih promjena je efektivno stavljanje Bosne i Hercegovine u ruke etnonacionalističkih političara, poricatelja genocida, prenositelja govora mržnje i pristalica optuženih ratnih zločinaca. Imamo izraz: puštanje lisice u kokošinjac.

Ovo je također ojačalo utjecaj Rusije u regiji, zbog čega bi zapadne demokratije trebale biti zabrinute. Ruska prijetnja nije shvaćena dovoljno ozbiljno, svakako od Britanije, sve dok nedavni događaji, uključujući trovanja u Salisburyju, nisu isprovocirali Britaniju da odustane od svoje proruske politike koju je uspostavila u bosanskom ratu. Čini se da sada postoji percepcija da bi Srbija mogla da se odvoji od Rusije, ako joj da dovoljno mrkve, i da podrži zapadnu politiku u Ukrajini.

U posljednjih desetak godina, pod predsjednikom Aleksandrom Vučićem, Srbija je imala vojnu i ekonomsku korist, uz pomoć EU, Rusije i Kine, da postane najmoćnija zemlja na Balkanu. Vučić želi da ostane na „evropskom putu“, uživajući u finansijskim pogodnostima, ali da nastavi svoju politiku sjedenja na nekoliko stolica. Ali punopravno članstvo u EU bi značajno ograničilo Vučićev domet. Vučić kontroliše većinu institucija, uključujući veliki dio medija, pravosuđe, pa, čini se, čak i akademsku zajednicu, čovjek koji je u vrijeme genocida u Bosni prijetio da će za svakog ubijenog Srbina biti ubijeno stotinu Muslimana. U vrijeme rata na Kosovu bio je Miloševićev ministar za informisanje. I nije promijenio svoje ciljeve, već samo način na koji ih ostvaruje.

Bosna ima prijatelje u Britaniji. „Remembering Srebrenica“ obilježava se svake godine diljem zemlje, a parlamentarci čitavog političkog spektra zalažu se za teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, naročito Arminka Helić i Alicia Kearns. Dva puta u januaru, Kearns je pitala ministre da li će Britanija blokirati RS da prikuplja novac na Londonskoj berzi jer služi samo za finansiranje secesionističkih planova i ambicija. A dva puta su ministri zaobišli pitanja.

Ukupni ciljevi britanske politike u regiji ostaju nepromijenjeni – da zadrže svoju poziciju unutar Evrope i globalno, što je od Brexita sve teže postići. Stoga je, nedvojbeno, u njenom interesu da ima podijeljenu, a time i manje moćnu EU. Jaka Srbija, kao i devedesetih, smatra se glavnim partnerom u regionu.

I tu nastupa Otvoreni Balkan. Esej britanskog diplomata Roberta Coopera, napisan 2002. godine, predviđao je povratak imperije u Evropu u novom kooperativnom obliku – novi liberalni imperijalizam. Susjedi bi se udružili, jači sa slabijim, da počnu stvarati poredak koji je manje plijen internacionalnom kriminalu i oružju za masovno uništenje, gdje bi neke države smanjivale svoj takozvani suverenitet. Ali to je značilo usvajanje dvostrukih standarda. Scenario koji je predvidio Cooper, koji i dalje ima poziciju u Evropskom savjetu, nije u potpunosti napušten.

Izmjene granica predložene non-paperom koji se pojavio prije dvije godine, a navodno potiče iz Slovenije, zapravo je već iznio bivši britanski diplomata, sada na Cambridge Univerzitetu, Timothy Less, u članku u Foreign Affairs 2016. godine – ideja je bila da bi Srbija, Hrvatska i Albanija trebale biti vodeće sile u regionu sa smanjenom i slabijom Bosnom i Hercegovinom, Makedonijom i Kosovom, te Crnom Gorom apsorbovanom u Srbiju. Pod Trumpovom administracijom ideja se činila izvodljivom. Ali kada je Biden došao na vlast, obećao je da će štititi integritet bosanskih granica. Dakle, bilo je potrebno još jedno rješenje, barem privremeno.

Projekat Otvoreni Balkan, koji potiče iz Beograda, ali je u izvjesnoj mjeri podržan na internacionalnom planu, podrazumijevao bi da Srbija preuzme vodeću ulogu u regionu, uz ustupak Hrvatskoj, drugoj po veličini regionalnoj sili. To bi bilo u skladu s britanskom politikom. Ali to bi imalo štetan efekat, ne samo u regionu, već i drugdje u Evropi, gdje su nacionalističke i populističke vlade i stranke u porastu, ugrožavajući integritet institucija EU.

Carole Hodge, PhD. Uvodničarka na sesiji, 26.3.2023., Author: Britain and the Balkans, Routledge, 2006, 2010., članica Kruga 99