Bosna, građansko društvo i politička kultura demokratije

Senadin Lavić

Kada govorimo o građanskom društvu onda mislimo o poretku koji je izraz jedne posebne političke kulture. Naravno, ovdje ne mislimo u potpunosti na određenje kulture koje zatičemo u sociologiji i antropologiji kojim se pravi jasna razlika između “kulture” kao djela čovjeka i “prirode” kao životnog prostora u kojem se čovjek razvija u povijesti kao svjesno i racionalno biće. Pojam kulture kojim operiramo u sintagmi “politička kultura” užeg je značenja i podrazumijeva stavove, vrijednosti i vjerovanja koje pojedinci dijele u jednom društvu. Riječ je o izgrađenom sistemu vrednota i uvjerenja koje pojedinci ili jedno društvo dijele kao vlastitu političku svijest.

Poznato klasično djelo u 20. stoljeću The civic society iz 1963. godine, koje su napisali Gabrijel Abraham Almond i Sidney Verba, razmatralo je političku kulturu demokratije u pet zemalja: SAD, Velika Britanija, Italija, Meksiko i Zapadna Njemačka. Njihova rasprava o političkoj kulturi demokratije referira na pojam građanske kulture, na društvene strukture i procese koji je održavaju i pita za najučinkovitiju kompatibilnost između političke kulture i demokratske politike. Almond i Verba razlikovali su tri opća modela političke kulture: participacijski, podanički (vazalski) i parohijalni (pokrajinski, provincijalni).

Politička kultura građanskog demokratskog društva ne pojavljuje se sama od sebe. Ona je rezultat strpljivog i svrhovitog djelovanja političkih grupa i organizacija, obrazovnog sistema i javnog propagiranja ideje građanskog poretka. Da bi u Bosni bio uspostavljen poredak u kojem je građanin vrhovna vrijednost potrebno je u javnosti zastupati ideal građanskog društva, obrazovati mlade generacije i predstavljati građanima da je između porodice i države postavljeno građansko društvo kao zona kolektivnog života pojedinaca. Pritom, država je ono opće, a građansko društvo je ono posebno. Ovo strukturiranje smo naslijedili od njemačkog mislioca G. W. F. Hegela iz 19. stoljeća.

Pojam građanskog društva potiče od izraza societas civilis, što je latinski prevod starijeg grčkog pojma koinōnía politikḗ (ϰοıνωνία πολıτıϰή), kojim se misli na političku zajednicu slobodnih građana. U novom dobu pojam civilnoga društva javlja se s idejom moderne države i igra ključnu ulogu u razumijevanju legitimiteta vlasti. Engleska empiristička filozofija 17. i 18. stoljeća, prije svega John Locke, razvija ideju da treba napustiti koncepciju božanskog legitimiteta vlasti i da pravo vlasti da vlada dolazi iz pristajanja svih građana. Građani pristaju da država radi određene poslove u ime njih. Hegel je naglasio da su porodica i država povezani preko građanskog društva u kojemu je prostor djelovanja građana određen vladavinom zakona i u kojem pojedinci zadovoljavaju svoje raznolike interese.

Za bosansko društvo je od izuzetne važnosti rasprava o političkoj kulturi građanstva, jer tragamo za skupom stavova, vrijednosti i vjerovanja koji mogu da podignu demokratiju na ruševinama komunističke ideologije i socijalističkih društava. To je proces koji traje od 1990-ih godina. Naš bosanski interes je politička kultura demokratije. Plauzibilno je, ustvari, da demokratija treba da oslobodi svijest ljudi od autokratskih, despotskih režima i pokaže im pravo da budu slobodni, odgovorni, dostojanstveni i jednakopravni kao građani. Bosanski i okolni prostori života su iz naslijeđa kolektivističkog poretka “upali” u demokratske sisteme, o kojima nisu imali razvijena znanja niti oblikovanu svijest o demokratiji. U međuvremenu su novonastajući poredak i sistem nadomješteni drugim kolektivističkim sistemom stavova – razornim nacionalizmom koji je sam okrenuo komunistički radnički kolektivizam u narodnjačku mitologiju i ratove, u ono što se često naziva etnonacionalizm.

Trideset godina od uvođenja višestranačja i parlamentarne demokratije tek se shvata da je riječ o procesu i učenju ili navikavanju na pluralno društveno stanje i različite političke stavove i ideje, sazrijevanje u pluralnom društvenom ambijentu u kojem postoje brojna i različita mišljenja, stavovi, uvjerenja i nadanja kod ljudi. Naravno, potrebna nam je jedna cjelovita pluralistička racionalnost.

Građanska demokratska politika uspostavlja se protiv ili naspram etničke politike, etnopolitike, despotizma, autokratije i totalitarnih tendencija u društvu. Ona polazi od političke zajednice slobodnih građana i bitno je vezana s koncepcijom moderne države određene kao nacija! Građansko društvo u demokratiji treba da ozbilji i objektivira participativnu ili sudjelujuću političku kulturu kod građana i državljana jedne nezavisne države. Demokratija pomaže da se razvije svijest o slobodnom sudjelovanju u političkom procesu i predlaganju raznovrsnih zahtjeva kojima bi se unaprijedio sadržaj građanskog društva. Građani moraju postati sudionici politike i donošenja političkih odluka od općeg interesa. Građani reguliraju društvene procese i ograničavaju autokratiju i samovolju pojedinaca u vlasti. Građani su, ustvari, nosioci suvereniteta moderne države!

U Bosni se mora etablirati slobodno kritičko preispitivanje formalnih institucija demokratije i političke participacije građana uopće. U povijesnom političkom naslijeđu bosanskog čovjeka nije razvijena politička kultura demokratije u kojoj bi građani sudjelovali u političkim procesima i sa svojim stavovima i prijedlozima bitno uticali i usmjeravali društvene i državne tokove. Pred bosanskim društvom tek predstoji ozbiljan zadatak razvijanja participacijske političke kulture u kojoj će građani ostvariti svoje centralno mjesto u društvenom sistemu. Oni ne smiju biti predmet kolektivističkih manipulacija i zloupotreba nad kojima vladaju “vođe naroda”.

Svjedočimo raspravi o izbornom zakonu u BiH. Bez obzira što formalni instituti političke participacije, kao što su izbori i parlament, funkcioniraju, oni su postali zakočeni ili se pokušavaju zasnovati na krutim etničkim kriterijima. Postaju izvanvremeni, okoštali i zavodeći tako da više ne prate povijesni fakticitet, dinamiku epohe, promjene društvenih i državnih interesa, procese civilizacije, rađanje nove političke svijesti i zahtjeve interesnih grupacija. Sasvim je izvjesno da fabricirana rasprava oko Izbornog zakona BiH direktno vodi u daljnju etničku podjelu državne teritorije i služi političkoj oligarhiji da se nametne iznad države i vladavine prava. Apsolutno je paradoksalno da razgovori oko Izbornog zakona BiH vode direktno u potkopavanje funkcioniranja države i razvijaju neviđenu etničku diskriminaciju među građanima, jer će neki od građana u tom aparthejdu imati nekoliko puta vrijedniji glas, i onda tu se više ne radi o demokratiji. Cinizam je da iz europske birokratije nastupaju pojedini predstavnici i služe zagrebačkom pokušaju da se ostvari kontrola nad dijelom nezavisne države Bosne i Hercegovine prema uzoru na entitet “rs” kojim dominira susjedna Srbija. Ali, više niko nema prava da zanemaruje interese države BiH i popušta diskriminacijskim modelima reforme Izbornog zakona. Zato treba insistirati na punoj demokratiji i građanskom društvenom modelu kao u državama sa zapadno-evropskog prostora.