BOSANSKI MUSLIMANI U DRUGOM SVIJETSKOM RATU

Kratak osvrt povodom knjige Marka Attile Hoara

BOSANSKI MUSLIMANI U DRUGOM SVIJETSKOM RATU

Piše: Mujo Kafedžić

Gornji naslov je naziv knjige Marka Attile Hoara koju je Oslobođenje feljtoniziralo. U uvodnom dijeli teksta, naglašeno je, da se oslanja na postojeću istoriografiju koja se bavi Titovim partizanima i pitanjem zašto su formirane Republike u YU? I ovaj pisac, kao skoro svi koji se bave ovom tematikom iz nekih razloga, samo njima poznatih, izbjegavaju da govore iskreno o prirodi revolucije koja je u YU izvedena u formi NOR-a. Najblaže rečeno, nepošteni su svi pisci koji ignorantski izbjegavaju ili zaobilaze ulogu KPJ, koja je kao politički faktor osmislila, organizovala i uspješno u saradnji i tijesnom sadejstvu sa saveznicima, pobjedonosno završila Narodno-oslobodilački rat. Smatram da nije nikakva partizanska mitomanija, već notorna istina da je KPJ – na čelu sa Maršalom Titom – ostvarila obećanje da NOB neće biti borba za povratak na stari sistem, već borba za demokratsko uređenje YU kao zemlje ravnopravnih naroda. U NOB-u su uključeni svi narodi YU. NOV je bila jedina vojska koja je prihvatala sve građane, i oslobodila zemlju od okupatora i domaćih izdajnika, kao i njihovih sluga. Pobjeda je donijela obećanu demokratiju i srušila monarhiju. Muslimani su toj borbi, svojim aktivnim učešćem dali vrlo značajan doprinos.

Po okupaciji YU, okupator ju je podijelio na tzv. okupacione zone. BiH po tome planu je pripadala Italiji, ali je 10. aprila 1941. godine Slavko Kvaternik u Zagrebu proglasio tzv. Nezavisnu državu Hrvatsku (NDH) u koju je uključio i BiH. To su Nijemci odobrili.

Bošnjački narod je ostao zbunjen. Politički faktori su bili podjeljeni. Hakija Hadžić, protivnik Spahe i JMO se odmah priključio Paveliću. Džafer Kulenović (poslije Spahe, predsjednik Stranke JMO) učinio je to tek u augustu, ali pod pritiskom javnosti. Izjavio je, da to nije učinio u ime stranke nego u svoje lično ime. Pavelić je Bošnjake proglasio „Hrvatskim cvijećem“ i „Hrvatima islamske vjeroispovijesti“, pripadnicima „arijevske rase“. Pavelić je proklamovao fašističku politiku nacionalne mržnje, progona i istrebljenja Srba, Jevreja i Cigana. Tu zločinačku politiku veći dio bošnjačkog naroda nije prihvatio, ni odobrio, izuzev malog broja pojedinaca.

Nakon kapitulacije YU, jedino je CK KPJ donio odluku o dizanju ustanka i otpočeo aktivnu borbu za oslobođenje zemlje. Oslobođenje zemlje od okupatora je istovremeno značilo rušenje monarhističkog režima i uvođenje demokratije i ravnopravnosti svih naroda. Ustanak je zahvatio cijelu teritoriju države. U Srbiji su bili jaki kvislinzi general Nedić, Ljotić – četnički pijun, i Draža Mihajlović. Svi oni su imali mnogobrojne pristalice i bili su protiv otvorene borbe sa okupatorom, što je bio stav i kraljevske vlade iz Londona.

KPJ-u se odlučila na partizansku strategiju i izbjegavanje frontalnih sukoba sa superiornim neprijateljskim formacijama. Za izgradnju i razvoj jedinica i rukovođenje vojnim operacijama, formiran je Vrhovni štab (VŠ). Nakon prve neprijateljske ofanzive i pada Užičke Republike, rukovodstvo NOB-a, prešlo je na teritoriju Bosne Hercegovine.

Nisu imali rezidencionalnog mjesta, oni su boravili na slobodnoj teritoriji i u borbenom rasporedu jedinica. Nisu se odvajali od svojih snaga. U BiH su formirane krupne jedinice NOV-a: 1.proleterska brigada dana 22.12.1941. godine u Rudom i 2. proleterska brigada 5.marata 1942. godine u Čajniču. Kasnije su formirane brojne brigade, divizije i korpusi Jugoslavenske armije, čiji se dan formiranja obilježavao upravo 22.decembra, na dan formiranja 1.Proleterske brigade. Snage NOV su narastale i oslobađale velike prostore što je omogućilo organizaciju narodne vlasti i održavanje zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH. Izbor prostora BiH za boravak rukovodstva revolucije nije bio slučajan, nego rezultat procjene uslova za život i rad organa i pogodnosti koje je nudio gegrafsko-topografski sklop zemljišta. Četnici Draže Mihajlovića su izveli genocidne pokolje bošnjačkog naroda u Gornjem podrinju, Istočnoj Hercegovini i Bosanskoj Krajini.

Reis Ullema Fehim Spaho i El Hidaja su podržavali NOP, dok je mali broj imama otišao za tabornike Pavelićevih jedinica. Osuđeno je ponašanje „ustaškog muftije“ ef. Akifa Handžića (formirao je svoju grupu oko 200 ljudi i bio protivnik NOP-a). Traženo je od Nijemaca da se formira Župa Bosna u jugoistočnoj Bosni i dijelu Hercegovine te da se izdvoji iz NDH kao autonomna pokrajina i priključi Njemačkoj. Nije dozvoljeno formiranje Župe, ali je formirana SS (handžar) divizija, koju neki pripisuju Bošnjacima, a istina je da je to formacija njemačke vojske, jer je njemački komandni kadar držao sve pozicije izuzev vjerskih. Po povratku u BiH, Divizija se raspala i većina njenih pripadnika predala se NOP-u i uključila u borbu. Borački sastav divizije, činili su Bošnjaci. Samo zlonamjernici mogu „handžar divziju“ pripisivati muslimanskim institucijama, što danas čine nacionalistički lideri.

Nekorektno je istorijske događaje i istinu o NOB-u podvoditi pod rubriku partizanske mitologije, jer su to istorijski fakti o događajima na prostoru BiH gdje su formirane krupne jedinice NOV-a – brigade, divizije i korpusi, te

tako stvorena i NOV. Prema tome, pogrešno je NOV nazivati partizanskim imenom, jer to više nisu bili partizani nego regularna vojska, koja će osloboditi zemlju i rat završiti pobjedonosno, u tjesnom sadejstvu sa saveznicima.Ta vojska je brojčano narastala, kako ljudskom i tehničkom opremom i napredovala, naročito nakon kapitulacije Italije. U početku Bošnjaci su ostali neutralni i nisu organizovali krupne vojne efektive. Formirali su seosku miliciju koju su činile male, slabo organizovane grupacije, od kojih su samo neke napadale na jedinice NOV-a. Jedino je na tuzlanskom području Muhamed Hadžiefendić formirao svoju legiju koja je brojala oko 6000 boraca te u Cazinskoj krajini je formirana tzv. „Huskina vojska“ koja je brojala oko 4000 boraca. Obje ove grupacije su sa simpatijama pratile razvoj NOP-a, ali nisu napadale na NOV. Kasnije su kompletno pristupile NOV-u. Oslobađala je velike prostore, naročito u Krajini, te stvarala uslove za održavanje prvog i drugog zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a.

Šest neprijateljskih ofanziva je izvedeno na prostoru BiH. Kada se raspravljalo o federalnim jedinicama, Tito je presjekao naklapanja Moše Pijade, Sretena Žujovića i Milovana Đilasa o podjeli prostora BiH na pokrajine. Što se tiče odnosa Muslimana prema NOB-u, treba reći istinu da je on u početku bio simboličan sve do kapitulacije Italije i gubitka ofanzivne moći Njemačke na Istočnom frontu, nakon čega Muslimani masovno prilazili u NOV-u.