Bojan Šošić: Potrebno je vratiti ravnotežu u svakodnevne navike

Svjetski dan mentalnog zdravlja: Potrebno vratiti ravnotežu u svakodnevne navike

Mentalno zdravlje dio je općeg zdravlja, a Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), svjesna važnosti, proglasila je 10. oktobar Svjetskim danom mentalnog zdravlja s ciljem podizanja svijesti o problemima mentalnog zdravlja.

Duševno zdravlje je neizostavna komponenta ukupnosti zdravlja. Nema zdravlja bez mentalnog zdravlja. Svjetska zdravstvena organizacija je još 1948. godine, u vrijeme svog prvog direktora, čuvenog Andrije Štampara, definisala zdravlje kao “stanje potpunog tjelesnog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti ili slabosti”.

– Ono što je važno naglasiti da bi se stvari postavile u perspektivu, je da je zdravlje na taj način definisano kao jedinstvena pojava – zdravlje je jedno, a postoji bezbroj načina da ono bude narušeno. Isto tako, zdravlje je ipak dinamičko stanje – zdrav čovjek se brine za sva tri ova aspekta, a čineći to i štiti i održava zdravlje. Također, ukoliko nešto poremeti to stanje u jednom aspektu, često dolazi do smetnji i u drugim domenima. Osobe koje imaju hronične duševne smetnje tipično žive kraće od prosjeka stanovništva; s jedne strane jer zbog toga nerijetko zanemare probleme u tjelesnom funkcionisanju, često žive nezdravim životnim stilom, ali se često desi i da zdravstveni radnici previde njihova tjelesna oboljenja pripisujući ih slabostima u mentalnom funkcionisanju – kaže na početku razgovora za Preporod.info psiholog Bojan Šošić, koji je član Odbora za psihijatrijska i neurološka istraživanja Odjeljenja medicinskih nauka Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i član Stručnog odbora Udruženja za uzajamnu pomoć u duševnoj nevolji TK-a “Feniks”.

Tempo života

S obzirom na rat i sve što se u našem društvu dešava poslije rata, teško je očekivati da se mentalno zdravlje može održati bez teškoća. Mi često krivimo moderni tempo života, govori Šošić, ali moramo razumjeti da on diktira nezdrave životne stilove koji se reflektuju na različitim aspektima zdravlja.

Jednom kad se ta struktura naruši s bilo koje strane, kroz lošije tjelesno stanje ili poremećene društvene odnose, za očekivati je da i mentalno zdravlje bude pod rizikom. Neke od tih štetnih uticaja ne prepoznajemo odmah niti direktno, kao npr. uticaj nezdravih sastojaka u hrani ili tzv. plavu svjetlost ekrana i mobilnih telefona i tzv. svjetlosno i zvučno zagađenje. Obično što prvo strada je zdrav san i na to treba posebno pripaziti.

– Danas stručnjaci u oblasti zaštite mentalnog zdravlja uzimaju sve ovo u obzir i ravnaju se prema koncenzusu o tome šta je patološko u psihičkom funkcionisanju. Omogućeno je da se jasnije dijagnosticiraju mnoga stanja i da se na njih adekvatno reaguje. Taj proces je jednim dijelom doveo do toga da brže i lakše primjećujemo ako nešto nije kako treba. Međutim, u posljednje vrijeme nije samo ta efikasnost uzrok toga da vidimo da se problemi u mentalnom zdravlju množe te da, što je naročito žalosno, se javljaju u ranijoj dobi. Postoji jedan zabrinjavajući trend samopovređivanja i čak samoubistava kod mladih, koji zahtijeva vrlo ozbiljan pristup da se zapitamo šta dovodi do toga i kako ispravno reagovati – upozorava psiholog Šošić.

Društvene mreže danas predstavljaju ogroman izazov i tek nam predstoji da objektivno sagledamo njihove posljedice.

Ipak, kaže Šošić, nije se teško složiti s tezom da u sve većoj mjeri gradimo svijet koji je u raskoraku s onim što je prikladno ili čak moguće za čovjeka kakav je sazdan u biološkom i psihološkom smislu. Saobraćaj je dobar primjer da se to objasni.

Ljudski mozak u ranom djetinjstvu nema kapacitet kakav je kod odraslih osoba da procijeni velike brzine kojom se kreću predmeti oko nas. Isto važi i za starije osobe. Naši prirodni neprijatelji se po pravilu ne kreću brže od 60 km/h i zato naš mozak nije “programiran” da optimalno funkcioniše u tim uslovima. Takođe, mnogo toga čemu smo izloženi danas predstavlja “šum” u komunikaciji.

Drugim riječima, dolazi do svojevrsnog senzornog i informacionog preopterećenja. Jedna od ključnih osobina čovjeka kao vrste je ta da smo izrazito sposobni da predviđamo stvari. Ali ovaj moderni kontekst ipak predstavlja možda i prevelik izazov za sposobnost selekcije draži i informacija iz sredine u kojoj se nalazimo te za sposobnost predviđanja. Neizvjesna budućnost, čak i kada je sadašnjost savršeno uravnotežena, opterećuje čovjeka nekad i više nego što on to može podnijeti.

Rizici modernog načina života

Na pitanje šta najviše utiče na mentalno zdravlje Šošić odgovara da sve ove značajke modernog načina života nose određene rizike u tom smislu.

– Međutim, važno je naglasiti da je temeljna zakonitost psihologije varijacija – ljudi različito reaguju na različite stvari. Prije svega, uzrast čini značajnu odrednicu toga. Nešto što je podnošljivo ili čak primamljivo za mnoge odrasle osobe, djeci bi predstavljalo veliko opterećenje. Konačni izraz individualnosti čovjeka je ono što označavamo pojmom “ličnost”, a tu sem niza posebnih osobina u neku ruku spadaju i njegove navike, očekivanja, vrijednosti, stavovi. Neki ljudi su vrlo fleksibilni u tom pogledu, dok postoje ljudi koji su npr. izrazito ranjivi u domenu moralnih vrijednosti. Nekada ljudi prežive nezamislive traume, ali ih neka lažna optužba potpuno izbaci iz mentalne ravnoteže – kaže Šošić.

Prema njegovim riječima, ipak, važno je shvatiti da su i najizrazitiji mentalni poremećaji, bolesti kao i sve druge.

– Mnogi od njih imaju temelj u genetičkim sklonostima ili u privremenim ili trajnim poremećajima funkcije mozga ili hormonskog sistema. I za većinu njih je moguće ostvariti poboljšanje uz pravovremen tretman i ispravnu reakciju okoline. Nažalost, od doba kada je npr. Hadži Sinanova tekija u Sarajevu već u 18. stoljeću pružala utočište za osobe s duševnim smetnjama došli smo u doba kada ima prevelikih predrasuda i prepreka za odgovarajuće prihvatanje osoba koje se suočavaju s takvim izazovima. Statistike govore da će od petine do četvrtine stanovništva bar nekad u životu doživjeti tako nešto. Ti stigmatizirajući stavovi i jesu odraz straha od bolesti i branjenja iluzije o vlastitoj neranjivosti. A oni čine prepreku ranom prepoznavanju i tretiranju problema kada se jednom jave. Tu leži najširi izazov pred zaštitom mentalnog zdravlja stanovništva – ističe Šošić.

Dvojaka uloga stresa

Mnogi će se složiti da je stres neizbježan u današnjem tempu. Međutim, on ima dvojaku ulogu u određivanju našeg stanja i poimanja tog stanja. Ljudi, govori Šošić, vrlo često doživljavaju stres kao nešto isključivo negativno.

Međutim, u struci se prema efektima stresa ta pojava tretira kao “distres” ukoliko je stres prekomjeran i štetan, a kao “eustres” ako je iskustvo stresa takvo da nas drži u jednom optimalnom rasponu funkcionisanja. Dugotrajan nedostatak stresa je zapravo sam po sebi prilično neugodan i uvodi nas u stanja od dosade do iritacije koja nas tjera da to stanje mijenjamo vlastitom aktivnošću. Drugim riječima, taj optimalni raspon funkcionisanja vezan je za optimalan nivo stresa kojem smo izloženi, odnosno koji doživljavamo.

– Nama odgovara da stresa nije ni premalo ni previše, već nekako, u Bosni bismo rekli, tamam. Zatim, važno je i kakav je stres. To je subjektivna stvar. Ono što je meni stresno, nekome drugom može biti ugodno. “Što je za nekoga meso, za drugog je otrov.” Neko iskače iz aviona za rekreaciju, a mnogi se užasavaju same pomisli na takvu aktivnost. Mi danas na stres gledamo u transakciji onoga što izaziva stres i ličnosti koja prolazi kroz to iskustvo. Ranija iskustva, vrijednosti, stavovi, očekivanja – sve će to odrediti na koji način ćemo doživjeti nešto kroz šta prolazimo u životu u datom trenutku – kaže psiholog Šošić.

Ipak, kaže on, jedna od temeljnih koncepcija o tome kako se razvijaju mentalni poremećaji odnosi se na tzv. modele dijateze i stresa. Pretpostavljamo da za razvoj nekih patoloških stanja obično postoji određena konstitucionalna sklonost, nekada i genetički uvjetovana, na koju se “nakaleme” životni stresovi koji dovedu do razvoja neželjenih ponašanja ili neprilagođenog doživljavanja svijeta.

Mnogi ljudi kod nas nose različite efekte ratnih trauma, a jasno je da se ti efekti protežu i među generacijama, tako da ih nerijetko prepoznamo i među mladima koji tada nisu bili ni rođeni.

Obično se ti efekti prelamaju u poremećenim porodičnim relacijama i nije nikakvo čudo da se to u konačnici odrazi i na djecu. Međutim, stres je istovremeno i stvar fiziologije – to je biološki proces, koji često, ukoliko je izrazit, ima i svoju cijenu na tjelesnom planu. Stres u principu diktira da na njega odreagujemo kroz ponašanje – zato je bitno da održavamo određenu razinu tjelesne aktivnosti kojom ćemo potrošiti energiju koju je stres pokrenuo u tijelu.

Sačuvati mentalno zdravlje

Ono što je ključno pitanje jeste kako očuvati mentalno zdravlje. Za odgovor na to pitanje moramo se vratiti pojmu stresa.

– Postoji nešto što se zove inokulacijska teorija stresa, koja stres posmatra po analogiji s vakcinama. Kao što je za naš tjelesni imuni sistem od ključnog značaja da u nekim periodima razvoja budemo izloženi određenim patogenima, prirodno ili vještački (kroz vakcine), tako nas i određeni stresovi doživljeni u određenoj mjeri pripremaju na buduće stresove. Mnoge kulture, naročito one koji danas uslovno nazivamo primitivnim, imaju rituale inicijacije, koji obično na simboličan način osobi koja sazrijeva nude jedno kontrolisano iskustvo velikog životnog izazova, ali joj daju i sliku o njenom položaju u društvu, a to znači i na resurse na koje se može osloniti ili ih predstavljati za druge. Današnje institucije mature ili diplomiranja su blijeda kopija toga. Treba, dakle rano naučiti šta je stres i kako se prikladno nositi s njim. Takođe, regulacija emocija se uči u društvenom kontekstu, a on je sada sužen, dobrim dijelom i izmješten u virtualni svijet, što nije dobro – govori Šošić.

On ističe da je za izgradnju bogatog psihičkog života, onog koji i vrijedi njegovati i štititi, važno širiti raspon svojih ponašanja, kako bismo imali širu paletu mogućih reakcija na inače nepredvidive životne izazove. Drugim riječima, učiti. Imati široka interesovanja, poznavati ljude iz različitih branši, posjedovati vještine koje možda nikad nećemo ni morati staviti u funkciju, ali ih nije na odmet razviti. Epidemija nam je pokazala kako postoje uslovi u kojima je važno umjeti biti sam sa sobom i svojim mislima i emocijama. Mnogi ljudi jednostavno nisu kod sebe razvili to umijeće.

– Moderna psihologija čak sve više podupire osnovne teze iz mističnih tradicija, naročito Istoka, gdje se njeguje razvijanje stava svjedočenja vlastitom životu, svojevrsna zdrava duševna odijeljenost od neposrednog iskustva. Učestvovati u životu, ali s odgovarajućom dozom unošenja u život i iskustvo, dozom koja neće biti hendikepirajuća. Mi ovdje imamo to u nekoj mjeri zastupljeno kroz koncept sabura, ali mi se čini da on često bude tako oblikovan i toliko izražen da potone u fatalizam. Postoje razlozi zašto je to tako, posebno na našim prostorima, ali se bojim da je to potencijalno štetno – kaže Šošić.

U načelu svi zapravo znamo šta je zdravo za nas, a šta nije, i žalosna je situacija da stručnjaci iz oblasti zaštite mentalnog zdravlja toliko često treba da podsjećaju javnost na važnost zdravih životnih navika.

– Ispravno se hraniti, spavati uredno, dovoljno dugo i u odgovarajućim uvjetima. Sve su to stvari na koje smo prešutno pristali da nam se poremete pod izgovorom modernog tempa življenja. Spavanje je možda ključna stavka o kojoj treba povesti računa svako ko želi da štiti svoje mentalno zdravlje; sve drugo dolazi kasnije. Danas kod nas mnogi ljudi nemaju uslove ni da se balansirano i zdravo hrane. Žalosno je što smo stvari koje bi trebale biti neki temelj zdravog životnog stila učinili svojevrsnim luksuzom – kaže na kraju razgovora za Preporod.info psiholog Šošić.

(Alem Dedić/Preporod.info)