Blasfemični "argumenati" za ukidanje/promjenu narodnog imena Bošnjak

Piše: prof.dr. Enver Halilović

Građansko uređenje kao način rješavanja pitanja odnosa naroda i nacije u Bosni

Danas, ali i kroz historiju Bosne i Bošnjaka može se čuti nekoliko, slobodno kazano, blasfemičnih argumenata za ukidanje/promjenu imena Bošnjak. Kroz historiju, u različitim formama i na razne načine, osporavan je identitet Bošnjaka, a s time i mogućnost postojanja samostalne države Bosne, što vrlo pregnantno ukazuje na njihovu međuzavisnost i uslovljenost. S osporavanjem njihovog identiteta osporavano je bilo kakvo njihovo ime koje bi označavalo njihov identitet, osim onih imena koja su ga negirala. Zajedno s osporavanjem i negiranjem njihove etničke autohtonosti i identiteta negirana je mogućnost političke samostalnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne kao države.

Toliko koliko je osporavan njihov realni identitet i etnička posebnost toliko je nametano srpstvo i hrvatstvo Bosne, hiperstazirana njena navodna etnička i kulturna specifičnost i traženo neko rješenje njenog (ne)postojanja i/ili društvenog i političkog uređenja koje bi odgovaralo, prije svega Srbima uopće i Hrvatima uopće, vodeći računa više na Srbe izvan Bosne i Hrvate izvan Bosne nego na same Bosanske Srbe i Bosanske Hrvate. Nije priznavan niti prihvatan bilo kakav identitet ili ime Bošnjaka, (ne)postojanje i/ili društveno i političko uređenje Bosne, osim onog identiteta Bošnjaka i društveno političkog uređenja države Bosne kojeg su priznavali/prihvatali, prvenstveno, nebošnjaci, Srbi i Hrvati, kako oni u Srbiji i Hrvatskoj tako i ovi u Bosni. Niti u Bosni niti izvan Bosne, u pravilu, nije postavljano pitanje imena Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata iz različitih razloga, iako su unešena/uvezena izvana, iz Srbije i Hrvatske. Bošnjaci to nisu smjeli, a Srbi i Hrvati to nisu htjeli. Takva situacija je i danas.

Ni danas se u Bosni, s pravom ili bez, ne postavlja pitanje da li su imena drugih bosanskih naroda, Srba i Hrvata, adekvatna onim etnokulturnim supstratima na koje se odnose danas, čija su imena, u istom smislu u kojem se postavlja pitanje imena Bošnjaka. Ona su naučno i politički tabu, bez obzira što je općepoznata činjenica da tih imena naroda u Bosni nema do druge polovine 19-og stoljeća kada je nominalno izvršena srbizacija i hrvatizacija Bošnjaka pravoslavaca i Bošnjaka katolika. Postavlja se samo pitanje imena Bošnjaka. Samo je ono sporno i naučno i politički, samo se o njemu diskutira među ljudima s najvišim naučnim zvanjima i titulama, kao i u političkim krugovima u Bosni i u okruženju.

Postavljanje svakog pitanja je i naučno i politički legitimno, pa i pitanje imena kako Bošnjaka tako i Srba i Hrvata u Bosni. Ovom prilikom se neću baviti pitanjem imena bosanskih naroda koji se oficijelno nazivaju Srbima i Hrvatima, identičnim imenima nacija susjednih država, jer to izlazi iz okvira interesa ovog teksta, već samo o, ionako javno aktualiziranom pitanju imena Bošnjak. U bavljenju ovim pitanjem neću se osvrtati na zajedničko nacionalno ime nacije Bosanac/ka, nacionalno ime svih naroda i građana Bosne i Hercegovine, jer je to opet drugo i naučno-teorijsko i praktično političko pitanje.

Analizom argumentacije za ukidanje/promjenu imena Bošnjak i njegovu zamjenu s imenom Bosanac zapaža se upotreba nekoliko kvazi naučnih i kvazi političko-patriotskih razloga, ali su oni kako naučno-teorijski tako i praktično-politički neopravdani i netačni, u praktično-političkm smislu i vrlo štetni, i to ne samo po društveno-politički status i budućnost Bošnjaka nego i mnogo više po budućnost države Bosne. Promjena/ukidanje imena Bošnjak se obrazlaže s nekoliko “razloga”, ali rezultat im je zajednički. No, bez obzira ko i zašto ih izricao, oni su u osnovi, logički, naučno-teorijski, historijski, uistinu besmisleni i apsurdni. U krajnjem, radi se o negaciji Bošnjaka kroz poricanje adekvatnosti njihovog imena, o poricanju identiteta Bošnjaka s obzirom na istinski sadržaj tog imena, njegova karakteristična svojstva u realnom svijetu života, historijskoj bosanskohercegovačkoj iskustvenoj društvenoj i političkoj praksi.

Navedimo ovdje nekoliko od tih, slobodno rečeno, blasfemičnih “argumenata”. Oni imaju sljedeći postulat: ime Bošnjak je: (1) nedemokratski nametnuto; (2) uveo ga je okupator, Otomansko carstvo, i/ili neki tuđin, Mađar, Srbin, Hrvat, Dalmatinac i/ili ko zna ko; (3) kao takvo, u odnosu na savremeni Bosanski jezik, je tuđica-varvarizam. Za postojanje i opstanak Bosne i Hercegovine kao države, navodno, nužno je preimenovati Bošnjake Bosancima kao istinskom nacijom, jer nacionalno ime Bošnjak nije adekvatno. Bošnjacima s nacionalnim imenom Bosanac pridružit će se grupacije i pojedinci iz drugih bosanskohercegovačkih naroda i tako će, tako nastajuća, nacija Bosanac biti garant budućeg suvereniteta i teritorijalnog integriteta države Bosne i Hercegovine. Ne sporeći naciju Bosanac, ovi stavovi, koliko god da su dobronamjerni, ipak previđaju i nemaju u vidu brojne naučno-historijske i savremene društveno političke činjenice kada je riječ o preimenovanju/ukidanju imena naroda Bošnjak.

Bošnjak kao etničko i narodno ime se već afirmiralo i postalo snažan oslonac ukupne svijesti jednog naroda u Bosni i Hercegovini o sebi i svijetu oko sebe. Kao takvo, afirmirano je i postalo priznato kao ime jednog naroda i od drugih naroda, u okruženju i širom svijeta. S njegovim nastankom okončana je jedna i započela njegova nova historijska etapa. Okončano je vrijeme u kojem su Bošnjaci bili objekt historije i započela epoha u kojoj su oni postali subjekt svoje i ukupne historije. Bošnjaci su danas historijski narod, u Hegelovom smislu značenja historijskog naroda. S tim historijskim imenom Bošnjački narod je ušao u do sada najveći politički i kulturni preporod. Njegovo najznačajnije postignuće je ogroman i neizreciv doprinos organizaciji samoodbrane kroz oružanu odbranu Bosne u odbrambeno oslobodilačkom ratu 1992-1995. kao preduslovu sticanja internacionalnog priznanja kao suverene i teritorijalno jedinstvene države. Historijski cilj Bošnjaka, suverena država Bosna i Hercegovina je postignut. U ovom vremenu Bošnjaci su izgradili i razvili svoju svijest o sebi, stekli internacionalno priznanje svog identiteta i autentičnosti pod tim i s tim imenom. Neizbrisivo je ime Bošnjak, ne samo iz njihove etnokulturne, narodne svijesti, već i iz internacionalnih svijesti o njemu.

Prigovor da je ime Bošnjak nastalo nedemokratskom odlukom jednog broja intelektualne i političke elite nema utemeljenje u historijskoj praksi nijednog naroda. Nijedan narod nije se na referendumu ili na neki, tome sličan, demokratski način izjasnio o svom imenu. Ime svakog naroda formira se ili nastaje u njegovom kraćem ili dužem etnogenetskom procesu, u njegovoj živoj historijskoj samotransformaciji. Tako se dogodilo i sa imenom Bošnjak. Proces bošnjačkog etnokulturnog i političkog samostvaranja tekao je vrlo dugo, stoljećima. Na Bošnjačkom saboru, njegov najsamosvjesniji dio, intelektualni i politički, dao je, historijski najdugotrajnije ime tom etnikuma. Budući da je njegovo bivstvovanje najduže trajalo i bilo u svjetsko historijsko doba Osmanskog Carstva može se kazati da historijska pravda nalaže da se taj narod samoimenuje imenom koje potiče iz tog perioda, u kojem je to ime nastalo, najduže trajalo i postojalo, u kojem je narod tog imena izgradio svoj duhovni i kulturni sadržaj koji je opstao i postoji i danas. Bošnjaci ne mogu dopustiti sebi, ni drugima, da potpadnu pod uticaj tzv. osmansko-turske historijske krivice. Njihovo prihvatanje osmansko-turske kulture nije ni krivica ni grijeh, kako su ih optužili, zbog čega su im srpski intelektualci i državnici poricali njihov etnokulturni identitet, terorizirali ih, etnički čistili, ubijali i svetili se kao Turcima. Naprotiv. Nametnuti srpsko-hrvatski diskurs Bošnjačke krivice za prelazak na islam, za prihvat otomanske kulture, iako nema nikakvo realno opravdanje, još je u nekoj mjeri prisutan i u svijesti Bošnjaka, pa čak, u školskom smislu, i intelektualaca. Zbog toga promjena imena Bošnjačkog naroda zbog toga što vuče korijene iz osmanskog perioda Bošnjaka i njihove države Bosne ne samo da ne može biti valjan, već ne može biti nikakav razlog promjene njihovog imena.

Ako bi prihvatili tu “logiku” trebali bi i morali, ne samo mijenjati sva lična muslimanska imena kao tuđinska, već i brojne toponime, imena jela, gradova, sela, zajedničke imenice itd. Otomansko nasljeđe Bošnjaka i Bosne ni u kom pogledu nije i ne može biti bilo kakva vrsta grijeha po rođenju, nasljednog grijeha. Naprotiv. Zbog toga je apsurdno shvatanje da narodno ime Bošnjak treba zamijeniti bilo kojim i bilo kakvim imenom zbog njegovog otomansko-islamskog nasljeđa. Bošnjaci nemaju razloga niti za osjećaj nasljednog grijeha niti stida zato što su u jednom trenutku svoje historije i historije svoje države Bosne primili islam i tokom historije kasnije izgradili svoju svijest, kulturu, običaje, način života na osnovama islama i osmanske kulture u cjelini. Naprotiv, Bošnjaci su bili i danas su, u svakom pogledu, dio velike svjetske kulture i civilizacije uopće.

U podsvijesti ovog “obrazloženja” potrebe promjene imena Bošnjak su natruhe neke srpske i/ili hrvatske negacije bošnjačkog identiteta. Postojanje narodnog, etničkog imena Bošnjak nije nikakva smetnja za uvođenje i postojanje nacionalnog imena Bosanac, jer Bosanac nije supstitut za etničko ime Bošnjak i zbog toga obuhvata sve narode, odnosno građane, državljane Bosne i Hercegovine kao internacionalno priznate države. To je ključni razlog nesuvislog zahtjeva ukidanja/promjene narodnog imena Bošnjak imenom Bosanac koje znači isto što i Bošnjak.

Ponekad se može čuti tvrdnja da ime Bošnjak u prijevodu sa jezika u kojem je nastalo, ugarski, u prijevodu njegovog prvog dijela sa turskog na bosanski jezikima pogrdno značenje. Tvrdi se, s jedne strane, da je ime nastalo u Ugarskom jeziku, ugarskim prijevodom bosanske povelje u 14-om stoljeću, da su ga kasnije upotrebljavali Dalmatinski franjevci, Srbi, kojih tada s tim imenom nema, ali se, s druge strane, to “ugarsko ime Bosanaca” objašnjava “prijevodom” značenja prvog dijela riječi Boš, od imena Bošnjak, s turskog na bosanski u smislu prazan/no, suludno, nikakvo itd. S jedne strane, tvrdi se da leksem Bošnjak nije osmanskog porijekla, a, s druge strane, da su ga Turci koristili kao rugalicu za Bosance.

Ono što je dodatno zanimljivo jeste da se imenu Bošnjak prigovara njegovo bosansko značenje prijevodom s turskog iako nisu ni turkolozi ni bosnisti. Svoja lingvistička tumačenja imena Bošnjak dovode u vezu s njegovom historijskom upotrebom. Ime Bošnjak je lično ime i ono se, kao i bilo koje drugo lično ime, ne prevodi, što znači ne može biti tuđica/leksički varvarizam. To je elementarno, kako naučno-istraživačko tako i kulturološko pravilo. Nije moguće ni zamisliti haos koji bi nastao kada bi prevodili lična imena u nauci, filozofiji, književnosti, umjetnosti, u svakodnevnom životu, s jednog jezika i iz jedne kulture na drugi jezik i u drugu kulturu, osim ako nije riječ o prijevodu “na srpski jezik da bi takav prevod ceo svet razumeo”. Teško je zamisliti kako bi izgledalo i šta bi nastalo kada bi smo, npr. u Bosni, jedni drugima počeli prevoditi i tako tumačiti značenje naših vlastitih imena (Enver, Muhamed, Avdo, Eroldina, Ayla, Alda, Marko, Jovan, Milan, Jozo, Slavica itd.) ili imena John, Soren, Wilhelm itd., iz njihovih kultura na neka naša imena, imena u našim kulturama. Nesuvislost prigovora imenu Bošnjak da je korišteno u pogrdnom smislu i da je u lingvističkom smislu tuđica, odnosno varvarizam i da ga, između ostalog, i zato treba ukinuti/zamijeniti ne može se opravdati ni dokazati navođenjem bilo kojih i bilo kakvih naučnih, književničkih, lingvističkih imena koja su u tom smislu objašnjavali ovo ime (Bošnjak). Ono se može samo razumjeti da je bilo u funkciji odvraćanja od njegove upotrebe zbog nekog razloga.

Novovjekovno ime Bošnjak, posebno do druge polovine 19-og stoljeća, do eksplozije srpskog nacionalizma, značilo je isto ono što danas znači nacionalno ime Bosanac. Bošnjak tada i Bosanac sada imaju isto značenje i sadržaje pojmova, znače stanovnike države i zemlje Bosne, politički kažemo građane svih vjeroispovijesti, muslimane, pravoslavce, katolike. U zahtjevu za ukidanje/promjenu imena Bošnjak u svakom smislu sadržana je, zna se čija, historijska blasfemija Bošnjačkog identiteta.

Vrlo naglašena postavka zagovornika da ime Bošnjak treba mijenjati je da ono ima naglašenu konotaciju islama. Islam je, navodno, poguban u evropi gdje dominira hrišćanski identitet. Ako se ukine/zamijeni ime Bošnjak to će se automatizmom promijeniti odnos Drugih prema njima. Vjera islam jeste jedno od svojstava Bošnjaka kao narodnog kolektiviteta, ali u njemu nije sadržano ništa više ni manje islamskog određenja nego što je sadržano pravoslavlja u Srba ili katoličanstva u Hrvata. U odnosu na vjerski karakter drugih naroda u okruženju i u Bosni, to je jedna od njegovih karakteristika koja ga čini različitim i specifičnim, ali nije njihova jedina identitarna etnokulturna karakteristika.

Bošnjaci imaju bogat, može se kazati potpun narodni etnokulturni identitet, pored religijskog imaju i druge specifične historijske kulturološke karakteristike po kojima se razlikuju od drugih naroda u okruženju. Imaju npr. Bosanski jezik i sve forme njegovog višestoljetnog izražavanja u kulturi, nauci, umjetnosti, svakodnevnom životu itd. Vjekovima žive, na manje više, kompaktnom teritoriju, imaju formiranu svijest o sebi, svojoj kulturi, historiji, svom duhovnom, kulturnom, geografskom, političkom, državljanskom, građanskom identitetu. Zalaganje za promjenu imena Bošnjak zbog toga što ima svoju vjersku odrednicu u islamu je izvan bilo kakve logike, osim što zahtijeva kolektivnu kripto ateizaciju ako nije moguća njegova zabrana. Bošnjak pojedinac, bilo onaj koji osporava ili ne osporava valjanost ovog imena naroda zbog toga što indicira islam, ne mora biti musliman. Bošnjak pojedinac može biti i ateist ili agnostik, po sopstvenoj volji, ali Bošnjaci kao kulturna zajednica su muslimani u istom smislu u kojem su npr. Srbi pravoslavci ili Hrvati katolici. Prosto je nezamislivo, jer je katastrofično, da neko kaže Srbima da trebaju ukinuti/zamijeniti ime svog naroda Srbin ili ime svog naroda Hrvat zato što se prvo odnosi na pravoslavnu, a drugo na katoličku vjeru.

Bez presedana je zabluda ili kompleks da će se politički odnos Drugih prema Bošnjacima promijeniti kada se ukine njihovo ime Bošnjak zato što ono ima islamsku vjersku odrednicu, kad postanu u vjerskom smislu ono što hoće Drugi, koliko god oni koji zagovaraju tu promjenu očekivali da se to time dogodi. Nije problem u imenu Bošnjak, već u činjenici da danas to ime znači, ne samo musliman, već i borac za državu Bosnu i Hercegovinu koji govori Bosanski, koji je je kulturno i politički svjestan sebe i svijeta oko sebe. Politički odnos prema Bošnjacima, onih koji ih ne priznaju kao narod, kao posebnu etničku i kulturnu zajednicu, neće se promijenit kada promijene ime i prestanu se tako imenovati i samoimenovati, već kada se odreknu svoje časne vjere islama i sveg ostalog što ih čini samosvojnim i samosvjesnim, što znači kada nestanu kao Bošnjaci ili kada postanu demografski i politički nemoćni da spriječe svoj nestanak. Sveukupni, pa i politički status Bošnjaka, odnos njihovih historijskih i aktuelnih neprijatelja prema njima, onih koji ih ne priznaju, koji kada god imaju šansu etnički ih čiste i ubijaju, neće se promijeniti promjenom njihovog imena, već sveukupnom emancipacijom Bošnjaka s takvim vjerskim kulturnim i drugim karakteristikama kakve već imaju. “Veliki Srbi”, Dositej Obradović, Ilija Garašanin, Matica srpska priznaju historijsko ime Bošnjak, Bošnjak musliman, Bošnjak pravoslavac, Bošnjak katolik.

Neprijatelji Bosne od uvođenja imena Bošnjak, od Vuka Karadžića, Ilije Garašanina, SANU, preko Josipa Štadlera, Ante Starčevića i HAZU-a do danas zloupotrebljavali su ovo ime na sve moguće, pa i naprijed navedene načine, kulturološki, etnografski, politički itd.