ANU protiv BiH

Piše: Zlatko Hadžidedić

Nedavno promovirani pseudo-naučni pamflet pod nazivom „Narod i nacija“, ispod kojeg se potpisuje Slavo Kukić, sam po sebi ne bi zasluživao nikakvu pažnju ni reakciju: radi se o bezvrijednoj mješavini ubogog neznanja, anti-logičkih konstrukcija, neargumentiranih insinuacija i podmetanja, te sirovih laži i kleveta. Ipak, činjenica da se u njegovu promociju direktno upustila Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, da su njegovi recenzenti, Mirko Pejanović i Ivan Cvitković, redovni članovi Akademije (Pejanović je istovremeno i potpredsjednik Akademije i rukovodilac Odjeljenja društvenih nauka), a da se i sam autor zakitio titulom „akademika“, ukazuje na to da je ANUBiH aktivno stala iza jednog ovakvog krajnje diletantskog, ali istovremeno i krajnje nečasnog uratka. U tom kontekstu, a imajući u vidu nekadašnji ugled ove institucije i njenu pretpostavljenu poziciju u intelektualnom životu ove zemlje, postoji moralna obaveza da se reagira. Jer, krajnje je vrijeme da javnost bude upozorena da je ova institucija pod sadašnjim rukovodstvom spala na tako niske grane da joj nikakvo udaljavanje od same nauke, pa čak ni od same istine, ne predstavlja ni etički ni akademski problem ukoliko služi određenom političkom programu – u ovom slučaju, programu etničke podjele Bosne i Hercegovine kao jedinog poželjnog ustavno-pravnog i političkog rješenja, kao što to nevješto propagira Slavo Kukić.

Dakle, da vidimo, šta je to što nudi Slavo Kukić? Prije svega, valja reći da Kukić nije pročitao osnovne radove iz naučne oblasti koja se bavi nacijama i nacionalizmom, a koja se obično naziva nationalism studies. A htio bi da piše o tome; i još vjeruje da je to polje kojim se ekskluzivno bavi sociologija!? No, i one radove, čije je naslove naveo u bibliografiji kao one koje je navodno pročitao, citira u sasvim pogrešnom kontekstu, tako da je teško povjerovati da ih je zaista i pročitao. Da navedemo nekoliko primjera. Uzmimo dva najpoznatija imena u ovoj oblasti, Ernesta Gellnera i Benedicta Andersona, čiji status bi se mogao usporediti, recimo, sa statusom koji u rock muzici imaju The Beatles i The Rolling Stones. Kukić Andersonova djela jednostavno nikada nije ni čitao, što se može vidjeti i u indexu imena, i u bibliografiji. Da ih je čitao, mogao bi još iz naslova najpoznatijeg od njih, knjige „Imagined Communities“, naučiti da Anderson smatra da nacije nisu nikakve organske tvorevine, proizašle iz etničkih identiteta, nego artificijelne, zamišljene zajednice, nastale u modernom vremenu rađanja sredstava masovnih komunikacija. Gellner je naveden u bibliografiji, ali jedino mjesto gdje se Kukić na njega osvrće je tvrdnja u fusnoti na stranici 53: „Prema Ernstu Gellneru, primjerice, politička i nacionalna jedinica trebaju biti istovjetne.“ Kukić vjeruje da je to Gellnerova vlastita teza. Ova rečenica se, uzgred, nalazi već u prvoj rečenici Gellnerovog najčuvenijeg djela, „Nations and Nationalism“. No, Gellner je tu, zapravo, pokušao reći da nacionalizam kao takav, dakle svaki nacionalizam, polazi od principa da politička i nacionalna jedinica trebaju biti istovjetne. Dakle, Gellner nastoji objasniti logiku nacionalizma uopće, a Kukić tvrdi da je to Gellnerova individualna logika!? Da li je, dakle, Kukić ikada pročitao Gellnera, izuzev te jedne jedine početne rečenice, koju je ionako sasvim naopako shvatio?!

Autor koji se vjerovatno nalazi na trećem mjestu po popularnosti unutar date oblasti, Anthony D. Smith, istovremeno je i autor koga Kukić najradije citira. No, da li ga i razumije, makar i na najosnovnijem nivou? Smithovo ključno i daleko najpoznatije djelo zove se „The Ethnic Origin of Nations“. Kako naslov sugerira, za Smitha su nacije obavezno utemeljene na etničkim identitetima. To, samo po sebi, implicira da nacije nastaju iz etničkih zajednica; to jest, etničke grupe u nekom određenom trenutku ‘sazrijevaju’ i postaju nacije. Dakle, da bi nacije nastale iz etničkih zajednica, nužno je da nacije i etničke zajednice predstavljaju dva odvojena pojma. Nećemo se zamarati analizom Smithove teorije i njene historijske (ne)utemeljenosti – dovoljno je samo reći da Kukić na nekoliko mjesta eksplicitno stavlja znak jednakosti između etničke grupe i nacije, koristeći formulaciju „etnička grupa ili nacija“. Ovim Kukić dokazuje da mu ni Smithova teorija o etničkom porijeklu nacija nije poznata ni na elementarnom, logičkom nivou. A nije mu, čini se, poznato ni da se fenomenom etniciteta bavi nauka koja se naziva etnologija, dok se fenomenom nacija i nacionalizma bavi već pomenuta disciplina, nationalism studies. No, ukoliko bi se između etničke grupe i nacije zaista mogao staviti znak jednakosti – zapitajmo se, zbog čega bi brojne etničke grupe tokom zadnjih 200 godina nastojale da budu priznate kao nacije, kako nam to u knjizi detaljno objašnjava Smith, dok istovremeno kvalifikaciju samih sebe kao etničkih grupa shvataju kao – diskvalifikaciju? Ili će ipak biti da su etničke grupe isto što i nacije jedino u Kukićevoj glavi? Ali, ako već ne razlikuje crno od bijeloga, zbog čega pretendira da baš on objašnjava šta je šta?

Drugi autor na kojeg se Kukić rado poziva je Will Kymlicka (ili Kymilcky, kao što njegovo prezime u svojoj recenziji interpretira Mirko Pejanović). Iako posjeduje izvjesnu popularnost među anglo-američkim liberalnim autorima, Kymlicka nipošto ne predstavlja autoritet u oblasti nationalism studies, a citati iz njegovih tekstova koje je Kukić odabrao najbolje pokazuju zbog čega je to tako. U ovim odlomcima, Kymlicka nastoji da afirmira „višenacionalnu“ umjesto „mononacionalne“ države. Pri tome, ovaj autor, uz snažno Kukićevo odobravanje, kao ideal „višenacionalne“ države uzima Švicarsku. No, da li je Švicarska „višenacionalna“ država? Možda iz perspektive terminološke konfuzije, iz koje dolaze i Kymlicka i Kukić, ona to jeste, i ovdje se ne može reći da je Kukić pogrešno interpretirao Kymlicku. Ali, sasvim slobodno se može reći da je Kymlicka u tome pogrešno interpretirao samu stvarnost, i da se na njega ovdje može pozivati samo neko, poput Kukića, kome nije poznato šta je uopće nacija. Jer, zašto bismo Švicarce nazivali jednim jedinstvenim imenom, ukoliko Švicarci nisu nacija, nego nekakva multi-nacija? Štaviše, zašto bi sami Švicarci insistirali na tome da su svi oni Švicarci, bez obzira na različite etničke identitete? Mogu li Kymlicka i Kukić ubijediti Švicarce da ne budu Švicarci – nego, recimo, Nijemci, Italijani, Francuzi – pa da se onda ponovo sastave u nekakav mehanički zbir, nekakvu multi-naciju, bez zajedničkog imena i identiteta? A mogu li Njemačku, Italiju i Francusku ubijediti da Švicarce promatraju kao dio svojih nacija, pa da onda ratuju oko toga koji bi švicarski kanton trebalo da okupiraju i prisvoje, ili će im ipak ostaviti na volju da budu Švicarci i žive s mirom, kao jedna i jedinstvena švicarska nacija? Uprkos terminološkoj zbrci, zajedničkoj obojici, vjerovatno će ipak na kraju ostaviti Švicarce na miru, i priznati im da mogu biti i da jesu Švicarci. No, zašto će Švicarcima ipak dozvoliti da budu Švicarci – a ne Nijemci, Italijani, Francuzi – a ista sloboda izjašnjavanja neće biti dopuštena Bosancima? Bosance će raznorazni Kukići uporno prisiljavati da budu Srbi, Hrvati, Bošnjaci, ili štagod – samo ne Bosanci! Kako to Slavo Kukić mnogo puta naglašava – mirna Bosna može biti samo ona Bosna u kojoj neće biti Bosanaca, u kojoj Bosancima neće biti dopušteno da budu Bosanci, nego će silom biti ugurani u srpske, hrvatske i bošnjačke identitete, a zatim i ugurani unutar tri zasebne teritorije.

No, prije nego što se vratimo pitanju šta to Kukića toliko muči u vezi same ideje o bosanskoj naciji, tako da je čitav pamflet posvetio negiranju ove ideje, da prije svega razjasnimo ono što ovaj neuki „akademik“ nikako nije uspio da sam sebi razjasni; dakle, šta je to etnička grupa, a šta je nacija? I zašto ova dva pojma nikako ne mogu biti izjednačeni u bilo kakvom naučnom diskursu, koji je Kukiću, očito, posve stran? Doduše, i Kukić je, uz puno muke, ponudio kakvu-takvu definiciju „etničke grupe ili nacije“, još jednom dokazujući da mu nije jasno da dva generički različita pojma ne mogu nikako obuhvatiti isti spektar značenja. Stoga je i definicija prilagođena pokušaju da se ova dva pojma poistovjete, a ne da se uspostavi distinkcija između njih. Dakle, Kukićeva „etnička grupa ili nacija“ je „specifična, relativno samodovoljna, historijski formirana stabilna narodna zajednica, nastala na osnovama društvene podjele rada epohe građanskih društava, na temeljima ekonomske povezanosti, kompaktne teritorije, zajedničkog jezika, iste ili srodne kulture, svijesti o nacionalnoj pripadnosti i cjelovitosti te političkoj organiziranosti u rasponu od pokreta za zaštitu kulturnih i inih posebnosti do državne samobitnosti, odnosno države-nacije“. (str. 54-55) I, uistinu, ovakva opširna definicija (a definicije, metodološki, ne bi trebalo da pate od opširnosti, naprotiv) može obuhvatiti i ono što se podrazumijeva pod etničkom grupom, i ono što se podrazumijeva pod nacijom. Ipak, kao takva je potpuno beskorisna, jer ukida distinkciju između dva pojma, distinkciju koja je presudna za njihov posve različit politički i pravni status. Dakle, kako da u najkraćem obliku definiramo etničku grupu, u jednoj skoro prostoj rečenici? A kako da na sličan način definiramo naciju?

Etničku grupu ujedinjuje mit o zajedničkom porijeklu.
Naciju ujedinjuje mit o pravu na suverenitet.

U oba slučaja, ključna riječ jeste „mit“. Ova riječ podrazumijeva da i jednu i drugu društvenu formaciju ujedinjuje i na okupu drže uvjerenje i svijest. U jednom slučaju, uvjerenje o zajedničkom porijeklu nastaje u historijskom procesu i prenosi se kroz zajedničke simbole i rituale (Smithov „myth-symbol complex“), koji vremenom tvore zajedničku kulturu. U drugom slučaju, uvjerenje o pravu na vlastitu državu-naciju artikulira se kao čin organiziranih političkih snaga, te se kao politički proces prenosi prvenstveno kroz organizirani sistem obrazovanja, tako da svaku grupu koja to uvjerenje posjeduje čini nacijom. U praksi, jedna grupa koja posjeduje artikulirani mit o zajedničkom porijeklu može da artikulira i mit o pravu na suverenitet, tako da na taj način od etničke grupe evoluira u naciju. Obrnuto, grupa koja je artikulirala mit o pravu na suverenitet, i koja je na putu da stvori ili je već stvorila vlastitu državu-naciju, može vremenom da artikulira i mit o vlastitom zajedničkom porijeklu, te tako razvije identitet koji podsjeća na onaj etnički. Sve u svemu, u pitanju je volja za artikuliranjem i jednog i drugog mita, i tome nikakav Slavo Kukić, koji umišlja da nešto o tome zna, ne može stati na put.

Treba također naglasiti da u modernom dobu, obilježenom kapitalističkim sistemom, država-nacija postaje isključivi oblik države. To je posebno vidiljivo u slučaju nekadašnjih složenih, multi-nacionalnih, socijalističkih država, poput Sovjetskog saveza, Jugoslavije, i Čehoslovačke: prodor kapitalizma u njihov politički i ekonomski prostor ujedno je značio i njihov raspad i stvaranje država-nacija od njihovih nekadašnjih sastavnih dijelova (sa izuzetkom Bosne i Hercegovine, koja se nije definirala kao država-nacija, te je stoga neprekidno izložena pokušajima etničke podijele). O državama-nacijama kao jedinom načinu političke egzistencije unutar kapitalističkog sistema pisao sam opširnije u knjizi „Nations and Capital: The Missing Link in Global Expansion“ (London-New York: Routledge 2022).

Kada ovdje podvučemo crtu, proizlazi da sam naziv „nacija“ implicitno priznaje označenoj grupi pravo na suverenitet i vlastitu državu. Obrnuto, sam naziv „etnička grupa“ implicitno uskraćuje pravo na suverenitet i vlastitu državu označenoj grupi. Upravo zbog ovog prava, implicitno priznatog ili implicitno nepriznatog, čak i autori koji – poput Kukića – nisu ni svjesni distinkcije koja postoji između pojmova kao što su etnička grupa i nacija, insistiraju na tome da nacijom bude nazvana ona grupa kojoj oni žele dati pravo na vlastitu državu. U Kukićevom slučaju, to su Hrvati, Srbi i Bošnjaci, kojima se na taj način implicitno priznaje pravo na suverenitet i stvaranje vlastitih država-nacija (i eventualno ujedinjenje sa Srbijom i Hrvatskom), uz disoluciju postojeće države, Bosne i Hercegovine. Istovremeno, insistiranjem na ‘nemogućnosti’ bosanske nacije, Kukić svim Bosancima, svim građanima Bosne i Hercegovine koji ne žele njenu etničku podjelu, sasvim eksplicitno oduzima pravo na suverenitet i pravo na egzistenciju unutar jedinstvene države, Bosne i Hercegovine. U svojoj neukosti i nesposobnosti za naučno mišljenje, jedan Slavo Kukić ipak ima sasvim razrađen politički program, usmjeren na poricanje prava na multi-etničku i multi-religijsku bosansku naciju, i na stvaranje pretpostavki za disoluciju postojeće države duž etno-religijskih linija. I u tome ima neskrivenu podršku Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu, prisjetimo se riječi Dobrice Ćosića, člana Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), iz 1989. godine: „Srbi nemaju šta više tražiti u Bosni ukoliko se usvoji i proglasi bosanska nacija, Bosanci. Glavni naš prioritet je po svaku cenu sprečiti službeno priznavanje te bosanske nacije.“ Sudeći po Kukićevom pamfletu i javnoj podršci koju je dobio, taj prioritet Srpske akademije nauka i umetnosti postao je u međuvremenu također i prioritet Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

U svom poricanju same mogućnosti artikuliranja bosanske nacije, Kukić kao glasnogovornike ove ‘nemoguće’ ideje i ‘nemoguće’ nacije identificira profesore Edina Šarčevića i Senadina Lavića, te moju malenkost. Priznajem, napisao sam nekoliko tekstova u kojima tvrdim da Bosna i Hercegovina – da bi opstala u svijetu koji se sastoji isključivo od država-nacija, s obzirom da ih kapitalistički sistem priznaje kao jedine legitimne države – mora ujediniti vlastito društvo u jedinstvenu bosansku naciju. No, napisao sam i dvije knjige u kojima objašnjavam kontekst u kojima su države-nacije postale pravilo i norma. Pored pomenute knjige, tu je i knjiga „Forced to be Free: The Paradoxes of Liberalism and Nationalism“ (Baden-Baden: Deutscher Wissenschafts-Verlag 2012), u kojoj objašnjavam ulogu ideologije koja sebe naziva liberalizmom u stvaranju same ideologije nacionalizma. Da se Kukić, makar i sasvim površno, informirao o mome naučnom radu i političkim pogledima, mogao je vidjeti da svaku naciju, pa tako i bosansku, vidim kao nužno zlo, koje kao jedinu formu opstanka u svijetu država-nacija diktira kapitalistički sistem i promovira ga kroz međusobno prožete ideologije liberalizma i nacionalizma. Također, nisam krio da smatram da nominiranje države kao Bosne također jeste nužno političko zlo – jer, ne može postojati jedinstvena nacija sastavljena od dva dijela, od Bosanaca i od Hercegovaca. Teoretski, država se može zvati i Hercegovina, i u njoj bi svi građani bili Hercegovci, bez obzira na etno-religijski identitet. Ipak, historijski naziv države kroz stoljeća jeste bio Bosna, pa bi opet politički pragmatizam preporučivao da se radije koristi naziv koji je već uvriježen i da se iz njega izvede naziv jedne i jedinstvene nacije, Bosanci. Uostalom, Hercegovina je stoljećima – baš kao i Krajina, ili Posavina, ili Podrinje – uvijek bila samo jedna regija unutar Bosne.

Ali, Kukić, naravno, a to će lako zaključiti oni koji su došli do ove tačke u tekstu, nije ni naumio da se bavi naučnim radom koji bi od njega zahtijevao da čita i da vjerno interpretira ono što su ljudi od struke napisali, nego da napiše pamflet sa ciljem da etiketira i da time pokuša diskvalificirati ljude koji zastupaju naučne i političke poglede drugačije od njegovog. U tim slijepim pokušajima diskvalifikacije, Kukić je došao do krajnjih granica apsurda. Po njegovom tumačenju, svako zalaganje za bosansku naciju predstavlja skriveni „bošnjački velikodržavni projekat“. Već sama ta konstrukcija je krajnje ne-logična: o kakvom je velikodržavlju riječ, ukoliko se nosioci tog navodnog projekta zalažu za opstanak Bosne i Hercegovine u sadašnjim granicama? Znači li to da je Kukiću svaka Bosna i Hercegovina suviše velika? I, opet, ako je zaista riječ o nekakvom skrivenom bošnjačkom nacionalističkom projektu, nije li taj projekt – kao i svaki nacionalistički projekt – usmjeren ka stvaranju isključivo bošnjačke države-nacije, recimo, sa jakom islamističkom ideologijom koja bi isključivala ostale etno-religijske komponente koje tvore Bosnu i Hercegovinu? A to bi onda zahtijevalo konačnu etno-religijsku podjelu države – upravo onakvu kakvu implicitno zagovara i sam Kukić. Posve suprotno od onoga što bi trebalo da osigura povratak suvereniteta svim građanima ove zemlje, svim Bosancima, koji bi tim činom postali jedinstvena nacija.

Povrh svega, Kukić u svom sljepilu ide tako daleko da ishodište tog skrivenog „bošnjačkog nacionalizma“ pronalazi u pamfletu Alije Izetbegovića, „Islamska deklaracija“, koji otvoreno zastupa pan-islamističke stavove. Nacionalizam koji bi proizlazio iz pan-islamizma jeste, u najmanju ruku, oksimoron, ako vrli „akademik“ zna šta znači taj termin. Pan-islamizam je po definiciji trans-nacionalan, i zalaže se za islamsku državu, kako je to upravo Izetbegović napisao, „od Maroka do Indonezije“. Tvrdnja da je neki, bilo koji, nacionalizam nadahnut pan-islamističkim idejama je apsurdna koliko i tvrdnja da je njemački anti-jevrejski nacizam nadahnut „proleterskim internacionalizmom“ Karla Marxa, koji je pri tome i sam bio Jevrej. Naravno, apsurdne su i Izetbegovićeve teze koje Kukić navodi u velikim količinama, da islam ne može živjeti sa drugim vjerama – jer, da je Izetbegović ikada temeljito pročitao Objavu i hadise, tamo bi naišao na sasvim suprotne poruke, o tome da islam treba da koegzistira u harmoniji sa svim monoteističkim religijama. A da je Izetbegović malo proučio i historiju Otomanske imperije, mogao je vidjeti da su otomanski sultani, iz pozicije kalifa, u praksi također nastojali da uspostave koegzistenciju sa ostalim monoteističkim vjerama – u protivnom, teško da bi kršćani i Jevreji preživjeli stotine godina otomanske vladavine. Naravno, to je sasvim druga tema. Ali, apsurdnost Izetbegovićevog pamfleta, koji bi trebalo da bude navodna inspiracija navodnom tajnom „bošnjačkom velikodržavnom projektu“, to jest, nama koji se godinama i decenijama javno zalažemo za multi-etničku i multi-religijsku bosansku naciju, još dodatno potcrtava apsurdnost Kukićevog pamfleta, koji ne poštuje ni činjenice, ni logiku, ni naučnu metodologiju, nego se služi sirovim lažima kako bi proizveo jeftini propagandni efekat.

Napokon, bilo bi logično upitati Kukića – otkuda mu ideja da sam ja (neću govoriti u ime kolega Lavića i Šarčevića) Bošnjak?! Navodno, napisao je ovaj pamflet kako bi spriječio da neko drugi njemu nameće identitet. Naizgled, legitiman motiv. Što se mene tiče, neka Kukić bude šta god on želi. Međutim, otkuda mu pravo da on meni nameće identitet?! Nikada i nigdje se nisam izjasnio kao Bošnjak (u skladu sa Izetbegovićevim, a i Kukićevim, poimanjem bošnjačkog identiteta, kao etničkog identiteta zasnovanog isključivo na onom vjerskom, muslimanskom), niti to namjeravam. Na osnovu čega me je Kukić smjetio među Bošnjake, i još pri tome i među nosioce „bošnjačkog velikodržavnog projekta“? A na osnovu kojeg pravnog, političkog, ili moralnog standarda Kukić svim Bosancima uskraćuje pravo da oni budu ono što žele? Naravno, Kukić za to nema nikakvog činjeničnog, naučnog, niti logičkog uporišta, kao ni za bilo koju tvrdnju iznesenu u svom duboko amoralnom, anti-bosanskom, ali i anti-naučnom, pamfletu.

I, na kraju, kao odgovor na Kukićeve tvrdnje da su profesori Hasan Muratović i Senadin Lavić ‘izmislili’ da se bošnjački identitet do sredine 19. stoljeća primjenjivao i na bosanske katolike i pravoslavce, te da je to dio „bošnjačkog velikodržavnog projekta“, citiraću dvije-tri rečenice koje je ministar unutrašnjih poslova Knjaževine Srbije, Ilija Garašanin, napisao 1844. godine u svom čuvenom Načertaniju: „Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.“ Itd. Da li bi Slavo Kukić i Garašanina, kao autora velikosrpskog programa, također smjestio među zavjerenike koji su pokušavali da nametnu „bošnjački velikodržavni projekt“? I, da li bi Kukića i u tome podržali akademici-recenzenti, Ivan Cvitković i Mirko Pejanović, i Odjeljenje društvenih nauka Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine?

Preneseno sa: https://radiosarajevo.ba/metromahala/ja-mislim/polemike-zlatko-hadzidedic-anu-protiv-bih/515487