Analiza društvenog konteksta u “doba coronavirusa”

Piše: Senadin Lavić

Obrazovanje, društvo znanja i krizno stanje

Glupost je virulentna, a znanje se teško prenosi!

Krizno stanje društva jasno pokazuje koliko politika obesmišljava znanost. U punom kapacitetu raskriva se činjenica da u našem društvu nedostaju uvjerljive društveno-znanstvene analize pojava i procesa, te opća humanistička orijentacija u sistemu obrazovanja i svakodnevnom životu. Sociološka analiza i ekonomska (privredna) slika stanja osiguravaju orijentaciju za milione članova jedne populacije i u miru i u kriznim stanjima. Stoga je znanost neophodna za oba stanja. Ne kazuje se slučajno da je znanost stožer jednog društva. Ona se ničim ne može zamijeniti – nikakva ideologija ne može nadomjestiti ono što samo znanost može uraditi. Racionalno vođenje ljudskog života preko institucija znanja ne može se zanemariti ni u jednoj ozbiljnoj politici. Pritom, povjerenje u znanost mora poteći iz humanističkih pretpostavki čovječanstva kao cjeline, a ne iz nekog neoliberanog naloga kapitalističkog diktata tržišta. Svjetski ekonomski krah uvijek pokazuje kako su tržišne dogme bile antihumanističke, a problemi ljudskog života ne mogu se rješiti ratovima! Čovjek bi trebao biti mjera stvari – homo mensura! To je zahtjev novog prosvjetiteljstva koje se ne smije reducirati na neoliberalnu ideologiju. U srcu te prosvjetiteljske intencije stoji zahtjev za slobodom i antifašistička ideja!

Znanstvenotehnološki napredak nije ujedno i humani napredak

Kako možemo definirati znanje? Razumljivo rečeno, znanje je skup stavova ili misli o nekoj pojavi ili procesu u društvu i prirodi koji se izražavaju u koherentnoj naučnoj teoriji. Svaki takav stav i teorija mogu se provjeriti, analizirati i preispitati do stanja totalne falsifikacije ili opovrgavanja od strane onih koji su zainteresirani za naučne rezultate. Naučno znanje svoje stavove temelji na istraživanjima i komunikativnoj zajednici istraživača, koji “proizvode” stavove ili iskaze o nečemu, za koje unaprijed znamo da nisu definitivni, ali da imaju određen stepen sigurnosti koja proizlazi iz provjeravanja, testiranja, deskripcija, razumijevanja i dijaloga članova znanstvene komunikativne zajednice. Naučno znanje je krhko i podložno stalnim provjeravanjima. Ono može biti uhvaćeno u “globalnu politiku obrazovanja” pod neoliberalnom egidom, a njene premise, nažalost, nisu humanističke.

Pred našim očima se raspada mit o svemoći prirodoznanstvene racionalnosti i tehnološke nadmoći. Općenito, mi vrlo pažljivo uočavamo da moramo razvijati i skeptički stav prema “nametnutim autoritetima” koji nas usmeravaju, a stvarno prisiljavaju, da kupujemo jednu vrstu roba ili da mislimo na način kako to odgovara neoliberalnom svjetonazoru. Bolno je saznanje, ali ljekovito u konačnici, to da prirodoznanstveni i tehnološki napredak svijeta ne osigurava humani napredak, odnosno ne poboljšava moralni kapacitet ljudskog bića i njegovu širokogrudost prema drugim članovima zajednice. Time se otvara mogućnost da krah tržišnog mehanizma i ideologije profita ad infinitum, utiče na razvitak ideje o drugačijim međuljudskim odnosima i novim ekonomskim poslovnim odnosima.

Tamo gdje se neprestano ističe da je sistem sve, a pojedinac samo privjesak tog sistema, najčešća su razočarenja među ljudima koji su radili na uspostavljanju i održavanju sistema. Tek naknadno ljudi nauče da sistem ne brine o njima bez obzira što su cjeli svoj život radili i plaćali održavanje elemenata društvenog sistema! Sistem troši ljude i sam je sebi postao svrha. On u jednom momentu postaje jednodimenzionalna kutija u kojoj se ništa novo ne može pojaviti, dakle, ni govoriti! Totalitarni hegemonijski poredak ima intenciju da sve glasove svede na jednu izjavu uplašenih. Zato medijski cinizam i njegovi pitbulovi, bez morala i javne odgovornosti, skaču da rastrgaju svaku drugačiju, neidentičnu, odstupajuću misao koja dovodi u pitanje kontrolu, vladavinu, potčinjenost, ropstvo. Zato se može plasirati, povremeno, i balon o “teritoriji za religijsku grupu”, da bi se relativizirala važnost misli o cjelovitoj Bosni. Zato se demoniziraju svi oni koji pokušavaju očuvati i razvijati mišljenje o bosanskom državljanskom identitetu! Etnopolitika uvijek govori da oni Drugi neće normalnu državu.

Bosanska projekcija budućnosti

Eksplicirati pitanje budućnosti Bosne u racionalnim kategorijama znači nacrtati sliku pomoću znanosti u kojoj će se vidjeti šta se želi graditi u Bosni. U tome nisu od pomoći obmanjujući politikanti, zabavljači, religijski fundamentalisti i zagovornici provincijalne ideologije koja nanosi nemjerljivu štete u zavođenju ljudi i njihovom odvajanju od realnih puteva života. Bosanska nacionalna projekcija je najvažniji scenarij naše budućnosti. Ona podrazumijeva rađanje bosanskog političkog identiteta koji je više od jednog stoljeća potiskivan i negiran.

Bosanski politički identitet ne može se zasnivati na religiji. To jednostavno znači da se religija i ljudska vjerska osjećanja ne mogu koristiti za političko-ideološke programe vladanja. Vjerovanje bi trebalo biti individualni čin ili lična stvar svakog vjerujućeg čovjeka. Sve se mora poduzeti da se opsolentni svećenici i kler isključe iz svih naracija o bosanskom nacionalnom pitanju. Kad se pojavi klerikalni glas odmah se mora buditi skepticizam! Političke grupe su monstruozno zloupotrebljavale religiju za svoje političke programe nacionalizma,

Bosanski nacionalni (državljanski) identitet niti se zasnivao niti se može zasnivati na mržnji, isključivosti, rasizmu i antisemitizmu. Ubrzanje u kojem smo zatečeni sa svojim predmodernim kategorijama dovodi do stanja u kojem većina ljudi nije u mogućnosti da uočava promjene i razumijeva ih, a nekmoli da daje razložne i validne odgovore na njih. U tom mutnom povijesnom procesu bosanski etnonacionalisti sustavno su protiv moderne bosanske države-nacije. Separatizam je samo dobrodošla konsekvenca.

Izgradnja bosanskog političkog identiteta nije stvar religijskih slika svijeta, tradicionalnih naracija, epskih predstava o životu ljudi, predpolitičkih običaja, jer bosanski politički identitet podrazumijeva sasvim drugačiju političku kulturu od one koja je od nacije stvorila etno-nacijsko zlo i mržnju, ali i glavno sredstvo manipulacije. Politika napokon mora prestati zloupotrebljavati religiju i vjerska osjećanja ljudi! Rasprava o sekularizmu mora biti detabuizirana!

Provincija bez budućnosti

Koncentracijom kapitala i moći u mali broj ruku i odijeljene dijelove svijeta, odvija se i koncentracija znanja i znanstvenih institucija. Rezultat tog procesa u ostacima svijeta je drastična provincijalizacija znanosti i obrazovanja. U “malim sredinama” se više neće moći pojaviti veliki istraživači, znanstvenici, mislioci, pisci, famozni profesori, jer u tim sredinama neće biti uslova za znanstveno-istraživački rad. Male sredine će uništiti znanstveni rad i svaku validnu fomu prihvatljivog znanja. Ono što će dominirati u tim sredinma biće osrednja imitacija znanstvenog rada ili simulakrum znanosti po mjeri provincijalnih hiperbola o vlastitoj veličini. Tako, nažalost, provincije uvijek ostaju puste i uklete. Opća opasnot je kada u provinciji izrastu ličnosti koje su “visočije” od vođa i prosjeka! Zato provincija stavlja “plafon” nadarenima, a nepotizam ispostavlja račun u odsudnom času.

U zadnjim decenijam u društvenom ambijentu Balkana dominiraju forme neznanja i ljudi koji svoju poluobrazovanost ističu kao epitet. Zato su to prostori provincijalne zaostalosti, zaglupljenosti i najprimitivnijih nacionalističkih ideologija iza kojih se prikradaju religijske institucije i posvećuju buduće ubice i ratne zločince. Sistem obrazovanja, nažalost, potčinjen je etničko-religijskoj ideologiji i time pervertiran u svoju suprotnost. Bez obrazovanosti sami pristajemo na sistem vlastitog porobljavanja i potčinjenosti. Tako se najavljivano društvo znanja (knowledge based society) dijeli na klasu onih koji znaju i klasu onih koji ne znaju. Iz nejednakog pristupa znanju otvara se prostor za manipulacije, hegemoniju i porobljavanje. Tako pitanje: da li se bežičnim zračenjima uništava Šumanovu rezonansu bez koje nema biološkog života (?), mogu razmatrati samo oni koji imaju znanje. Svi ostali mogu strasno sudjelovati u prepirkama oko zavjera, “hunger games society” i paklenih planova “vladara svijeta” koji u svojim rukama drže policijsko-vojnu državu. Tehnokrati na dugme vladaju svijetom – to može biti predvorje kraja svijeta. Širom svijeta demokratije su uzdrmane, pojavljuju se vladari koji stoje iznad zakona i pravila, oglašavaju se dijelovi sistema koji u svojim rukama (interesima) drže sudstvo, obrazovanje, farmaciju i zdravstvo, banke, finansijske transakcije država, okolišnu politiku i tako redom. Pojavljuju se pojedinci i grupe koji pred našim očima pljačkaju sisteme, krše zakone, podmeću “igre” za javnost i pritom većinu građana smatraju glupanima. Raste nepovjerenje u pravdu, znanje, moral, istinu, dobro, red…

Svjetska pandemija virusa corona potiskuje naraciju i krizu s migrantima

Zastrašujuća corona-kriza obuzela je čovječanstvo u tren. Odjednom je zaboravljena “migrantska kriza” koja je dovela hiljade migranata pred vrata EU i ostavila ih na bosanskoj strani granice. Nesigurnost i stradanje bliskoistočnog dijela svijeta, neimaština, diktatorski režimi, mladi bez budućnosti, vlade bez odgovornosti za svoje građane, nesigurna i nemoćna tržišta, gubitak radnih mjesta, život bez sutrašnjice i decenije u ratnim sukobima… U takvom paklenom kolopletu poklapaju se i sustižu se milioni migranata i corona-kriza sa nadolazećom globalnom ekonomskom krizom. Ti ljudi koji traže utočište i spas prvi uviđaju da je na cjeloj planeti zavladao isti konjunkturni duh. Postaje vrlo jasno da Konjunkturpolitik svuda bije bitku s krizom kapitalizma, diletantima u politici, religijskim fundamentalistima i prevarantima, megalomanijom provincijalnih vladara bez ljudske aure, ostrašćenim akterima iz upravnih odbora korporacija, posebno oko monetarne politike i apokaliptičkog masovnog uništavanja okoliša, te prati razračunavanje između neoliberalnog koncepta tržišta, to jestelaissez faire ekonomskog liberalizma i donedavno dominirajućeg kejnzijanizma i državne intervencije u ekonomiju. Da li u Bosni, naprimjer, možemo povjerovati u ljekovitu regulacijsku moć tržišta ako je ekonomski sistem države vrlo fragilan? Ili, s druge strane, moramo razvijati povjerenje u moć države i njezinih institucija pri regulaciji tržišta i kriznih stanja? Šta bi se desilo bez nacije-države koja će tražiti i iznaći kakvo-takvo rješenje za hiljade otpuštenih radnika u dobu pandemije virusa corona? U prvom slučaju nastupa tržišni fundamentalizam neoliberalnog kapitalizma koji smatra da je nužno smanjiti gospodarenje države. Na drugoj strani, opasnost od zloupotreba “vanrednog stanja” i etabliranja države kao logora dovodi do masovnog gnjeva ljudi… Postavlja se opravdano pitanje o budućnosti države-nacije pred izazovima ekonomske globalizacije, neoliberalne ideologije i krize kapitalizma. Na tom mjestu se dodiruju i rade komplementarno sociološke i ekonomske teorije.

Vladari su u pandemiji našli mjesto za svoju pozornicu

Opasni politički predatori koriste pandemiju da ostvare apsolutnu vlast u državi. Nesposobni kadrovi koji opslužuju funkcije sistema na mizeran način demonstriraju jednostranost države u represivnim mjerama koje poduzima prema građanima u nelegalnim formama vanrednog stanja. Tako se država pojavljuje kao čuvar logora u kojem su zatočeni sumnjivi osuđenici. To znači da je država svedena na razinu “subjektivne procjene” nekog inspektora, žurnaliste, sudije ili političara. Zato je ta država povremeno represivna i nenaklonjena slobodarskim konvencijama i idealima. Njeni funkcioneri se ponašaju kao da su građani i ostatak svijeta tu samo radi njih. Nekompetentni kadrovi su zaposjeli funkcije društvenog sistema i ponašaju se kao da se radi o njihovom privatnom posjedu. U javnim istupima političkih lidera i vlastodržačkih kreatura isplivala je na površinu psihopatska mizerija ljudi koji stoje na čelu država i političkih orijentacija. Pa, oni su mentalno sporni, psihički nestabilni, jeftini populisti i manipulatori. Pa, među njima nema velikih državnika, moralnih ljudi, ličnosti! Pa, kud je sve ovo otišlo, um Gottes willen? Ljudska vrsta ide u karanten, a biljke i životinje se oslobađaju. Kanali u Venciji ponovo su bistri, lijepi moj Bosanac.