Kofi Annan, bivši Generalni sekretar UN, u svom izvještaju o Srebrenici iz 1999, za politiku međunarodne zajednice prema Bosni kaže da počiva na “amoralnoj ekvidistanci”. Prizma kroz koju međunarodna zajednica posmatra današnju Bosnu također počiva na ekvidistanci, tj. na percepciji jednake odgovornosti svih političkih faktora (stranaka) u ovom sudbonosnom (predizbornom) trenutku za BiH i sve njene građane. Pitanje koje odmah asocira na g. Annana jeste da li je moralno sve učesnike u vlasti smatrati jednako odgovornim za neprovođenje odluka Evropskog suda za ljudska prava, za neproporcionalno učešće narodnih grupa u vlasti, ali i etnički neproporcionalno učešće u trošenju budžetskih sredstava zbog ovako ‘proporcionalnog’ predstavljanja, jednako odgovornim za reforme, tj. promjene Izbornog zakona, ukratko jednako odgovornim za moguću političku krizu.

Bez obzira što je pojam međunarodne zajednice fluidan, ipak se ne možemo oteti utisku da su gospođa A. Cormack i gospodin L. G. Wigemark – mada sam svjestan njihovog vlastitog položaja u lancu koji se zove volja te zajednice – njeni predstavnici. U njihovom posljednjem, potpuno nediferenciranom, obraćanju bosanskim liderima (sic!), a time i bosanskoj javnosti, uključujući i dijasporsku, oni kažu: “Stoga se na izazove mora odgovoriti internim, a ne nametnutim rješenjima.” Ovo zvuči ne samo dobro, nego i laskavo. Štaviše, to je priznanje suvereniteta Države koja se zove tako kako se zove. Tako bi, međutim, i bilo kad bi imalo ikakve veze s bosanskom političkom stvarnošću.

Bosanska politička scena je (avaj!) poprište sukoba dva nepomirljiva koncepta izgradnje države: onog demokratskog i ovog nedemokratskog, građanskog i antigrađanskog, europsko-američkog i nacionalističkog. In medias res: koncepta u kome će svaki državljanin imati pravo da bira i bude biran na svim nivoima vlasti i u svakom kvadratu njene teritorije, i koncepta u kome ste ‘Finci’, ‘Sejdić’, ‘Zornić’, ‘Pilav’ ili ‘Pudarić’, i mnogi, mnogi drugi, a da ipak plaćate porez toj državi kao da ste njeni punopravni građani. Ta politička scena je uspostavljena nametnutim rješenjem koje se zove Dayton I. “Interno rješenje” nije moguće sve dotle dok se ne promijeni ta scena, a te promjene nema bez intervencije izvana ili, da me bolje razumijete – bez externog rješenja.

Ima li izgleda za takvo nešto? Vrlo malo. Ali upravo zato treba upozoriti međunarodnu zajednicu na rizik ako nastavi s politikom ekvidistance, istom onom koju je vodila i tokom rata u Bosni, pa i tokom genocida u Srebrenici. Tu politiku je britanski kolega, profesor na Cambridgu, Brendan Simms definirao kao “No Intervention” politiku. Politiku ne-intervencionizma je Simms označio kao politiku svoje vlade koja je razlog i naslova njegove knjige – “Britanija i destrukcija Bosne”. Politika koja poziva da se na izazove pred kojima se Bosna danas nalazi, odgovori “internim rješenjima” – u situaciji u kojoj je sve “nametnuto” eksterno – je nastavak iste one politike koju je Annan označio kao odgovornu za Srebrenicu. Razlika ipak postoji. Izazovi pred kojima se Bosna danas nalazi nisu samo bosanski. Naime, samo “politika popustljivosti” (“politics of appeasement”) može da ne vidi da današnja Rusija nije ona iz devedesetih, tj. iz vremena ratova u Bosni i na Kosovu.

Kad se britanski premijer Neville Chamberlain vratio iz Munchena, gdje je pokušao ubijediti herr Hilera da interno riješi evropski (i americki!) problem naoružavanja Njemačke i spremanja za rat, Sir Winston Churchill je njegovu posjetu prokomentarisao: “Britanija je mogla da bira između sramote i rata. Izabrala je sramotu, a dobila rat.” Ako predstavnici međunarodne zajednice u Sarajevu ne promijene svoju retoriku, i umjesto uputstava bosanskim političarima, ne pošalju ozbiljna upozorenja svojim šefovima u Washingtonu i Bruxellesu da se u oktobru može dogoditi da Predsjednik ove države bude Dodik, onda bi ne samo Sarajevo nego i Zagreb mogli postati Putinovi vazali.

Međunarodna zajednica se mora opredijeliti, i umjesto politike ekvidistance izabrati onu pravu, svoju stranu. U protivnom, ta politika neće postati samo politika “amoralne ekvidistance”, dakle sramota, nego će dobiti i ono što je gore od sramote.

Uostalom, zašto ja upozoravam na nešto što gospoda ambasadori znaju mnogo bolje od mene i čitave bosanske javnosti – da je Bosna puna oružja, koje nije bosansko, i ljudi spremnih da ga odmah upotrijebe, a koji nisu samo Bosanci. Pa upravo zato da im kažem da mi znamo da oni to znaju. Zato nas i čudi da rade i protiv sebe samih. I dok oni nastavljaju s politikom ekvidistance, Bosna i Hercegovina ni jednog ruskog diplomatu nije proglasila personom non grata. A to nije politika ekvidistance. Ako se dogodi da u oktobru na sarajevski tron dođe Dodik možda će upravo oni, uz gospodina Inzka, biti proglašeni nepoželjnim.

Izvor: Novo vrijeme