Adil Kulenović, O reviziji presude iz 2007., iz intervjua u magazinu Stav

Adil Kulenović, Intervju za list Stav, br.103, 23.2.17.

Bili ste na savjetovanju u vezi pokretanja revizije presude protiv Srbije. Možete li nam prenijeti dojmove s tog skupa posebno što se tiče prezentacije novih dokaza?

Veoma sam iznenađen perverzijom, političkom posebno, u tumačenju ovog skupa. Dvije legalne i legitimne organizacije, naučni Institut i jedna NVO, pozvale na savjetovanje one koje su htjele i smatrale potrebnim pozvati. Pa ja to činim stalno u radu Kruga 99, ne pitajući nikog, izuzev svoju organizaciju, po kojim kriterijima i sa kojim značenjem okupljam različite osobe, aktere javnog života.

Jedni su odmah taj skup proglasili paralelnom Bošnjačkom nelegalnom institucijom, novim Bošnjačkim saborom, očito s razlogom: straha od bilo kakvog državotvornog jedinstva bilo ono prepoznatljivo na mikro ili makro nivou. Pragmatično gledajući, njih i razumijem, količina njihove galame više govori o količini njihove nesigurnosti, nego samouvjerenosti da će i ovaj put spriječiti da istina bude bjelodana, bar u nekoj potenciji.

Ali zaista ne razumijem one koji bi, nevoljko i veoma grubo rečeno „radi kilo mesa zaklali vola“, „gdje sam tu ja“ i sličnih mizerija…. Sujeta, lični animoziteti, sitni partijski interesi, palanačka čangrizavost, naknadna pamet koja je uvijek spremna na samocitiranje. Sve to trebamo shvatiti kao folklor, izraz i dio podaničkog mentaliteta.

Političko licemjerstvo je međutim puno razornije. Svjesno difamiranje, potcjenjivanje, činjenje impotentnom iskazivanje svake državotvorne volje, ipak je čitljiva u jasnoj namjeri da se revizija kao mogućnost i željeni epilog ne ostvari. Kada bi nekom palo na pamet da organizuje zaista Bošnjački, ili, još “gore”, Bosanski sabor, po uzoru na Čovićev Hrvatski narodni sabor, tek onda bi smo čuli pravu galamu i prijetnje. A HNS odista prerasta iz statusa NVO u paralelnu i nelegalnu instituciju čije se djelovanje ne može podvesti ni pod jedan zakon o udruženjima građana. One u RS-u i da ne pominjem.

Možemo li slobodno reći da Bošnjaci imaju politički konsenzus oko davanja podrške agentu Safetu Softiću da pokrene reviziju i vjerujete li da će se politički takmaci zadržati taj stav ili ćemo uskoro moći slušati disonantne tonove?

Oni Bošnjaci koji osluškuju volju naroda, onog naroda koji je u ratu ubijan, onog naroda koji se i nakon genocida besramno ponižava, onog naroda čije se dženaze klanjaju u preko pedeset zemalja svijeta, onog naroda čiji potomci zaboravljaju svoj jezik i ne pamte bosanske perivoje, takvi Bošnjaci imaju neupitni konsenzus. On nije samo politički, on je moralni konsenzus. On je egzistencijalni konsenzus. Demijurg genocida, i ovog očito nezavršenog, mora biti zaustavljen. Pa i kada se držimo za slamku slijepe pravde i nedostižne pravičnosti.

Mogao je ovaj skup biti sastavljen i od pedeset ili pet stotina drugih ljudi, siguran sam da se njegova bitna rezonansa ne bi promjenila. Riječ je o gestu koji je iznuđen lošom prošlošću i ponižavajućom stvarnošću u zadnjih bar deset godina. Frustrirajuća i ponižavajuća politika Milorada Dodika prema državi BiH i Bošnjacima samo je generator naše jedinstvene podrške. Ona je izraz odlučnosti i vraćanja narodnog dostojanstva, digniteta žrtava. Ovo je izraz bosanske spremnosti da se Bosna vrati na put dostojanstva i slobode od mnogobrojnih fašizoidnih ideologija, da se na civiliziran način dostigne istina o onome šta se dešavalo 1992-1995.

Ni na ovom skupu nismo, ni bilo kada ne smijemo zaboraviti da naše geste odlučnosti moraju biti i izraz ljudskog poštovanja i podrške ljudima iz reda srpskog i hrvatskog naroda, i svih ostalih koji su bili sa nama, u saučestvovanju sa sa svim žrtvama, a genocidu posebno. Bogdan Bogdanović, Srđa Popović, Ivan Đurić, Vidosav Stevanović, Mirko Kovač, Predrag Matvejević, Vlado Gotovac, Radomir Konstatinović, Sonje Biserko, Florans Hartman, Simon Gerber…. I ovih koji tek dolaze. Krvavi pir genocida na Balkanu mora biti zaustavljen!

Ribari ljudskih duša već su spremni za nove “poduhvate zloće”, već svrdlaju pamet i buše zdrav razum puka, oprobanom metodom senzacionalizma, pikanterija, skretanja pažnje sa bitnog na sporedno, teorijama zavjere, zamjenom planova rasprave, sa konkretnog na opšte i obrnuto. Računam na urođeno moralno osjećanje svakog čovjeka da razlikuje u dubini duše ispravno od neispravnog, moralno od nemoralnog, dobro od zla. Ne bih rekao da će se ovaj put politički lihvari disonatnim tonovima previše okoristiti.

Imate li povjerenja u stručnost tima koji će pokrenuti proces revizije?

Nakon onoga kako se u Vijećnici predstavio stručni tim, uključujući i koagente iz SAD, Holandije, Francuske i Italije sa njihovim saradnicima, zaista nemam razloga za bilo kakvu sumnju u njihovu stručnost, niti moralni kredo. Pa i naš agent profesor Softić, koga u posljednjih deset godina nikada nisam vidio nasmijana, njegova radost na licu ohrabrila je i sve nas prisutne. U tom času mi se nametnula samo jedna misao: da li bi i sam imao snage nositi toliko breme odgovornosti!? I izdržati sve suvisle i nesuvisle kritike, sva podozrenja onih koji najčešće manje znaju i neće da pomognu, ali najviše galame.

Prema Vašim saznanjima koliko se dugo radi na prikupljanju dokaza?

Nisam pouzdan svjedok tome. Prema onome što smo čuli od profesora Softića, Dejvida Šefera, Čekića i Muratovića, da se zaključiti da su i dokumenti koji su tokom suđenja optuženim i osuđenim na Tribunalu u Hagu, i sami isplivavali u crtanju mape genocida. I, svakako, bili predmet njihove pažnje. Moji mali pokušaji da doprinesem tome, sežu u posljednje dvije godine, i nisu vrijedni poređenja.

Zašto je onda nastala tolika histerija u bošnjačkoj javnosti? Moj je dojam da je riječ o tome da stručni tim i danas odbija ići u javnost s detaljima radi moguće kompromitacije pravnih nalaza, dok s druge strane imamo potrebu dijela političke scene da ubire političke poene na ovom slučaju.

Odluka pravnog tima u vezi sa prezentacijom dokaza je apsolutno opravdana. Bilo ko da se nalazio u toj ulozi postupio bi na isti način. Dokazi će biti prezentirani poslije podnošenja aplikacije i tokom rasprave o meritumu. Razumijem ljubopitljivost novinara koji traže informaciju više, to je njihova uloga i posao. Ali su mi neshvatljiva mudrovanja trbuhozboraca koji danas tvrde, a sutra će još više, da su znali za ključni argument, ali ih se nije slušalo. Izuzimam, naravno, iz toga sve one koji su na bilo koji način konkretnom gestom ili postupkom činili da se ovaj naš stav o reviziji učini boljim.

Koja su Vaša predviđanja u vezi reakcija srpske strane? One su već drugi dan bile vrlo žestoke i to su prednjačili predstavnici SDS-a i PDP-a?

Očekivano, revizija presude najviše će ruinirati političku prošlost SDS-a, kojima se pripisuje najveća odgovornost za bitne faze izvršenja genocida. Dodikovom SNSD-u će se pripisati ova posljednja – negiranje genocida. Njegova brutalnost, arogancija i ponižavanja Bošnjaka, pokušaji obesmišljavanje države BiH, prepoznaje se i u Srbiji kao generator učvršćivanja volje Bošnjaka da se ide u ovaj proces revizije protiv Srbije. Bar kako se sada čini, Vučić, za razliku od jastrebova, dobro čita korjene jedinstvene volje za reviziju i u BiH, i u Srbiji.

Ne treba posebno podsjećati na brutalnosti koje nisu vodile u pomirenje već sukobe u zadnjih deset godina od izricanja presude. Dodikov režim je učinio sve na negiranju, prikrivanju i relativiziranju genocida, skrivanju masovnih grobnica i izvršilaca zločina. Umjesto obnove povjerenja, politike praštanja i međuetničke saradnje radi liječenja rana iz prošlosti, poticao je nepovjerenje putem politika očuvanja i stvaranja novih povoda za etničke distance i straha od drugoga; umjesto obnove i reintegracije države BiH, svih njenih naroda, građana i administrativnih jedinica, uporno je potkopavao temelje Države politikom „BiH – nemoguća država“; umjesto poticanja transetničkog povezivanja i obnove vrijednosti zajedničkog života, činio je sve na blokadi tog života i ruinirao ga je; umjesto satisfakcije za žrtve vršio je njihovo nipodaštavanje i vrijeđanje; umjesto priznanja da je ova zemlja historijom određena i data svim njenim ljudima, vršio je etničko prisvajanje teritorije u kojima nema mjesta za druge i drugačije. Politika Milorada Dodika i pristaša, bila je politika sukoba, a ne pomirenja, metodom „guranja prsta u oko“ žrtvama, potcjenjivanja, ponižavanja, ismijavanja i vrijeđanja krvavih rana preostalih iz proteklog rata, ne samo prema Bošnjacima već i svim autohtonim građanima BiH. Za takvu politiku imao je kroz brojne postupke i istupe zvaničnika Srbije zaleđe i podršku…

Samo u posljednjoj godini, pred isticanje roka za postupak revizije, Bosna i Hercegovina se u nekoliko navrata nalazila pred mogućnošću novih sukoba i stradanja: odbijanjem provođenja odluka Ustavnog suda BiH, jednostranim i neustavnim provođenjem referenduma, nepriznavanjem popisa stanovništva, nepriznavanjem bosanskog jezika, glorifikovanjem presuđenih ratnih zločinaca, naoružavanjem i postrojavanjem legalnih i nelegalnih militarnih formacija, te stvaranjem ambijenta za adekvatan odgovor strane koja ima razloge da se zaštiti od mogućeg obnavljanja genocida.

Dodikova politika je stavljala ključ u bravu odlučnosti za reviziju. Čak je i SDS napravio značajan otklon od loše prošlosti dok je Milorad projektovao lošu budućnost.

Racionalna politička misao u Srbiji, u mjeri u kojoj postoji, mora to imati u vidu. Naravno, ona mora imati u vidu i da Republika Srbija umjesto priznanja i prihvatanja svih konsekvenci presude Internacionalnog suda u Hagu, kao odgovorna strana za nespriječavanje genocida odbila je da to vlastitom deklaracijom konstatuje i potvrdi, odbila je da utvrdi odgovornost državnih struktura iz vremena izvršenja genocida, spriječila donošenje etičke rezolucije u Savjetu bezbjednosti UN-a, ohrabrivala iredentizam i jednostrano tumačenje Dejtonskog sporazuma navodnim pravom naroda na protuustavne postupke naspram države, nije obnovila iskrene i ravnopravne političke odnose sa suverenom državom BiH, nije spriječila banalizaciju zločina genocida i reafirmaciju četništva, čija je politika i praksa i u onom i u ovom ratu nanijela ovoj zemlji i njenim ljudima toliko zla. Republika Srbija odbila je da stavi na raspolaganje arhivu i cjelovite stenogramske zapisnike od 92. do 95. Vrhovnog savjeta odbrane radi ispravnog utvrđivanja činjenica o odgovornosti struktura za genocid, ohrabrivala je politiku negiranja genocida i u Srbiji i u RS, što je posljednja faza genocida, a pojedince, grupe i nevladine organizacije u Srbiji koji su insistirali na politici suočenja sa genocidom stavljala u marginalan položaj, pod medijski i javni pritisak. Časni ljudi iz srpskog naroda bili su, a i danas su šikanirani.

Takva politika pokretanjem ove revizije je u procjepu. Njen nastavak snažiće našu volju za otporom, njena promjena volju za praštanjem.

Kako bi Vi komentirali promjenu u mišljenju Voditelja Misije OESS-a u Bosni i Hercegovini, veleposlanika Jonathana Moorea, čije su prve izjave bile u vezi revizije bile negativne, da bi dan nakon savjetovanja u Vijećnici okrenuo ploču rekavši da revizija može biti i pravda za žrtve?

Ne vjerujem da je gospodnin Mur naš neprijatelj, vjerujem da nije odmah razumio dubinu i korjene naše odlučnosti. Čak i da je slamka, mi moramo tražiti izlaz iz stanja neizvjesnosti od nastavka genocidne politike. I izolacionizma, tog strašnog utega koji nam se nameće i od vanjskih faktora i globalnih okolnosti, i bespomoćnog povlačenje u sebe nekih naših neproduktivnih politika. Mi pokazujemo na ovaj način da smo odlučni da se borimo za svoju budućnost i da nećemo pokleknuti.

Čini se da se oko revizije uspio postići konsenzus tzv. probosanskih patriotskih stranka. Na koji način vidite zajedništvo stranaka različitih ideoloških usmjerenja oko pitanja bitnih za čuvanje BiH?

Sredinom prošle godine, u jeku referendumske euforije i neizvjesnosti vezanih za to, naznakama naoružavanja i vježbi policijskih i parapolicijskih, militarnih, organizacija u RS-u, činilo mi se produktivnim predlagati i inicirati okupljanje nadstranačkog Državotvornog BH političkog bloka. O sigurnosti, o sistemu aktivne samozaštite, o racionalnom izlasku iz tendencija izolacionizma, o antibosanskoj propagandi… Kuriozum je da su podršku dale i one neetničke i etničke stranke i organizacije civilnog društva, a da nije bilo volje kod nekih etničkih stranaka i organizacija, uključujući i bošnjačke. Naravno, svjestan sam da lijepa ideja ne znači puno, ukoliko realne snage društva ne uviđaju njenu nužnost. I desio se, bar u bitnom zametku, skup u Vijećnici, koji je bio upravo to. Bojim se da će očekivana produkcija krize činiti nužnom realizaciju takve jedne ideje.

Koliko je to jedinstvo načela bitno s obzirom na Dodikovu najavu referenduma 2018?

Pojednostavljeno, treba istaći vrijednosti iz poznate Platforme za djelovanje Predsjedništva R BiH u ratnim uslovima. Konkretnije, čvrsta volja da se ni mi, ni generacije poslije nas nikada neće odreći prava na domovinu Bosnu i Hercegovinu. Iz koje smo nikli i za koju nemamo i nećemo da imamo rezervu. Silnici su dolazili i odlazili, i trajali koliko i njihov vijek, a mi smo ipak ostajali. Mjeru naših unutrašnjih odnosa određuje naša historija. Ona nas ne uči, ona nas prisiljava. A prisile su takođe prolazne. Pa bile u nagovještaju i od Evropskog parlamenta. Liči na fanatizam? Da, ako nam je to jedini izbor.

Je li po Vama daljnja parcijalizacija bošnjačkog biračkog tijela štetna? Primjećujemo da se ona događa i među strankama, uvjetno rečeno i ljevice i desnice.

Štetna jeste, ali je to koletaralna šteta nestabilnih društava. I nedosljednosti između izbornih proklamacija i političke prakse, i jednih i drugih. I biće tako sve dok duh populizma i neoliberalizma bez etičkih, humanih vrijednosti vlada svijetom. U našim tranzicijskim zemljama pogotovo. Tek kad se tema prekarijata otvori kao političko pitanje, mobinga u svim sferama rada, mislim da će realno tek tada doći do ukrupnjavanja i na lijevoj i na desnoj političkoj sceni. A za to neće biti dovoljna samo politika koja se oslanja na kolektivističke strahove, već ona koja nudi vrijednosti, ili bar balans vrijednosti prosperiteta i kvaliteta života običnog čovjeka i surovosti profita.

Možemo primijetiti da Krug 99, koji okuplja bosanskohercegovačke intelektualce, bilježi porast aktivnosti, ili je možda riječ o pojačanom interesu medija pa se stječe taj dojam. Čime se bavite u zadnje vrijeme?

Nastojimo biti aktuelni, pretenciozno rečeno, povezivati teoriju i praksu. Prilikom osnivanja 1993. godine uzor su nam bili Havel, Praško proljeće i Grupa 77. Naše vjeruju u vrijednosti zajedničkog života i neupitnost Bosne i Hercegovine mislili smo da je dovoljna inspiracija za djelovanje. Na neki način to jeste bio ključni poriv neprekidnog djelovanja ove NVO evo skoro četvrt stoljeća. Naravno, ne možemo se ni porediti sa razmjerama historijskog uticaja i ambijenta Praškog proljeća. I podrške koje su tom pokretu i Grupi 77 dale velike sile. Mi uporno, do današnjeg dana, nismo htjeli prihvatiti da istina Zapada prema BiH nije očuvanje onih vrijednosti koje je Bosna živjela u najboljim vremenima svoje istorije – Bosna razumijevanja, međusobnog uvažavanja, komšijske solidarnosti, neovisnim i nesmetanim od kolektivnih pripadanja. Pa nismo imali, kao ni sad, podršku. Izuzimam, naravno, sve one pojedince diljem svijeta koji su bili sa nama onda kada je bilo najteže. I kada su ubijani sarajevski haveli, kao na safariju. Ti pojedinci i grupe su nam pomogli da skupimo u ratom razorenom i opsjednutom Sarajevu 1994. godine, milion potpisa iz 56 zemalja svijeta, uključujući i susjedne zemlje, za Delaraciju o jedinstvenom i slobodnom Sarajevu, građenu upravo na uzorima civiliziranog svijeta.

Danas činimo u mjeri onog što realno možemo, čuvajući duh dijaloga. Očuvali smo do danas multietnički karakter naše organizacije. Činjenica je i da smo na balkanskim prostorima vjerovatno jedina organizacija ovog profila sa ovako dugim stažom i upornošću djelovanja.

Naravno da mi smeta kada simplificirana novinska interpretacija naših sesija u punom dijaloškiom i angažiranom karakteru svode na puku tribinu ex-katedra, na kojima je neki uvodničar nešto rekao. Ali, to je već druga tema.

Kome se obraćaju intelektualci Kruga 99? Javnosti ili političkim strukturama?

I jednima, i drugima. Još uvijek vjerujemo da sjena naših rasprava ima eho. Ne samo onih vidljivih nedjeljom, već i onih iza javne scene. Tokom brifinga sa različitim ličnostima nauke, kulture i politike, kada se razgovara bez protokola, neposredno i informativno i savjetodavno.

Čini li se i Vama da nam nedostaje nevladinih udruga koje bi pokazivale neku vrst aktivizma i viška brige o sudbini BiH?

Još da ste pomenuli broj nevladinih organizacija, neki kažu 12.000, neki preko 20.000, ostao bi nijem pred pitanjem. Kao što sam i sada. Služinčad različitih centara moći i interesa ubijaju moć i dosege autentičnih aktera civilnog društva u BiH. Da se njih bar 20 posto po količini raspoloživih sredstava bavi borbom protiv fašizacije naših odnosa, a ne politikom „držite lopova“ i kriminalizacijom društva, ne bi smo bili uvijek na početku.

U tom smislu jeste li zadovoljni djelovanjem onih udruga koje imaju prefiks bošnjački?

Drago mi je da postoje. Moja mjera zadovoljstva ili pak ne, prilično je selektivna. Ukoliko svojim djelovanjem Bošnjake profiliraju samo kao vjersku grupu, ne cjenim njihov rad i zalaganje. Ukoliko pak razvijaju Bošnjačku državotvornu svijest, samosvijest i samopouzdanje u realnom, evropskom ambijentu koji nam je dat, onda je i količina zadovoljstva tim veća. Ima tu dobrih primjera poput Bošnjačkog instituta i BZK “Preporod” koji promovišu bošnjačko evropsko kulturno biće.

Kada govorimo o djelovanju bošnjačkih intelektualaca u medijima mi primjećujemo niz vrlo asinhronih stajališta iz kojih je posve jasno da ne postoji ni minimum konsenzusa oko ničega. Smatrate li tu pojavu odrazom pluralizma i demokracije ili nečime štetnim?

Skloniji sam tumačiti kroz univerzalne vrijednosti koje nas inspirišu. Po tome imamo izvjesnu prednost, rekao bi ponekad čak i nadmenost, u odnosu na one koji bjelodano pokazuju da jednoumlje nije bilo svojstveno samo proteklim vremenima, već i ovdašnjim etničkim totalitarizmima i isključivostima. Još uvijek je to faktor koji ukazuje da smo kulturološki u ravni najboljih evropskih vrijednosti.

Naravno, kada bih kritikovao, ne bi zaboravio pomenuti lijenost duha, neinventivnost, strašljivost… A prije svega neodgovornost mnogih za duh naroda u kriznim vremenima, onih koji ubijaju narodnu volju (elan vital) čak i onda kada se javi proplamsaj nade. Kao u slučaju pokazane ljudske solidarnosti prilikom poplava, koju je naš „intelektualac“ obojio atribucijama prevare, neiskrenosti, skrivenog duha mržnje koji se samo na trenutak zatomio. Uvjeren sam da kad bi ga pitali, rekao bi i da bosanska voda nije mokra.

Privilegirana komocija kabinetske zaštite nekima je razlogom za drijemež među davno pročitanim knjigama. Neće navodno da budu komesari, a jogiji su još manje. I čekaju minervinu sovu u predvečerje, kao da će znanje tek tako doći, narodu posebno. Po njima će doći onda kada je već kasno, u mrkli mrak ponavljanja loše prošlosti.