prof.dr. Senadin Lavić : Bosanstvo, islamizam i bošnjačko pitanje  

Sreo sam jednog čovjeka koji je htio da bude veliki književnik, al’ nažalost još nije imao  velikog djela. U nedostatku takvog djela on je hodao okolo oponašajući govor i držanje velikog bosanskog pisca i umjetnika Nedžada Ibrišimovića. Rekao  sam mu: Nemoj to raditi, nisi ti Nedžad! I sada pamtim taj pogled iz kojeg je izbijala mržnja. Naravno, ne plašim se ljudske mržnje i zlobe,   i dalje smatram da je Nedžad najveće pero Bosne, znam da je kameni lav koji se nije plašio kad je trebalo isturiti bošnjačku glavu pred neprijateljima!

Moguće je zamisliti s kojom su zavišću i mržnjom almohadski pravni stručnjaci u Cordobi oko 1195. godine osudili na progon Ibn Rushda (1126-1198) – na Zapadu poznatog pod imenom Averroes – i sa stanovišta svojih shvatanja pravovjerja njegove ideje proglasili heretičkim. Čuvari dogme rekoše da je Ibn Rushd „skrenuo s ispravnog vjerskog puta“. Smetao im je jer je bio obrazovaniji, umniji, pametniji od njihovih dogmatskih pozicija, otvoreniji za budućnost i nova znanja koja će unaprijediti život muslimana. Bio je filozofsko svjetlo Endelusa. Ugledan i učen, imenovan je za kadiju (sudiju) 1169. godine, a od 1182. godine postao je glavni sudija Cordobe kao i njegovi preci… Možemo samo zamisliti s kojim bolesnim zadovoljstvom su ga pokušali „skloniti“, izopćiti, poniziti, umanjiti, opanjkati da za vijek vjekova o njemu nema traga. Ali taj veliki mislilac, ljekar, pravnik, komentator, prijatelj Ibn Tufayla, musliman, Božiji rob, nadvisio je beznačajne čuvare dogme i bijednih pozicija. Nama je ostao njegov Tahāfut at-Tahāfut kao veliko svjedočanstvo o raspravi s Abu Hamidom al-Gazalijem i njegovom podozrivom konfrontacijom s filozofijom i slobodnim mišljenjem. I danas ovoga Abu Hamida smatram odgovornim za pogrešan smjer kojim se zaledila misao u islamskom svijetu! Ostala je također i rasprava o odnosu između filozofije i religije pod imenom Fasl al-maqal. Toma Akvinski i Albert Veliki su ga smatrali nevjernikom i simbolom heretika, potvorili su ga da je svašta govorio, pripisivali su mu i što jeste i što nije – to naravno nije bilo u vezi s istinom o ovome velikom kritičaru neoplatonizma i tumaču Aristotelovih spisa. Možemo ga doživjeti i kao ponos islamske filozofije u Evropi 12. stoljeća.

Teolozi ne dopuštaju da neko drugi govori o religiji pored njih. „Teološko razumijevanje islama proučavano je  posljednih 14oo godina. Ovo razumijevanje, međutim, ne može potpuno objasniti savremene društvene, političke i ekonomske transformacije u današnjem svijetu. U modernom svijetu imamo globalni finansijski sistem, nacionalnu državu, ekonomiju zasnovanu na nafti, neoliberalni kapitalizam, popularnu kulturu, urbanizaciju i društvene pokrete. Da bi razumijeli ove fenomene u odnosu na islam i muslimanska društva, moramo primjeniti sociološko razumijevanje islama kao što je to učinio Ibn Haldun u Muqaddimi u četrnaestom stoljeću.“[1]Teološka interpretacija zbilje samo je jedna od brojnih, mogućih interpretacija zbilje u kojoj živimo. Uz nju su ekonomske, političke, filozofske, znanstvene, kulturno-antropološke, profane, strateške i mnoge druge interpretacije. Ali, najednom, teološka se nameće kao da je to jedina moguća, prava i definitivno smislena među svim drugim. Politikanti znaju dobro da se preko religijske poruke može kontrolirati ljude u njihovom načinu bivstvovanja. To ne bi bilo nimalo sporno da sveštenici ne daju sebi ulogu ekskluzivnog glasonoše Boga na osnovu čega stiču sve moguće ovlasti na ovome svijetu, a ni za što nisu spremni da odgovaraju. U realnoj povijesti ovoga dijela evropskog kontinenta, dakle, u jugoistočnoj Evropi, religije i sveštenici proveli su proces razdvajanja naroda kao stada i vremenom ih potčinili svojim učenjima – religijski prozelitizam kao dio feudalnog potčinjavanja ljudi. Iz takvih religijskih razdvajanja i običajnih specifičnosti, između ostalog, potiče dioba naroda, koji govori jedan jezik, na „različite“ narodne grupe i neprestano uvjeravanje tih grupa ljudi u nemogućnost mješovitog života različitih etničkih identiteta, kolektiviteta i njihovih vjerovanja što producira epohalnu netoleranciju kao ishodište svih svjetovnih barbarizama, mržnje i diskriminacije u političkom ili kulturnom pogledu. Naravno, vjerovanja ljudi se planski zloupotrebljavaju od strane interesnih grupa u društvu. Neprestano se podmeće uvjerenje da je jedino sveštenička djelatnost bitna i važna za zajednicu ljudi, a sve ostalo je nebitno i profano. Tako nacionalna i etnička naracija stoji na religijskoj osnovi, kod Srba i Hrvata, a onda i kod Bošnjaka. Mnogi istraživači društveno-povijesnih procesa ukazuju na pogubnost takvog reduciranja društvene zbilje. Iz toga vremenom nastaje besplodan spor između tzv. sekularne i teološke inteligencije ili „svjetovne i vjerske“, koji su neki narodi davno odbolovali i razriješili, a neki ga tek danas prolaze. Spor oko prave interpretacije, ustvari, predstavlja spor oko toga ko će vladati ovozemaljskom zbiljom. Svaka interpretacija se razotkriva kao veza znanja i moći u određenom povijesnom kontekstu. Sve je to spor oko moći. Treba ga osloboditi spekulativnih konstrukcija koje zavode razborite ljude i dijele ih na islamofobe, kjafire, sotoninu djecu i slično. Ne bi se više smjeli proganjati heretici po nalogu pravovjernih svećenika! Ali sveštenički odnos prema Bogu nije jedini mogući i pravovaljani put koji stoji pred čovjekom! Na to tiho i jasno upozorava Ibn Rushd u svojim odgovorima Abu Hamidu al-Gazaliju.

Šta da radimo s potrošenim mitovima? Još samo treba da nas neko povede u teatralnu restauraciju propale diktature jednoumlja ili da nam nametne novu istinu koja će znanstvenike smatrati opasnom grupacijom u društvu. Da li je, naprimjer, za stvaranje kosovskog mita presudna bila potreba i namjera pravoslavne crkve da se etablira kao zaštitnik pravoslavnog stanovništva u sastavu Austrijske carevine koja je stajala spram Osmanskog sultanata? Crkva je pretvorena u glavnog zaštitnika i predvoditelja borbe za nacionalni interes – otad potiče koncepcija o prednosti nebeskog nad zemaljskim carstvom – a ovozemaljska vlast i njeni predstavnici su „nesposobni i prevrtljivi“. Kuda nas vodi oponašanje ovoga modela religijskog politikantstva? Treba li nam sektarijanski nacionalizam ili novi pokušaj da sveštenici i vjerski službenici rješavaju nacionalno pitanje? Zašto je sva naša povijesna zbilja pretvorena u rješavanje nacionalnog pitanja kao religijskog pitanja? Gdje je, pritom, društveno-znanstvena inteligencija koja je, uglavnom, ovom pitanju davala glavni smisleni sadržaj u evropskom prostoru tokom 19. i  20. stoljeća? Gdje je veza između „kapitalističko-buržoaskih snaga“ i inteligencije koja bi vodila ka formiranju novog oblika društvenosti? Da li su profesori društvenih nauka pometeni s povijesne scene? Jesu li oni gurnuti u prekarijat? Šta uopće znači intelektualna elita u društvu kakvo je naše? Može li ona osvijestiti socijalnu zrelost našega društva? Evropski racionalizam razvija koncepciju da se država organizira na temelju prirodnih cjelina trajuće društvene komunikacije koja je rezultat povijesnih procesa. Time je završio sa srednjevjekovnim bajkama i plemstvom! Šta je to „balkanska“ inteligencija – da li je to samo teatar marioneta, klijenata, imitatora koje pokreću interesi velikih patrona i nalog prijestolnica u kojima su pisali master-teze i pisali disertacije o „ljudskim pravima“ i „international relations“, najzad jalova skupina ulizica za svoje male interese?

Muslimanima širom svijeta nametnuli su se profili ljudi koji bjesomučno ponavljaju neke dijelove svetog teksta iz Kur'ana, ali ne razumiju njihovu dubinu ili vrijednost. Ponavljajući nekoliko fraza, kao borbenih parola, oni kod neukih i zaostalih osoba mogu ostaviti dojam učenosti i odanosti svojoj kulturi i njezinim religijskim sadržajima. To su uglavnom poluobrazovani pripadnici podijeljenih i konfrontiranih grupa koje se hrane dogmatskom skučenoću njihovih religijskih vođa uz koje ujedno idu i militarne milicije. Tako razjedinjeni postaju lahak plijen obavještajnih službi the great powers koje ih pretvaraju u sluge i kolaboracioniste. Oni su iz muslimanskog vidika prognali znanosti i podmetnuli masama čarobne formule za uspavljivanje. Već odavno je njihova vjera puki fatalizam bez refleksije i kao takvi postaju vjerne sluge stranim porobljivačima. Oni su postali sveštenici koji stoje uz neosjetljive vladare i eksploatiraju vlastite narode, ne nudeći im neki napredak, viziju, avangardni iskorak iz siromaštava, obrazovni okret. Spram tog svešteničkog ponašanja, imam je učen čovjek koji svoje znanje i vjerovanje neće iznevjeriti i služiti sistemu koji ne priznaje Boga ili vjeru. Sjetim se Osmana ef. Dedića koji nije htio izdati svoju vjeru…

Naše postsocijalističko, postratno, postgenocidno, prvobitnom akumulacijom kapitala „začarano“ društvo, ozbiljno je zaglavilo u besplodne ideologije islamizma, tertulijanskog političkog katolicizma i populističkog ortodoksizma koje se kače uz političke grupe etničkih oligarhija i služe im kao lobistička mašinerija.  Zajedničko svim ovim religijskim ideologizacijama   ljudskog odnosa prema Bogu jeste površna, obmanjujuća naracija bez  znanja, teorije i svijesti o prožimanju različitih puteva ka Bogu. Ljudima islama u Bosni i širom svijeta, danas se podmeće  islamizam – sumnjiva i sporna koncepcija islama koja od vjere pravi puku ideologiju. To je ružna, karikaturalna slika o islamu i njegovim pripadnicima – najcrnji negativni stereotip koji je produciran u orijentalističkim kuhinjama antimuslimanskog diskursa. Politizacija islama samo donosi štetu, nemjerljivu štetu, islamu i muslimanima jer vjerovanju nije potrebna jeftina politička forma djelovanja. U tom sklopu, ohrabrujuće i sa strateškom vizijom u sebi zvuči izjava reisa Kavazovića da će „Islamska zajednica, zaista, nastojati da ostane koliko god je to moguće ne involvirana u dnevnu politiku“ i da „mihrab i minber moraju ostati mjesta za govor o vjeri“, što pokazuje da ljudi iz IZ shvataju da mihrabi  moraju biti oslobođeni od plitkih i neukih  dnevnopolitičkih natruha zarad viših i trajnijih ljudskih vrijednosti u koje, svakako, spada vjera. To znači – zajednica koja je oslobođena od zloupotreba pojedinaca i grupa. Ovo bi mnogi među nama trebali, naročito  Bošnjaci u Sandžaku, shvatiti kao svoj program djelovanja. To je program religijske zajednice koja se bori za opće dobro ljudi i razvija svijest o općem dobru. To je njezin „politički“ program – opće dobro zajednice! Ona ne smije biti u službi pojedinaca koji preko nje ostvaruju svoje parcijalne, lične nakane, a to nam konstantno predstavljaju kao da je riječ o općeljudskim vrijednostima.

U ostvarivanju tog zadatka nema mjesta onaj ko nema svijesti o svetom i univerzalnom prožimanju religijā i ko još vjeruje da je moguće samo jedno pravo vjerovanje. Taj opasni, isključivi mentalitet bitno protivurječi bosanstvu koje je povijesno čuvalo i štitilo pravo svakog ljudskog bića da bira svoj put u vjerovanje, to jeste značilo da svako može biti slobodan u svome vjerovanju, saznavanju, nadanju, određenju.  Vjerovanje je tradicionalno u bosanstvu i bošnjaštvu znalo da između ekstremnih pozicija bude na srednjem putem, smireno, pribrano, istrajno. U tome bosanstvu svojstvenom pravu  ispunjavala se sama povijest bosanstva kao okvira koji čuva razliku i svijest o povijesnoj sudbini bosanskog naroda. Od srednjevjekovlja gledajući u Bosni je religijski pluralizam izraz pluralne racionalnosti života bosanskog čovjeka. To se potiskuje  u nacionalnim historiografijama i nacijskim konstruktima tokom dvadesetog stoljeća i razvija se, posebno u književnim djelima,  naracija o vjekovnoj mržnji i konfliktima. To je ona zloupotrebljavana konstrukcija iz Andrićevog Pisma iz 1921. Naravno ne treba biti naivan i razvijati romantični mit o idealnoj koegzistenciji različitosti u prošlosti. Bosansko kršćanstvo/hrišćanstvo i muslimanstvo su prirodan sklop bosanskog postojanja od davnina i dio su univerzuma vjerovanja. Danas su, nažalost, pod velikim uticajem nacijskih interpretacija zbilje i nacionalističkih ideologija antibosanstva. U podrivanju bosanstva, nažalost, poklapaju se sektarijanski nacionalizam i primitivni etnicizam kao aveti prošlosti u dobu globalizacije.

Insistiranje na ideologiji islamizma, ortodoksizma ili katolicizma sasvim odgovara onima koji ne žele vidjeti niti prihvatiti cjelinu bosanstva sa svim njezinim posebnostima i sadržajima. Ova ideologija se najdublje raskrinkava u neprirodnom i smutljivom uzimanju prava da se brine oko pitanja nacije. Religijske institucije počinju rješavati „nacionalno pitanje“ i naciju definiraju kroz plemensko-etničku i religijsku zajednicu i obrnuto. Nacionalno  (državno) se podređuje etničkom i religijskom što je osnov brojnih nesporazuma  u multietničkim zajednicama. Religijske zajednice moraju shvatiti da je bosanska nacija dio svjetskog sistema nacija! Pred nama se pojavljuje povijesna činjenica da crkve i druge religijske institucije vode nacionalnu politiku – što javno što tajno. U Zagrebu je 1900. održan Prvi katolički hrvatski kongres na kojem je nadbiskup Stadler, sasvim pod nabojem integralnog katoličkog hrvatstva, govorio da jedva čeka da se Bosna što prije ujedini s Hrvatskom kao materom-zemljom bosanskih katolika. Tad je odlučeno da se bošnjački katolici imaju zvati Hrvatima – tad su otkinuti od svoje prave majke! A onda je slijedila kroatizacija bosanskog srednjevjekovlja „do stoljeća sedmog“. Uvezivanje religije i historiografije treba da osigura nesumnjivu razvojnu liniju etnosubjekta povijesti koji pristupa pravljenju „nacionalne države“. Zato je ovaj prostor tragičan – u njemu sveštenici preuzimanju definiranje nacije, oblika društvenosti koji ide uz razvoj kapitalizma u Evropi – kod Hrvata i kod Srba na konfesionalnoj osnovi.

Tri povijesno oblikovana naroda svoje povijesti i svoje metafizike odnedavno vezuju za izvanbosanske krajolike i ljudima nameću osjećaj da im je domovina negdje drugdje. Bošnjački pravoslavci iz 19. stoljeća pretvoreni su u Srbe i njima se montira naracija da im je Srbija matica i domovina. Isto tako se radi s bošnjačkim katolicima koji su pretvoreni u Hrvate, samo što im je ime domovine i matice Hrvatska. Oni su u Bosni pretvoreni u hrvatsku dijasporu. Oba naroda su instrumentalizirana od dvaju velikodržavnih hegemonijskih projekata spram Bosne koja je u ekspanzionističkom poduhvatu sasvim obezvrjeđena i negirana, pretvorena u prazni pojam bez ikakva značaja. Negiranje države Bosne i njezinog postojanja potaknuto je u ideološkim i političkim konstrukcijama bosanskih susjeda, idejom da se Bosna mora potčiniti i pretvoriti u vlasništvo srpskog i hrvatskog nacijskog projekta. Hrvati u Bosni svoju ideju vezuju za Hrvatsku i katoličanstvo i sve manje je u njihovom narativu Bosne i bosanskog. Većina Srba iz Bosne, također, svoje idejne i konceptualne usmjerenosti vezuje za Srbiju i pravoslavlje, tako da se Bosna zanemaruje i pokušava se na barbarski način srbizirati ili kroatizirati. Naravno, oni imaju pravo da se vezuju za bilo koga ili bilo šta na ovome sviejtu, ali zbog toga ne mogu ponuditi nikakvo valjano opravdanje za pokušaj destrukcije Bosne.

Bošnjaci se nisu dali asimilirati pod srpsku ili hrvatsku „nacionalnu oznaku“ tokom 20. stoljeća. Njima je, nažalost, podmetnuta ideologija da je najbolje stajati po strani, neka se drugi lome oko stvari ovoga svijeta. To je vodilo u getoiziranu svijest. Pritom, naravno, moraš stajati po strani kad ne možeš ući „u kolo“ ili kad nemaš mogućnosti ostvarivati svoje interese. Jedna forma eskapizma je postala model preživljavanja na kratke staze. Tako je „neopredijeljenost“ postala dio mentaliteta Bošnjaka i oni su postali u mnogočemu neopredijeljeni – a neki i u vezi s imenom Bošnjak, jer ih je neko doveo u nedoumicu da se oko svoga imena dvoje ili da ga zaborave. U prvoj polovici 20. stoljeća neki među Bošnjacima nemaju narodni osjećaj, nisu dio etničkog supstrata iz kojeg izrastaju. Ima intelektualaca koji svoju nesvijest, dezorijentaciju i neznanje nude kao model za druge koji su postali svjesni svoga bića. To se dešava čak i danas kada je bošnjačkoj političkoj orijentaciji neophodan razuman glas intelektualaca koji slobodno iskazuju svoje misli.

Sve donedavno Bošnjaci su bili određeni zemljom Bosnom, osjećali su da izviru iz nje, da im je bosanstvo važnije od osmanstva, panislamizma, austro-ugarstva, jugoslavenstva i panslavenstva. Vezanost za Bosnu činila je kičmu njihovog narodnog identiteta! Bosanstvo ih je definiralo pred sultanima i carevima, držalo ih u vremenu kao prepoznatljivu povijesno-kulturnu formu. Odnedavno im se pokušava podmetnuta pseudoreligijska ideologija koja nema velike veze s njihovim vjerovanjem i oni se zavode u getoizirajuće nacijske naracije i nacionalistička insistiranja na tragu te plitke ideologije koja odgovara dominaciji isključivog „svećnika“ u javnom ili društvenom životu ljudi. Svećeničko držanje pred modernitetom i sadržajima savremenog svijeta nema nikakve chance pred racionalnim proračunima života i njegovim na znanosti zasnovanim realizacijama. Ne može se na osnovu priča koje su stare hiljadama godina konstruirati struktura savremenog života – te priče mogu služiti za nešto drugo. Svako danas zna šta je vjerovanje, a šta je znanje! Ili je ta samorazumljivost ono što je postalo najopasnije u našem društveno-povijesnom kontekstu?! Naravno, svjedočimo i neostvarenim obećanjima novovjekovne znanosti i razumijevaju ljudskih djela kao kulture.

Bosanstvo se čuva na razini znanja. Bosanstvo nije puka etnička oznaka ili nadomjestak za etničko. Bosanstvo u sebi obuhvata bošnjačko biće, ali  i svako drugo etničko biće koje je na bilo koji način povezano s njegovim političkim i kulturno-povijesnim okvirom. Bosanstvo je stari izraz postojanog bića i novi oblik internacionalnog postojanja kroz državu-naciju. Svijet u kojem danas živimo i koji je dominantno određen kapitalističkim proizvodnim odnosima producirao je nacije kao društveno-političke grupe koje prevazilaze feudalni koncept etničkog postojanja i načina proizvodnje roba.

Redukcionistička ideologija islamskog vjerovanja, koju imenujemo rječju islamizam i njegovi promotori, koji se u svojim shvatanjima religije podudaraju s ideologijama kršćansko / hrišćanskih demagogija, postali su povijesna pojava i glasna društvena grupacija koja određuje semantičku poruku i političku liniju usmjeravanja cjelokupne društvene strukture. Oni su idealna pojava za kontrolu današnjeg „islamskog svijeta“ i njemu pripadajućih naroda i nacija. Religija u tom sklopu biva korištena kao sredstvo moći i utočište ljudima koji su u egzistencijalnoj fluidnosti i prekarnosti izgubili svaku nadu u bolje sutra. Religijske  institucije, nolens-volens, postaju mjesta nade i optimizma za izigrane građane komunističke ideologije i tranzicije, demokratije i kapitalizma, ali one ne mogu ispuniti svoja obećanja. I tek onda nastaje veliki problem. Obećanja su vodila u ahistorijski krajolik i eskapizam je postao glavna teleologija. Danas je „islamski svijet“ totalno razrušen, napadnut sa svih strana, potčinjen, muslimani se ponižavaju kao civilizacija, u njemu plamte ratovi, svakodnevno ginu ljudi, svetost ljudskog život se ne poštuje, strane vojske marširaju okupiranim zemljama pod nekim UN mandatom, najstarijim kolijevkama čovječanstva gaze čizme zapadnjačkih vojnika, pljačkaju se prirodni resursi, smjenjuju se vlade uz strašne sukobe, ubice se predstavljaju u zapadnjačkim medijima kao „muslimanski borci“, „džihadisti“, „sveti ratnici“. Zapadnjački mediji se u svojoj laži iživljavaju nad jednim izgubljenim svijetom i narodima, a nisu svjesni da smo svi u istom čamcu. Sažeto rečeno – taj svijet je pod opsadom na svim meridijanima. U tom svijetu,  nažalost, nije se  uspjelo harmonizirati znanja i vjerovanja, svjetske trendove s lokalnim tradicijama, etničke, nacionalne i religijske interese, znanost i religiju. Vladari svjetskih tokova moći preko islamizma potiču primitivni radikalizam koji najviše šteti muslimanima širom svijeta jer od njih pravi „teroriste“ i zaostale mase, te stigmatizira islamsko vjerovanje.

Sasvim je jasno da islamizam nije u stanju da ponudi odgovor na pitanja: zašto se ovo događa baš muslimanima? Očito je da ova društva nisu u stanju da misle svoju „sudbinu“ i da stvore znanja koja bi ih iščupala iz zaostalosti. Kvazi-interpretacije islamizma zaledile su društveno-historijsku zbilju u okamenjene obrasce u kojima dominira sujevjerje nad znanjem i znanstvenim odnosom prema svijetu. Epohalna zaostalost islamističkih ideologizacija društvenih sadržaja direktno proizvodi nesposobnost i nemoć miliona ljudi da se nose sa savremenim oblicima ekonomskog, znanstvenog, kulturnog ili političkog organiziranja ljudskih zajednica. Potcjenjivanje aktualnih znanja i znanstvenih disciplina vodi ka dogmatizmu i očuvanju preživjelih i neupotrebljivih znanja. Takav odnos izaziva epistemički kolaps kulture koja nije u stanju da producira i prima nova znanja. Pritom, jedina institucija znanja su sveštenici i njihove naracije. Oni ni krivi ni dužni ne mogu odgovoriti zahtjevima vremena u kojem su zadešeni. Od njihovih  „znanja“, nažalost, ne može se konstruirati društveni napredak muslimanskih zajednica. Bilo bi važno često se prisjećati da je ideologija, između ostalog, i lažna svijest. Ljubav prema svome muslimanstvu znači ljubav prema umnosti. Biti musliman znači biti uman čovjek, čovjek filozofskog i znanstvenog duha željan znanja. To ideologija ne voli da čuje jer se time priziva kritička filozofska misao i znanost! Kada je Muhamed S. Serdarević 1915. godine u Gajretovom Kalendaru pokušavao odgovoriti na pitanje šta znači biti musliman („budimo muslimani“ bio je njegov zahtjeva da se prevaziđe bijeda i zaostalost u koju su muslimani zapali) on je također pomenuo znanje i rad!

Prosta ideologizacija svetog sadržaja vodi u mizeriju u kojoj se događa profanizacija svetosti vjere, „festivalizacija islama“, cinizam religioznosti, izrugivanje umnosti, predizborno lobiranje religijskih institucija u Hercegovini koje govore koji partijski kandidati su pravi „naši“, potčinjavanje ljudske kulture religijskim predstavama kao dominantnim i jedinim, prepuštanje interpretacije svetog nestručnim i nedoraslim.  Ljudi koji žive pod presijom ideologiziranih sadržaja nisu naučeni ili nisu pripremljeni da razumiju i poštuju važnost znanja za društveni život ljudi. Oni su se svikli na manipulaciju i sataniziranje neistomišljenika, na strah od vlastitog mišljenja, na nemoć i neznanje. Oni su nažalost priviknuti na jednu površnu „jezičku igru“ kao dominantnu. Zato je u ovom krajoliku „mudrost“ šutjeti, a ne govoriti istinu ljudima.

S druge strane mnogo je obrazovanih ljudi, intelektualaca, koji uopće nisu razumjeli svoje vjerovanje ili nevjerovanje, ali oni stoje na liniji humanosti, liberalne politike i scijentističkog optimizma. Oni su u svome ateističkom ili agnostičkom procesu obrazovanja propustili da razumiju važnost Kur'ana, „nebeske“ knjige, epistemičkog i etičkog izvorišta njihovog ovozemaljskog muslimanstva. Veliki Averroes (Ibn Rushd) upozorava da Kur'an, ustvari, nalaže intelektualnoj eliti da se bavi filozofijom. Toj eliti, međutim, ponižavajuće je da ih manipulira nerefleksivno svešteničko držanje, antiintelektualno izricanje, zavjerenička kasta, nekontroliran i neodmjeren govor, licemjerno dušebrižništvo, svemoć pojedinaca i neopravdana kontrola nad životom zajednice. Oni se opiru nezajažljivom religijskom prozelitizmu feudalne provenijencije. Na taj način važno područje ljudske vjere ili ljudski govor o Bogu ostaje u rukama svećenika koji od vjerovanja prave mitove kojima manipuliraju religijskim zajednicama s tendencijom da to rade cjelini društva. Svećenički vokabular je ahistorijski, zavodi ovovremene ljude, daje netačne reference, ne dopušta inoviranje semantičkih polja, ne priznaje jezičke kompetencije vjernika iz našeg vremena, ne priznaje one koji drugačije govore i misle, šalje ih na lomače i u džehenemske vatre, odbija sadašnjost, otkida ljude od historijske perspektive…

Bez obzira što posjedujemo brojne znanosti i opise svijeta, znamo da bez jedne odgovarajuće metafizike i teologije ljudi su, kako je to ocijenio Walker Percy, izgubljeni u kosmosu. Niti znaju odakle dolazi kosmos i ljudska bića, niti gdje oni idu. Metafizika i fizika uvijek idu zajedno, međusobno se prožimaju i ispunjavaju! Ali to je polje vrhunskih umova. U njemu nikako ne mogu sudjelovati poluinteligentni, neznalice, stranački podobni likovi,  mahalski tumači istine svijeta, palanački guslari. Jedna vrhunska teologija, na Zapadu, ili kod muslimana učenje o vjeri, treba da „povezuje kosmičku historiju i ljudsko dostignuće s Bogom i dubljom prirodom zbilje“. (Mark J. Cherry) Drske i besmislene rasprave između kreacionista i evolucionista, religijske slike svijeta i znanstvene slike svijeta, dovode do konfrontacija koje sakrivaju vidik u kojem je moguće holistički razumijevati svijet povrh svešteničkih kvazi-interpretacija koje se rugaju razumu i scijentističke umišljenosti koja vrijeđa svako vjerovanje. Iza te profane rasprave stoji neodgovornost, a na njoj profitiraju ograničeni ljudski kapaciteti, šarlatani jednoumlja, prostaci sa svojim prijetećim kažiprstom, primitivni prevaranti, vođe zaraćenih milicija, politikanti nedorasli politici, ljudi koji raspolažu narodom kao robom, a vjerovanjem kao ideologijom… Možemo li pretpostaviti kako će naše ovovremene rasprave za stotinu godina biti smiješne i čudne ljudima koji će doći?!

Muslimanski problem širom svijeta jeste dramatičan – još uvijek muslimani nisu uspjeli svoje vjerovanje uklopiti u funkcionalan povijesni poredak koji bi nadvisio feudalni, predmoderni koncept političke kulture i egzistenciju zatočenosti u prošlosti. Njihova interpretacija religija i dalje okoštava njihovu kulturu, znanost nije stožer njihovog života, politički sistem je zatvoren i krvno-plemenski, pluralizam ne prihvataju, prosječni dominiraju sistemom, gaje romantične predstave o sebi i svojoj prošlosti, globalizacijom su ponovo potčinjeni zapadnim „imperijama“, služe velikim patronima koji ih ponižavaju, ne prihvataju nova znanja. Oni još uvijek ne uspijevaju poredati sadržaje svoje kulture prema vlastitom racionalnom principu. S. H. Nasr upozorava da je islam i religija i civilizacija, historijska realnost koja seže preko 14 stoljeća (sada je u 15. stoljeću) ljudske historije  i geografske prisutnost u širokim prostorima svijeta, Azije, Afrike, Amerike i dijelova Evrope. On je duhovna i metafizička realnost koja je stoljećima transformirala i oblikovala unutarnji i vanjski život brojnih ljudskih bića u raznim vremenskim i prostornim okolnostima.[2]

Od maja 1992. godine bosanskohercegovačka nacija je tu – etničko-religijska svijest je neprimjećuje, ne razumije i usporava. Tek će „bosanski nacionalizam“ kristalizirati bosanski kapitalizam, omogućiti njegovo djelovanje, otvoriti mu prostor za napredovanje, poslužiti mu kao narativni okvir. Taj posao radi inteligencija u saradnji s vlasnicima kapitala. U početku inteligencija je opterećena etničkim i religijskim primjesama, kasnije zakoni kapitala diktiraju cjelinu društvenih trendova. Etničko-religijski identiteti služe kao sredstvo nacionalnih homogenizacija. Naravno, važno je podsjetiti da je Pokret za autonomiju Bosne, koji je poveo Gradaščević 1831. godine, imao u sebi obrise  autentične nacionalne koncepcije povrh etničko-religijskog principa koji je dominirao kod bosanskih susjeda – primarno kod Srba. U ovoj koncepciji polazi se od bosanskog, povijesno i teritorijalno konstruiranog identiteta kakav je netipičan za istočnoevropske zemlje. Usljed nedostatka obrazovnih institucija, kapitalističkog okružja, demokratskog duha, a pod jakim uticajem religijskih institucija i tradicionalnih predstava taj koncept, nažalost, nije mogao uspjeti. On je bio potisnut od etničko-religijskog koncepta koji su nametali srpski i hrvatski nacionalizam.  Uskoro je uslijedilo „nacionaliziranje“ pravoslavnih i katolika i Bosna početkom 20. stoljeća postaje bez ikakvih prikrivanja dio velikodržavnih hegemonijskih procesa srpskog i hrvatskog nacionalizma. Ta dva nacionalizma, kao i odnos buržoazija, intelektualaca, religijskih institucija i drugih formi društvenog života, svoj odnos rješavaju preko Bosne – tačnije, preko podjele Bosne i razdjeljivanja bošnjačkog naroda po  konfesionalnim i religijskim linijama! Otada traje neprekidno razvrstavanje bosanskog naroda prema etničko-religijskom principu nacionalne identifikacije u kojem se bosanstvo kao državno-pravni okvir naroda potiskuje svim mogućim sredstvima komunikacije, militarizma, ekonomske prinude, propagande. Ti nacionalizmi Bosnu su pokušali pretvoriti u slučajnu geografsku kategoriju…

Ali, ne potiskuje se samo Bosna i ne pretvara se u nepostojanje jedna povijesna činjenica od hiljadu godina. Isto tako, na djelu je pretvaranje jednog naroda u rukavac koji se odvojio od „velike rijeke“. Ta priča služi podmetnutoj ideologijskoj konstrukciji o „izdaji prededovske vere“. Taj narod postaje orijentalističkim konstruktom obilježeni kolektivitet koji u mimikrijskom trajanju postepeno gubi svoju supstanciju. Bosanski pisac Meša Selimović, koji je završio na srpskoj adresi u Beogradu, u svojoj superiornoj književnoj fantaziji govorio je, nažalost, upravo onako kako su nacijske i nacionalističke ideologije velikosrpstva i velikohrvatstva konstruirale cjelokupnu priču o bosanstvu i muslimanstvu – njena srž je laž da je Bosna ili srpska ili hrvatska zemlja i da Bosne ne posjeduje svoj narod te da su bosanski muslimani „devijantna grupa“.  Bosanstvo i muslimanstvo, do čega drže Bošnjaci, su „smetnja“ potčinjavanju Bosne hegemonijskim konstruktima srpstva i hrvatstva. Zato je naracija o „islamiziranim Slavenim“ sporna i cilja na negiranje pluralnosti i starosti bosanstva. Nota bene – nisu po svome etničkom porijeklu Slaveni svi oni koji govore jedan od jezika iz slavenske porodice jezika. „Islamiziranje“ muslimanstva jeste opaka ideologija odvajanja od Bosne njezinog naroda koji je svoju kršćansku liniju produžio u muslimansku odanost Bogu i nije došao niotkud u svoju zemlju. On je u religijskom univerzumu i dalje ostao pokoran jednom Bogu. To u konzekvenci znači da bosanski muslimani nisu došli iz Azije ili odnekud drugo – njihovi preci su bili bošnjanski kršćani/hrišćani, priapdnici Crkve bosanske i slobodno su nastavili svoje vjerovanje u bošnjanskom muslimanstvu koje nikada nije odbacilo bosanstvo. Time, naravno, nisu „izdali“ nikakvu „pradedovsku veru“. Sa strane bošnjačke nacijske konstrukcije, nažalost, ne vidi se da ideologija „islamiziranja“ i ne sluti da ispunjava nacionalistički konstrukciju antibosanstva tako što razdvaja muslimanstvo od bosanstva i nasjeda na naraciju orijentalističkog antibosanskog konstruiranja zbilje. Cilj svega što je u zadnjih sto i pedeset godina predstavlja antibosanski projekt jeste da se od bosanskih ljudi sakrije bosanstvo i da se oni poistovjete s nečim drugim. Spram bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, koje su njihove crkve preimenovale i preusmjeravale prema drugim „centrima“, Bošnjacima se podmeću mitovi o osmanskom dobu, pretvaraju ih u Turke il’ Arape, istočnjake, Azijate, strance, došljake, nacionaliziraju ih u srpstvo ili hrvatstvo, iseljavaju ih u Tursku, guraju ih u orijentalističke druge i otkidaju ih od Bosne. Sve je to odvajanje od Bosne i filozofije bosanstva. Najgore je, međutim, kad među Bošnjacima „prorade“ naivci koji ispunjavaju tu podmetnutu i podlu neistinu. Oni se u svojim glupostima pokušavaju odvojiti od Bosne, izolirati se u geto „čiste etnije“ i time dovršavaju svoje uništenje koje je konstruirano procesom oslobađanja od Osmanlija („mrskih Turaka“) i ujedinjenja južnoslavenskih naroda u zajedničku državu, primarno Srba i Hrvata kojima je Bosna i bosansko pitanje postalo „ključno pitanje” njihove budućnosti. Nažalost i jedna i druga velikodržavna, hegemonijska i nacionalistička ideologija smatrala je Bosnu samo prostom teritorijom koju treba potčiniti i priključiti vlastitoj „velikoj državi“.

U kontekstu „islamističke“ ideologizacije, ideološke forme vjerovanja, kod Bošnjaka se odvija jedan strašan proces loše selekcije kadrova, naime, to da kvazi-obrazovani polusvijet i oni koji su nesvjesni vremena u kojem žive, upravljaju sudbinom naroda sa svojim površnim ideologijskim interpretacijama religijskog sadržaj kao tajne lozinke odabranih. U tom „Jargon der Eigentlichkeit“ sekularna inteligencija je ponovo po strani – potisnuta je iz javnog prostora u kojem bi se trebao čuti njezin usmjeravajući, kritički glas. Ona svojim povlačenjem iz povijesnih tokova „služi“ izvanbosanskim impulsima i hegemonijskim koncepcijama srpstva i hrvatstva koje bez prikrivanja provode svoje antibosanstvo u formi fašizoidnih političkih grupacija i ličnosti. U tome se pokazuje besmislenost podjele na sekularnu i religijsku inteligenciju! Treba se podsjetiti da je razularena masa konzervativnih primitivaca tražila glavu reisa Čauševića jer je raskrinkao povijesne zablude muslimana i tražio da se obrazuju u savremenim naukama, te da žena zauzme važnije mjesto u društvu,  davne 1928. godine u Sarajevu pitajući se zašto su današnji muslimani zaostali. Poslije romana Воскресение (Uskrnuće) Lav N. Tolstoj je ekskomuniciran iz pravoslavne crkve. On nije vjerovao da je spas moguć samo u okviru crkve.

Religijski univerzalizam i islamizam nisu u stanju da prave savremenu nacionalnu državu koja se pojavljuje s nestankom velikih feudalnih društava koja su u sebi objedinjavala mnoge narode i njihove kulture. I sada neki povlače zahtjev za halifom i nekim imaginarnim duhom prošlosti. Ali ono što je prošlo zasigurno vratiti se neće. Postfeudalna društva 17, 18. i 19. stoljeća svjedoče o nezaustavljivom napredovanju nacionalizma koji uspostavlja nacionalne države širom Evrope. Uz taj proces se poklapa uzdizanje društveno-ekonomske formacije kapitalizma. Raspad jednog starog svijeta i uzdizanje novog svijeta na uspješan način pomogla je ideologija nacionalizma iza koje je kapitalizam hegemonijski ostvarivao svoje interese prisvajanja i eksploatacije velikih prirodnih i društvenih resursa – prirodna bogatstva i direktan uticaj na vlast u državama. Tako uz kapitalizam dolaze kapitalisti – klasa buržoazije o kojoj je pisao Marx u 19. stoljeću. Njima i inteligenciji s kojom su se povezali nacija je poslužila da izvrše veliki epohalni okret od religijsko-feudalnih ideologija i sistema do „univerzalnih“ zahtjeva nacionalizma – „parcijalni interesi ove društvene klase a priori su legitimirani tako što su na nominalnom nivou predstavljeni kao univerzalni interesi cjelokupnog društva“ (Z. Hadžidedić). Država-nacija postaje forma i vlasništvo kapitalističkog bića koje je stvorilo jedan novi svijet u kojem se još uvijek ne snalazimo.

Islamizam pomaže orijentalizmu da se u Evropi etiketa stranca lijepi na islam. Zanemaruje se 782 godine Andaluzije (710-1492), stoljeća Osmanskog carstva u Evropi (Jedrene prijestolnica od 1358.), Krimski i Kazanski kanat, Zlatna horda, muslimanski narodi Balkana… Islam nije stranac u Evropi, a islamizam nije prirodno stanje muslimana. Ko naoružava primitivne ubice i nagovara ih da se nazivaju „islamska država XY“? Pokušaji sataniziranja islama i muslimana neprestano se provode da ih se isključili iz relevantnih procesa u budućnosti. Iz toga se razvija sumnjivi ekskluzivizam zapadnih religijskih ideologija i producira neprirodno stanje konfrontacije vjerovanja bez obzira što ona čine jedinstvenu cjelinu ljudskog roda i njegovu religijsku povijest. Islam je forma koja je u sebi uspjela sačuvati druge i drugačije – religije, jezike, narode, kulture. Poslije odlaska Osmanlija na Balkanu su ostali svi narodi koji su tu živjeli stoljećima sa svojim jezicima i kulturama, ali oni koji su ostali i pokazli se poslije odlaska Osmanlija smatrali su da ne smije ostati islam i narodi koji su prihvatili islam kao svoje vjerovanje prije ili tokom osmanske dominacije. Da je islamska civilizacija provodila genocid na područjima kojima je vladala, danas na mnogim mjestima svijeta ne bi bilo kršćanstva, judaizma, hinduizma, a najmanje u islamskom svijetu. Pokušaji da se islam pretvori u religiju netrpeljivosti, isključivosti, uskog tribalističkog svjetonazora potiču iz redukcionističkog pristupa islamu i služe onima koji pljačkaju resurse islamskih naroda širom planete – bez obzira da li dolaze iznutra ili izvana.

Na djelu je bjesomučno pretvaranje islama u priču o džihadu i teroru u kojoj se opasni tip s bradom maskira pred kamerama, otkida glavu nekom nesretniku i s kalašnjikovom u rukama prijeti cijelom svijetu. To mediji poput CNN i sličnih ubitačno razglase širom planete i stvore predstavu kod građana na zapadu da im neki opasni džihadisti hoće oteti slobodu, demokratiju i novce iz banaka. Onda avioni moćnih svjetskih sila dođu i pobiju desetine hiljada ljudi i potčine ih u sistem eksploatacije.

Kako je moguće da Bošnjaci dopuste da se njihovom sudbinom poigravaju ili da o njihovom životu odlučuju islamizam i njemu komplementarni velikosrpski ili velikohrvatski režimi, političari, ideolozi i sveštenici? Ime Bosna čuje se najmanje od 10. stoljeća i predstavlja najstarije ime na ovim prostorima za jednu regiju, zemlju, državu, banovinu, kraljevinu, republiku. Ona je u cijeloj svojoj povijesti svjedočila pluralnost kulturno-društvenog života ljudi. Tek danas žele je svesti na uboge religijske i etničke enklave muslimana i kršćana/hrišćana. Sarajevo je Damask zapada – grad susreta svjetova na kojem se pokazuje da je moguće živjeti univerzalnost čovječanstva povrh maloumlja etničko-plemenskih isključivosti, religijskih fundamentalizama, tribalističkih svjetonazor i palanačkih filozofija primitivaca. Slično pitanje je moguće postaviti u većoj slici. Kako je, naime, moguće da gori Sirija ili Mezopotamija, te stare kolijevke ljudske civilizacije. Šta se desilo s muslimanima i zapadnom civilizacijom? Zašto se naglašavaju sva moguća pitanja o „ugroženosti“ srpskog, hrvatskog, jevrejskog, romskog ili bilo kojeg drugog naroda, a Bošnjaci se komunikacijski „zatamnjuju“ kao da ne postoje nakon genocida nad njima? Zašto se samo spori ime Bošnjacima – niko se ne pita otkud i otkad ime Hrvati i Srbi bosanskim katolicima i pravoslavcima? Bošnjaci se moraju uzdići iznad ideoloških skrnavljenja njihove vjere i pouzdati se u moći znanosti kao stožera savremenih kultura. Vrijeme zahtijeva ozbiljne odgovore – oj, Bosanče stara slavo – rekao bi Branko Radičević. Bosno moja, divna mila, lijepa gizdava… Još Ibrišimovićeva pjesma o Bosni koja je ćilimom zastrta… Sidranova pjesma o Veneciji koja tone… Bosna je već odavno duh i svijest koja se ne može uništiti!

[1] Tugrul Keskin , THE SOCIOLOGY OF ISLAM. Secularism, Economy and Politics, 2011, p. 1. (The theological understanding of Islam has been studied for the last 1.400 years. But this understanding cannot fully explain current social, political and economic transformations in the world today. In the modern world, we have a global financial system, a nation state, an oil-based economy, neo-liberal capitalism, popular culture, urbanization and social movements. In order to understand these phenomena in relation to Islam and Muslim societies, we must apply a sociological understanding of Islam as Ibn Khaldun did in the Muqaddimah in the fourteenth century.)

[2] Today over 1.2 billion people from different racial and cultural backgrounds are Muslim, and historically Islam has played a significant role in the development of certain aspects of other civilizations, especially Western civilization. Not only is Islam a major presence in today’s world, but its influence is also evident in the history of the Christian West, not to mention that of India and other regions of Asia and Africa. That is why knowledge of Islam is so important for those concerned with the situation of contemporary humanity and those interested in Western intellectual and cultural history, as well as those attracted to the reality of religion and the world of the Spirit as such. (S. H. Nasr, ISLAM. Religion, History, and Civilization)