Filip David: Sukobi na Balkanu samo su zamrznuti
Filip David, ugledni beogradski književnik i profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti, osnivač Beogradskog kruga koji se snažno suprotstavljao režimu Slobodana Miloševića i velikosrpskom nacionalizmu, kaže u razgovoru za Klix.ba kako se plaši za budućnost Balkana i da ideje koje su vodile u pakao ‘90-tih, uključujući i onu o stvaranju tzv. velike Srbije, nisu mrtve.
Za naš portal otvoreno govori o Srbiji danas, neiskrenosti aktuelnog srbijanskog vodstva prema BiH, budućnosti regiona, o Dobrici Ćosiću…
Kako gledate na poziciju u kojoj se nalazi Srbija nakon uspostave nove vlade Aleksandra Vučića. Sve se više govori o cenzuri, centralizmu moći jednog čovjeka, pa i diktaturi. Koliko je to tačno?
Poslije ovih izbora gdje je ubjedljivo pobijedila Srpska napredna stranka, sad kad posmatramo nešto više od godinu dana, društvo je dosta uznemireno. Teško je tačno definisati, ali s jedne strane postoji strah da se ne ponove neke stvari koje su se dešavale ‘90-tih godina jer su praktično na čelu države ne samo predsjednik, već čitave garniture onih koji su bili na vlasti i 90-tih godina. Oni sada pričaju o Evropskoj uniji, imaju drugačiju retoriku, ali neki potezi koji se događaju, cenzura i autocenzura su na neki način u porastu.Onda falsifikovanje diploma. Pod sumnjom je bio i predsjednik države, a sada i ministar unutrašnjih poslova. Neke stvari oko organizacije spasavanja tokom poplava pokazuju da u zemlji nedostaje dobre organizacije poslova. Drugo, neki ljudi nisu izmijenili svoju ćud. Nisu promijenili dovoljno. Posmatrajmo ovo oko Ukrajine, EU zahtjeva od Srbije da poštuje spoljnu politiku EU. S druge strane, Rusi koji drže kompletnu energetiku u Srbiji su protiv toga. Srbija teško sada može da nađe svoj put. Neka neutralnost teško može da se ostvaruje u uslovima kakvi vladaju u svijetu u ovom trenutku. Veliki izazovi su pred novom vlašću, oni pokazuju određenu nervozu i zbog teške ekonomske situacije, velike nezaposlenosti, elementarnih katastrofa. Nekako se ima utisak da se obećano izvlačenje iz teške situacije ne ostvaruje. Ove poplave su na neki čudan način u jednom trenutku vratile optimizam, gdje se u nesreći pokazala ta neka solidarnost između Srbije, BiH, Hrvatske, pojavljuje se nešto na što smo već bili zaboravili. Kako vrijeme prolazi, kako ti teški trenutci povodom tih elementarnih poplava odlaze u zaborav, ponovo se vraćamo na neko naše pređašnje stanje loših međusobnih odnosa i svega toga.
Kako komentirate odnose Srbije prema BiH i koliko tu ima iskrenosti? Desila se zanimljiva situacija prošlog mjeseca kada je Aleksandar Vučić bio u Sarajevu. Dok je on nastojao da proklamira pomirenje i poštovanje dvije zemlje, otkriveno je da SNS u svom programu iz prošle godine ima za cilj spajanje RS i Srbije!
Retorika se unekoliko, javna, zbog pristupanja EU u budućnosti, promijenila. Na riječima se sve čini da je uredu, ali je problem što sve ono što se dogovori i ne sprovodi. Evo i taj Briselski sporazum oko Kosova. Potpisano je puno tih deklaracija, dogovora… ali se malo toga poštuje. Retorika se mijenja ali se stvarna situacija na terenu teško mijenja. Stalno stižu opomene od EU da se mora poštovati nešto što je ranije dogovoreno. Očevidno je da postoji izvjesni, ne znam u kojoj mjeri, nesporazum između premijera i predsjednika države. Nikolić zastupa, barem kako se odavde čini, jednu prorusku politiku, sa dosta zaziranja od EU. Dok je Vučić u dobrim odnosima sa Angelom Merkel i gura proevropsku liniju. To je uočljivo i na prvi pogled. E, sad, koliko je to taktika, koliko je to podjela poslova među vodećim ljudima Srbije, to je sada drugo, dakle, koliko su i jedan i drugi iskreni u tome. Čitam danas da je velika većina poslanika u Skupštini Srbije proruski naklonjena, što nije nikakvo iznenađenje. To je opet u sukobu s proklamovanim mišljenjem da je nama mnogo bliže EU, i da sve u Srbiji, novi zakoni, sve što se radi, ide u pravcu dogovora sa EU, te da za pet godina Srbija treba biti članica EU. Puno tu ima nedoumica, zvanična politika krije svoje namjere… Onda u EU postoji određena vrsta krize. Desničari… Le Pen kaže da je njezin glavni cilj uništavanje EU! U Hrvatskoj je na izborima za EU isto tako pobijedila desnica. Mnog je nestabilnosti ne samo u našem regionu već i u Evropi. Sad je u takvoj jednoj situaciji pitanje Srbije, srpskog rukovodstva i obećanja nekako zamagljeno, tako da ni nama koji ovdje živimo, nije često jasno šta Srbija hoće.
Vučić je bio u BiH, no izostalo je makar i simbolično izvinjenje. Pogotovo što je i sam ‘90-tih upućivao zastrašujuće poruke.
Ja ovim našim političarima ne vjerujem na riječ kada govore o izvinjenju, jer ne rade zaista da se svako suoči s onim što je činio ili što je u njegovo ime učinjeno. Do toga nije došlo. Evo, i dalje se otkopavaju grobnice. Toga još uvijek ima, i neotkrivenih grobnica, i grobnica za koje se zna, a još ništa nije preduzeto, ima zločinaca… Ulicama Beograda hoda 300 potencijalnih zločinaca kojima bi trebalo suditi! To je nedavno potvrdio i glavni državni tužilac za ratne zločine. Dakle, ne čini se dovoljno. Dok je tako, teško da možemo vjerovati izvinjenjima. Morat ćemo sačekati neke nove generacije koje će doći i biti spremne za iskrene razgovore. Ne vjerujem da su ove generacije političara, barem u Srbiji, spremne za tako krupne korake.
Kakva je perspektiva odnosa u regionu, koliko je, recimo, za Balkan opasno jačanje krajnje desnice u EU?
Mislim da jačanje desnice predstavlja istovremeno i jačanje nacionalizma. Jasno, ako taj nacionalizam bude jači, javljaju se opasnosti ne samo od lokalnih sukoba, već i sukoba svjetskih razmjera. I u prvom i u drugom svjetskom ratu takvih situacije je bio. Vrijeme ekonomske krize, jačanja nacionalazima… iz svega toga, u potrebi za novim poretkom, ustvari dođe do sukoba. Taj strah postoji pogotovo s jačanjem desnice. Srbija, s druge strane, nema drugog izlaza osim da uspostavi krajnje dobre odnose sa svim svojim susjedima. Srpska politika bi na tome morala da se temelji. Retorika novog-starog rukovodstava ide u takvomm pravcu, ali prave namjere nisu sasvim jasne. Ovdje često od najbližih saradnika, i ne samo najbližih saradnika, nego i kod predsjednika države probije ono što znamo kod starih radikala. Nezaboravimo da su svi oni od radikala i krenuli, svi su bili radikali. Probije ta retorika netolerancije, posebno oko Kosova, da konflikt treba zamrznuti, pa jednog dana kad se odnosi u svijetu promijene, kada Rusi budu jači, kada budu dominirali na ovom našem području, da ćemo onda svi vratiti sve što je izgubljeno itd. To je ono što svakog normalnog čovjeka mora da plaši. Zamrznuti konflikti, prije ili kasnije, mogu da dovedu do nekih sukoba. Ukoliko velikim silama, bilo Rusiji ili Zapadu, bude potreban neki lokalni sukob, naći će ga ovdje na Balkanu.
Koliko je opasna činjenica da u Evropi jačaju krajnja desnica i euroskeptimizam, koliko se to može odraziti na ove prostore, ionako nestabilne. Može li biti reperkusija i na prostoru Balkana?
Može. Nijedan od onih sukoba zbog čega je sve to počelo u raspadu Jugoslavije, nije završen, nije ništa od toga riješeno. Sve je to stalo, pokriveno je… Vidite koliko je u Bosni veliko nezadovoljstvo, ne samo zbog ekonomske situacije, već zbog organizacije same BiH. Očigledno je tu potrebna i neka revizija Daytona. Ali ni kod velikih sila, ni u pojedinim zemljama, ali i u BiH, nema raspoloženja da se to obavi. I u Srbiji desnica jača, ideja velike Srbije je nešto na što se mora računati. Te su snage samo primirene i čekaju svoje vrijeme. Ali i u drugim regionima je tako. Velika Albanija, velika Hrvatska… Svi bi htjeli svoje velike države. A kako smo još ‘90-tih godina govorili, nema prostora za sve velike države. Ljudi treba da žive u dobrosusjedskim odnosima, da se međusobno dogovaraju sarađuju, da nas ujedinjuje zajednička prošlost, bliskost jezika, kultura, to treba gledati. A ne ideje koje su neostvarive, a vode daljnjim sukobima i podsticanju mržnje, tenzija itd.
Prošlog mjeseca umro je Dobrica Ćosić, da li su sa njim u Srbiji zaista nestale i njegove ideje, ideje “oca nacije”? Svojevremeno su neki ugledni ljudi u Srbiji su govorili kako Ćosićev duh još lebdi Srbijom.
Jedna epoha je završena njegovom smrću, kao čovjeka koji je proglašen za “oca nacije”, koji je bio na visokim političkim funkcijama ili je bio u prividnom disidentstvu. Te ideje su opstale, to mora svima nama da bude jasno. Ako pročitate šta je on ostavio u naslijeđe, koje poruke je ostavio posebno u svojim posljednjim knjigama, to su poruke, ne dogovaranja i saradnje, nego poruke pojačanih težnje i mržnje. Najlošije je pisao o Crnogorcima, loše o Bošnjacima, posebno Albancima, proglašavao ih za civilizacijski ološ, pa čak je i Srbe proglašavao za priproste i primitivne jer nisu uvijek slijedili njegove ideje. Smatrao je da i Srbi trebaju da sazriju, a to sazrijevanje je u njegovom opusu značilo da prihvate te ideje Memoranduma SANU-a i svega onog što nas je dovelo tu gdje smo danas. Tako da bi bilo suviše optimistički tvrditi da su sa Dobricom otišle njegove ideje. Prvo, te njegove ideje imaju jednu tradiciju od Garašanina, pa nadalje, provlače se kroz čitavu srpsku historiju. To nije samo srpski specifikum, u svakoj od ovih naših nacija bivše Jugoslavije postoji ta neka tendencija veličanja sopstvene nacije, a umanjivanja drugih.
Kako onda vidite budućnost Srbije, BiH, zapadnog Balkana?
Moramo biti optimisti. Ako ne bismo bili optimisti, ako se ne bi nadali da će pobijediti neki pozitivni trend, onda nam ništa drugo ne bi preostalo da dignemo ruke od svega. To ne smijemo. Uvijek se moramo, svaki u svojoj sredini, zalagati da se suzbiju rušilačke i opasne snage, koje mogu čitav region ponovo da bace u požar nekog rata itd. Izreka kaže da je svijeća jedne kopeljke zapalila Moskvu. Htio sam da kažem da je ovdje vrlo malo potrebno toga da se baci jedna varnica. Ako neko želi neki sukob, neki rat, i imat će ga.
Klix.ba