12. septembar: Husein Gradaščević i Pokret za autonomiju Bosne

Piše: Senadin Lavić

Husein Gradaščević i Pokret za autonomiju Bosne

Uz povijesni datum kada je na referendumu izglasana nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine i njezin prijem u Organizaciju ujedinjenih nacija 22. maja 1992. godine, sasvim je relevantno pamtiti 12. septembar 1831. godine kada su Bosanci u Sarajevu formalno proglasili autonomiju Bosne u sklopu Osmanskog carstva i time pokazali da su narod koji ima sopstvenu političku svijest. Nažalost, ta ideja se nije ostvarila i nije suštinski slijedila evropsku epohu nacije! Naravno, moguće je konstruirati neke elemente protonacionalne ideje. Zahtjev za bosanskom nacijom trebao je biti iskazan u 19. stoljeću, jasno i glasno, stoga on i dan danas stoji nad nama i čeka svoje ispunjenje.

Ako pratimo povijesno-političko uzdizanje Bosne kao političke forme od srednjovjekovne banovine i kraljevine, preko sandžaka i beglerbegluka, do republike i nezavisne države, možemo reći da je Pokret za autonomiju Bosne iz 1831. godine potpuni izraz tadašnje ideje bosanskog političkog bića o Bosni i sebi kao subjektu vlastite povijesti, ali bez funkcionalne povezanosti s evropskom epohom nacija, jer se traži autonomija u okviru Osmanskog sultanata. U Carevoj džamiji u Sarajevu 12. septembra 1831. godine, Gradaščević je formalno proglasio autonomiju Bosne u sklopu Osmanskog sultanata. U povijesno-političkim interpretacijama 20. stoljeća ovo proglašenje autonomije Bosne bilo je strateški ignorirano i akcenat je stavljan na neke druge događaje. Značajnu knjigu o Gradaščeviću i pokretu za autonomiju napisao je Ahmed S. Aličić.

U tom povijesnom času bosanskim ajanima je bilo važno da im se ne diraju posjednička prava koja su preko odžakluk-timara naslijeđena od 1593. godine i da oni sami sebi biraju vezira, a posebno da se ne diraju bosanske nahije s desne strane Drine. U povijesti Bosne, bitka pod Siskom 1593. godine, kada je izginuo cijeli spahijski red Bosanskog ajaleta, kada je poginuo Hasan-paša Predojević, bila je povod uspostavljanja odžakluk-timara (nasljednih dobara, posjedničko pravo na zemlju). Poslije bitke kod Siska, dakle, kada je stradao cijeli spahijski red iz Bosanskog ajaleta i još nekih dijelova Rumelije, zemljišni posjedi bosanskih spahija ostali su bez vlasnika. Zato je sultan naredio da se posjedi izginulih bosanskih spahija dodijele članovima njihovih porodica. Iz toga je nastao novih vid agrarnih odnosa u Bosni nazvan odžakluk-timar, koji je bio jedinstven u Osmanskom carstvu i vezan samo za prostor Bosanskog ajaleta. Ono što je glavna specifičnost ovoga događanja nakon bitke pod Siskom jeste to što nikada prije zemljišni posjedi spahija nisu bili nasljedni ni u jednoj osmanskoj provinciji.

Kada su Bosanci tridesetih godina 19. stoljeća odlučili da uspostave autonomiju i očuvaju svoje naslijeđene privilegije uslijedili su ratni okršaji sa sultanovom vojskom u kojima je bosanska vojska izvojevala nekolike pobjede, ali je na kraju poražena. Poslije poraza Gradaščevićeve vojske u Bosni se pojavio Omer-paša Latas. “Svojim ratnim pohodom po Bosni i Hercegovini” – kazuje Mustafa Imamović – “koji je trajao godinu dana. Latas je praktično dokrajčio i uništio one političke snage koje su stoljećima predstavljale politički narod u historiji Bosne i Bošnjaka. Sa povijesne distance gledano, te su se snage, iako sa svojih ekonomsko-socijalnih pozicija, ustvari borile za svojevrsnu autonomiju Bosne u Osmanskom carstvu. Ideja o autonomiji zasnivala se na unutrašnjem socijalno-ekonomskom i političkom uređenju koje se u Bosni postepeno razvilo još tokom XVI st. i koje je u odnosu na ostale dijelove Carstva imalo jasno izražene svoje osobenosti. Drugi osnov zahtjeva za autonomijom bio je položaj Bosne kao “najisturenije pokrajine Carstva prema kršćanskoj Evropi”, što je posebno došlo do izržaja od kraj XVII st., odnosno Karlovačkog mira 1699. godine. Ta je činjenica Bosni u biti davala poseban “međunarodni položaj”. Uprkos tome, s obzirom na sve unutrašnje i spoljne okolnosti Osmanskog carstva, ideje o autonomiji Bosne nisu se u prvoj polovini XIX st. mogle ostvariti. Zato je poraz bosanskih ajana, kao bosanskog političkog naroda, bio neizbježan… ” (Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo: BZK Preporod, 1997, str. 333.) Moglo bi se reći junački su izginuli bosanski ajani, ali u tom povijesnom času nisu ostvarili svoj san o autonomiji!

Osmanlije su, nažalost, Pokret u krvi ugušili i obezglavili bošnjački narod sljedećih sto i pedeset godina! Lički islamizirani Vlah koji je prebjegao Osmanlijama i primio islam, Mihajlo Omer-paša Latas ubijao je godinu dana najmoćnije bosanske ajane i uglednike. U tome je djelomično odgovor zašto su Bošnjaci posustali u 20. stoljeću. Naime, njihovo političko biće koje se stvaralo stoljećima od 16. do 19. stoljeća uništeno je između 1832. i 1850. To ne bi smjeli nikada zaboraviti!

Danas, nažalost, politička javnost Bosne planski zanemaruje djelovanje i odvažnost ključnih ljudi Pokreta za autonomiju i gotovo iracionalno zanemaruje velikog vođu toga pokreta Huseina Gradaščevića. Trebamo se sjetiti ljudi kakvi su Mahmud-paša Fidahić, Ali-beg Fidahić, Memiš-aga iz Srebrenice, Mujaga Zlatar i Emin-beg Dženetić iz Sarajeva, Mahmud-beg Tuzlić, Ibrahim-beg Firdus, Hasan-paša Pećki iz Krajine, Hivzi ef. Đumišić, banjalučki muftija, Mustafa Džaferović, Sulejman Isević, Abdulhamid Alemdar, Hadži Mustafa Turhanija, iz Sarajeva i mnogi drugi. Bosna još uvijek nije napravila spomenik ili turbe tom velikom čovjeku Bosne i njegovim bosanskim saborcima za autonomiju. Ne postoji veliki spomenik ovim bosanskim velikanima koji su u 19. stoljeću započeli borbu za autonomiju i slobodu Bosne. To je porazan nedostatak bosanske političke kulture i bosanske političke svijesti. Onaj ko ne spominje velike ljude iz bosanske povijesti ostaje mali čovjek na stranputici opterećen lažnim ideologiziranim i mitskim narativima. Mora se znati da se Bosna našla na procjepu između interesa Rusije i Osmanskog carstva 1827-1829 kada je mirovnim sporazumom iz Jedrena (Jedrenski mir, 14. septembar 1829.) okončan rusko-osmanski rat i odlučeno da se Srbiji da autonomija i ustupi šest nahija s desne strane Drine. U to vrijeme sultan Osmanskog carstva je Mahmud II, Bosanci se nisu htjeli pomiriti s tim zahtjevom, jer je to opasno ugrozilo Bosnu. Iza tog pozicioniranja Srbije stajala je Rusija sa svojom vojnom silom i interesima na Balkanu. U to vrijeme Travnik je sjedište Bosanskog pašaluka i vezira.

Misleći o Gradaščevićevom Pokretu za autonomiju, ustvari, pokušavamo misliti na evropski kontekst stvaranja država-nacija koji je “zaobišao” Bosnu. Bosanci u 19. stoljeću nisu iznijeli zahtjev za državom-nacijom bez obzira što su prije u evropskom kontekstu imali primjere koji su pokazivali tu ideju na djelu, prije svega Francuska revolucija 1789. i Grčka revolucija 1821. koje su išle na stvaranje nacionalne države. Bosna je kroz Pokret za autonomiju 1831. iskazala zahtjev da ostane autonomna pokrajina u sastavu Osmanskog carstva. To nije bilo potpuno i jasno određeno razvijanje ideje evropske epohe nacije, nezavisne od nekog srednjovjekovnog carstva, ali je bilo izraz razvijanja samostalnog državljanskog identiteta Bosne i svijesti o njoj. Samo je dijelimično moguće prepoznati protonacionalne impulse u zahtjevu za autonomijom Bosne kroz ideje da Bosnom upravlja bosanski čovjek, da bosanska vojska stoji u granicama Bosne i da se ne dira u bosanske teritorije.

U osmanskom dobu dominacije nad Bosnom, u kojem je millet-sistem bio osnova društvene organizacije, glavni identitet stanovnika bio je religijski. I danas u Bosni i na Balkanu vidimo da se nacionalni identitet izvodi i zasniva na religijskom identitetu. Današnje političke oligarhije to ne pokušavaju osporiti i dovesti u pitanje, nego nameću tu realnost čineći je obavezujućom, normalnom, opravdanom u 21. stoljeću. Od početak dvadesetog stoljeća, dakle, u Bosni se nastavlja razvijati neka varijanta osmanskog millet-sistema ili ono što je bilo dominatno za feudalizam, samo što se umjesto pravoslavnih i katolika pojavljuje nominacija za etičku grupu, Srbi i Hrvati, a bošnjačko ime se potiskuje pred religijskim imenom muslimani, da bi se tek na kraju istog stoljeća vratilo ime Bošnjaci. Ova identitetna nominacija bosanskog ljudstva bitno je odredila društvene i političke tokove bosanske povijesti u 20. stoljeću. Interesantno je da su bosanski katolici i pravoslavci iz okvira religijske određenosti išli u etnički identitet srpstva i hrvatstva pod organiziranim orkestriranim propagandnim djelovanjem političkih, crkvenih i državnih institucija iz susjednih država, dok su Bošnjaci otišli u religijski identitet muslimanstva i tako se pogubno namjestili velikodržavnim konstrukcijama hegemonijskih projekata prvih susjeda. Bosanska bošnjačka regresija bila je izraz potpunog neznanja o tome šta se zbiva u Evropi i kuda idu povijesni procesi od 19. ka 20. stoljeću.

Zato se ne smije zaboraviti veliki bosanski pokret Huseina Gradaščevića i odvažnih bosanskih sinova iz 1831. godine.