Ruska Federacija v. Ukrajina: međunarodnopravna analiza
Piše: Doc. dr. Enis Omerović
Ruska Federacija v. Ukrajina: međunarodnopravna analiza
Ruska Federacija, izvorna članica Organizacije ujedinjenih nacija, ponovno je izvršila čin agresije protiv svoga (jugo)zapadnoga susjeda – Ukrajine, druge izvorne članice Ujedinjenih nacija. Napad je ovo ne samo na međunarodno pravo (Povelju Ujedinjenih nacija i druge međunarodne akte) i postojeći međunarodnopravni poredak, već i na temeljne vrijednosti, prava i slobode svake civilizacije. Rušenje je ovo odredbe iz toliko citiranoga čl. 2(4) Povelje UN koja propisuje da se svi članovi ove Organizacije „u svojim međunarodnim odnosima suzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti svake države, te od upotrebe sile na bilo koji drugi način koji nije saglasan s ciljevima UN“ (naprimjer, bez dozvole Vijeća sigurnosti UN).
Republika Bjelorusija, također izvorna članica UN, prvobitno kao Bjeloruska Sovjetska Socijalistička Republika, svrstava sebe u zemlju koja pruža pomoć i podršku Ruskoj Federaciji, budući da dozvoljava upotrebu njenoga državnoga područja kako bi jedna država izvršila agresiju na drugu. Čin agresije je, čini se, vrlo brzo prerastao u međunarodni oružani sukob između dvije neovisne i suverene države. U ovim se činjenicama pronalaze višestruke povrede suvremenoga međunarodnoga prava. Otpočinjanje međunarodnoga oružanoga sukoba, izgledno još od 2014., dovelo je do početka primjene korpusa međunarodnopravnih pravila, koja čine pravo oružanih sukoba, i koja se odnose na zaštitu civila, ratnih zarobljenika, ranjenika i bolesnika u uvjetima neprijateljskih ratnih dejstava, ali i na zabranu korištenja, od određenoga konvencionalnoga oružja koje uzrokuje nepotrebne patnje, do hemijskoga, biološkoga i nuklearnoga naoružanja. Veliki je broj ukrajinskih državljana doslovno preko noći promijenio svoj status, od državljana Ukrajine do izbjeglica u susjednim državama, poput Rumunije, Mađarske, Slovačke, Poljske. Također su vrlo brzo postali i interno raseljene osobe, promijenivši svoje mjesto prebivališta, odnosno boravka, unutar teritorija vlastite države.
Rusija pred Međunarodnim sudom
Dok ruska (potpomognuta Bjelorusijom) invazija traje, pravna će se borba, izgleda, nastaviti pred Međunarodnim sudom u Den Haagu, budući da je Ukrajina 26. februara podnijela Aplikaciju (tužbu) protiv Ruske Federacije zbog spora oko tumačenja, primjene i izvršavanja obaveza stranaka ugovornica Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. (Dispute Relating to Allegations of Genocide (Ukraine v. Russian Federation). Kako su obje države članice Konvencije o genocidu, to je Ukrajina pronašla nadležnost Suda u čl. IX. Konvencije, koji dozvoljava jednostrano obraćanje strane ugovornice ovome sudištu. Istoga dana, Ukrajina je podnijela Sudu i Zahtjev za izricanje privremenih mjera, koje, ukoliko se prihvate od Suda, imaju obavezujuću pravnu snagu na državu prema kojoj su uperene. Dakle, na tome će se međunarodnome sudištu, ako se oglasi nadležnim rješavati u ovome predmetu, odlučivati o međunarodnoj odgovornosti Ruske Federacije kao i o Zahtjevu Ukrajine da Rusija odmah suspendira sve vojne operacije koje je započela 24. februara. Imajući u vidu strahovitu brzinu kršenja međunarodnoga prava i razarajućih negativnih posljedica zbog odnosnih povreda, predmet zahtjeva hitnost u postupanju Suda. Ipak, praksa pokazuje da vjerovatno prije mjeseca aprila 2022. nećemo moći očekivati odluku Suda. Iako privremene mjere imaju pravno obavezujući karakter, to neće mnogo utjecati na slabljenje ruske invazije i na završetak sukoba. Međunarodni su sudski postupci dosta dugi i skupi, dok je u uvjetima agresije i činjenja međunarodnih zločina potrebno hitno djelovanje sa sankcijama s tzv. trenutnim učinkom.
Da li je nadležan Međunarodni krivični sud?
Za oglašavanje pojedinaca odgovornim počiniteljima najtežih međunarodnih zločina nadležan je jedan drugi međunarodni sud – onaj krivični (ICC), koji također ima sjedište u nizozemskom gradu „međunarodne pravde“. No, ima jedna prepreka svemu tome – Ruska Federacija nije strana ugovornica Rimskoga statuta, dakle, ne priznaje za sebe nadležnost ovoga Suda, poput Sjedinjenih Američkih Država, koje su, također, u svojoj povijesti vojno intervenirale u drugim državama bez prethodne dozvole Vijeća sigurnosti. Zapravo, Ruska je Federacija potpisala Rimski ugovor 2000., no nikada ga nije ratificirala i tako, zvanično, nikada i nije postala njegovom strankom. No, 2016. će se odlukom ruskoga predsjednika ova zemlja povući iz daljnjega procesa uključivanja u „rimsku porodicu država ICC-a“. Vjerovatno su pozadina bile ruske aktivnosti na području Krima, što je dovelo do njegove okupacije i, na kraju, do promjene identiteta i suvereniteta nad ovim područjem – aneksije i inkorporiranja ove teritorije u sastav Ruske Federacije. Jednako tako, ako bi Vijeće sigurnosti UN željelo referirati predmet na Međunarodni krivični sud, zbog zločina iz njegove nadležnosti, poput ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti, zločina genocida ili agresije, ova bi država vjerovatno uložila veto i tako zabranila bilo kakav pravni domašaj odluke Vijeća sigurnosti. Čini se da je Ruska Federacija postupila na identičan način kada je ovo međunarodno tijelo htjelo osuditi rusku invaziju na Ukrajinu. Stavili su zabranu uz nekoliko suzdržanih država članica ovoga tijela, među kojima se našla i Narodna Republika Kina, jedna od stalnih članica, koja smatra, zajedno s Ruskom Federacijom, da je Tajvan (neki ga zovu još i dalekoistočnom Ukrajinom) njen vlastiti državni teritorij i, prema tome, njen neotuđivi dio. Ove dvije stalne članice Vijeća sigurnosti od 2001. imaju zaključen Sporazum o dobrosusjedstvu i prijateljskoj saradnji.
Međutim, valjalo bi isto tako znati da je tužitelj ICC, K. A.A. Khan nedavno odlučio otvoriti istragu u vezi sa Situacijom u Ukrajini. Iako ni Ukrajina nije stranka Rimskoga statuta, ona je u dva navrata jednostrano prihvatila nadležnost ovoga Suda. Njena se prva deklaracija odnosila na navodne zločine koji su počinjeni na ukrajinskoj teritoriji od 21. novembra 2013. do 22. februara 2014., dok su drugom deklaracijom obuhvaćeni navodni zločini koji su činjeni u toj državi od 20. februara 2014. bez određenja završetka vremenskoga trajanja njihova prihvatanja krivične nadležnosti ICC, što znači da je ova potonja još uvijek na snazi. Ove ukrajinske deklaracije obuhvataju protupravna ponašanja svih strana sukoba na cijelom području te zemlje.
Dvostrani pregovori?
Da li će pregovori na području Bjelorusije, države koja će, prema najavama iz ove zemlje, vrlo brzo izgubiti svoj ustavni nenuklearni status, Ukrajini donijeti trenutno primirje, uvjetnu „slobodu“ i bilo kakvu korist? Još od ruske aneksije poluotoka Krim 2014. međunarodna se zajednica, uz glavne protagoniste iz NATO-a, ponašala poput glavnih potpisnika Minhenskoga sporazuma od 30. septembra 1938., kojim je „riješena“ Sudetska kriza tako što je ovim međunarodnim ugovorom Njemačkoj bilo priznato pravo na Sudete – oblast u kojoj su Nijemci činili većinsko stanovništvo. Čehoslovačkoj je stoga, ovim ugovorom, kojega ona nije bila stranka, bilo nametnuto da ustupi ovu oblast drugoj državi. Ovakvo ugovaranje obaveze po treću državu prema Bečkoj konvenciji o pravu ugovora iz 1969. nije prihvatljivo niti dozvoljeno, te vodi ka njegovoj ništavosti, i to, u ovome konkretnom slučaju, onoj apsolutnoj, bez ikakvih pravnih dejstava.
Pregovori imaju jednu veliku manu. A to je da jake države (u bilo kojem smislu koji igra ulogu u stvarnosti), one koje su u bilo kojoj situaciji u prednosti, mogu vrlo lako utjecati na drugu pregovaračku delegaciju da sklopi određeni sporazum koji nije u njihovome interesu i pritom im ne donosi ničega dobroga. U 21. stoljeću teško je pomisliti (znam da izgleda naivno) da i približno možemo imati nešto sličnoga prisili izvršenoj nad osobom pregovarača, te prisili nad državom izvršena prijetnjom ili upotrebom fizičke sile – poput primjera fizičke prisile nad čehoslovačkim predsjednikom Hachom i njihovim ministrom vanjskih poslova u Berlinu 1939. ili onoga Moskovskoga ugovora iz 1968. kojim se „pravno“ dozvoljava razmještanje vojnih snaga Varšavskoga pakta na teritoriju Čehoslovačke, a što je prethodno već bilo učinjeno vojnom okupacijom. S druge strane, istina je da se države nalaze u međunarodnoj obavezi da sve svoje međunarodne sporove rješavaju na miran način i da i u uvjetima oružanih sukoba, ma koliko to bilo teško, kontinuirano iznalaze nova rješenja i vode pregovore u smjeru sklapanja primirja, odnosno, u konačnici, završetka neprijateljstava i dokončanja međunarodnoga sukoba mirovnim ugovorom. Međutim, u ovoj sadašnjoj vojnoj konstelaciji odnosa i aktuelne ruske totalne invazije na Ukrajinu, malo je vjerovatno da će dvostrana diplomacija donijeti mir ukrajinskome narodu, bez gorkoga kompromisa i velikih ustupaka Ruskoj Federaciji. Bjelorusija se ovdje pojavljuje ili kao pružateljica dobrih usluga ili će se sve završiti s njenom posredničkom ulogom. Ako bi ona kao takva bila u ulozi medijatora, beskrajna je bjeloruska duhovitost i dosjetljivost.
Vijeće sigurnosti ili Opća skupština UN?
Unutar se Ujedinjenih nacija rasprava o trenutnom pitanju svih pitanja s kraja februara 2022., po završetku XXIV. Zimskih olimpijskih igara u Pekingu, prebacuje s Vijeća sigurnosti na „svjetski parlament“, Opću skupštinu ove univerzalne međunarodne organizacije. Ujedinjene nacije odlikuje sistem kolektivne sigurnosti, no vrlo upitne učinkovitosti u toku cijeloga svoga trajanja, od osnivanja UN, usvajanjem Povelje UN na konferenciji u San Francisku 1945. No, ono što je znakovito jeste sadržina Rezolucije U4P (Uniting for Peace) koju je Opća skupština usvojila još 1950. kako bi se pokušao pravno „zaobići“ sovjetski veto u vezi s ratom na korejskom poluotoku, i koja bi mogla Općoj skupštini dati na značaju u uvjetima vođenja napadačkoga rata jedne države protiv druge, trenutno obje članice ove svjetske organizacije. Zapravo, u uvjetima kada Vijeće sigurnosti ne može djelovati sa svojom primarnom zadaćom staranja i ponovne uspostave međunarodnoga mira i sigurnosti, kada je spriječeno ulaganjem zabrane donošenja bilo kakve suštinske odluke, čini se da nema pravne zapreke da se o ovim pitanjima ne raspravlja unutar Opće skupštine. Čak ne postoji ni pravna potreba da Vijeće sigurnosti referira ovo pitanje (proceduralno pitanje) Općoj skupštini, budući da se temeljem Povelje UN, potonji organ može baviti bilo kojim pitanjem iz opsega navedenog međunarodnog ugovora i za te svrhe može državama preporučiti određene mjere, poput toga da svojom odlukom Opća skupština, na svome hitnome vanrednome zasjedanju (koje dugo nije održano, izgledno još od 1982. u odnosu na izraelsku aneksiju Golanske visoravni 1981. koju je osvojio od Sirije u Šestodnevnom ratu 1967., odnosno od 1997. u odnosu na Izrael i Palestinu), može osuditi državu za upotrebu takve oružane sile koja predstavlja čin agresije do, prema viđenoj praksi, određenih preporuka državama da one same usvoje mjere prema državi agresoru, no samo onda kada izvršno-politički organ UN ne raspravlja o istome pitanju. Ovdje je Vijeće sigurnosti raspravljalo i završilo – bez ikakve odluke. Dakle, Opća skupština prema Rezoluciji iz 1950. može raspravljati, osuditi (kao što je osudila bivšu Južnu Afriku za agresiju protiv područja Angole i Namibije, odnosno onu izraelsku protiv Palestine), i preporučiti određena ponašanja državama, ali ne može naložiti upotrebu mjera koje uključuju posezanje za oružanom silom protiv države agresora, niti može usvojiti bilo kakve izravne ekonomske i diplomatske sankcije protiv Ruske Federacije. Iako Opća skupština državama članicama može preporučiti i upotrebu oružanih snaga, ona nije nikada bila preporučila upotrebu oružanih snaga UN u svrhu suzbijanja agresije. Takvo što može napraviti isključivo Vijeće sigurnosti. Jednako tako, teško da bi se Ruska Federacija mogla suspendirati ili isključiti iz članstva u UN, budući da je za takve odluke potrebna saglasnost svih pet stalnih članica.
Važno se opredijeliti – da li ste na strani rata ili mira?
Neovisno o činjenici kako će UN reagirati i djelovati, druge su, osobito regionalne međunarodne organizacije odlučne u svojim „efikasnim“ odgovorima prema Ruskoj Federaciji (vrlo je zanimljivo zašto postoji dosadašnje odsustvo sankcija protiv Bjelorusije) u izricanju najrazličitijih mjera ekonomske, finansijske, diplomatske, političke naravi. Većina se država europskoga kontinenta ujedinila za vrlo kratko vrijeme, čemu dugo nismo svjedočili. Određene su države Europe odlučile napustiti svoju dojučerašnju politiku nemiješanja i nepomaganja strana u oružanim sukobima. Države su, poput Njemačke, sada dobro promislile o svojoj odbrani. Nekada naprosto morate zauzeti stranu i dići svoj glas, makar kroz pero i papir. Zaista je ponekada usud biti neopredijeljen i – neutralan.
Sankcije Vijeća Europe i Europske unije
Tako je Komitet ministara Vijeća Europe 25. februara odlučio suspendirati Ruskoj Federaciji pravo predstavljanja u Komitetu ministara i Parlamentarnoj skupštini, a sve u skladu sa Statutom ove Organizacije. To znači da će Rusija i dalje ostati državom članicom Vijeća Europe, strankom Europske konvencije o ljudskim pravima, kao i da će njihov izabrani sudija ostati sjediti u Europskom sudu za ljudska prava u francuskome Strasbourgu. Nadalje, Europska unija, pored toga što je najoštrije osudila rusku vojnu agresiju protiv Ukrajine, sudjelovanje Bjelorusije u toj agresiji te izrazila duboko žaljenje što se Republika Srbija nije pridružila europskim sankcijama protiv službene Moskve, prvi puta šalje oružje i pomaže jednoj državi u njenoj aktuelnoj samoodbrani, što je, moramo znati, inherentno pravo svake države, slijedom odredbe iz Povelje UN. Zapravo, sve bi se države trebale udružiti protiv agresora i spriječiti njegovo daljnje kršenje imperativne norme općeg međunarodnog prava, a zabrana agresije je upravo takva zabrana. Nijedna država ne bi trebala pomagati agresoru na bilo koji način, i nijedna država ne bi trebala priznati stanje nastalo agresijom i teritorijalnim osvajanjima upotrebom sile kao zakonito. Ovo su doista obaveze svih država u međunarodnopravnome poretku i predstavljaju temelje moderne međunarodne zajednice država. Ovo je ujedno i izraz općeg običajnog međunarodnog prava koje je artikulirano u Nacrtu Pravila o odgovornosti država za međunarodne protupravne čine Komisije UN za međunarodno pravo iz 2001., a koju je Opća skupština prihvatila i rezolucijom usvojila. Predmetne opće obaveze pronalazimo i u Deklaraciji Opće skupštine UN o sedam načela iz 1970., ali u definiciji agresije iz Dodatka Rezoluciji Opće skupštine iz 1974.
Švedska i Finska – buduće članice NATO-a?
Pri sve većoj polarizaciji svijeta i stvaranju novoga svjetskoga poretka u uvjetima ruske agresije i međunarodnoga oružanoga sukoba u Ukrajini, u općoj se javnosti nordijskih zemalja koje nisu članice NATO-a, Republici Finskoj i Kraljevini Švedskoj, otvaraju nove rasprave o mudrosti potrebe pristupanja ovih država ovome vojnome savezu. Rusija je ovome, svjedočili smo, već izrazila svoje snažno protivljenje. Da li će ove dvije države sada biti prinuđene da još jednom razmisle, hoće li nastaviti imati odnos s ovom međunarodnom organizacijom isključivo kroz Partnerstvo za mir, ili će postati njene punopravne članice? Da li će otuda finsko i švedsko društvo nakon posljednje agresije i dalje ostati podijeljeno i željeti ostati sigurnosno ničija zemlja ili će recentna vanjska politika Rusije natjerati i ove dvije države da propitaju svoj službeni stav? Čini se da su Šveđani ipak bliže ulasku u NATO, negoli Finci, posebno i iz razloga što ova država u posljednje vrijeme svjedoči ruskim vojnim aktivnostima u blizini svoje obale, odnosno svoga zračnoga prostora, istodobno imajući u vidu da preko puta Baltičkoga mora leži ruska Kalinjingradska oblast, što ih čini ruskim susjedima, sa sjeverne strane Baltika. Ovakav slijed događaja će zasigurno značiti gubitak švedske neutralnosti, koja je stara koliko su stari i završetci Napoleonovih ratova. Zanimljivo je da je ova zemlja čak i u Drugome svjetskome ratu ostala neutralna, doduše s hipokrizijskim elementima vođenja dvije paralelne politike. Nije se značajno usprotivila njemačkome agresoru, što je vjerovatno doprinijelo njenoj neokupiranosti. Inače, sve su države oko nje, Norveška, Finska, Danska, Poljska i baltičke države, Estonija, Litvanija i Latvija, bile pale pod nacističku okupaciju.
Trenutna mapa vojno okupiranih dijelova Ukrajine, uključujući ovdje i dvije samoproglašene separatističke republike, Lugansku i Donjecku Narodnu Republiku, neodoljivo podsjeća na finska okupirana područja u tzv. Zimskome (sovjetsko-finskome) ratu od kraja novembra 1939., koji će se zaključiti Moskovskim mirovnim ugovorom u martu 1940., i kojim se Finska, u korist tadašnjega Sovjetskoga Saveza, morala odreći teritorijalnoga suvereniteta nad nekoliko svojih oblasti, uključujući i dio Karelije. Sovjeti su te 1939. izvršili invaziju na susjednu Finsku, čime su isprovocirali Ligu naroda da ih isključi iz članstva u decembru 1939., kao prvu i jedinu državu koja je isključena iz ove međunarodne organizacije, preteče UN. Čini se, nadasve, da je Rusija „finska višestoljetna realnost“.
Samoproglašeni nepriznati teritoriji
Na području istočne Europe i zapadne Azije danas je mnogo nepriznatih, samoproglašenih teritorija. Pomenimo u ovome kontekstu Abhaziju i Južnu Osetiju, de jure teritoriji Gruzije, jedne od 15 država sljednica Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) (s ovim se u vezi interesantno prisjetiti i međunarodnoga oružanoga sukoba između Ruske Federacije i Gruzije 2008.), zatim Pridnjestrovsku Moldavsku Republiku (Transnistria), de jure područje Republike Moldavije, ali i dvije gorepomenute istočnoukrajinske teritorije, službeno područja Ukrajine. Rusija ih je sve redom priznala, istina, izuzev Pridnjestrovlja. Područje Kavkaza je, nažalost, svjetskoj javnosti poznato i po pokušaju uspostavljanja samoproglašene i nepriznate Čečenske Republike Ičkerije 1991. u vrijeme raspada SSSR. To je dovelo do Prvoga čečenskoga rata 1994., ali i do Drugoga, nekoliko godina kasnije. Na kraju, svi smo nedavno svjedočili međunarodnome oružanome sukobu između dvije južnokavkaske republike, Armenije i Azerbejdžana, u vezi s područjem Gorskoga Karabaha, koji je završen zaključenjem sporazuma 9. novembra 2020.
Region Crnoga mora
Region Crnoga mora postaje nadasve ponovno turbulentno. Zanimljivo je kakav će biti turski odnos naspram Konvencije iz Montreuxa, višestranoga ugovora zaključenoga u neutralnoj Švicarskoj Konfederaciji 1936. o pravnom režimu turskih morskih tjesnaca, Bosfora i Dardanelija. Radi se, dakle, o tjesnacima koji se nalaze pod posebnim međunarodnim ugovornim režimom. Iako države Crnoga mora imaju povlastice u smislu plovidbe njihovih vojnih plovila ovim moreuzima, odredbe Konvencije predviđaju da ratni brodovi zaraćenih strana ne bi smjeli prolaziti kroz ove tjesnace, osim ako Turska pruža pomoć nekoj državi žrtvi agresije s kojom ima ugovor o uzajamnoj pomoći. Slijedom ukrajinskoga zahtjeva da Republika Turska zatvori prolaz ruskim vojnim brodovima kroz moreuze, ako Turska smatra da joj prijeti neposredna ratna opasnost, ili ako postane zaraćena strana, postaje ovlaštena propuštati strane ratne brodove po vlastitoj odluci. U tom slučaju, ova dva moreuza može zatvoriti prolazak i ratnim i trgovačkim brodovima države s kojom je ona u ratu, ali i državama koje svojim plovilima pomažu njenome neprijatelju u sukobu. Zanimljivo će biti vidjeti do kojih se granica može ići s tumačenjem ovoga ugovora i da li će Turska moći ruskim vojnim plovilima prepriječiti plovidbu ovim dvjema tjesnacima ukoliko smatra da na crnomorskome području bijesni rat. Turska, čak i ako drži da će odluka o selektivnom zatvaranju ovih moreuza značiti povredu toga ugovora, vjerovatno će je dati opravdati ekstenzivnim tumačenjem prava države na represalije, odnosno protumjere i djelovanju neke države u suzbijanju države agresora i njenih vojnih aktivnosti u tom dijelu svijeta. Turskoj su itekako poznati ruski zahtjevi da dvije države zajednički vojno kontroliraju moreuze te da Rusija u ovome dijelu instalira svoju vojnu bazu. Zbog toga je dijelom došlo do napuštanja turske neutralnosti i njena ulaska u NATO, zajedno s Grčkom, 1952. Pridodajmo ovim visokim valovima Crnoga mora i stalni međunarodni spor između Ukrajine i Ruske Federacije u predjelu Kerčkih vrata, morskome tjesnacu koji spaja Azovsko (najpliće more na svijetu) s Crnim morem.
Refleksije na Bosnu i Hercegovinu?
Kakve će reperkusije trenutni međunarodni oružani sukob na istoku Europe imati na Zapadni Balkan, prvenstveno na Bosnu i Hercegovinu, ovisi vjerovatno o nekoliko faktora. Prvi je do kojih granica je Rusija spremna ići u ovome sukobu, drugi je kako će kombinacija svih do sada izrečenih međunarodnih sankcija djelovati na ovu zemlju. Treći je kako će međunarodna zajednica nastaviti odgovarati na ovaj čin agresije. Zapravo, ključno je kakav će odnos cijeloga svijeta biti prema aktima Rusije i Bjelorusije u narednome periodu. Ako Rusija izađe kao strana pobjednica ovoga sukoba, to može dati svojevrsni podstrek drugim zemljama za različita protupravna djelovanja. Ovakvi procesi vjerovatno mogu utjecati i na odnos snaga u BiH i u njenom okruženju, u smislu jačanja separatističkih težnji u toj državi. No, i ne mora nužno. Možda baš bude sve obrnuto od ovoga. Možda međunarodna zajednica, na čelu s UN, EU i NATO, sada bude još odlučnija u „borbi“ za očuvanje teritorijalnoga suvereniteta i integriteta BiH.
Autor je član Kruga 99
