U Zemaljskom muzeju u Sarajevu promoviran roman Udovičke zemlje, autora Fajke Kadrića

U Sarajevu je protekle sedmice (dana 08.09.2021. godine u 18,30 sati,) u Botaničkoj bašti Zemaljskoga muzeja Bosne i Hercegovine održana veoma posjećena promocija Drugog izdanja romana Udovičke zemlje autora Fajke Kadrića. Promocija je održana u organizaciji Kruga 99 te podršku porodice Oprašić.

O romanu su veoma nadahnuto, pored autora, govorili dr. sc. Esad Bajtal, pisac, filozof i nezavisni analitičar, recenzenti: dr. sc. Melida Travančić, mr. sc. Sead Husić i dr. sc. Senad Oprašić, koji je govorio i kao nasljednik loze srednjevjekovne bosanske plemićke porodice Oprašić.

Moderator promocije je bio profesor Adil Kulenović, predsjednik Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99, koji je na početku iskazao zadovoljstvo što je Krug 99 organizator ove promocije te iskazao da ambijent Zemaljskog muzeja najbolje odgovara promociji ovakvog romana. Naglasio je da nas artefakti, koji se nalaze u Botaničkoj bašti, najbolje podsjećaju na ono što mi jesmo i kad toga nismo i kad jesmo svjesni.

U umjetničkom dijelu programa učestvovao je mladi glumac Elmir Krivalić, izgovarajući dio teksta iz romana Udovičke zemlje.

Dr. sc. Esad Bajtal je u svojoj nadahnutoj besjedi govorio o romanu iz današnje perspektive, i zemlji Bosni poredeći poetiku Kadrićevog narativa sa Makovskim i Selimovićkim doživljajem Bosne. Naglasio je da je “ovaj roman povijesna, vješto poknjiževljena, ljudski ispričana priča o fenomenu srednjovjekovne Bosne  kazavši da je ovaj roman nijansirano vješto, majstorski uvjerljivo, dijalektički snažno i potresno slika život u svoj njegovoj oporosti i gorčini, s jedne, te ljepoti i radosti življenja, s druge strane. Jedna dobra, ljudski senzibilno pisana knjiga ističući da roman knjiga koja se sporo čita.

Zato što čitalac ne trči za radnjom i događajima, nego htio to ili ne, gonjen čitalačkom radoznalošću, pažljivo bdije nad sentencama, vješto sročenim opaskama, i mislima, te moralno osjenčenim poukama i porukama koje prate kritične radnju i događaje. Upravo zato, tragika i dramatika ove knjige nije na površini događaja, zbivanja i životnih obrata, nego u nečem sasvim drugom. U onom selimovićevski teškom, životno-realnom, iskustveno-kritičkom povijesno-poraznom i socio-psihološki uzornom uvidu autora od koga se ježi koža. Uvidu o lažnim prijateljima i iskrenim neprijateljima ove zemlje i njenih ljudi. Citirajući dio teksta navodi slijedeće: Usud su im lažni prijatelji i vjerni neprijatelji, Tako je oduvijek i bit će zauvijek. Branili su svakoga od svakoga, a sa svakim napadali sebe. Nevolja je u tome što ih bolje poznaju neprijatelji nego oni sami sebe.

Dr. sc. Melida Travančić istakla je da se radi o historijskom romanu, koji nije historijski u klasičnom smislu te riječi, te kazala: “Prije svega treba naglasiti da ovo nije u klasičnom smislu historijski roman, ovo je više roman o historiji jedne zemlje, u kojem je akcenat na određenom historijskom periodu. Ovo je priča o poštenom vitezu i vojvodi Radivoju Oprašiću, ratniku koji će porodično ime i slavu prenijeti na sljedeću generaciju.

U romanu se, najpreciznije kazano, prepliću historija i život. S jedne strane, jeste sudbinski usud i zemlje i naroda, kao što je posrijedi prikaz i drušvenog trenutka, odnosno situacije kojoj „svjedočimo“, a to su prilike koje vladaju neposredno prije okončanja jednog značajnog historijskog perioda, perioda vladavine posljednjih bosanskih kraljeva. Dok je, s druge strane, do detalja prikazan i život običnog čovjeka, tzv. malog, marginalnog čovjeka koji ne učestvije u historijskim promjenama, ali koji najviše trpi posljedice tih promjena”.

Mr. sc. Sead Husić, koji je urednik i recenzent ovog romana, govorio je o uredničkom procesu, te historijskom kontekstu ovoga romana. Sve što povijest pamti i ovo što roman pamti savršeno se uklapa i nadopunjuje te je u tom smislu tekst Fajke Kadrića roman sa historijskom traumom koji pamti i bilježi traumu u činjeničnom smislu, ali je u narativnom oblikovanju mi ne primjećujemo, što je jedna od boljih odlika ovoga romana. Kadrić je, ukoliko se uzme današnji kontekst, uspio da iznevjeri čitalački horizont, ne povodeći se ideološkim nego čisto književnim i narativnim strategijama što se pokazuje plodonosnim i hrabrim postupkom.”.

Dr. sc. Senad Oprašić, recenzent i nasljednik loze srednjevjekovne bosanske plemićke porodice Oprašić, predstavljajući roman iz svoje lične ali i naučno-stručne perspektive je istakao da priča o srednjevjekovnoj Bosni, nemirnim i nesigurnim vremenima, ljubavi, borbi dobra i zla, posvećenosti povjerenom zadatku, odanosti porodičnoj tradiciji i vlastitom životu kao zalogu u neprekidnom lancu žrtvovanja za nju i sve ono što ona predstavlja. Ovim romanom probuđen je “Kameni spavač”, citirajući riječi lika vidarke: “Vidim ga u ovom i budućem vremenu”. Pošteni vitez i vojvoda Radivoje Oprašić će ostati sa nama dok god i jedan Oprašić hodi zemljom brinući se za bolji i pravedniji svijet i bolje društvene odnose. Iskazujući neskriven ponos što pripada srednjevjekovnoj plemićkoj porodici Oprašić, koja se uvijek borila za Bosnu i sve ljude koji u njoj žive, naglasio je da je porodično prezime Oprašić, prisutno u Bosni preko 700 godina. Dr. sc. Senad Oprašić pozvao je sve one koji u sebi i svom porijeklu imaju u porodičnoj istoriji vezu sa Oprašićima, da to sa ponosom ističu, te da kroz promociju viteškog i plemenitog ponašanja, kakve je prema opisu Fajke Kadrića imao pošteni vitez i vojvoda Radivoje Oprašić, promoviraju bosanske vrijednosti.

Ideja za ovakav roman, kako je istakao  autor Fajko Kadrić javila mu se još prije 20 godina kada je netom nakon završetka rata radio na deminiranju u mjestu koje je nastalo u XV-om stoljeću naseljavanjem iz Podrinja.

Na pustu zemlju na prostorima današnjeg Gradačca koju je opustošio Germansko – Ugarski kralj Žigmund Luksemburški 1408. godine u tu svrhu je, iz sela u kojem je autor rođen, preseljen dio stanovništva koji je na decenijama pustu zemlju Nenavišta ponio ime svog starog mjesta Skugrići pa čak i nazive pojedinih lokaliteta, brda, potoka.

Autor je bio uvjeren da je jedan od rijetkih koji zna za priču o nastanku ovog mjesta a onda, igrom slučaja, nailazi na čovjeka koji o tome zna koliko i on sam. Oni predstavljaju dva daleka rođaka kojima je vjetrometna bosanska sudbina nametnula dva različita savremena identiteta (Srbin i Bošnjak) i koji su do nedavno pucali jedan u drugoga, a sada se čude svom istovrsnom znanju i antagonističkom ponašanju u drugim vremenima u odnosu na njega.

Fajko Kadrić, pisac, rođen je u 1965. godine u Skugrićima u Vlasenici. Do sada je objavio dvije knjige pripovjedaka: Ko još pjeva dok umire, Ordijski mujezin,i dva romana Protokol posrnulih i Udovičke zemlje. Višestruko je nagrađivan za najbolju kratku priču u BiH i dva puta u Crnoj Gori. Knjiga pripovjedaka Ordijski mujezin i roman Protokol posrnulih su podržani od Fondacije za izdavaštvo, a roman Udovičke zemlje je nagrađen nagradom Fondacije za izdavaštvo u Sarajevu za 2019. Godinu i proglašen za najprodavaniju knjigu u 2020 – oj godini i nagrađen nagradom Zlatno pero izdavačke kuće Planjax.