Sadiković i Pettigrew: Nakon 25 godina, vrijeme je za postdejtonsku građansku BiH
Prof. dr Lada Sadiković, Krug 99, 13.12.2020.
Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini potpisan je nakon rata 1992-1995. Dejtonski ustavotvorac, tada je već bio svjestan, da ratom i genocidom razorena i podijeljena BiH sa ugrađenim instrumentima blokade donošenja političkih odluka i diskriminatornim odredbama, neće biti u stanju da samostalno funkcionira bez revizije svog Ustava – Aneksa 4 Mirovnog sporazuma.
BiH je u prvoj postdejtonskoj fazi u najvećoj mjeri funkcionirala uz pomoć Visokog predstavnika, pa su njegove odluke okarakterizirane kao ključne za sam opstanak države. Prijemom u Vijeće Evrope i ratifikacijom Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (2002) BiH je naloženo da izvrši ‘jačanje državnih na uštrb entitetskih institucija kroz reviziju Ustava BiH pod pritiskom međunarodne zajednice uz djelovanje Visokog predstavnika’.
Venecijanska komisija, nakon opsežne analize stanja tri godine poslije egzaktno utvrđuje, da BiH ‘nije u stanju da izvršava svoje ni regionalne niti međunarodne obaveze’. Upravo nakon takvog zaključka, umjesto poduzimanja zajedničke akcije na prevazilaženju poteškoća koje su naprosto blokirale BiH, dolazi do stagnacije tj. druge faze postdejtonske države BiH usljed nečinjenja svih potpisnika Općeg okvirnog sporazuma za mir u BIH, posebno Visokog predstavnika, koji je svojim redovnim ovlaštenjima kao ‘konačni tumač’ mogao riješiti sve poteškoće koje su proizašle iz civilne implementacije Mirovnog sporazuma, te pomoći da se izvrše sve donesene presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburgu. Ostaje nejasno, zašto je Visoki predstavnik prestao da bude ‘sigurnosni ventil’ kada još uvijek nije došlo do ‘pozitivne procjene situacije u BiH od strane Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira utemeljenoj na punom poštivanju Mirovnog sporazuma?
Dvadeset i pet godina poslije, u trećoj fazi, konačno je došao pravi trenutak da se aktivira Visoki predstavnik putem redovnih ovlaštenja Aneksa 10 uz kontinuiranu podršku kako SAD-a, Evropske unije i NATO-a, tako i Venecijanske komisije. Na taj način, država Bosna i Hercegovina bi se osposobila, da samostalno izvršava svoje obaveze i zajedno sa snažnim i funkcionalnim institucijama izvršne, zakonodavne i sudske vlasti na čelu sa Vrhovnim sudom BiH, te uz kompletnu primjenu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava, preuzme primarnu ulogu u rješavanju svih nadolazećih poteškoća, i pri tome postane moderna, demokratska, pravna i socijalna država svih lica pod jurisdikcijom države BiH.
Prof.dr. Lada Sadiković je prodekan FKKSS i arbitar za Brčko Distrikt BiH
Prof. dr. David Pettigrew:
Suočavanje s tragičnim naslijeđem Dejtonskog sporazuma, 1995-2020. godina
Kada razmišljamo o nasljeđu Dejtonskog sporazuma našoj pažnji ne smije promaći da je u periodu od 1992. do 1995. godine Bosna i Hercegovina bila žrtva međunarodne agresije iz Srbije i Hrvatske. Optužnicama i presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju identificirani su državljani Srbije i Hrvatske kao pripadnici udruženog zločinačkog poduhvata odgovorni za orkestriranje te agresije. Milošević je, konačno, 2001. godine optužen za genocid i druge ratne zločine počinjene u sklopu njegove vizije „Velike Srbije”. Haški tribunal je utvrdio da je zločinački poduhvat u predmetu Prlić uključivao državljane Hrvatske “čiji je cilj bio trajno uklanjanje muslimanskog stanovništva iz Herceg-Bosne”. Unatoč činjenici da su najzad bili dovedeni u vezu s udruženim zločinačkim poduhvatima, i Tuđman iz Hrvatske i Milošević iz Srbije su 1995. godine potpisali Dejtonski sporazum. Milošević je predstavljao Republiku Srpsku na osnovu “Patrijarhovog dokumenta” pošto su Mladić i Karadžić već bili optuženi za ratne zločine i nisu mogli učestvovati u pregovorima. Međutim, sastanku u Daytonu prisustvovali su i predstavnici bosanskih Srba koji tada još uvjek nisu bili optuženi. Između ostalih tu su bili Momčilo Krajišnik i general Zdravko Tolimir. Kasnije su i Krajišnik i Tolimir konačno također optuženi i osuđeni za ratne zločine. Dakle, problematičan sastav pregovaračkog tima je morao nagovijestiti ozbiljna ograničenja ovog izuzetno manjkavog mirovnog sporazuma. Ne treba nas iznenađivati da u godinama nakon Daytonskog sporazuma i Hrvatska i Srbija pokušavaju podrivati Bosnu i Hercegovinu kao suverenu državu. Svaka od njih je ohrabrivala separatističke/secesionističke inicijative u BiH (Herceg-Bosna i Republika Srpska), nedvojbeno slijedeći svoje teritorijalne ciljeve iz 1992. godine podrivanjem suvereniteta Bosne i Hercegovine antimuslimanskom i nacionalističkom propagandom.
Postojao je i unutrašnji izvor destabilizacije: Republika Srpska. Utemeljitelji Republike Srpske su zvanično proglasili geografsko područje Republike Srpske, pa su nastojali osigurati da to područje bude etnički homogeno. Haški tribunal je utvrdio da je postojao zajednički plan za „trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s područja na koje su bosanski Srbi polagali pravo“. Utemeljitelji Republike Srpske su izvršili agresiju na civilno stanovništvo Bosne i Hercegovine u periodu od 1992. do 1995. godine. Međutim, unatoč genocidnim zvjerstvima bosanski Srbi su “nagrađeni” tako što je Republika Srpska priznata i zvanično ozakonjena kao entitet u okviru Bosne i Hercegovine, entitet koji će u narednih 25 godina podrivati suverenitet Bosne i Hercegovine.
Nakon što je Republika Srpska ozakonjena, njezine vlasti su, unatoč Aneksu 7 Mirovnog sporazuma, udruženim nastojanjima sprečavale povratak nesrba svojim domovima iz kojih su prisilno istjerani, nastavljajući tako svoje napore na ostvarivanju cilja etničke homogenizacije. Ovakva nastojanja uključuju zastrašivanje povratnika govorom mržnje, negiranjem genocida, veličanjem osuđenih ratnih zločinaca i onemogućavanjem postavljanja spomen obilježja za žrtve. Tako je, na primjer, 2014. godine postavljena ploča kojom se veliča Ratko Mladić na brdu s kog su njegove oružane snage gađale civilno stanovništvo Sarajeva, a 2016. godine je ploča u čast Karadžića postavljena na studentski dom na Palama. Međutim, ove su ploče blijede u poređenju s nacionalističkim spomenicima kojima se slave srpske oružane snage, a koji su podignuti širom Republike Srpske, od Bijeljine do Prijedora, spomenicima čiji je autor kipar Miodrag Živković i kojima se negira genocid i vrijeđa sjećanje na žrtve. Ova spomen obilježja za počinioce imaju efekat kolonizacije kulturnog pejzaža s revizionističkim narativom, odnosno narativom koji već utiče na narednu generaciju, što je evidentno iz izjava novog gradonačelnika Banja Luke–Draška Stanivukovića–koji negira genocid i odbacuje presude Haškog tribunala. Uz to, Milorad Dodik podriva postojanje Bosne i Hercegovine osporavanjem odluka državnog sud, prijetnjama odcjepljenjem i ismijavanjem Visokog predstavnika. Rukovodstvo Republike Srpske pokušava spriječiti BiH da funkcionira kao država, minirajući svaku nadu u restorativnu pravdu koja bi vodila ka pomirenju negiranjem genocida i veličanjem presuđenih ranih zločinaca. I to je dio tragičnog naslijeđa Daytonskog sporazuma.
Kada sam 2009. godine imao priliku kratko razgovarati s Richardom Holbrookeom, rekao sam mu da priznanje Republike Srpske poistovjećujem s davanjem legitimiteta genocidnoj geografiji i s dehumanizirajućim područjem s diskriminirajućom isključivošću koje samim svojim postojanjem nastavlja svoj osnivački genocidni impuls. Predložio sam da se političko postojanje Republike Srpske ospori ustavnom reformom koja bi mogla poništiti ovo dehumanizirajuće područje isključivosti. Rekao je da se u potpunosti slaže sa mnom, ali sumnja da je to realno. Utemeljitelje Republike Srpske opisao je kao oportuniste, razbojnike i zločince. Međutim, u svojoj je knjizi “Završiti rat” već bio izrazio frustriranost zbog priznanja Republike Srpske i izjavio da bi se “podjela BiH na dva neovisna entiteta mogla shvatiti kao davanje legitimiteta srpskoj agresiji”.
Daytonski sporazum svjedoči o neuspjehu međunarodne zajednice da prepozna i zaustavi genocid koji se razvijao od 1992. do 1995. godine, neuspjehu u postizanju pravednog mira u Daytonu, te neuspjehu da se u proteklih 25 podrži izgradnja države BiH. Dok Republika Srpska nekažnjeno maše negiranjem genocida, osporava Ustavni sud i prijeti odcjepljenjem, neuspjeh međunarodne zajednice sprečava mogućnost konstruktivne budućnosti za narednu generaciju i uništava mogućnost restorativne pravde.
Kada obilježavamo 25. godišnjicu Daytona, nužno je da se međunarodna zajednica konačno suoči s ovim tragičnim naslijeđem. Ključna inicijativa bila bi da Visoki predstavnik iskoristi svoje bonske ovlasti i da ispuni svoje obećanje da će nametnuti zakon protiv negiranja genocida i glorifikacije presuđenih ratnih zločinaca. To bi bilo važno za preživjele, koji se traumatiziraju ovim prijetećim i dehumanizirajućim postupcima. Negiranje genocida je čin mržnje i diskriminacije jer se njime umanjuju i opravdavaju barbarski zločini koje je preživjela ciljana grupa. Ne samo da se umanjuju zločini, već i patnja, te na taj način negiranje sa sobom nosi prijetnju da bi se zločin mogao ponoviti. Takvim zakonima bi se u Bosni i Hercegovini trebalo inkriminirati negiranje ne samo genocida u Srebrenici, već i svih počinjenih ratnih zločina, te veličanje ratnih zločinaca i slavljenje zvjerstava. Nadalje bi Visoki predstavnik trebao iskoristiti svoje bonske ovlasti kako bi se dozvolilo preživjelima da postave spomen obilježja i memorijalne centre na mjestima gdje su počinjena zvjerstva poput Omarske, Trnopolja i Višegrada, a na kojima je postavljanje spomen obilježja nemoguće ili zabranjeno. Ploče i spomenici kojima se veličaju osuđeni ratni zločinci bi se trebali sistematski ukloniti. Bonske ovlasti bi se, štaviše, trebale iskoristiti i za provođenje reforme izbornog zakonodavstva kako bi se dala mogućnost stanovnicima s mjestom prebivališta u datim općinama prije 1992. godine i njihovim potomcima da glasaju u Srebrenici i drugim općinama u Republici Srpskoj gdje je njihovo pravo glasa osporeno genocidom.
U konačnici, nužno je da se međunarodna zajednica suprotstavi destabilizaciji i prijetnjama odcjepljenjem, te da ih osudi i da prizna suverenitet Bosne i Hercegovine ubrzavanjem procesa za njeno članstvo Evropskoj uniji i ulazak u NATO. Zakon protiv negiranja genocida, postavljanje spomen obilježja za žrtve genocida, reforma izbornog zakonodavstva, članstvo u EU i pristupanje NATO-u bi sada trebali biti ciljevi u fokusu, kako bi se riješilo pitanje tragičnog naslijeđa Daytona i podržala izgradnja države koja već odavno kasni, a koja bi osigurala okvir za ustavnu reformu i bolju budućnost za narednu generaciju u Bosni i Hercegovini.
Prof.dr. David Pettigrew, Univerzitetu Southern Connecticut State University