Kulenović, Šimić, Demirović, Šošić, Bašić, Lavić

Sažeci izlaganja uvodničara sa press konferencije, 5.7.20., na temu “BiH – 25 godina nakon genocida”

Adil Kulenović

Raspravljati danas, uoči obilježavanja 25. godišnjice genocida u Srebrenici, o Bosni u kontekstu te strašne činjenice, predstavlja zaista za svakog učesnika najveći moralni, politički, znanstveni, naprosto ljudski izazov i strepnju. Jer, presuda najveće internacionalne sudbene instance je izrečena, genocid se desio u i oko Srebrenice, ali i potrage za posmrtnim ostacima još uvijek traju. Oporavak postgenocidnog BH društva sprečava se nesmanjenom žestinom. Naprotiv!

Internacionalni pravni izrijek o lokalnom opsegu genocida je tek utjeha  dijelu stradalih, ali on ne zadovoljava kriterij fakticiteta: ličnom svjedočanstvu preživjelih da se genocidna namjera prepoznavala  u djelima, jedinstvenom obrascu planiranja, organizovanja, izvođenja i negiranja širom BiH, svugdje tamo gdje je vjerovanje u ličnu nevinost osujetilo otpor i odbranu. Nadgrobni natpisi i spomen ploče su mrtvi svjedoci razmjera i genocidne namjere, a živi u adresarima o toposu predratnom i sadašnjem, onih preživjelih u BiH i diljem svijeta. 

Vjerovatno, kada bi u ovom času bili u stanju kondezovati sve što je napisano povodom  genocida u i oko Srebrenice, ono bi možda tek naznačilo nužnost daljnih znanstvenih i sudbenih istraživanja u  potrazi za odgovorima o porijeklu zla, tog strašnog učinjenog zla aktera i projektanata genocida. Porenologija kao mlada naučna disciplina o zlu, o porijeklu zla,  tek bi trebala da da odgovori o genezi zla i ključnim faktorima inficiranja zlom, kako bi uspjeli da ga savladamo uz pomoć razumijevanja njegove patologije, prirode, uzroka i razvoja. I da se bez suzdržavanja lociraju infektivni opčinioci masa koji su sami nosioci raznih patoloških faktora, karakteropatija i svakojakih psihopatoloških anomalija. Onih opčinilaca masa čije su aktivnosti vodile i vode cijela društva u ljudske tragedije nesagledivih razmjera. Tim prije što su oni i danas tu oko nas, i u žudnji za neograničenom moći djeluju kao opčinioci, inspiratori i lideri stvaranja čak i društvene strukture zla, koja, u početku nevina, biva patološki inficirana i strahom od patoloških moćnika potčinjena i uvučena u zlo. I spremna na obmanu i samoobmanu tvrdeći čak da se genocid nije ni desio, povinujući se liderima bez skrupula i bezgraničnom voljom za moći i vlasti, nesposobnih da u svoj patologiji razlikuju dobro od zla, koristeći istinu i laž samo kao sredstvo. Upitni su dosezi čak i izrečenih sudskih presuda kada hinjena katarza, poput Biljane Plavšić, predstavlja u konačnici samo sredstvo obmane suda, a ne čin iskrene samospoznaje o djelima  i kajanja pred počinjenim zlom. (Herman Broch)

Koliko god to djelovalo kao iluzija u našim unutrašnjim i internacionalnim okolnostima, mi ne možemo prestati obnavljati temu o krivnji i odgovornosti za genocid. Ne zbog osvete, pogotovo ne zbog etničke političke mobilizacije u interesu i za račun političke nomenklature nastale u postgenocidnom društvu i nesređenoj državi, već mira i budućnosti ove zemlje i svakog pojedinca koji u njoj živi. I zbog otklanjanja izvjesnosti da se genocid ne obnovi, podjednako kao  i strašnog civilizacijskog usuda da se on u izmijenjenim historijskim okolnostima ne počini upravo od dojučerašnjih žrtava. A toga moramo biti surovo svjesni na ovim balkanskim ali i širim prostorima kako bi demijurg genocida bio spriječen i zaustavljen.

Zato pored insistiranja na krivičnoj odgovornosti počinilaca, mora se otvorenije govoriti o moralnoj krivnji i savjesti, o odgovornosti masa koje svojim činjenjem ili ne-činjenjem  etabliraju strukture zla, o metafizičkoj odgovornosti religijskih institucija za prešućivanje pa i blagoslovljenje i prikrivanje zločina genocida.  A posebno u našim historijskim okolnostima uporno insistirati na političkoj odgovornosti struktura zla i otklanjanju političkih posljedica nastalih genocidom kako onih institucionalnih, tako i uspostavljenog političkog poretka nastalom iz cilja zbog kojeg je genocid i izvršen. (Jaspers)

Samo nevina, moralna osoba ima grižu savjesti za ono što počine pripadnici njegove bliske grupe, počinalac zločina i opčinilac masa nikada!

prof.dr. Goran Šimić

I nakon 25 godina poslije genocida u Srebrenica, upravo taj dogadjaj, taj zlocin, podsjeti nas svake godine kakva je danasnja Bosna i Hercegovina zemlja. I mozda i vaznije, kakvi ljudi u njoj zive.

25 godina kasnije, BiH je jos uvijek u ratu. Stvarnom i imaginarnom. Za proslost. Za sadasnjost. Za buducnost. To je jos uvijek zemlja u kojoj se velicaju ratni zlocinci, a ponizavaju njihove zrtve. To je zemlja koja nema snage da se izbori sa svojom prosloscu, niti da nadje cvrste temelje svoje buducnosti.

25 godina kasnije, Bosni i Hercegovini su potrebni odvazni drustveni lideri. Oni koji ce se suociti sa strasnom prosloscu. Oni koji ce plakati nad svim zrtvama, a ne samo svojima. Oni koji ce priznati svoje zlocine, i steci kredibilitet da to ocekuju i od drugih koji su ih cinili. Lidere koji ce prevazici granice podjele, stvarne i zamisljene, a ne stvarati nove. Lidere koji ce brinuti o svojim sugradjanima, o njihovoj dobrobiti i dobrobiti svoje zemlje. Koji ce se boriti protiv nepravde, nejednakosti i graditi mirno i sretno drustvo. Lidere koji ce biti odgovorni i koji ce inspirisati druge da ih slijede svojim primjerom, ka povjerenju i pravdi u drustvu. Lidere koji ce omoguciti ljudima, svim u njihovom drustvu, da zive i prozive vrijedan ljudski zivot.

25 godina kasnije, Bosna i Hercegovina jos uvijek nema takvih lidera.

25 godina kasnije, Bosna i Hercegovina nema ni ljude koji razumiju da je odgovornost za izgradnju boljeg drustva na njima, a ne na nekim imaginarnim, drugim, bicima. Cinjenica da u tome nisu uspjeli vec 25 godina, nije krivnja nikoga drugog, do nas samih.

prof. dr. emeritus Mujo Demirović

Faze genocida

Iako se nije tako zvao, genocid je jedna od najstarijih pojava u ljudskoj historiji, njen trajni pratilac. Genocid treba promatrati sa više aspekata, ne samo pravno ili vidljivo, a poslije agresije na R BiH 1992-95., ovaj sociološko pravni i psihološki i vrlo kompleksan društven fenomen postajke predmet interesa i izučavanja brojnih naučnih disciplina kao i autora sa različitim pristupima. Tako, Vinston Čerčil ga je nazvao „zločin bez imena“. Koristeće se i razumijevajući Morisa Diveržea, konvencija UN od 11.12.1948.godine nije položila ispit i spriječila genocid Slobodana Miloševića koji je trajao 10 godina ne samo u Bosni i Hercegovini, iako je imala ranija iskustva kao što je holokaost, stradanje Jermena itd.

Renkin je 1944.godine prvi definirao genocid, kovanicu od grčke riječi genos= narod, ocidere= ubiti. Ova prvalentno pravnička odrednica ušla je i u konvenciju UN 1948.godine i pokazala niz manjkavosti upravo sociološko psihološki koji i sada opterećuju i stvaraju kontraverze o njemu. Čak bi se moglo reći da unose pometnju u sudsku praksu. Navešćemo jedan manji broj kritičara ove definicije Urs Altermat, Sart, Isak Berlin, Rasel Dedier. Od bosanskohercegovačkih autoratreba istaći kritiku profesora Ćazima Sadikovića, a od autora sa regije Slavena i Bartela Leticu u knjizi Posmoderna i genocid u BiH.

Ne želeći biti neskoroman, i sam sam u svojim radovima ukazao mna neka pitanja jer Lenkinova definicija ne uključuje kulturocid, memrocid, sistemsko silovanje, opsadu gradova, ciljan ili hotimično ubijanje civila itd.

Ne ulazeći u sve istorijske razlike, posebno kad je riječ o planiranoj namjeri, kada je riječ o velikosrpskom zločinu genmocida nad Bošnjacima i Hrvatima, a granatiranje gradova i drugim građanima BiH, navešćemo nekoliko etapa koje se mogu primjeniti i na genocide u drugim državama:

1. Delegitimacija potencijalnih žrtava

(legitimacija genocida)

• Demonizacija
• Razoružanje
• Dehumanizacija, koncentracija žrtava-logorologija
• Destrukcija, genocidna praksa
• Poricanje-najava novog genocida

Kao što se vidi nije se išlo u širu elaboraciju pomenutih faza, međutim, ne ulazeći u sve teorijske razlike pri definiranju zločina genocida, moguće je izvući nekoliko općeteorijskih zapažanja. Prvo, zločin genocida se izražava kao destrukcija života, genocid je ljudski zločin. Da li je to generativni nagon (Marks Bergholc) moglo bi se raspravljati. Drugo, Erih From smatra da se genocid nalazi u uvjetima ljudske egzistencije. Ovakav pristup može se naći u Lerencovim stajalištima (otkriće oružja). Uz dehumanizaciju ide i diskriminacija tako da se žrtva promatra kao broj na kojima se zločini mogu vršiti na sve načine. Posebno naglašavam organizaciju i pripremu genocida. Tako, Džordž Staton se poziva da je tadašnji predsjednik SIV-a Ante Marković još 1991.godine u BGD nedeljniku Vreme iznio poznati RAM, dok osnivač SDS Srebrov kaže da je RAM osmislio General štab JNA 1980.godine čiji je podnaslov „Plan uništenja Bosnei potpuno istrjebljenje muslimanskog naroda.

Iako se nije tako zvao niti je definiran je stalni pratioc društva, a srpski genocid se razvijao i sprovodio nad bosanskim muslimanima od 19.stoljeća (Narčetanije) do sada svaki put kada su mu to priolike pružale.

Narabvno, da bismo ovo u potpunosti shvatili, potrebno je proučiti doktrinarne izvore i instrumente srpske ekpanzinalističke politike „Svi Srbi u jednoj državi“, (Pogledati knjigu autora Bosna i bošnjaci u srpskoj politici, 1999. i 2017.) Zadatak je pred nama kako u uslovima uspostavljenog nametnutog mira od strane velikih sila, bez istine bez pokajanja i negiranja genocida, graditi povjerenje. Vrlo teško.

Bojan Šošić, psiholog

Obilježavanje godišnjica ratnih dešavanja i sada, četvrt stoljeća nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, svjedoči o perzistiranju pristupa i, što je potencijalno najštetnije, modela politizacije ovih tema, među kojima je najjasniji primjer genocida počinjenog u Srebrenici. Istovremeno, bosanskohercegovačko društvo biva izloženo očekivanjima iznutra i izvana da će se kroz neke nejasno definisane mehanizme okrenuti još manje jasnom idealu pomirenja. Ovakvo opstajanje diskursa u kojem se za posebne slučajeve događaja iz prošlosti, a ne mislim pri tome samo na rat devedesetih, već se po potrebi takvi diskursi vraćaju i do 14. stoljeća, u jedan kolektivni identitet sistematski ugrađuje pozicija žrtve, dok drugi prema pripadnosti vlastitom kolektivnom spremno zauzimaju stav ne samo negiranja, već nerijetko i glorificiranja zločina.

            Iz psihološkog ugla, prihvatanje učešća u takvim kolektivnim konstrukcijama prošlosti sasvim sigurno doprinosi i perpetuiranju uslova u kojima bi čak i ponavljanje tih odnosa bilo u očima nekih opravdano, ako ne i stvarno omogućeno. U sadašnjem ustrojstvu bosanskohercegovačkog društva, uključujući tu i ovakvu jedinstvenu operacionalizaciju ideje demokratije, ti diskursi bivaju instrumentalizirani u održavanju položaja koterija koje nazivamo političkim strankama. Model koji daje ovakav značaj kolektivnom zato nikada neće dovesti do promjene u poimanju stvarnosti pa tako i u projekcijama u budućnost. Jedino bi davanje centralne uloge građaninu, pojedincu u građanskom konceptu Bosne i Hercegovine i podrazumijevajući prihvatanje nesporno utvrđenih činjenica o prošlosti, uključujući tu prije svega i sudske presude, omogućilo otklon od šablona u kojem smo zaglavljeni i dalo novi smisao dešavanjima kroz koja su se prolamali odnosi u prošlosti. Jedino pojedinac ima pravo da „okreće novi list“ ukoliko tako osjeća i ukoliko za tim vidi potrebu, pa i da oprosti ako to želi i da realizuje uslove u kojima bi se moglo zaista govoriti o pomirenju. To uistinu i jeste zbilja velikog dijela bosanskohercegovačkog društva, samo sputana trojnim fantazijama koje ne garantuju ništa drugo sem da nas i dalje drže vezanim na klackalicama poimanja ovog društva i zamrznutim u vremenima koja su davno ostala iza nas, pogotovo za one među nama koji nemaju vlastito sjećanje na devedesete.

Prof. dr. Hazim Bašić

Pojačano i kontinuirano negiranja genocida nad Bošnjacima nesumnjivo se može povezati s jačanjem i oporavkom Srbije od izgubljenih ratova i sankcija iz devedesetih godina. Ultimativni cilj svih relevantnih srbijanskih politika jeste relativizacija i negiranje genocida, čime Srbija nastoji da postigne dva efekta. Prvo, relativizirati činjenicu da je jedina država na svijetu koja je presuđena zato što nije spriječila genocid i što je skrivala ratne zločince i drugo, stvarati drugačiju sliku o karakteru rata protiv Bosne i Hercegovine.

Dominantne srbijanske politike i danas su zarobljene u srednjovjekovnoj slici svijeta. Pritisak Srbije na vodeće političke elite u bh. entitetu RS je takvog intenziteta da je nekadašnja Odluka Vlade RS-a iz 2004. godine kojem se usvaja ‘Izvještaj o događajima u i oko Srebrenice’ poništena, a donesena nova odluka kojom se formira nekakva lokalna kvazi-komisija koja je dobila jasnu političku zadaću revizije istorije. 

Govoriti o pomirenju u situaciji kada se veličaju presuđeni ratni zločinci, kada se po njima daju imena ulicama i studentskim domovima, kada se njihove slike u velikom formatu crtaju na zidovima škola i dr., izgleda beznadežno i iluzorno, ali je ipak nužno. Tako imamo situaciju da i pored poznatih Vučićevih izjava iz perioda agresije na BiH, majka Srebrenice na njegov rever stavlja cvijet Srebrenice, pružajući tako ruku pomirenja.

Kroz period od 25 godina nakon genocida došli smo u paradoksalnu situaciju da žrtva pruža ruku pomirenja i moli za suživot, dok počinitelji genocida dobijaju sve veći i značajniji društveni status.

Negiranje genocida je njegov nastavak. To je njegova završna, deseta faza. U slučaju genocida nad Bošnjacima, Srbija (ponekad uz pomoć RS-a) uz trenutno aktivnu desetu fazu genocida, paralelno sprovodi aktivnosti koje podsjećaju na prve četiri faze novog genocida: klasifikacija, simbolizacija, diskriminacija i dehumanizacija. Dokazi za svaku od navedenih faza su mnogobrojni i svakodnevni. Kao eklatantan primjer može poslužiti ispolitizirana odluka SANU koja narodu u susjednoj državi nastoji kazati kojim jezikom mogu i smuju da govore. Zapravo, mnogi događaji i odluke u Srbiji i RS-u ukazuju na to da se genocid tretira kako javno dobro.

prof.dr. Senadin Lavić

Šta je budućnost Bosne nakon 25 godina od genocida Srebrenica

Genocid Srebrenica je povijesna činjenica. Srebrenicu i bosanski genocid nije mogao napraviti jedan čovjek – to je morao biti organizirani poduhvat državnih institucija Srbije na čelu s Miloševićem. Srbija je organizirala agresiju na Bosnu sa JNA i vojnim formacijama koje je oformio SDS.

Dvadeset i pet godina poslije genocida Srebrenica mnoge stvari su prilično jasne. Bošnjaci su gotovo anulirani u Podrinju, banjalučkoj regiji i dolini Sane, istočnoj Hercegovini, Posavini. Zašto se Bošnjaci nisu vratili u Podrinje? Zašto se Bošnjaci nisu vratili u Banjaluku? Zašto su Bošnjaci ostavili Srebrenicu u rukama zločinaca? Ovo je danas najteže moralo pitanje. Da li su Bošnjaci ostavili Srebrenicu? U njemu se pita o trajućoj hipokriziji i licemjernom oplakivanju žrtava, memorijskim  ritualima političara i sveštenika koji uopće ne pokreću pitanje o životu i budućnosti bošnjačkog naroda u Srebrenici i Podrinju. U njemu se raskriva sva bijeda politikantstva i svođenja genocida na “općinsku razinu”. Vrhunac ljudskog nemorala, međutim,  jeste negiranje zločina genocida i slavljenje zločinaca. To je stvarnost u kojoj živimo.

Adornovski parafrazirano, za budućnost Bosne nije uopće dovoljno pisati pjesme o Srebrenici, fine literarne radove, održavati dugotrajne dženaze ili reducirati događaj na religijski obred i ritual, proklinjati zločince, tražiti kao žrtva milostinju, vjerovati u čuda, ostati na razni ceremonije opraštanja, ne poduzimati aktivnosti na povratku života, istrajavanje na viktimizirajućim komemoracijama… Sve to jeste dio humanih procedura saosjećanja sa žrtvama, ali očito je da treba napraviti iskorak da se vrati život koji su zločinci pokušali “izbrisati”. GLAVNI BUDUĆI ZADATAK humane politike u Bosni je aktivnost da se anulira stanje napravljeno genocidom. Spram te humane orijentacije stoji fašizam!

Žrtva Srebrenice je zasjenila svu faktičnost genocida u Bosni od 1992-1995. Zadatak je živih da povrh Srebrenice traže i oblikuju budućnost Bosne. Ne može se ostati u stanju skamenjenosti, boli, emocije. To bi bilo pogubno. Gledajući kroz povijest Bosne, u paradoksalnoj situaciji žala za žrtvama i uništenim životom, čovjek iznova gradi novi okvir života. Memorija treba da služi budućnosti.

Svođenje genocida Srebrenica na komemoraciju, koja je pak neophodna, nije ispunjenje moralnog zahtjeva da se nikada više ne ponovi nikome. Potrebna je drugačija vrsta djelatnosti da bi se Bosna osigurala od mogućeg novog genocida koji je već nagovješten.

Budućnost Bosne mora biti određena životom, a prošlost treba biti opomena. Stoga se Bošnjaci moraju vratiti u Podrinje iz kojeg su protjerani. To je prvi korak protiv straha, hipokrizije i eskapizma!