Udruženi zločinački poduhvat (UZP) 2 – Krivnja Franje Tuđmana

AUTOR: IVO KOMŠIĆ / 24.02.2020.

Haški sud (MKSJ) je nedvojbeno dokazao da je Herceg-Bosna bila u funkciji ostvarivanja udruženog zločinačkog poduhvata koji je imao cilj formirati hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini, s apsolutnom dominacijom Hrvata u njemu, što je trebalo postići etničkim čišćenjem, te takav entitet priključiti Republici Hrvatskoj.

U tom kontekstu, Sud je utvrdio: ”Počev od 18. novembra 1991. godine ili prije tog datuma pa do približno aprila 1994. i nakon toga, više osoba je pokrenulo i učestvovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija kao dijela ”Velike Hrvatske”, u kratkom roku ili tokom dužeg perioda, kako bi one postale dio Republike Hrvatske ili bile blisko povezane s njom, i to upotrebom sile, zastrašivanja ili prijetnje silom, progona, zatvaranja i zatočenja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine i drugih sredstava koja predstavljaju ili obuhvataju činjenje zločina kažnjivih po članovima 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda. Teritorijalni cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio je uspostavljanje hrvatske teritorije u granicama Hrvatske banovine, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939. do 1941. godine. Udruženi zločinački poduhvat obuhvatao je i kreiranje političke i nacionalne mape tih područja tako da njima dominiraju Hrvati, kako u političkom tako i u demografskom smislu.”

Svaki optuženi je znao da će njegovo činjenje ili nečinjenje pomoći izvršenje zločina ili je bio svjestan znatne vjerovatnoće da će njegova djela pomoći činjenje zločina. Svaki optuženi je svjesno i namjerno pomagao ili podržavao zločine onih koji su ih fizički izvršili

Dokazujući pojedinačne krivice udruženih u zločinačkom poduhvatu (predmet ”Prlić i ostali”), koji se ostvarivao preko formiranja i funkcioniranja Herceg-Bosne, Sud je dokazao postojanje tri kategorije UZP-a.

Prva kategorija se sastoji u tome da su svi optuženi počinili zločine u okviru UZP-a i u toku provođenja tog zločinačkog poduhvata, koji je postojao u vrijeme kada su optuženi obavljali radnje ili pravili propuste u svojstvu učesnika, po članu 7(1) Statuta suda. (Čl. 7.1 Statuta Suda definira individualnu krivičnu odgovornost i onda ako pojedinac djeluje sa sviješću da će vjerovatna posljedica njegovog postupka biti krivično djelo ili krivični propust, ili ako na razne načine učestvuje i doprinosi izvršenju zločina koje su počinili drugi).

Svaki od optuženih pojedinačno snosi krivičnu odgovornost za zločine počinjene u sklopu UZP-a jer je svaki počinio zločine kao član ili učesnik tog poduhvata.

Optuženi također snose odgovornost ne samo za svoje uloge u izvršenju zločina nego i za nečinjenje, kada su bili dužni djelovati.

Tako su optuženi odgovorni i krivi za zločine koje su počinili njihovi potčinjeni ili druge osobe, bez obzira jesu li te osobe postupale sa znanjem ili kao nedužni posrednici ili akteri.

Svi su optuženi kao dio UZP-a, bez obzira na to što su djelovali pojedinačno, svjesno učestvovali u UZP-u i svaki je dao svoj doprinos.

Svaki od njih je namjerno provodio i ostvarivao taj poduhvat i njegove ciljeve.

Svaki optuženi je dijelio isto stanje svijesti s ostalim članovima i učesnicima UZP-a, ili su, u mjeri u kojoj je to potrebno, dijelili isto stanje svijesti kao i oni koji su činili, pomagali ili podržavali zločine.

Druga kategorija UZP-a, shodno čl. 7(1) Statuta Suda, jeste svjesno učestvovanje u sistemu zlostavljanja koje je obuhvaćalo mrežu zatvora, koncentracionih logora i drugih objekata za zatočenje pod kontrolom Herceg-Bosne. Ti su se objekti koristili za hapšenja, zatočenja i zatvaranje hiljada bosanskih Muslimana (Bošnjaka), protupravno i u surovim uvjetima. Zatočenici su izlagani i podvrgavani premlaćivanju i seksualnim napadima, držani su u oskudici, odvođeni na protupravni prisilni rad u opasnim uvjetima.

Svaki optuženi je djelovao kao dio grupe koja je obuhvaćala njega i ostale osobe iz UZP-a, sa znanjem i namjerom da provodi pomenuti sistem.

Također, okrivljeni snose krivičnu odgovornost za deportovanje bosanskih Muslimana (Bošnjaka) u druge zemlje ili premještanje u dijelove BiH koji nisu bili pod kontrolom Herceg-Bosne ili HVO-a.

Ukoliko optuženi nije učestvovao, odnosno pripadao nekom od navedenih sistema zlostavljanja, on snosi krivičnu odgovornost zato što je u znatnoj mjeri pomagao i podržavao osobe koje su bile počinioci udruženih zločinačkih poduhvata.

Treća kategorija UZP-a obuhvaća zločine koji su počinjeni kao posljedica zločinačkog cilja a koji nisu bili njegov planirani dio, ali su bili prirodna i predvidiva posljedica UZP-a i njegovog provođenja ili nastojanja da se provede. Svaki optuženi je bio svjestan rizika takvog zločina ili njegove posljedice i usprkos toj svijesti prihvatio je taj rizik.

Također, shodno čl. 7(3) Statuta Suda (krivična odgovornost po zapovjednoj odgovornosti), svaki funkcioner ili oficir na nadređenom položaju, snosi krivičnu odgovornost za krivična djela ili propuste svojih podređenih ili drugih osoba nad kojima je imao efektivnu de jure i/ili de facto kontrolu ako je znao ili je bilo razloga da zna da se te osobe spremaju počiniti ili su počinili takva djela ili propuste, a nije poduzeo nužne i razumne mjere da takva djela ili propuste spriječi ili te osobe kazni.

Svaki optuženi je bio nadređen onim osobama i podređenima koji su učestvovali u činjenju zločina, ili je bilo razloga da zna da se jedna ili više osoba spremaju počiniti zločine, a nije poduzeo nužne i razumne mjere da takva djela spriječi ili da te osobe kazni, smijeni ili protiv njih poduzme disciplinske mjere.

Sudska vijeća, i Pretresno i Žalbeno, utvrdila su i definirala:

1.Materijalne elemente koji su zajednički svim kategorijama UZP-a,
2.Elemente svijesti za svaku kategoriju UZP-a.

Kada su materijalni elementi u pitanju, utvrđeno je:

a) postojanje više osoba koje su djelovale u UZP-u,
b) postojanje zajedničkog plana koji uključuje počinjenje zločina,
c) pristajanje uz zajednički plan koji uključuje počinjenje zločina

Kada su u pitanju elementi svijesti, utvrđeno je:

a) postojanje namjere da se počini konkretno krivično djelo, pri čemu je namjera zajednička svim učesnicima u UZP-u,
b) postojanje svijesti o sistemu zlostavljanja i namjere da se doprinese zajedničkom zločinačkom cilju,
c) postojanje svjesne namjere da se učestvuje i doprinese ostvarenju zajedničkog zločinačkog cilja.

Dakle, zaključak o postojanju UZP-a je izveden na osnovu činjenice da je više osoba djelovalo zajedno s namjerom da se ostvari zajednički zločinački cilj.

Ne radi se samo o postojanju manje-više formalnog dogovora među svim učesnicima, koliko o njihovom pristajanju uz sistem zločina.

Sud je nedvojbeno utvrdio: ”…da se više osoba pridružilo tom udruženom zločinačkom poduhvatu, učestvovalo u njemu i dalo mu svoj doprinos, a među njima su bili Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske (preminuo 10. decembra 1999.), Gojko Šušak, ministar obrane Republike Hrvatske (preminuo 3. maja 1998.), Janko Bobetko, jedan od najviših generala u Vojsci Republike Hrvatske (preminuo 29. aprila 2003.), Mate Boban, predsjednik Hrvatske Zajednice (i Republike) Herceg-Bosne (preminuo 8. jula 1997.), JADRANKO PRLIĆ, BRUNO STOJIĆ, SLOBODAN PRALJAK, MILIVOJ PETKOVIĆ, VALENTIN ĆORIĆ, BERISLAV PUŠIĆ, Dario Kordić, Tihomir Blaškić i Mladen Naletilić (zvani Tuta)

Također, Sud je uzeo u obzir da kriminalna sredstva ostvarenja zajedničkog cilja UZP-a mogu vremenom evoluirati tako da se UZP može proširiti i na druge zločine koji nisu u početku bili predviđeni. To je posljedica sistematičnosti UZP-a i pluraliteta osoba koje obuhvaća.

Pored toga ili alternativno, učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, uključujući Franju Tuđmana, Gojka Šuška, Janka Bobetka, Matu Bobana, JADRANKA PRLIĆA, BRUNU STOJIĆA, SLOBODANA PRALJKA, MILIVOJA PETKOVIĆA, VALENTINA ĆORIĆA, BERISLAVA PUŠIĆA, Darija Kordića, Tihomira Blaškića, Mladena Naletilića (zvanog Tuta) i druge, ostvarivali su ciljeve udruženog zločinačkog poduhvata preko sljedećih organizacija i osoba nad kojima su imali neposrednu ili posrednu kontrolu: članova rukovodstva i organa vlasti Herceg-Bosne/HVO-a (kao što je navedeno u paragrafu 25), uključujući razne funkcionere i članove vlade i političkih struktura HercegBosne/HVO-a na svim nivoima (uključujući opštinske organe vlasti i mjesne organizacije), raznih čelnika i članova HDZ-a i HDZ-BiH na svim nivoima; raznih oficira i pripadnika oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a (kao što je navedeno u paragrafu 25); raznih pripadnika oružanih snaga, policije, bezbjednosnih i obavještajnih službi Republike Hrvatske, te drugih poznatih i nepoznatih osoba.”

(Opaska autora: Svi citati i zaključci uzeti su iz obimnog arhiva Haškog suda koji je dostupan i nalazi se u Informativnom centru o MKSJ Sarajevo, odjelu Gradske uprave Sarajeva)

Udruženi zločinački poduhvat (3) – Naredbodavac Tuđman

AUTOR: IVO KOMŠIĆ / 09.03.2020.

Haški sud je utvrdio da su svi pripadnici udruženog zločinačkog poduhvata djelovali zajedno i da su individualno ili putem svojih položaja i ovlaštenja učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu. Sud je također utvrdio obim i sadržaj zločina, te način na koji su zločini izvršeni, a što je definirano paragrafom 17. Optužnice.

Ti zločini su sistematizirani:

(a) osnivanje, organizovanje, upravljanje, finansiranje, omogućavanje, podržavanje, održavanje i/ili vođenje struktura vlasti i političkih struktura i procesa u Herceg-Bosni/HVO-u (ili raznih njihovih elemenata), uključujući organe vlasti ili organe nalik na državne, koji su kontrolisali stambene i imovinske odnose, status izbjeglica i raseljenih lica, pružanje javnih usluga i humanitarnu pomoć, ograničenja slobode kretanja i/ili razmjenu zarobljenika, koji su korišteni u cilju ostvarivanja i provođenja udruženog zločinačkog poduhvata;

Slobodan Praljak, pomoćnik ministra obrane Republike Hrvatske, član Savjeta za nacionalnu obranu Republike Hrvatske, imenovan od predsjednika Franje Tuđmana, visoki časnik Hrvatske vojske, predstavnik hrvatske vlade u oružanim snagama Herceg Bosne/HVO-a. Preko njega su prenošena naređenja, dopisi i upute koje su predsjednik Franjo Tuđman, Gojko Šušak i drugi visoki funkcioneri Republike Hrvatske upućivali vladi i oružanim snagama Herceg-Bosne

(b) osnivanje, organizovanje, komandovanje, naređivanje, upravljanje, finansiranje, omogućavanje, učestvovanje, podržavanje, održavanje i/ili vođenje vojnih, policijskih, obavještajnih i/ili drugih snaga Herceg-Bosne/HVO-a, preko kojih su ostvarivani i provođeni ciljevi udruženog zločinačkog poduhvata i pomoću kojih su počinjeni razni zločini kao što su progoni, ubistvo, prisilno premještanje, deportacija, protivpravni prisilni rad, pljačkanje, otimačina i uništavanje imovine;

(c) pokretanje, promovisanje, planiranje, priprema, učešće, podržavanje i/ili podsticanje razvoja, formulisanja, širenja i/ili provođenja politike, programa, planova, uredbi, rješenja, propisa, strategije ili taktike političkih, vladinih i/ili vojnih organa Herceg-Bosne/HVO-a, koji su korišteni kao osnova ili sredstvo za razne postupke usmjerene protiv ili na štetu bosanskih Muslimana, kao što su uskraćivanje temeljnih ljudskih prava, smještaja, imovine i/ili humanitarne pomoći, a sve u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata;

(d) pokretanje, podržavanje, podsticanje, omogućavanje i/ili učešće u širenju informacija i propagande među bosanskim Hrvatima koje su imale za cilj provođenje udruženog zločinačkog poduhvata izazivanjem njihovog straha, mržnje i nepovjerenja prema bosanskim Muslimanima, ili dobijanje podrške i obezbjeđenje učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu, kao što su informacije da bosanskim Hrvatima neizbježno prijeti ugnjetavanje i istrebljenje od strane bosanskih Muslimana, da su razne teritorije na kojima žive bosanski Muslimani hrvatske teritorije, te da je Mostar zakonita prijestonica Herceg-Bosne;

(e) planiranje, podsticanje, komandovanje, upravljanje, učešće, omogućavanje ili podržavanje preuzimanja raznih opštinskih organa vlasti od strane HVO-a i nastojanja da se izvrši “kroatizacija” bosanskih Muslimana i drugog nehrvatskog stanovništva na područjima za koja su čelnici Herceg-Bosne/HVO-a tvrdili da su dijelovi Herceg-Bosne;

(f) podsticanje, kontrolisanje, finansiranje, omogućavanje, pomaganje i/ili učestvovanje u proizvodnji, sticanju i/ili raspodjeli vojne opreme, naoružanja, municije, finansijskih sredstava, logističke podrške i drugih sredstava koja su korištena za provođenje udruženog zločinačkog poduhvata;

(g) traženje, dobijanje, organizovanje, omogućavanje i/ili koordinacija učešća i pomoći elemenata organa vlasti, oružanih snaga, policije i/ili obavještajnih službi Republike Hrvatske, uključujući finansijsku i/ili logističku podršku, u provođenju udruženog zločinačkog poduhvata;

(h) osnivanje, organizovanje, upravljanje, finansiranje, omogućavanje, podržavanje, učešće, održavanje i/ili vođenje sistema zatvora, koncentracionih logora i drugih objekata za zatočenje u Herceg-Bosni/HVO-u koji su korišteni za zatvaranje i zatočenje bosanskih Muslimana u sklopu i u cilju provođenja udruženog zločinačkog poduhvata;

(i) osnivanje, organizovanje, upravljanje, finansiranje, omogućavanje, podržavanje, učešće, održavanje i/ili vođenje sistema za deportaciju ili prisilno premještanje bosanskih Muslimana u druge zemlje ili dijelove Bosne i Hercegovine na koje Herceg-Bosna nije polagala pravo niti ih je kontrolisala, u sklopu i u cilju provođenja udruženog zločinačkog poduhvata;

Po mišljenju Petresnog vijeća, a što je prihvatilo Žalbeno vijeće u cjelini, ”ovaj UZP je kao zajednički zločinački cilj imao dominaciju Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva”

(j) naređivanje, podsticanje, promovisanje, bodrenje, omogućavanje i/ili provođenje sistema korištenja zatočenih bosanskih Muslimana za protivpravni prisilni rad od strane snaga Herceg-Bosne/HVO-a;

(k) promovisanje, podsticanje, stimulisanje i tolerisanje činjenja zločina protiv bosanskih Muslimana propuštanjem da se prijave i/ili istraže zločini ili navodni zločini protiv njih i/ili da se poduzmu daljnji koraci u vezi s tim istragama i/ili da se izreknu kazne ili disciplinske mjere podređenima i drugima iz organa vlasti i snaga Herceg-Bosne/HVO-a za zločine počinjene protiv bosanskih Muslimana ili drugih nehrvata;

(l) sudjelovanje u nastojanjima, te podsticanje, omogućavanje ili podržavanje nastojanja da se poreknu, prikriju i/ili minimiziraju zločini koje su nad bosanskim Muslimanima i drugim nehrvatima počinili organi vlasti i snage HercegBosne/HVO-a, uključujući davanje lažnih i nepotpunih informacija, ili informacija koje obmanjuju, međunarodnim organizacijama, posmatračima, istražiteljima i javnosti.

Svi stavovi paragrafa 17. Optužnice, prihvaćeni su i u Pretresnom i u Žalbenom vijeću Suda ”bez razumne sumnje”, što znači da ih obrana optuženih i u dokaznom i u žalbenom postupku nije mogla oboriti.

Također, ono što je Tužilaštvo Suda dokazalo a sudska vijeća prihvatila, jeste činjenica da su svi nabrojani zločini počinjeni u periodu od 1992. do 1994. godine, da su bili dio provođenja zločinačkog cilja koji je postavljen formiranjem Herceg-Bosne.

Taj cilj je bio, po zaključku Žalbenog vijeća, ”stvoriti hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini koji bi omogućo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda”. Po mišljenju Petresnog vijeća, a što je prihvatilo Žalbeno vijeće u cjelini, ”ovaj UZP je kao zajednički zločinački cilj imao dominaciju Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.”

Daljnja analiza dokumenata Suda, posebno konačne presude, pokazuje ”van svake sumnje” da su pojedinačni zločini počinjeni u okviru ostvarenja ideje Herceg-Bosne.

Jadranko Prlić je bio predsjednik HVO-a, vrhovnog izvršnog, upravnog i obrambenog organa Herceg-Bosne. Nakon formiranja HR H-B (u avgustu 1993. godine) imenovan je za premijera HR H-B, s tim da su mu dužnosti uglavnom ostale iste. Kao premijer, imao je de jure i de facto svu vlast, efektivnu kontrolu i bitan utjecaj na vladu i vojsku Herceg-Bosne/HVO. Potpisivao je odluke i uredbe koje su činile zvaničnu politiku HVO-a.

Bruno Stojić, kao načelnik Odjela (kasnije Ministarstva) obrane HVO-a bio je vrhovni politički i rukovodni funkcioner tog organa, nadležan za oružane snage H-B/HVO. Također, bio je nadležan i odgovoran za sigurnost, vojnu policiju HVO-a, obavještajne službe HVO-a, vojnu proizvodnju i logistiku.

Valentin Ćorić je imao centralnu ulogu u formiranju, upravljanju i radu vojne policije HVO-a. On je i formalno i stvarno rukovodio i komandovao Vojnom policijom HVO-a, koja je imala važnu ulogu u upavljanju zatvorima i objektima za zatočenje Herceg-Bosne/HVO-a, te u borbenim operacijama etničkog čišćenja.

Berislav Pušić je bio visoki funkcioner u sistemu Herceg-Bosne/HVO-a, odgovoran za zatočenja, razmjenu, premještanje i deportacije bosanskih Muslimana (Bošnjaka).

Milivoj Petković je odlukom zapovjednika Hrvatske vojske Janka Bobetka raspoređen u komandu Izmještenog zapovjednog mjesta Hrvatske vojske u Grude, u BiH, koja je bila glavni komandni štab oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a. Zatim, on je bio glavni zapovjednik oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a kao ”načelnik Glavnog stožera HVO-a”.

Dakle, kada se analiziraju nadležnosti i odgovornosti koje iz njih proizilaze, svi optuženi i osuđeni za ratne zločine su bili dio struktura Herceg-Bosne, civilnih i vojno-policijskih, i zločini koje su počinili su bili dio funkcioniranja Herceg-Bosne i zločinačkog plana koji je njenim formiranjem postavljen.

Obim zločina je veoma velik jer se radilo o paradržavnoj tvorevini s imitacijom državnog sistema koji obuhvaća sve sadržaje i dijelove civilne, vojne, policijske i sudske vlasti.

Kod Praljka i Petkovića postoji proširena odgovornost jer su obnašali dvostruke funkcije, one u Republici Hrvatskoj i one u Herceg-Bosni. Oni su unutar UZP-a bili veza između Herceg-Bosne i Republike Hrvatske, tako da se zločinački plan, koji je počinjao od Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka, preko njih prenosio i ostvarivao u BiH.

Iz analize obimne dokumentacije (oko 30.000 dokumenata) može se utvrditi da je temeljna ideja zločinačkog cilja skrojena u Zagrebu i ostvarivana iz Zagreba, a ne u Grudama, sjedištu HR H-B.

Praljak i Petković su iz Zagreba postavljeni na svoje zapovjedne funkcije u Herceg-Bosni/HVO-u, odnosno bili su podređeni predsjedniku države Hrvatske, ministru obrane i glavnom zapovjedniku HV-a. Kao što oni snose odgovornosti koje proizilaze iz njihove nadređeosti, tako Tuđman, Šušak i Bobetko snose odgovornost kao njihovi nadređeni. Niti jedan pripadnik UZP-a ne može biti izuzet od odgovornosti. Samo ih je smrt mogla izuzeti.

Optuženi (Prlić i ostali) su uporno osporavali zaključke Pretresnog vijeća da su Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko dijelili krajnji cilj UZP-a, a to je stvaranje hrvatskog entiteta u BiH s ciljem njegovog priključenja Republici Hrvatskoj.

Žalbeno vijeće nije prihvatilo argumente obrane i zaključilo je da Pretresno vijeće nije pogrešno protumačilo relevantne dokaze ili da je na bilo koji način pogriješilo prilikom donošenja svog zaključka.

U svojoj konačnoj presudi, Žalbeno vijeće je zaključilo:

”Sva šestorica žalilaca na strani odbrane osporavaju zaključak Pretresnog vijeća da je zajednički zločinački cilj koji su dijelili članovi UZP-a bio ‘cilj dominacije Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva’.

Konkretno, oni navode greške u pogledu te definicije zajedničkog zločinačkog cilja, pristupa Pretresnog vijeća njegovom obimu i njegovom kasnijem proširenju, te konstatacijama u vezi s fazama njegovog provođenja.

Uprkos obimu njihovih žalbi, nijedan od žalilaca na strani odbrane nije pokazao da je Pretresno vijeće napravilo bilo kakvu činjeničnu ili pravnu grešku pri razmatranju tih pitanja.”

Preneseno iz: https://www.autograf.hr/udruzeni-zlocinacki-poduhvat-3-naredbodavac-tudman/