Hamdija Pozderac – Istaknuti borac za bošnjačku naciju i državu BiH

                    Hamdija Pozderac – Istaknuti borac za bošnjačku naciju i državu BiH                 

U povodu 30-togodisnjice smrti jednog od najvećih i najzanačajnijih politicara u BiH u drugoj polovini XX stoljeća – Hamdije Pozderca

           Rahmetli Hamdija Pozderac je kao istaknuti revolucionar i političar bio najveći borac za nacionalni identitet Bošnjaka i nepokolebiv u odbrani državnost i suverenosti Republike Bosne i Hercegovine koji je u borbi sa  velikosrpskom politikom i glavnim nosiocem te politike  Slobodanom Milosevićem za to dao svoj život, čime je postao prva žrtva projekta Velike Srbije i prvi šehid koji je pao u odbrani svoj zemlje i  svoga naroda. Država Bosna i Hercegovina i njegov narod kojem se izboorio za jegovo nacionalno priznanje, popisom stanovnistva 1971. godine i drzavnost i suverenost Ustavom 1974. godine i za te ciljeve je žrtvovao i svoj život, a na osnovu kojeg je BIH, po prvi put u svojoj povijesti dobila međunarodno priznanje, do danas mu se ni na kakav način za to nisu odužili. Naprotiv, SDA vlast, već nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine i pojedini njeni istaknuti ideolozii su ga na sve moguće načine nastojali oblatiti i diskreditirati, nazivajući ga velikim diktatorom (Alija Izetbegović), zlikovac, (Džemaludin Latić) i drugi, nipodaštavajući mu ulogu i historijski značaj pomoću sebi odanih trabanata i zaslijepljenih vjerskih fanatika. Međutim, događaji koji su se desili u BiH i sa Bošnjacima u zadnjih trideset, odnosno odmah nakon njegove prerane i misteriozne smrti u narednim godinama, pa sve do danas, maksimalno su afirmirali i potvrdili sve zasluge i značaj za Bošnjake i za BiH rahmetli Hamdiju Pozderca. To nam daje za pravo da se nadamo, da će njegovo veliko i povijesno djelo egovo djelo u   skorom vremenu, dobiti adekvatnu satisfakciju, te i zvanično biti na revalorizirano, jer Hamdija jeste jedna povijesna ličnost Bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine. U tom smislu nam je ovih dana  stigla radosna vijest, a to je, da su se vlasti u njegovom rodnom Cazinu, tamošnja SDA, i O i A SDA, konačno smilovali, vjerovatno, pod pritiskom njihovog  pada popularnosti i oprale uprljani obraz, kada je  u  pitanju cazinski, krajiški i  bošnjacki najznačajniji i najveći sin, Hamdija Pozderac, pa su odlučili jednu ulicu u Cazinu nazvati po njemu. Istu sudbinu je dozivio i Nurija, koji su ukinuli naziv jedne osnovne skole sa njegovim imenom, koja se nalazi, haman pa u dvoristu cuvene kuće familije Pozderaca, koja se nalazi na spisku kulturnih spomenika od povijesnog znacaja,  kao i naziv doma zdravlja po imenu Nurijinog sina, jedinca dr. Seada Pozderca. Nadamo se da će neka nova vlast u Cazinu ispraviti i ove barbarske postupke dosadašnje SDA vlasti. Sada je vrijeme da konačno bošnjački političari i bošnjačke stranke u Sarajevu, skinu wembargo na rahmetli Hamdiju Pozderca, pa i Nuriju, ciju su ulicu u Sarajevu ukinuli i dali joj  novi naziv, Franjevačka. Ne mislim da ulica sa tim imenom ne treba postojati, naprotiv, Franjevci su zbog svog korektnog i patriotskog odnosa pema Bosni i Hercegovini zasluzili i više nego jednu običnu ulicu, ali, pored onoliko naziva ulica kojekakvih vojvoda i drugih manje značajnih imena za BiH, zar se je morala ukinuti ulica prvog covjeka, ito Bosnjaka, koji je na jednom znacajnom skupu, Prvom zasjedanju AVNOJ-a, 1942. godine u Bihaću tražio i dobio, da se donese odluka o obnavljanju bosanskohercegovačke državnosti i nacionalnoj ravnopravnosti Bosanskih muslimana zajedno sa Srbima i Hrvatima, što je u svim kasnijim sličnim povijesnim skupovima, uglavnom poštovano, te sa velikim teškoćama, ali na kraju ipak uspješno riješeno, baš, koje li slučajnosti, najviše zahvaljujući njegovom bratiću Hamdiji, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Najznačajnije tri političke ličnosti Bošnjaka u XX stoljeću: Mehmed Spaho, Hamdija Pozderac i i Alija Izetbegović

Dakle, šestog aprila ove godine se navršilo se 30 godina od smrti jedne od najznačajnijih političkih ličnosti u modernoj povijesti države Bosne i Hercegovine, rahmetli Hamdije Pozderca. Naime, bilo ko da počne pisati povijest Bosne i Hercegovine i Bošnjackog naroda u  toku prošlog stoljecu ne može zaobići njihove tri političke političke ličnosti, koje su svaka na svoj nacin obilježile vrijeme u kojem su živjeli, a to su: dr. Mehmed Spaho, vođa prve organizovane političke partije Bošnjaka u prvoj polovini 20-tog stoljeća predratne, prve Jugoslavije pod nazivom: Jugoslovenska muslimanska organizacija, JMO (umro 1939. godine), Hamdija Pozderac, centralna politička licnost Bošnjaka u drugoj polovini Socijalističke Republike BiH, te Alija Izetbegović, glavna ličnost Bošnjaka u prvim godinama postkomunističke faze života u državi Bosni i Hercegovini, na koju je,  neposredno poslije prvih parlamentarnih izbora Srbija, koristeći nekada zajedničku JNA izvršila agresiju i genocid, sa ciljem istrebljenja Bošnjaka i nestanka ili podjele države Bosne i Hercegovine između Beograda i Zagreba. Suprostavljajući se tim planovima velokosrpskih ideologa Hamdija Pozderac je kao član Predsjkedništva SFRJ i Predsjednik Ustavne komisije, koja je trebala predložiti promjene Ustava, koje su se zasnivale na temeljima zajedništva i ravnopravnosti republika i naroda u ondašnjoj Jugoslaviji, što je bilo u neskladu sa autorima velikosrpskog koncepta, Hamdija Pozderac, kao najvažnija ličnost u tim procesima i budući predsjednik države, je normalno došao na udar tih snaga.

Zbog neraščišćenih odnosa između Beograda i Zagreba o tome ko su, šta su i čiji Bošnjaci i čija je Bosna, istorija još uvijek nije u potpunosti odredila mjesto dr.Mehmedu Spahi, a politička situacija i politički rat koji se još uvijek vodi u Bosni i Hercegovini za njen konačni status i budućnost, nije ostavio prostora da se uopšte diskutuje o ličnosti i dijelu Hamdije Pozderca, dok će povijesna uloga Alije Izetbegovića biti ocijenjena po okončanju svih ovih sukobljavanja oko BiH i mjerit će se po tome, koliko je on kao politička ličnost, koja je u politici svoga naroda naslijedio Hamdiju Pozderca i Ustav iz 1974. godine, uspio očuvati državu Bosnu i Hercegovinu, onakvu kakvu mu je Hamdija ostavio,  kojoj je Hamdija Pozderac, uz rješenje nacionalnog pitanja Bošnjaka, udario temelje njene suverenosti, kao osnove za buduću nezavisnost, za šta je sa političke pozornice od vjekovnih neprijatelja bošnjačkog naroda i Bosne i hercegovine velikosrpskih ideologa, otjeran u smrt.

Bez obzira što su mnogi veoma obazrivi i mnogo bojažljivi na samo spominjanje imena Hamdije Pozderca, jasno je da u vremenu u kojem je on živio i u odnosu i u odnosu snaga koje su postojale prema njegovom narodu i državi, te vladavini jednoumlja i režima sa izrazitom dominacijom velikosrpske ideologije, učinio najviše što se moglo za Bošnjake i državu Bosnu i Hercegovini. Bio je dosljedan borac za nacionalni identitet i afirmaciju Bošnjaka kao nacije i izgradnju i utemeljenje njihove jedine države Bosne i Hercegovine. Kada je bio na samom vrhu političke piramide u ulozi predsijednika Ustavne komisije Jugoslavije u vremenu početka realizacije velikosrpskog koncepta, hrabro je stao u odbranu tadašnjeg Ustava SFRJ, koji je garantovao opstanak,  kako njegovom narodu i državi Bosni i Hercegovini, tako i ostalima, a posebno Albancima i njihovoj pokrajini. Velikosrpski ideolozi su se tada odlučili za njegov ostrel i nasilan odlazak  sa političke scene i otjerali ga u smrt. Po onome što je u tom teškom vremenu učinio za svoj narod i državu Bosnu i Hercegovinu s pravom je nazvan “ocem nacije”. Sada je mnogima jasno:”Što je Bosne kao države manje ili joj je sudbina neizvjesnija, a time i sudbina Bošnjačkog naroda, to je uloga i značaj Hamdije Pozderca veća”. Prema tome, Hamdija Pozderac jeste povijesna ličnost našeg naroda i države Bosne i Hercegovine o čemu povijest kao najbolji sudija tek treba da dade svoju ocjenu. Zbog toga ga se ovdje i sjećamo i to je najmanje što nakon 30 godina od njegove tragične smrti možemo za njega učiniti. „Iza Hamdije nema nesreća, nema katastrofa, iza njega je samo činjenica da je nakon priznavanja muslimanske nacije u BiH počeo prosperitet, ljudi su se osjetili slobodnijim, počeli su stvarati, počela je nova era u kulturi. Zalagao se za stvaranje institucija koje znače jednu državu, jer državu ne predstavlja samo vlast, nego i institucije koje nose ideju te države“, kazao je između ostalog akademik Filipović u Cazinu u povodu 22-togodisnje smrti Hamdije Pozderca.

Idejni i politički vođa bošnjačke anagažirane inteligencije

Hamdija Pozderac je rođen 1924.godine u poznatoj bošnjačkoj i begovskoj familiji Pozderaca u Cazinu. U prošlom ratu je od prvih dana pristupio narodnooslobodilačkom pokretu. Po završetku rata odlazi na studije u Beograd, a zatim u Moskvu, poslije kojih se uključuje u politički rad. Obavljao je sve najviše državne i partijske funkcije u Bosni i Hercegovini i bivšoj Jugoslaviji. Bio je nosilac Partizanske spomenice i dobitnik je najviših saveznih i republičkih priznanja i odlikovanja onog vremena. Dugo godina je bio redovni profesor Sarajevskog Universiteta. Napisao je više knjiga i objavio znatan broj stručnih i naučnih radova, do kojih su najpoznitiji oni u nacionalnom pitanju, društvenim odnosima i državi. U političku orbitu Hamdija Pozderac je aktivno ušao poslije pada Aleksandra Rankovića, kada, po odobrenju Tita, okuplja oko sebe najpoznatije bošnjačke i druge probosanske intelektualce iz raznih oblasti kao što su: prof. dr.Avdo Sućeska, prof. dr. Muhamed Filipović, prof dr Atif Purivatra, dr. Muhamed Hadžijahić, prof. dr. Fuad Muhić, prof. dr. Muhsin Rizvić, prof. dr. Midhat Begić, prof. dr. Kasim Suljević, prof. dr. Muzafer Hadžagić, prof. dr. Arif Tanović, prof. dr. Hamdija Ćemerlić, prof. dr Mustafa Imamović, veliki broj književnika i drugih kulturnih i javnih radnika na čelu sa Alijom Isakovićem i Mehmedalijom Makom Dizdarom, koji su imali zadatak da timski, sa raznih naučnih aspekata istraže i objasne istorijski, kulturni, jezički, ekonomski, književni, pravni, vjerski i državotvorni nastanak i razvoj Bošnjaka kao nacije i BiH kao države.. Rezultat takvog timskog rada je nastanak po prvi put u nekoliko značajnih knjiga o Bošnjacima u nacionalnom pogledu, kao što su prije svih: “Muslimani srpskohrvatskog jezika”, Salema Čerića (1968) i “Nacionalni i politički razvoj Muslimana”, prof. dr. Atifa Purivatre (1969), Alije Isakovića „Biserje, izbor iz muslimanske knjizevnosti“, 1972. dr. Muhameda Hadžijahića, „Od tradicije do identitetakoje“, 1974. Dr. Kasima Suljevića, „O muslimanskoj nacionalnosti“,  te vlastite knjige: „ Nacionalni odnosi i socijalističko zajedništvo“, 1978. te još nekoliko važnih projekata i knjiga o bošnjackoj kulturi i  književnosti,  kao prvih knjige takvog karaktera u Bošnjaka  do tada, koje u najvećoj mjeri doprinijele boljem razumijevanju i razjašnjenju nacionalnog pitanja Bošnjaka pred važan, za njih, povijesni događaj, Popis stanovništa, aprila 1971. godine, kada se po prvi put u povijesti ostvarili svoje pravo na izjašnjavanje Bošnjaka (Muslimana) kao pripadnika vlastite nacije i države BiH, a što je regulisano i utvrdjeno Ustavvom iz 1974. godini, na kojem je Hamdija kao tadašnji predsjednik Skupštine BiH najviše doprinio. Hamdiji prigovaraju što je pristao na naziv Musliman umjesto Bošnjak, što čine oni koji ne uvažavaju tadašnji odnos političkih snaga, iako su Bošnjaci čiotavo 20-to stoljeće sebe sami nazivali Muslimanima i bili su, kako to kaže, akademik Muhamed Filipović u svojoj knjizi “Bošnjačka politika” „zaboravili na svoje pravo ime Bošnjaci“, gdje su protivnici bošnjačke nacionalnosti još uvijek kalkulirali sa svojatanjem Bosne i Hercegovine, što im sa bošnjačkom nacijom nije išlo u prilog, pogotovo, što bi već tada povijesni naziv Bošnjaci, moglo značiti ubuduće njihovu nadpolovičnu većinu u BIH, pa i opasnost da BiH jednog dana postane nacionalna država Bošnjaka. Uostalom, za ime nacije je važno šta se pod tim podrazumijeva i da je preko njega na ustavan i zakonit način priznat i ravnopravan jedan narod i ono je stvar plebiscita jednog naroda, pa su ti kritičari takvo pitanje trebali uputiti rahmetli Aliji Izetbegoviću i Stranci demokratske akcije koji su na popisu stanovništva 1991. godine, kada su bili na vlasti, mogli, da su htjeli, a zašto nisu trebali bi odgovoriti onima koji danas takva pitanja postavljaju, nacionalno ime Musliman promijeniti u Bošnjak, pogotovo što je u tu svrhu održano nekoliko naučnih skupova i izdano više publikacija koje su na osnovu povijesnih i naučnih fakata predlagali takva rješenja. Ako se je krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, sa samo dvije pomenute knjige, nacionalni identirtet i ime Bošnjaka moglo (pod imenom Muslimana sa velikim M), povijesno i naučno braniti i odbraniti, lakše mu se je 1991. godine to ime, kada su Bošnjaci bili na vlasti, ako ne odgovara, moglo promijeniti, a ne mrtvog Hamdiju, koji je za to ime i Bosne i Hercegovine glavom platio zbog toga i danas optuživati. Bošnjacima je, kao i ostalim muslimanima u svijetu, za sve njihove probleme uvijek neko drugi kriv, bilo da su na vlasti ili u opoziciji, u manjini ili većini.

Otac moderne nacije Bošnjaka

U  pogledu kašnjenja u priznavanju Bošnjaka kao nacije i  našeg nacionalnog imena Musliman, zašto ne Bošnjak ili Bosanac, jednom prilikom sam za to pitao Hamdiju, sa kojim sam se poznavao, koji je bio moj profesor i zemljak (Krajišnik), a on je inače volio, podržavao i pomagao nas Krajišnike, na čiji prijedlog sam kao apsolvent studija sociologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 1975. godine radio diplomski rad na temu: Razvoj muslimanskog nacionalnog pitanja od nastanka do konačnog konstituisanja, na šta mi je rahmetli Hamdo, kako smo ga mi Krajišnici zvali, rekao: «To zašto Muslimani nisu prije priznati kao nacija je isto da si me pitao zašto Kulin Ban nije uveo samoupravljanje. A što se tiče imena, oni moćniji politički i umno od nas nam nisu dali ime ni Bosanac, a ni Bošnjak, a  nama je bolan zemljače bilo važno da nas priznaju pod bilo kojim imenom i da nas u Ustav stave, a ime je lako promijeniti kada se za to stvore uslovi, to je stvar plebiscita i bit će lakše kasnije, kada se za to stvore uslovi, riješavati pitanje promjene imena, nego i imena i naroda i nacije zajedno i  odjednom. Uostalom, samo  ime i nije sada najvažnija stvar. Tebi je sada ime Alaga, ako bi promijenio ime, u naprimjer, u Mujaga, pošto je u nas Krajišnika i to ime veoma često, bili se time kod tebe išta promijenilo i bili se ti kao biće drukčije osjećao, kad se po tvom rodnom listu zna, ko si, šta si, ko ti je babo, a ko mater. Važno je šta se pod tim imenom podrazumijeva i šta to konačno znači, za jedan narod, tek onda kada se ozvaniči u Ustavu i u zakone unese. Eto vas mlađih, nastavite sa istraživanjima i dokazivanjima, moja generacija nije mogla više».                  

         Time se pokazalo poznato povijesno pravilo, da bez zavidne kritične mase političke, naučne i kulturne inteligencije, istraživanja, projekata i knjiga o jednom narodu ne može ni biti prave istine o njema, pa tako ni o Bošnjacima, što će im omogućiti da uz naciju, dobiju i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu, kao posljedicu dobijanja nacije i na osnovu toga ulazak u Ustav i sve zakone kao jedan od ravnopravnih naroda, kako u BiH, tako i u ondašnjoj Jugoslaviji. Upravo u tom veoma složenom povijesno-političkom i državotvornom procesu najveći doprinos i zasluge pripadaju rahmetli Hamdiji Pozdercu kao vodećem bh političaru toga vremena.

Koliko je Hamdija radio  na obezbjeđenju odgovarajućih povijesnih, jezičkih, kulturnih i drugih uslova i argumenata, neophodnih  za priznanje bošnjačke nacije i bošnjačkog nacionalnog identiteta, govore nam upravo slučajevi književnika rahmetli Alije Isakovića i prof dr. Muhsina Rizvića. Naime, kao jedan od osnivača i aktivista ponovo formiranog KUlturnog društva Bošnjaka Preporod 1990. godine i prilikom jednog putovanja ispred Preporoda BiH iz Sarajeva na Osnivačku skupštinu Preporoda u Bosanski Brod zajedno sa predsjednikom Obnovljenog Preporoda BiH 1990. prof. dr. Muhsinom Rizvićem i prof. dr.  Muhamedom  Hukovićem, profesor Rizvić nam je ispričao slučaj oko njegove doktorske teze. Kao što je poznato on je doktorirao početkom sedamdesetih godina na temu: Muslimanska književnost za vrijeme Austrougarske. Mentor mu je bio prof. dr. Midhat Begić, koji je bio član Komisije CK SKBiH za kulturu, na čijem je čelu, koliko se sjećam bio Mladen Oljača. Na jednoj od sjednica  Komisije, kojoj je prisustvovao i Hamdija Pozderac, Begić je zatražio stav ovog tijela o Rizvićevoj doktorskoj tezi, koja je bila urađena i samo se čekalo na zakazivanje odbrane, s obzirom na to  da je tema, za tadašnja vremena, bila jako osjetljiva. Prije nego se iko javio za diskusiju, pričao je Rizvić, onako kako je njemu prenio Begić, Hamdija je napao Begića, odgovarajući mu: ” Što ti, profesore, kao  naučnik i mentor, to ovdje iznosiš, kad je to stvar nauke i struke. Ako rad vašeg kandidata zadovoljava sve naučne, društvene i moralne kriterije i ako ti kao mentor i drugi članovi komisije iza toga argumentirano možete stajati, onda izvolite to sami riješite, potpišite i zakažite odbranu, bez uplitanja politike u to”. Na tome se završilo, a malo kasnije, pošto se Begić vratio u svoj kabinet, zove ga rahmetli Hamdija, skoro izvinjavajući mu govori: “Ja mislim da si ti shvatio moj nastup, koji znači moju punu podršku i tebi kao mentoru i temi zajedno sa kandidatom. Predlažem ti da odmah zakažeš odbranu”. Istog trenutka je Begić, sada rasterećen briga oko eventualnih komplikacija koje su mogle iskrsnuti, jer je to prvi put da neko na temu muslimanske književnosti brani jedan naučni rad, nazvao Rizvića i prenio mu šta se dogodilo, pa neka se pripremi jer će odbrana biti zakazana veoma brzo.

          Drugi slučaj se odnosi na rahmetli Aliju Isakovića, s kojim sam također često putovao na osnivačke skupštine Preporoda, posebno u nekoliko općina Cazinske krajine. Naime, njemu je 1972. objavljeno čuveno Biserje – Izbor iz muslimanske književnosti, štampano je u Rijeci, a prije toga pisano u strogoj tajnosti. Nakon što se Biserje pojavilo iz štampe, on je otišao kod Pozderca, koji ga je i u ovome podržao, da mu među prvima  pokloni knjigu i malo o tome porazgovara. Nakon što mu je čestitao, Hamdija, kako kaže Alija, rekao je: “Sada se ti, Alija, moraš dva do tri mjeseca negdje izgubiti, a da niko za tebe ne zna gdje si, jer ćeš u narednih nekoliko mjeseci biti neprijatelj broj jedan i naroda i države i niko ne može predvidjeti kako će se ovo završiti, jer možeš očekivati da te čak  i ja  grdno napadnem”, što se, kako kaže Alija, stvarno dogodilo. Štampani i elektronski mediji su se danima bavili njime i njegovim Biserjem, dok na jednoj sjednici pomenute Komisije CK SKBiH pokojni Branko Mikulić, tadašnji predsjednik CK, svakako u dogovoru sa Hamdijom, nije očitao lekciju Oljači i oljačama, čime se završio i ovaj slučaj borbe za bošnjačko ime i bošnjačko biće.  Poslije toga se Alija Isaković pojavio i nastavio veliki i trnoviti put u borbi za nacionalni i kulturološki identitet svoga naroda..

Prva žrtva velikosrpskog programa

Dakle, od tada pa do kraja devedesetih, Bošnjaci, kao nacionalna, ustavna i državotvorna činjenica u BiH, postigli su najveća dostignuća u svojoj povijesti, što je bio jedan od glavnih razloga da ih se moralo zaustaviti. I počelo je pripremama preko Miloševićeve tzv. antibirokratske revolucije, eliminacijom i rušenjem svih kadrova u Srbiji i BiH koji se nisu uklapali u taj projekat, a kad je BiH u pitanju, prvo od Hamdije Pozderca, kao tvorca definitivnog rješenja nacionalnog. Uloga Hamdije Pozderca, kao predsjednika Skupštine BIH u tom periodu, kasnije predsjednika Centralnog komiteta BiH i vodećeg političara u BiH skraja šezdesetih do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća i jednog od vodećih u Jugoslavi toga vermena,  je bila odlučujuća.  Time se još jednom pokazalo tačnim da su Bošnjaci kao narod  i Bosna i Hercegovina kao država kao sijamski blizanci i jednog bez drugog ne može biti. To je znao i Hamdija Pozderac i za to se borio i nije slučajno što su kreatori velike Srbije počeli rušenje Ustava iz 1974. godine, odmah nakon usvajanja Memoranduma SANU 1986.godine. I nije slučajno što su počeli od Bosne i Hercegovine i njenog rukovodstva, u kojoj je Hamdija Pozderac imao najznačajniju ulogu. Tada je izmišljena afera “Agrokomerc”, jer je to bio povod da se lakše dođe do Hamdije Pozderca kao čovjeka koji je iz tog kraja i koji je svakako pomagao njegovom razvoju, pa i ovom nekada velikom kombinatu, kao što su to činili svi utjecajniji političari u kraju iz kojeg su poticali.

            Prije toga, tačnije od 1982. godine kada je Hamdija Pozderac kao prvi Bošnjak poslije rata bio izabran za predsjednika CK BiH, a zna se šta je tada značio CK i njegov predsjednik, kada su već tada započeti frontalni napadi na njega, koji su, uglavnom, kreirani u Beogradu i od, za tu priliku, posebno odabranog tima u kojem su bili srpski nacionalisti iz Bosne i Hercegovine ( Šešelj, Drašković, Lubarda, Nogo i drugi ) zajedno sa njihovim mentorima Srpske akademije nauka i umjetnosti na čelu sa Dobricom Ćosićem i njegovom velikosrpskom ekspoziturom u Sarajevu, članom te iste akademije akademikom Miloradom  Ekmedžićem i jednim brojem srpskih političara iz Bosne i Hercegovine koji su bili zavrbovani od strane velikosrpske ideologije iz Beograda koju je kao realizator te politike predvodio Slobodan Milošević. U tom pogledu je, pod ujecajem velikosrpskih ideologa iz Beograda i njihovih istomišljenika u BiH i režirano suđenje muslimanskim intelektualcima okupljenih oko Alije Izetbegovića 1983. godine, jer se očekivalo da će Hamdija kao predsjednik CK BiH pokušati to spriječiti, što je trebala biti zamka za njega. Ali, znajući šta znače režirana suđenja u komunizmu, okružen kosovcima i drugim udbašima i zastupnicima velikosrpskih interesa, on tu ništa nije mogao učiniti, jer je bio svjestana da nisu u pitanju ovi muslimanski intelektualci, već on lično, a sa njim i sva vodeća  bošnjačka politička, naučna i druga javna  inteligencija koja je, u pogledu nacionalnog identiteta Bošnjaka i države BiH dijelila njegove stavove. Jedino što je mogao, je, da zaštiti veliki dio naučno, kulturne, javne i svjetovne inteligencije (pominje se, a prema izjavi dr. Enesa Durakovića, što mu je Hamdija lično izjavio,  spisak od 250 vodećih bošnjačkih intelektualaca) i inicira i pokrene suđenje pravim neprijateljima BiH i Bošnjka srpskim velikonacionalistima i eksponentima Beograda na čelu sa Vojislavom Šešeljom kao jednom od velikosrpskih eksponenata i menadžeru Dobrice Ćosića i čemu i on govori u svojim dnevnicima iz tog vremena za rušenje, kako Hamdije, a time  i ostalih vodećih Bošnjaka toga vremena, tako i Bosne i Hercegovine, što je moralo ići preko rušenja Ustava SFRJ iz 1974. godine, a to nije moglo proći bez rušenja Hamdije, kako se i pokazalo kasnije. Vrijeme je pokazalo da je Hamdija Pozderac tada bio u pravu, jer se ubrzo pokazalo ko je Šešelj i čiji je igrač, koji je ubrzo i  svojim mentorima u Beogradu  pokazao pravo lice, naročito istom tom Ćosiću, koji je kao predsjednik Jugoslavije u ratu 1993. godine kod kuće sa televizije saznao da je smijenjen, u čemu je njegov pulen Šešelj odigrao glavnu ulogu, koji je čak predlagao u Skupštini da se Dobrica Ćosić javno linčuje i “obesi” na Terazijama, što se usudio da pregovara sa rukovodstvom BiH o iznalaženju mirnog rješenja zar rat u BiH. Prije toga osjetio je Šešeljeve batine i pokojn.

           Ivan Stambolić, koji mu je kao vodeći političar tadašnje Srbije otvorio prostor za antibošnjačko i antibosansko djelovanje u Beogradu. U vezi toga, prema jednoj izjavi, Hamdioja Pozderac je tada rekao srpskom rukovodstvu, a posebno Stamboliću slijedeće: “Vi njemu (Šešelju, p.a.) dajete prostor da radi i agituje protiv nas u BiH, posebno protiv nas Muslimana, ali kada se on ispuca na nama, tada će te i vi doći nared, pa će te tek tada i vi i Srbija vidjeti koje i šta je Vojislav Šešelj i ko stoji iza njega”. Nije dovoljno navoditi kako su se Hamdijina predviđanja u ovom slučaju potpunosti ostvarila, jer je Ivan Stambolić, koji je uvidio kuda Srbiju i Srbe vodi politika Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića, iznenada nestao, kao i mnogi drugi,  koji je tek nakon nekoliko godina kasnije pronadjen pod zemljom negdje u Vojvodini Šešelj i njegova politika i politika njegovih mentora, kako političarima u Beogradu koji su mu omogućili djelovanje protiv BiH i bh. rukovodstva, a posebno Hamdije se svima, a posebno Srbiji i Srpskom narodu, o glavu razbila. Odluke suda u Hagu o Šešelju i drugim srpskim političarima, kao i Srbji i Srpskom narodu iz tog vremena i njihovim zlodjelima će tako ući u u povijest genocida i genocidne svijesti, što će dugo biti primjer nečovječnosti i brutalnosti jednog naroda prema drugom. Sve je to Hamdija Pozderac na vrijeme shvatio i upozorio srpske političare na šta sve može izaći takva politika, ali srpski mitovi, Kosovo, zamišljene srpske utopijske i nehistorijske granice svugdje gdje su Srbi i srpske kosti, zaslijepljenost vojskom, generalima, tenkovima i migovima im je pomela pamet i dovela i njih i druge tamo gdje su danas.

       Na žalost u javnosti je za suđenje muslimanskim intelektualcima u Sarajevu 1983. godine optužen Hamdija, a neki i danas u to vjeruju, iako je i maloj djeci jasno da su idejni pokretači toga suđenja dolazili iz Beograda. Kada su uvidjeli da im plan nije uspio i da nije “upecana velika riba”, “da se vlasi ne dosjete” perfidno i lažno, kako to Srbi rade, jer je Dobrica Ćosić jednom izjavio “da je laž dio njihove strategie” ponudili su se svojim “žrtvama”, uz njihovo ponizino padanje na koljena svojim velokosrpskim dželatima, moljakanje i kukanje nekih predstavnika i rodbine osuđenih Bošnjaka iz 1983. godine na čelu sa, danas transformisanim u velikog liberala, Nedžadom Latićem, bratom jednog od tada suđenih Džemaludina Latića, za koje su krivci bili Hamdija i drugi bošnjački političari u Sarajevu, a ne ovi u Beogradu, uskoro pokrenuli akciju preko međunarodnih institucija za ljudska prava da se “nevino osuđeni puste”. Ali hudi Bošnjaci nevični političkim igrama, nisu, kao ni mnoge druge u povijesti, prokužili ni ovu igru. Ko želi da se u to uvjeri neka pročita najnovije knjige Dobrice Ćosića iz tog i kasnijeg vermena kada je postao predsjednik krnje Jugoslavije, gdje on u jednoj iz perioda suđenja Aliji Izetbegoviću 1983. godine govori jedno, a u drugoj, koja govori o njegovom predsjednikovanju u periodu 1992-93. gdje Aliju optužuje kao “panislamistu i zagovarača islamske Bosne u kojoj bi Srbi doživjeli sudbinu istu kao i za vrijeme vlasti Osmanlija”, pa će mu sve biti jasno. Pojedini jadni i naivni muslimanski intelektualci sa tog suđenja i danas misle da je Hamdija pokretač i naredbodavac tog suđenja, kojeg jedan od njih, Džemaludim Latić, nedavno (septembar 2005.) na stranicama vehabijskog časopisa Horizonti hamdiju naziva “zlikavcem”. Hudi Latić Hamdiju Pozderca, borca za bošnjačku naciju i državu Bosnu i Hercegovinu i najžešćeg borca i kritičara velikosrpske politike što će ga koštati glave, čiji će egzekutori poklati, pobiti i silovati Latićev narod i podijeliti i dovesti u pitanje državu tog naroda, naziva zilkavcem, iako je neposredno poslije rata glasao za pravog zlikavca, Velibora Ostojića u Parlamentu BiH, da bude, ni manje ni više, predsjednik Komisije za ljudska prava, za koga su on i njegova stranka SDA i prije rata glasali da bude državni ministar za informisanje. Na pitanje poštenih i osvješenih  Bošnjaka, kako je to mogao, kao njihov zastupnik to uraditi odgovorio je: “Morao sam pojesti govno”. Zaslijepljenom i mržnjom omanđijanom Džemaludinu Latiću je Hamdija Pozderac, kao borac za nacionalni identitet njegovog naroda i za suverenu državu Bosnu i Hercegovinu, za šta je platio glavom, zlikavac, a nije mu zlikavac Velibor Ostojić, koji je u ratu, kako su novine izvjestile, sa otsječenim muslimanskim glavama u Foči igrao lopte. Interesantno je, da Džemaludin Latić, iako profesor Univerziteta ito na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu na kojem predaje najvažniji predmet Tefsir ( tumačenje Kur,ana),sa kojeg je konačno morao sam otići, zbog svojih ispada i laži o najistaknutijim profesorima na tom fakultetu i drugim časnim ljudima u Islamskoj zajednici, koji  se konačno skrasio kod svoga ideološkog i vjerskog fanatika, Erdogana u Turskoj, koji je u ovom kao i u drugim slučajevima često mijenjao mišljenje, što je uobičajeno za jednog studenta-brucoša, ali ne i za profesora i navodnog  “naučnika” koji se potpisuje sa prof. dr. U tom pogledu Latić je o Hamdiji izjavio nešto sasvim suprotno, što i jeste prava istina o događajim aiz 1983. godine i čuvenom suđenju u Srajevu Latiću i ostlima. Tako je on u Dnevnom Avazu u dvobroju od 12-13 4. 1997. godine izjavio slijedeće: «Nas na robiju, prema saznanjiima do kojih sam došao  nije otjerao Pozderac, već Raif Dizdarević i ona linija iz BiH koja je bila prosrpska i koja se borila protiv bosanskih autonomaša na čelu sa Hamdijom i Mikulićem. Jer kada je CK SKJ poslao udbaško pitanje da li u BiH ima islamskog fundamentalizma, bosanski CK (na čijem čelu je upravo bio Hamdija, primj. A.D.) je odgovorio da nema. Onda su Raif i Duško Zgonjanin sletjeli (!) u Sarajevo i dokazali da toga ima». Na drugom mjestu (Ljiljan od 21. maja. 1997. godine) Džemaludin Latić u vezi sa tim je napisao slijedeće: «Akademik Muhamed Filipović ima, kako se vidi iz Raifove diskusije, razloga da kaže svoju riječ o sjednici (na kojoj se raspravljalo o grupi iz 83. primj. A.D.), o njegovom privođenju u Udbu, i o tome kako je i on i ostalih 250 muslimanskih intelektualaca spašeno od zatvora!. On mi je rekao da je Raif sletio iz Beograda sa Duškom Zgonjaninom i da je prisilio bh. organe vlasti da se monstruozno obračunaju sa «muslimanskim kleronacionalizmom» u BiH. Ostali živi sudionici ove sjednice i ostalih rasprava vezanih za naše hapšenje, suđenje i presude, trebali bi da svjedoče o svemu tome, ako hoće, ako neće ja ih neću tegliti za rukav. Historija će sve reći. Evo još jednog svjedočenja. Moj profesor književnosti dr. Enes Duraković (kome se izvinjavam za ovo involviranje i koji je, samo zato što mi je predavao književnost morao svjedočiti o meni), kaže da je možda baš nakon ove sjednice, na Filozofski fakultet došao Hamdija Pozderac i nakon što ga je prof. Duraković želio izbjeći u auli, on ga je počeo preklinjati da ga sasluša i da mu je tom prilikom rekao: Da nije mogao spasiti nas trinaestero, ali jeste sve ostale (mislim da se to odnosi na onaj nevjerovatno veliki Zgonjaninov, četnički spisak muslimanske, bošnjačke inteligencije)! Hamdija Pozderac je kasnije skončao kako je skončao: u mukama, braneći ustav iz 1974.,a na njegovo mjesto u kolektivnom Predsjedništvu došao je Bijedni Poslušnik, egzemplar nacionalne poniženosti i bašibozuka, Poslušnik koji nije imao obraza ni koliko Rahman Morina». 

Zaštitnik, a ne progonitelj istaknutih Bošnjaka

Što se tiče Hamdije bitka za njegov odstrel je nastavljena do presudnog momenta izrade Ustava 1986-1987 i mogućeg dolaska na čelo države što se po svaku cijenu moralo spriječiti. Za njega se može reći da je prvi šehid koji je pao za svoj narod i i za suverenitet države Bosne i Hercegovine. U toku rasprave o ustavnim promjenama (polovina 1986. godina) i neposredno poslije njegovog povratka sa Kosova, gdje je kao podpredsjednik države i Predsjednik Ustavne komisije bio u razgovorima sa tamošnjim rukovodstvom i odluke da nema mijenjanja statusa pokrajina i republika u ustavnim promjenama, Hamdija je imao, kako kažu osmočasovni razgovor sa Slobodanom Miloševićem, gdje ga je Hamdija obavijestio o tim stavovima, da se organizuje se neviđena kampanja, pa i na druge vodeće bošnjačke kadrove i čitav Bošnjački narod i državu Bosnu i Hercegovinu. Bio je to uvod u genocid nad Bošnjacima kako je to i nagovijestio dr.Fuad Muhić u tjedniku “Danas” još 1989. godine u članku “Na redu su Muslimani”. U tom periodu svaki iole pametniji Bošnjak, političar, naučnik, književnik i intelektualac općenito, koji se usudio stati u odbranu svoga naroda i države, nazivan je fundamentalistom od Hamdije Pozderca do Nijaza Durakovića, da bi akademik Muhamed Filipović u nemogućnosti da se više brani rekao od tih napada u jednom trenutku izjavio: “Da, ja sam fundamentalista” (tjednik “Danas”, april 1989.godine), misleći na temeljne vrijednosti povijesti i kulture svoga naroda, nakon čega su ga prestali napadati, jer su ga bili shvatili ozbiljno. Na političku scenu je došla garnitura okupljena oko Alije Izetbegovića, gdje je osim njega bila gotovo čitava ekipa sa suđenja 1983. godine, za koje je, od strane, ideologa i pokretača genocidi nad Bošnjacima, “prijatelja” i boraca za ljudska prava braće Latići iz Beograda ovaj naziv “fundamentalista” ostao i do danas, ali ovoga puta u tu kampanju se uključuju i nacional fašističke struje iz Zagreba, sa istim ciljevima kao oni iz Beograda. Prema tome, vrijeme je pokazalo, da je svaki borac za identitet i prava bošnjačkog naroda i državu Bosnu i Hercegovinu, pa bio on Hamdija Pozderac, Nijaz Duraković ili Alija Izetbegović za velikosrpske i velikohrvatske nacionaliste i ekstremiste isti i treba ga na razne načine onemogućiti da radi za svoj narod i državu. To je Hamdija dobro znao, pa je ustaše i četnike smatrao najvećim zlom i opasnošću za narod i državu Bosnu i Hercegovinu, što su i Nijaz Duraković i Alija Izetbegović je u međuvremenu to dobro iskusili na svojoj koži. Slijedećim generacijama bošnjačkih političara treba biti jasno da se nikada u povijesti, pa ni u buduće, država Bosna i Hercegovina i bošnjački  narod sa velokosrpskim i velikohrvatskim deolozima, posebno sa četnicima i ustašama ne mogu održati, razvijati ni dugoročno opstati. Nisu slučajno Sulejman Tihić i Zlatko Lagumdžija, u jednoj od naodlučnijih faza za Bošnjake i za Bosnu i Hercegovinu, zaboravili uskostranačke i lične interesse i stali zajedno uz sadašnje ustavne promjene. Da su Bogdo Alija Izetbegović i Nijaz Duraković 1990- godine na isti način formirali vlast i koaliciju u ondašnjoj BiH. Jer,  u tadašnjoj Durakovićevoj stranci, a i u drugim opozicionim strankama bilo je dovoljno probosanskih Srba i probosanskih Hrvata da se zadovolje ustavna i zakonska rješenja oko nacionalne zastupljenosti u upravnoj i u izvršnoj vlasti, onako kako je to učinjeno 1993. godine kada su sa SDA formirali vlast i tako spasili legitimitet države RBiH, Predsjedništava BiH i Alije Izetbegovića kao predsjednka države, nakon što su saveznici SDA (SDS i HDZ) otišli u šumu i napali BiH i Bošnjkake. Da su tako postupili Izetbegović i Duraković, poslije prvih parlamentarnih izbora čitava situacija oko Bosne i Hercegovine i Bošnjaka bi se sasvim drukčije odvijala, jer bi u startu cijelom svijetu bilo jasno da su SDS I HDZ odmetnici, a to bi im potvrdili Bogić Bogičević, Miro Lazović Mirko Pejanović, Ivo Komšić i drugi lehgitimno izabrani Srbi i Hrvati u organima države BiH. Ovako sve do izbora ovih imena u legitimne organe države BiH  Karadžić, Krajišnik, Plavšićka, Koljević i ostali četnici koljači su bili legitimni srpski predstavnici u organima BiH, jer su im taj legitimitet dali Bošnjaci. Indikativno je da je Radovan Karadžić prije izbora 1990. godine u jednom intervjuu na pitanje šta očekuje od izbora i koga bi volio za saveznika kod Muslimana odgovorio: “Ako bude izabran Durakovic, bice rat, a ako bude izabran Izetbegovic, dogovoricemo se“. 

Uloga u Sarajevskom procesu 1983. godine

U knjizi «Mladi muslimani-Sarjevski proces 83». Abida Prgude, sina  Rušida Prgude, jednog od optuženih u tom oprocesu, koji je u međuvremenu umro prije nego je izišao na ovo suđenje na strani 25. stoji: «Stalno su ga tjerali (Rušida Prgudu, pr. aut.) da kaže sve što zna o Purivatri, jer «on kao da se školovao u MM « (zbog Purivatrine borbe za priznavanje «muslimanske»nacionalnosti, koji u tome bio desna ruka Hamdije Pozderca). Iako Džemaludin Latić, a i rahmetli Alija Izetbegović je u intervjuu Borbi od 18. 11. 1989. na pitanje: Ko su bili organizatori ovoga suđenja? odgovorio da: «Ipak, prilično pouzdano indicije ukazuju na tadašnji sami vrh Republike, Branka Mikulića i Hamdiju Pozderca», što stoji i u njegovoj knjizi «Tajna zvana Bosna» na str. 15. na više mjesta govori o Hamdijinoj policiji koja ih je uhapsila i osudila, danas je svakome iole pismenijem Bosancu jasno da to nije  bila «Hamdijina», već Zgonjaninova, policija njegovog prijatelja Dobrice Ćosića i SANU iz Beograda, odnosno velikosrpska, a Zgonjanin je bio samo njihov eksponent. To je bila policija istog onoga Duška Zgonjanina koji je njega i ostele 1983. godine po nalogu iz Beograda strpao u zatvor, kako bi preko njih u tom procesu lakše došli do Hamdije i njegove ekipe koja im je smetala na putu za realizaciju njihovih velikosrpskih i velikodržavnih ciljeva. To je bila policija na čelu sa zloglasnim Duškom Zgonjaninom, koji mu je, kako sam kaže u svom serijalu «Šetnje sa Alijom» u istom listu, već na prvom razgovoru rekao, poslije njegovog odgovora na pitanje: ko je njegov predsjednik države, a on odgovorio: da je to Predsjedništvo, na šta mu je navodno Zgonjanin odgovorio: «da laže i da je njegov  predsjednik Homeini i ako ne potpiše, ono što je od njega Zgonjanin  tražio, da će dobiti šest godina zatvora, što se, kako Latić kaže, kasnije na sudu potvrdilo». Isti taj Zgonjanin i njegova policija će kasnije biti glavni egzekutor Ćosićeve i Miloševićeve velikosrpske politike nad Hamdijom i drugim bosanskim i bošnjačkim političarima, kada će, kao ministar unutrašnjih poslova u čuvenoj «Aferi Agrokomerc» disciplinirati članove Predsjedništva BiH na tome, ko ga je u rušenju Hamdije pomagao u tom Predsjedništvu, a ko nije. To je do tada bio jedinstven slučaj u povijesti da se ministar policije u jednoj državi kojeg postavlja i kome odgovara Predsjednik države, jer svugdje u svijetu trojicu ministara u vladi (ministar vanjskih poslova, odbrane i policije) postavlja i njemu polažu račune predsjednik države u ovom slučaju Predsjedništvo kao kolektivni predsjkednik, postavi iznad svog predsjenika. To se u teoriji države i prava naziva klasičnim državnim udarom, što u u ovom slučaju izvršili jedna druga zemlja, Srbija i Latićevi prijatelji i «zaštitnici» Dobrica Ćosić  SANU iz Beograda. Sve su to bile strateške i operativne pripreme za ono što će se kasnije desiti našem narodu i našoj državi Bosni i Hercegovini koju godinu kasnije. Kako je onda moguće da takvi ljudi i bošnjački dželati budu prijatelji jednom Bošnjaku, Džemaludinu Latiću i njegovim saborcima na suđenju 1983. godine, koji su u ovom slučaju perfidno iskorišteni i instrumentalizirani od strane Dobrice Ćosića i SANU za rušenje legalnog političkog rukovodstva BiH, kao jededne, ali najvažnije stepenice, u rušenju kuće bosanske i Bošnjaka kasnije. Jednostavno, oni su kao i suđenje 1983. godine bili samo dobar povod, «da se vlasi ne dosjete» za ono što će se kasnije desiti, jer se očekivalo da će Hamdija kao predsjednik CKSKBiH stopirati to suđenje, pošto ova grupa od 13 islamskih navodnih fundamentalsta nije bila nikakav politički niti državotzvorni faktor, jer niko od njh nije obavljao nikakvu važnu niti značajnu funkciju sa koje bi moga na bilo koji način rušiti tadašnju vlast. Očekivalo se dakle, da Pozderac stopira suđenje, što bi bio dovoljan razlog da ga se optuži da podržava takvu politiku i da joj sam pripada i da se, već tada,  krene na njega, što je on znao i zbog toga, kada je ova grupa u pitanju nije mogao ništa učiniti, jer je to došlo direktno iz Beograda, od prijatelja Džemaludina Latića i još nekih tada osuđenih, ali je spasio svu takozvanu svjetovnu inteligenciju, mnogobrojne profesore Univerziteta, privrednike i druge kulturne i javne radnike, kako se spekulira njih oko 250 koji su tada bili na spisku za ostrel od stane velikosrpske politke iz Beograda. To je jasno i Dđemaludinu Latiću i njegovim istomišljenicima, ali on i oni zbog patološke mtžnje prema komunistima ne može to da shvati i prihvati i uporno to koristi za njihovo omalovažavanje i nipodaštavanje. Sve dosadašnje analize ozbiljnih političkih analitičara i objektivnih aktera tih događaja, a i kasniji događaji (Afera Agrokomerc, rušenje bh. rukovodstva kao uvod u događaje koji će se desiti kasnije, posebno agresija i genocid nad Bošnjacima) kažu da je to istina o ovom suđenju i da su oni na kraju ispali samo «koletaralna šteta» u tim političkim igrama i pripremi Beograda za genocid nad Bošnjacima i BiH. Jer, Dobrica Ćosić i ostli iz SANU su prvo optužili Hamdiju i njegova brata Hakiju da su na čelu «Iranskog zmijskog gnijezda» i sve ostale viđenije Bošnjake i tadašnje najviđenije komuniste za islamski fundamentaliste (Fuada Muhića, Atifa Purivatru, Muhameda Filipovića, Kasima Prohića) i druge. Hamdija Pozderac je proglašen sa njihove strane, za političko i državno pokroviteljstvo navodnog fundamentalizma i Homeinizma  grupe iz 1983. godine, odnosno za njegovo tolerisanje, nesprečavanje i nesankcioniranje. 

Zašto pojedini Bošnjaci danas optužuju i napadaju Hamdiju?

Tako su za njihove «sumnjive aktivnosti» za koje su oni u Beogradu dovoljno sakupili navodnih «argumenata» i preko Zgonjanina pokrenuli sudske aktivnosti na takv način i na takvom nivou da je Hamdija i čitavo bosansko, a posebno bošnjačko rukovodstvo stavljenio pred svršen čin, pa se nešto moralo činiti. Jedino što su Hamdija i tadašnje bh. Rukovodstvo mogli učiniti je spasiti što se spsti može, a to je veliki broj bošnjačke političke, naučne, javne i kulturne inteligencije, koja zaista nije imala nikakve veze sa eventualnim islamskim fundamentalizmom, što se za većinu vas iz te grupe, prema «argumetima» koje je Latićev prijatelj Ćosić i njegova SANU preko Zgonjanina plasirala. Kada su režiseri iz Beograda vijeli da nisu postigli glavni cilj, a to je, da se na sud izvedu Hamdija Pozderac, a time vjerovatno i više stotina bošnjačke vodeće inteligencije koja je bila sa njim uvezana, onda su na sve strane tražili zaštitu za te ljude, nudeći im, njihove advokate, kao navodne demokrate i slično. Tako su im podvalili advokata dr. Rajka Danilovića, razvalaštenog profesora Fakulteta političkih nauka iz Beograda i zvaničnog advokata Dobrice Ćosića i ostalih razvalštenih srpskih političara i akademika zbog njihove velikosrpske i velikodržavne ideologije i uloge u pokušaju rušenja Ustava iz 1974. godine, kao snovne pretpostavke za kasnije rušenje Jugoslavije i ratove koje je Srbija na čelu sa Miloševićem povela i vodila. Normalno je, da su oni za Srbiju, pa i ostali demokratski neobaviješteni svijet kotirali kao demokrati i disidenti zvaničnoj komunističkoj politci, ali za one na koje su se u njihovim planovima u budućnosti njihove aktivnosti trebale odnositi i svaliti, prije svega na Bošnjake i BiH i Albance i na Kosovo, čemu je Hamdija bio najveća prepreka, oni su bili njihovi grobari i koljači,  što se, Latiću i njegovim istomišljenicima još nije jasno, ubrzo i praktično, prije svega u slučaju Bošnjaka i Bosne, te Albanaca i Kosova potvrdilo. Upravo su se Dobrica Ćosić i advokat Rajko Danilović ovih dana, možda i nesvejsno, definitvno izjasnili o njihovom mišljenju i njhihovoj ulozi u događajima oko Bošnjkaka i oko BiH u vremenu 1981-1991. Naime Dobrica Ćosić u svoje dvije knjige svojih dnevnika, jedbna se odnosi na vrijeme od 1981-91. a druga na vrijeme kada je bio predsjednik tzv. krnje Jugoskavije 1992-1993. godina, gdje sasavim suprotno govori o Aliji Izetbegoviću i o ostalima u toj grupi. Tako on godine 1983. satanizira sve viđenije Bošnjake iz političkog i kulturno-javnog života BiH, braneći jednog od svojih glavnih pijuna u BiH Vojislava Šešelja i napadajući njegove progonitelje, ističući da na tadašnjim opozicionim listama «nema ni jednog muslimana za ostrel», a Fudada Muhića naziva fundamentalistom i «muslimanskim idelogom». Plačući za Aleksandrom Rankovićem, koji je tih dana umro, kojeg naziva «tragičnim herojem srpskog naroda», lijući suze ponovo za Šešeljom 30. 4. 83. kojeg su kako kaže»fundamentalisti uhapsili u Sarajevu». Ćosić već 18.2.91. malo poslije susreta Ćosića i njegovih memeorndumaša sa Alijom Izetbegovićem i drugim osuđenicima iz 1983. koji su bili na prijemu kod njih u Beogradu, kojima su došli na noge,  pokloniti im se, poljubiti ima skute i zahvaliti na navodnom prijateljstvu i zalaganju za «njihovu zaštitu» i oslobađanje, u svom dnevniku piše Dobrica Ćosić: »Rat između Muslimana se ne može izbjeći, jer Srbi ne mogu da slede politiku Alijine Islamske deklaracije. Izetbegovićeva SDA hoće unitarnu BiH sa svojom hegemonijom. Alija Izetbegović nije za Jugoslaviju, ani njegovi pisci  i intelektualci». U svom dnevniku od 16. 4. 92 Ćosić dalje piše:»Izetbegović hoće unitarnu Bosnu koja će za bžnekoliko decenija postati islamska republika», a 27. jula iste godine:»Alija krenuo u džihad uz pomoć Evrope i Amerike i Muslimani se bore isključivo za islamsku BiH», da bi već 20. 10. 92. godine za Aliju Izetbegovića napisao: «Alija je vejrski i islamski fanatik, čovjek mržnje, jedva sam podnosio razgovor s Alijom i Silajdžićem, kojg naziva muslimanskim srbomrzcem». U međuvremenu se predsjednik krnje Jugoslavije, pošto je proputovao svijeta i vidio šta znači pričati sa velikima se malo ohladio, kao da je shvatio kraj i krah svih svojih utopističkih velikosrpskih zabluda, pa je 27.1. 1993. godine u svom dnevniku zapisao: «Bih je privremena teritorija koju je stvorila Nemačka, moramo sačekati naše vreme koje će doći i tada će mo ostvariti naše nacionalne ciljeve i BiH».

            Koliko su Bošnjaci politički nepismeni i nacionalno neosviješćeni i zalijepljeni govori nam i slijedeći tekst-intervju koji je objavljen i nedjeljniku “Ljiljan” od 18. maja 1998. u kojem je Halid Čengić, glavni ratni logističar i otac jednog od optuženih na suđenju 1983. godine Hasana Čengića. Na pitanje novinara Mustafe Borovića: „Dvije godine poslije toga (Izetbegovicevog hapsenja) sreli ste se sa Dobricom Ćosicem i drugim akademicima SANU-a. Možete li nam to poblize objasniti? Ko je sve bio sa vama u grupi?   

         Čengic: U društvu smo bili ja, Mustafa Spahić, Džemaludin Latić (već su bili izašli iz zatvora), gospodja Lejla Akšamija, kćerka gospodina Izetbegovića, i Azijada, supruga Ismeta Kasumagića (koji je još bio u zatvoru sa Izetbegovićem). Akademik Ljuba Tadić nas je odveo u Beogradu u neki poznati restoran u šumi na Košutnjaku na ručak, jer tamo služe janjetinu. Tamo smo ostali i razgovarali oko tri sata. Kasnije smo shvatili da je to bila neka “srpsko-muslimanska Jalta” (Jalta je inače sinonim za djelenje nekih država ili regiona, pr. A.D.).

Borovic: O čemu ste razgovarali?

         Cengic: O svemu. Moram istaci da su se naši domaćini dobro potrudili. Napravili su takav raspored za stolom da pojedinačno svaki od nas sjedi do jednog od akademika, da može dobro razgovarati. Ja sam sjedio do dr. Božidara Jakšića i dr. Koste Čavoškog. Do Koste je sjedio akademik Tadić, pa do njega Džemal, pa onda Mustafa, pa akademik Dobrica Ćosić, pa Lejla i Azijada“. 

Izdan od prvih i najbližih saradnika

Prema tome, od distance od 18-ipo godina, odnosno od politike Memoranduma SANU, koji je nastavak programa Ilije Grašanina i Stevana Moljevića, može se sa sigurnošću reći da je to početak rata za veliku Srbiju, prvobitno podstrekavanog pomoću medija i mitinga takozvane antibiokratske revolucije, pa do napada, odnosno dogovora o izlasku Slovenije iz Jugoslavije, rata u Hrvatskoj te konačno, po redu kako je planirano, genocida i razaranja u BiH, Hamdija Pozderac je prva i najveća politička žrtva projekta velike Srbije. Sa današnjeg stanovišta može se reći i prvi šehid za slobodu i nezavisnost svoga naroda i države Bosne i Hercegovine. Shvatajući u čemu je glavni problem i u nemogućnosti da išta učini, izdan od prvih saradnika, prije svega Muslimana, od kojih je mnoge iz opanaka izvadio, ostao je sam na brisanom prostoru, mudro podnosi ostavku i time na neki način svu krivicu prima na sebe štiteći time hiljade svojih sunarodnika, posebno intelegencije, koji bi neminovno došli u tešku situaciju da se stvar drukčije odvijala. Odjednom su ga svi dojučerašnji prijatelji, za mnoge se da nije bilo njega nikada ne bi ni znalo, koji su ulizujući se Hamdijinom egzekutorima Uzelcu, Zgonjaninu i drugim eksponentima politike iz Beograda, među kojima je bio i znatan broj Bošnjaka. Ali jedno časno ime nikada neću zaboraviti, a to je gospodin Munir Mesihović, koji je jedini sjeo u red iza Hamdije, u velikoj Sali Skupštine BiH, u koju je Hamdija došao na tu egzekutivnu sjednicu direktno iz bolnice, dok su drugi nastojali da sjede u klupama što dalje od njega, koliko me sjećanje služi izgledalo je ovako: Hamdija sam u prvom redu u drugom Mesihović iza njega, zatim nekoliko redova pa tek slijedeći posmatrači kao nekada u Grčkoj Sparti za vrijeme gladijatora, kao da je Hamdija imao šugu ili neku drugu zaraznu bolest. Jedan od njih za govornicom tada polenti, i danas aktivni političarčić, tada komunistički potrčko, Izet Mehinagić iz Zvornika, Hamdiji za govornicom prijeti podignutim prstom. 

        Kreatori njegova smaknuća su očekivali drukčiji završetak, čak su ga prije toga natjerali da održi oproštajni govor u svom rodnom Cazinu očekujući da bi mogao da se požali Krajišnicima i zatraži od njih podršku, što bi bilo dovoljno za akciju većih razmjera, nešto slično ustanku 1950. godine, pa bi time problem Cazinske krajine u novom ratu za veliku Srbiju bio riješen. Da bi ga što više skrhali i ponizili uhapsili su mu starijeg brata Hakiju, proglašavajući ga zajednio sa Hamdijom za kontrarevoluciju i za vođu “Iranskog-Homejinovog fundamentalističkog gnijezda u BiH”  takođe poznatog bošnjačkog političara i strpali ga u zatvor, jer su znali šta u Krajini kod Bošnjaka znači stariji brat. Iskusan političar kao što je bio Hamdija Pozderac je dobro znao šta se time želi postići i svojim mudrim držanjem spasio i veliki broj bošnjačke inteligencije, jer da je drukčije postupio, prvo bi stradali svi bošnjački intelektualci koji su se mogli dovesti u vezu sa njim, Cazinsku krajinu i bošnjački narod većih represalija, odnosno samo ih odgodio za pet godina.

         Pored Džemaludina Latića, koji ga je nazvao “zlikavcem” i drugih, uglavnom velikosrba i četnika iz Beograda (Šešelja, Draškovića, Lubarde, Noge i drugih), našlo se i još pokoje bošnjačko piskaralo i pljuckalo koji su ga javno blatili i omalovažavali, kao što je izvjesni,  sa izmišljenim imenom, Muharem Mutibarić, pseudonim jednog od članova redakcije u tadašnjem muslimanskom nedjeljniku “Muslimanski glas” za Hamdiju Pozderca je napisao da je: ”Din-dušmanin i najveći izdajica Muslimana Cazinske Krajine”. Po podnošenju ostavke na mjesto potpredsjednika Predsijedništva SFRJ i predsijednika Ustavne komisije moglo je početi rušenje Ustava 1974. i Jugoslavije a posebno BiH. Preko noći se našao na samom dnu, jer se morao naći krivac za nešto što je predstavljeno kao antidržavno, a po prirodi fundamentalističko, opasno i za “nebeski narod” i za Jugoslaviju, a time i Evropu, pa je glavni “fundamentalista i velikomusliman” morao platiti, prvo gubitkom svih političkih funkcija, a zatim i života. Slično je stradao, pored Huseina Kapetana Gradaščevića i dr. Mehmed Spaho. Ako se tome doda do danas nerazjašnjena sudbina rahmetli Džemala Bijedića, jasno je kakva  sudbina čekala bošnjačke politicare u prošlosti u kolu političkih igara, ukoliko ih nisu znali igrati, posebno ako se radilo o političkim igrama  u kojima se odlučivalo o sudbini bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine. U jednom važnom povijesnom trenutku u toj ulozi se našao Hamdija Pozderac. Povijest će jednog dana dati prave odgovore na to vrijeme i njegovu ulogu te ocijeniti njegov značaj i doprinos.

Tragična smrt

Da je poživio, Hamdija bi vjerovatno danas bio veliki junak i borac za kontinuitet u razvoju svoga naroda i države Bosne i Hercegovine. O njegovoj tragičnoj smrti je malo pisano, a još manje ga se u međuvremenu sjećalo, vjerovatno iz razloga što su se od tada pa do danas iz dana u dan smjenjivali dani odluke za sve nas, pa za njega nije jednostavno bilo vremena, djelimično i zbog još uvijek nerazjašnjenih događaja u kojima je učestvovao kao glavni takmac, te zbog evidentnog nerazumijevanja, pa i nipodaštavanja njegove ličnosti i njegovog značenja za to, a i za kasnija vremena, prije svega od strane SDA-aovske vlasti i njenih polupismenih i pokuinteligentnih pojedinaca.

Wuppertal, Njemačka, 05.04.2018. god.

Alaga Dervišević