Povratak Kulinu nije samo forma, niti organizacija, već povratak zavičaju dobrom za sve, onom bez straha, strepnje i sukoba, izvornom identitetu
http://novi.ba/clanak/152404/povelja-kulina-bana-danas-slavi-828-rodendan-adil-kulenovic-za-novi-ba-povratak-kulinu-je-povratak-zavicaju-dobrom-za-sve
Kada smo 1989. Godine obilježavali, u pomalo urotničkoj atmosferi, 800-tu godišnjicu Povelje Kulina bana, u restoranu Aeroplan u Sarajevu, činilo se da je povratak duha Bosne tu oko nas, pred nama, neminovno. Ta neponovljiva skrama koja je nas šezdesetak prisutnih natkrivala u kolektivnom osjećanju ličnog dostojanstva, u skoro čulnom doživljaju tog svečanog trenutka, danas je samo sjećanje, memorija sa patinom.
Nažalost, ne samo zbog nostalgije koja svakom sjećanju daje ružičaste tonove, već grubih činjenica stvarnosti. Centralni skup u glavnom gradu Kulinove države jedva je okupio tridesetak učesnika. I pored medijske proizvodnje uljepšane slike o značaju tog najstarijeg povjesno-političkog, kulturnog, diplomatskog i državničkog dokumenta.
Zašto je to tako?
Simplificirani odgovori na to jednostavno pitanje – problem je organizacija, sredstva, obrazovni sistem, volja vladajuće skupine – samo grebu po površini. Racionalno, međutim, nužan je katarzičan odgovor, onaj koji će ispod površine zaparati u naše mentalitete. I još preciznije: u naše identitete. Svakako, svi mi i kao osobe imamo mnogo razina identiteta. I onog krajinskog, i onog državnog, i evropskog, i religijskog, i etničkog, i obrazovnog. Ali, nikako da dođe „k sebi“, onaj kulinbanovski, onaj autentično bosanski identitet potvrđivan kroz vjekove.
Zašto?
U traganju za odgovorima, mogući su mnogi razlozi za koje nije dovoljna samo naučna akribija, već i umjetnička, a naročito ona ljudska, poštenog i odvažnog viđenja sebe u ogledalu povijesti.
Najbliži sam vjerovanju da je jedan od ključnih faktora „zaborava Kulina“, odustajanje nas savremenika od sopstenog, izvornog, bosanskog identiteta i preuzimanju posuđenih identiteta. Taj proces traje bar od 19-og vijeka do današnjih dana. I kao što osoba sa hendikepom oblačeći košulju one druge, misleći da će time preuzeti i karakter, moral, nadasve najbolje osobine, onog drugog, bude samo hendikepirana i ekstremna istovremeno, „veći katolik od Pape“, tako i narod i režimi podjednako.
Zar se sada u RS ne slave i obilježavaju srpski ustanici, bojovnici i velmože, srpska država u čijem stvaranju nikad nisu učestvovali upravo oni koji se u samoj Srbiji obilježavaju prekodrinskim Srbima? Zar to nije isto i sa savremenim HDZ Hrvatima, onim hercegovačkim pogotovo, u tumačenju jezika do domovine pogotovo? I Bošnjacima turkofilnim, koji poražavajuće posljedice takvog identificiranja ponajmanje vide, pa ni onda kada klikću na pomen Kulina bana.
Povratak Kulinu, nije dakle samo forma, niti organizacija, već povratak zavičaju dobrom za sve, onom bez straha, strepnje i sukoba, izvornom identitetu.
U potrazi za identitetom – do kada….
