Adil Kulenović: Naša je 45-ta, naša je 95-ta isti ideal i realan uzor!
Adil Kulenović:
Naša je 45-ta, naša je 95-ta isti ideal i realan uzor!
Čestitam vam 72. godišnjicu Dana kada su otpočele završne borbe oslobađenja Sarajeva od nacističkih okupatora, domaćih izdajnika i ustaških kolaboracionista. Zauvijek će te borbe partizanskih jedinica biti obilježene upravo ovim mjestom, višegradskom kapijom i starim gradom Vratnikom. Ulazak 16. muslimanske brigade, 27. istočnobosanske divizije NOVJ, u predvečernjim satima, oko 17.30 minuta 5.aprila 1945.godine na Vratnik i prodor preko Vijećnice već naredni dan, donijeti će slobodu modernom Sarajevu.
Čemu se uopšte podsjećati na historijske činjenice? Da li nas je historija bilo čemu naučila? Koja je njena svrha i ima li neki jasni, ili bar neki skriveni, za čovjeka dobar i ljudsku vrstu pouzdan cilj? Je li nužno da novi dan bude bolji od onog prethodnog, a lijepa budućnost bezuvjetno izvjesna? Ili sve zavisi od nas, sadašnjih i ovdašnjih?
Da, sada sa distance od 72 godine moramo znati iščitati tu skramu odlučnosti onih koji su i po cijenu vlastitog života nezadrživo prodirali prema neprijateljskim snagama donoseći slobodu ovom Gradu. Ne samo zbog pijeteta prema njihovom herojstvu i žrtvama. Treba istaći da su samo u borbama na prilazima Gradu, 24. i 28.marta, na Velikoj Gradini i Čavčijem polju, na prostoru Podromanije, Ravne Romanije i Crvenih stijena, poginula 30-ica i ranjena 82 borca u borbama protiv četničkih snaga. Šesnaesta muslimanska brigada, koja je formirana 21. Septembra 1943. godine, u svom sastavu je imala 3382 borca, skoro 58 posto Bošnjaka, 32 posto Srba i ostalih 10 posto. Na svom ratnom putu život je dalo skoro jedna trećina, 921 borac od kojih 29 žena.
Naravno, nije samo 16. Muslimanska brigada učestvovala u 10-to dnevnim aktivnim operacijama oslobobađanja Sarajeva, već i 2.,3. i 5. korpus sa osam divizija – pet bosanskohercegovačkih, po jedan sandžački i crnogorski kao i Korpus narodne odbrane sa ukupno 54.000 boraca. U nezadrživom nastupu oni su preko Sokoca i Romanije, Jahorine i Trebevića, Ivan Sedla i Igmana, Vareša i Srednjeg ušle u Sarajevo 6. Aprila. Na strani oslobodilaca palo je 647 boraca i 2020 ranjenih.
Poražene njemačke i ustaško- domobranske snage koje su se nalazile u i oko Sarajeva brojale su 63.000 vojnika iz tri njemačke divizije, uključujući i zloglasnu 7. SS „Princ Eugen“ diviziju, te više pukovnija i njemačko ustaških i domobranskih bataljona. Gubici okupatora u Sarajevskoj operaciji bili su 5.700 poginulih, veliki broj ranjenih i oko 6.000 zarobljenih vojnika.
Treba posebno naglasiti da ovakav uspjeh Sarajevske operacije ne bi bio moguć bez unutrašnjeg pokreta otpora u samom Gradu koji je brojao oko 15.000 ljudi, a posebno mladih. Sa dolaskom na čelo ilegalne partijske organizacije Vladimira Perića-Valtera omasovljen je i intenziviran NOP Sarajeva. Svjesni njegove snage, okupatori su pred samo oslobođenje Sarajeva, te užasne noći 28.marta 1945.godine izvršili smaknuća 55 sarajevskih ilegalaca-antifašista. Zločin je izvršen odlukom prijekog ustaškog suda po naređenju Vjekoslava Maksa Luburića, u Aleji kestenova na Marijin-Dvoru, a koji su prethodno zvjerski mučeni. U akciji čišćenja Sarajeva ubijeno je i izmasakrirano 800 patriota u tzv. “Berkovića vili“ kasnije nazvanoj „Luburića vili.“ Cilj je bio likvidacija pokreta otpora kako bi se omogućilo povlačenje njemačkih jedinica prema Hrvatskoj i Sloveniji.
U Sarajevu je u Drugom svjetskom ratu ubijen 9071 građanin što je 10,6% od ukupnog broja stanovnika.Kada se tome doda i 1890 boraca, procenat poginulih tada iznosi 12,9%, što pokazuje da je svaki osmi stanovnik Sarajeva stradao u II svjetskom ratu. Kao žrtava fašističkog terora najviše je stradalo Jevreja, Srba i ilegalaca svih etničkih pripadnosti. Pouke o njihovom stradanju moramo izvlačiti i danas. U NOB-u je učestvovalo širom BiH i Jugoslavije više od 4.500 građana Sarajeva , a među kojima i 26 narodnih heroja.
Četrdeset i sedam godina poslije oslobođenja Sarajeva, na isti dan 6. Aprila 1992., počela je opsada, teror i ubijanje, kao na safariju, skoro istog broja građana Sarajeva, ovaj put plus i oko1600 djece, sa neuporedivo većim razaranjem, kulturocidom i urbicidom, izgladnjivanjem i mučenjem, raseljavanjem u preko 50 zemalja u svijetu. I genocidom u Bosni i Hercegovini, jedinim u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Uči li nas historija oslobođenja i opsade Grada? Baš ovdje na Vratniku gdje su upaljene baklje slobode 5. Aprila 1945. godine i u istoj noći 5. Aprila 1992. godine, kada se najjasnije čula potmula jeka nadolazećeg zla?! I prvi snajperski zvuci, i svjetleći meci!? Uči li nas? Opominje li, bar?
Da, ona skrama, ona nepokolebljiva narodna volja iz 1945.-te, stvarala se i rasla na krilima antifašizma, na krilima svjetskog civilizacijskog toka, na vjeri u jednakost i bratstvo među ljudima, na puzdanju u pripadnost pobjedi dobra nad zlom. I naivnoj vjeri da je historijski tok zauvijek zacrtan ka svijetlim perspektivama i ljudskim humanističkim vrijednostima kao principima odnosa i među ljudima i među narodima. Državama, pogotovo. Grijeh je, ako se tako uopšte može reći, na pobjednicima iz 1945. što su nas uvjerili u vlastite ideale kao stvarnost bez kraja, i to da je fašizam zauvijek iza nas. Jer četnički i ustaški udari izašli su iz istih legla četrdesetih koja su se mimikrijski pritajili u porazu do devedesetih. Ali, istina je, bez ideala u kojima su formirani tadašnji antifašisti naš otpor posljednjoj agresiji na ovaj Grad, na našu bosansku domovinu, ne bi bio tako moćan. I žilav, i odlučan. Fanatičan, čak.
Ravnodušnost svijeta pred opsadom i razaranjem našeg Grada, bio je naš ljudski poraz. Ali i otrežnjenje, da je naša sloboda u rukama nas samih. Jer globalni, Evropski i regionalni tok i krupne silnice nisu na strani našeg antifašizma.
Da, trebamo podsjećati na historijske činjenice, na herojsko doba kada smo se uselili svojim činom oslobođenja Sarajeva, u najviše domete tadašnje civilizacije. Primitivizam je naš današnji najveći neprijatelj, unutrašnji i podmukli, kao i ideološke opsjene etno-religijskih matrica izolacionizma od drugih, turkofilija, serbofilija i kroatofilija takođe. Antifašisti nisu bauk civilizacije, to naša djeca moraju znati, i to bez ustezanja. Neofašisti ih plaše antifašizmom kao oblandom za navodnu obnovu rigidnog komunizma. Neofašizam, ako igdje, onda tu oko nas, jeste. Zato i ne smijemo odustajati od svijetlih ideala slobode, jednakosti i humanizma. Niti odustati od izgradnje bosanskohercegovačke države –nacije. Onima fizički slabijima – to će biti snaga i oslonac koji nadilazi i mora nadići, silne i naizgled moćne. Svakodnevna obnova našeg samopouzdanja, našeg bosanskog identiteta, našeg narodnog digniteta i prosvjećenosti uslov je našeg opstanka. Podjednako kao i aktivni sistem samozaštite stanovništva i društva. I prijateljskih savezništava, takođe.
Pozivam vas da naše iskustvo iz 45-te i 95-te pretopimo u nepokolebljivu volju da nećemo izdati civilizacijske vrijednosti slobode, jednakosti, humanizma, demokracije i antifašizma, niti vrijednosti naše bosanske države i njene kulture i načina života, bez koje će svi naši napori biti uzaludni. Moramo zaustaviti potmulu jeku stoljeća spram strepnje nad pitanjem koje predugo tereti našu moralnu i političku savjest: „do kada ćeš ti neutješni Bosanče ići pognute glave, trpeć, sav u suzama, Karadžiće i Mladiće, i Bobane i Tuđmane, i Pantovčak i Bele dvore, i ravnodušnost svijeta, do kada?“. Naša je 45-ta, naša je 95-ta isti ideal i realan uzor! Naši i prijatelji i neprijatelji to moraju znati!
Vjerujem da će se na Vratniku 5.aprila vijoriti partizanske i zastave pod ljiljanima u slavljenju herojstva i ponosa! I Bosanske države – dobre za sve!
Smrt fašizmu, sloboda narodu!
Sarajevo-Vratnik, 5.april 2017. Godine
Riječ na Svečanoj akademiji na Vratniku povodom Dana oslobođenja Sarajeva
