Senadin Lavić: Antibosanski glasovi u noći Balkana

Senadin Lavić

 Antibosanski glasovi u noći Balkana

 Povodom teksta prof. dr. Mirjane Kasapović, “Komšićev” Vašingtonski sporazum kojim je nastala Federacija Bosna i Hercegovina glavno je ishodište problema što traju više od 20 godina, bio sam napisao tekst “Pismo Bosanki u Zagreb” i poslao ga glavnom uredniku nacionalnog tjednika Globus iz Zagreba, ali tekst koji sam napisao nije objavljen. Ovdje taj neobjavljeni tekst proširujem i ukazujem na jedan djelatan fenomen potiskivanja i falsificiranja bosanskog povijesnog bića kojim se razvija vrlo opasna i obmanjujuća antibosanska konstrukcija Bosne i života u njoj. U toj antibosanskoj konstrukciji sasvim iracionalno sudjeluju Mirjana Kasapović sa svojim “radovima”, a da za to ne snosi nikakvu intelektualnu, moralnu ili ljudsku odgovornost.  

Razmjeri anibosanstva postali su gotovo nepojmljivi, nepregledni, iracionalni. Čini se da nema kraja tim skarednim sadržajima i formama. Šire se na sve strane. Unutar stravičnog antibosanskog modela prepoznajemo pokušaje da se opravda ono što je iracionalno, što proturječi normalnosti ljudskog života, što nas izbacuje iz ljudske kože i što nas svodi na ideološku nakazu slijepu za humanu mogućnost zajedničkog življenja ljudi. O Bosni govoriti neprimjereno, zlonamjerno, krivotovreći činjenice, s mržnjom, vulgarly – postalo je uobičajeni manir nacionalističke. Antibosanski govor današnjice vrhuni u pervertiranoj tehnici normalizacije nenormalnog.

Na sve strane, s razlogom ili bez razloga, pojedinici ili organizirane političke interesne grupe pokušavaju falsificirati sliku Bosne i predstaviti je drugima u evropskom prostoru. Tako jedni pokušavaju kazati da Bosna nikada nije bila država ili bilo kakva političko-pravna činjenica – ona je tek nastala u Dejtonu. Može li se nametnuti i može li se prihvatiti od strane čovjeka nešto što je nenormano, neistinito, lažno, nemoralno? Odgovor je  – može! Ali to ne znači da je to normalno, ljudsko i istinito, nakon što se nametne ljudima. U ovome času desetine i desetine ljudi radi na proizvođenju “nove povijesti” koja će ući u opseg historije kao nauke o prošlosti i koja će jednog dana biti predstavljena kao istina. Oni nastavljaju intencije rata protiv Bosne postratnim sredstvima. Sada ne smijemo, ni u kojem slučaju, zaboraviti na upozorenja R. Barthesa i Hayden Whitea da je historija bliska fikciji u nekim svojim dijelovima.

Nakon napada na stav bosanskih katoličkih biskupa, racionalnog stava kojim se poručuju da ne žele daljnje etničke podjele bosansko-hercegovačke države, čemu suprotstavljaju prijedlog o multietničkim regijama, prof. dr. Mirjana Kasapović ih je proglasila opasnim po budućnost države Bosne i Hercegovine, odnosno onima koji bi “izazvali novi balkanski  rat” da imaju vlast. Profesorica Kasapović se odlučila da biskupima poruši sve “zablude o jedinstvenoj Bosni”, uvjeravajući ih da ništa ne znaju o etničkom inženjeringu i etnoteritorijalnoj politici. (“Dobro je što bosanski biskupi nemaju političku moć provesti svoj projekt preuređenja Bosne i Hercegovine…, Globus, br. 1368, Zagreb, 24.2.2017.). Profesor Ivo Komšić odgovorio je na tekst prof. Kasapović na korektan i argumentiran način. Onda je prof. Kasapović uzvratila iznenađujuće omalovažavajućim tonom. Ona u svome odgovoru, upućenom prof. dr. Ivi Komšiću, neprimjereno tretira jednog bosanskog čovjeka, katolika i Hrvata, profesora sociologije Univerziteta u Sarajevu kojem se pridaje etiketa “samozvani stručnjak za riječne slivove”. Iz pisma prof. Kasapović mogli smo saznati mnoge stvari. Nismo znali, naprimjer, da se ne može (i ne smije) govoriti o multietničkoj i multilateralnoj Bosni, jer eto to nije na posebnoj cijeni u krugovima koji pokušavaju spolja upravljati dijelovima bosanskog mozaika, prije svega hrvatskim narodom, pa to je samo podrška “unitarnoj Bosni”. Nismo znali da je Komšićevo moralno ljudsko držanje postalo udvorničko “sufliranje bošnjačkoj nacionalističkoj ili, češće, bosanskoj unitarističkoj politici”. Profesorica Kasapović sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, vjerovatno i nije svjesna da pledira za ideje isključivosti, ksenofobije, getoizacije, mržnje i nepriznavanja razlika, ako sprječava bilo kojem čovjeku da ima pravo na svoje mišljenje, a ne da slijepo slijedi “put nepogrješivosti” Tuđmanovog HDZ-a. Nije istina, apsolutno nije istina da je Vašingtonski sporazum ishodište današnjih problema u državi Bosni i Hercegovini! To je neistinito podmetanje spornog stava kojim se prikriva da je pokušaj podjele Republike Bosne i Hercegovine od strane Miloševićeva i Tuđmanova režima ishodište svih naših današnjiih problema. Važno je upozoriti  da bi profesorica Kasapović, u ovom slučaju, morala poštovati logiku povijesnih procesa koje smo iskusili.

Profesorica Mirjana Kasapović, već duži period, prepoznatljiva je zagovarateljica konsocijacijske isključivosti među ljudima i narodima u Bosni i  Hercegovini. Njezine vlastite vizije mogu se čitati u knjizi Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država (Zagreb, 2005), koja je najbliža dubokomislećim eskapadama iz knjige Nenada Kecmanovića Nemoguća država (Banjaluka, 2007).  Odmah treba reći, jasno i glasno, da se u ovom “uratku” gospođe Kasapović ne radi o znanosti i znanstveno-istraživačkom doprinosu istini i novom saznanju o nama. Naprotiv, i Kasapovićeva i Kecmanović pripadaju nizu autora koji nas bombardiraju pamfletističkim   anticivilizacijskim tezama o nemogućnosti zajedničkog življenja različitih grupa ljudi u jednoj državi. Njihove knjige, u metodološkom smislu, nisu zasnovane na znanstvenim činjenicama i argumentacijama, nego su primarno potaknute naputkom dnevno-političkih potreba starog antibosanskog hegemonizma koji nema nikakvo povijesno, pravno, političko ili kulturno opravdanje osim puke sile koja misli da može ostvariti svoju volju svim raspoloživim sredstvima. Iz te osnove krenula je 1990-ih organizirana destrukcija Republike Bosne i Hercegovine – i velika stradanja ljudi.

Neprihvatljiv je način govorenja prezentiran u tekstu “Komšićev” Vašingtonski sporazum… (Globus, Broj 1370, Zagreb, 10.3.2017) kojim se prof. dr. Ivo Komšić,  nepoklebljivi borac za Bosnu, difamira na sporan i  akademskom razgovoru neprimjeren način. Kasapovićeva u svome pismu prof. Komšiću pokušava obesmisliti svaki trud i obeshrabriti svako ljudsko nastojanje u mozaiku bosanstva, kojim se raskrinkava pogubnost antibosanskih politika tokom 20. stoljeća, što nam jasno svjedoči o njezinom  intelektualnom ambijentu i sadržajima koje smo dijelom iskusili 1993. godine kada je Tuđmanova politička koncepcija, u dosluhu s Miloševićevom, dovela do katastrofalnih događaja u Bosni. Čini se, nažalost, da gospođa Kasapović nije ništa naučila iz tih strašnih godina. Zato je možda i tačna ona misao da nas povijest uči – da nas ničemu ne uči, koju je u Filozofiji povijesti napisao G. W. F. Hegel.

Spram toga, prof. Kasapović nam “znanstveno” potcrtava da je multietnička država BiH nemoguća, da je nepotrebno pluralno društvo i jedinstvena država, da Ivica i Mujica ne mogu sjediti u istoj klupi kao ljudska bića i učiti povijest Bosne s njezinim manihejskim, katoličkim, pravoslavnim i islamskim sadržajima, da ljudi moraju biti odijeljeni u vlastita etničko-religijska geta. To je jednostavno nedopustivo i anticivilizacijski. Profesorica Kasapović, nažalost, ne priznaje bosansku posebnost i nudi samo jedan mogući obrazac – stvaranje etničko-religijskih entiteta kao jedinog ustroja unutarnje bosanske strukture. Što više to bolje – odjeljenih etničko-religijskih “entiteta”! To znači da je etničko dijeljenje mjerodavno za sve međuljudske odnose i da se bosansko povijesno nasljeđe mora potisnuti i obesmisliti pred isljučivošću uniformnih modela političke zajednice te reducirati na etničko-religijsku naraciju. Kasapovićeva, na taj način, preferira i nameće drugima monolateralne “uljuđenosti” pokraj “konsocijacijskih potoka” što ne dolaze do velikih rijeka života i time negira povijest i realna ljudska iskustva života u Bosni.

Jedino što “vrijedi”, očigledno, jeste samo “treći entitet” i njegovi zagovornici. Sjajno…. Ali ta nas ideja ne vodi nikuda i ona je samo mirnodopska verzija ratnih ciljeva velikohrvatske politike spram Republike Bosne i Hercegovine. Ta ideja dovela nas je u ćorsokak, a ne pokušaj uspostavljanja mira Vašingtonskim sporazumom! Ko god se pojavi u Bosni da kao Hrvat ili Srbin zastupa interes države Bosne biva vrlo brzo napadnut i dezavuiran kao “izdajica i neznalica”.

Naspram ideje “trećeg entiteta”, kao hrvatske “teritorije” u Bosni i Hercegovini, sve drugo je “unitarizam” i izdaja “povijesnih hrvatskih interesa”. Gospođi Kasapović  izgleda nepojmljivo da neko jeste Hrvat i katolik, a da pritom voli svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu te decenijama radi za nju. Takav čovjek, čini se, ne uklapa se u “političku filozofije” zagovaratelja etničko-religijske podjele među građanima i narodima bosanskohercegovačke države. Hrvati žive s Bošnjacima i Srbima na teritoriji države Bosne i Hercegovine,  teritoriji države, dakle, koja ne pripada ni jednom etničkom obliku/grupi  ekskluzivno! To je valjda jasno profesorici Kasapović.

Profesorica Kasapović pojavljuje se kao guru konsocijacije 2005. godine,  sa knjigom koja niječe mogućnost Bosne i potvrđuje neznanje o Bosni koja ju je porodila kao i milione drugih. Ona samo produbljuje rascjep između građanskog i etničkog podmećući nam stereotip o nemogućnosti zajedničkog življenja različitih ljudi. Rješenja koja nudi prof. Kasapović za politički sistem Bosne i Hercegovine  samo dalje produbljuju etničke i političke razlike i odvode bosansku formu života od njezine povijesne specifičnosti kao pluralnog društva. Naravno, prof. Kasapović to ne vidi, ne želi vidjeti nikakvu mogućnost prožimanja razlika. Njen ideal je odijeljenost ljudi, jezika, ideja, kultura, vjerovanja, običaja, u separirane etničko-religijske “entitete” kao vrhunac konzervativne i opasne antibosanske politike. Gospođa Kasapović potiskuje i negira vlastiti bosanski oslonac iz kojeg dolazi u svijet kao ljudsko biće. Vjerovatno je pravo prokletstvo da neko biva rođen u zemlji koju ne priznaje i osporava…

Čini se da prof. Kasapović ne razumije pogubnost dirigiranja politike Hrvatima u Bosni iz zagrebačkih odaja, vrlo primitivne politike koja je pokazala svu svoju pogubnost u doba lutanja po “povijesim bespućima” zbilje jednoumlja. Ona djeluje iz onog ideološkog obrasca isključivosti i podrivanja svakog bosansko-hercegovačkog Hrvata koji insistira na svojoj jedinoj domovini Bosni i Hercegovini kao njezin odani građanin, ali i kao njezin Hrvat i katolik ili ateist. U tome joj smetaju prof. dr. Ivo Komšić i svi oni koji su spremni graditi život s drugim ljudima u Bosni bez obzira na etnička i religijska određenja. Nažalost, prof.  Kasapović ne dopušta Bosni mogućnost da bude građanska država i da se život u njoj zasniva na građanskom ustavu. Za nju je normalno plemensko-religijsko razvrstavanje ljudi i konflikt među njima. Ona sama zna da su antibosanski režimi i hegemonijske “politika” proizveli shizofreniju koju danas žive raspolućeni ljudi s bosanskim korijenima i izvanbosanskim politikama. Ničim se ne može opravdati, a ponajmanje znanstvenim argumentima, pokušaj da se Bosna i Hercegovina podijeli između nacijskih konstrukcija srpstva i hrvatstva na osnovu pripovijesti o nemogućnosti saživota različitih etničkih i religijskih grupa. Dovoljno je samo da se iz zagrebačkih odaja prestane poticati takva naracija u Bosni i prestane podrška antibosanskim projektima i imaćemo “mirnu Bosnu”. To znači treba dopustiti bosanskim Hrvatima da svoju budućnost grade u Bosni i prestati ih zloupotrebljavati i koristit kao sredstvao izvanbosanskih politika velikodržavlja. To je naša ljudska budućnost…

Ovo ne pišem da bih branio profesora Komšića od nekoga, jer to ne treba profesoru, naprotiv, želim potcrtati činjenicu koju gospođa Kasapović prikriva ili minimizira kao nebitnu u sklopu života u jednoj političkoj zajednici, naime, to da su ljudsko ponašanje, moralno držanje i jasni politički stavovi profesora Komšića tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu ono što ga zauvijek odvaja i brani od ljudi koji ga napadaju. On time izvršava svoju ljudsku, bosansku, intelektualnu i hrvatsko-katoličku odanost smislu ljudskog življenja u političkoj zajednici, te zadobija apsolutno poštovanje od drugih ljudi, svjestan da mu je Bosna izvorište i domovina.