Mnogi ovih dana pretjeruju, paranoišu i interpretiraju odluku Visokog sudskog vijeća i tužilaštva BiH ni manje – ni više nego kao fašizam. Svako voli da se gađa tim terminom, pa čak i sami fašisti. Moguće je na svim stranama pokrenuti čitavu lavinu i odron ogorčenja, pretjerivanja i upiranja prstom u takve odluke kao u znakove nekakvog fašizma, nekakve opresije, ugnjetavanja (dok se istovremeno komotno, bez pitanja i priče zadužujemo milijardicu kod MMF-a), ali red bi bio znati šta je zapravo fašizam, čisto da ne vrijeđamo fašiste svojom površnošću i neznanjem.

Poznato je da je Musolini prezirao srednju građansku klasu tj. buržoaziju te ju je zbog njenih ideja o sekularnoj republici i slobodnom građanskom društvu smatrao ideološkim i klasnim neprijateljem. Poznato je i to da se Nacizam između ostalog bazirao i na sloganu o “jednom Bogu -jednoj vjeri – jednom narodu”. Tako da daleko više brine sve prisutniji i raspojasaniji islamofašizam koji dijeli obje pomenute karakteristike i koji kao da preko ljudskih i građanskih prava nastoji ući u sekularno pravosuđe i uspostaviti šerijatsku državu “na mala vrata” – neko bi mogao isparanoisati, neki “islamofob” očigledno.

Otkud nam takve ideje uopšte?

Gdje ih vidimo?

Radi se o običnim ljudskim i građanskim pravima, tj. o sekularnim zakonima koji će nastaviti da vladaju sekularnom građanskom državom, barem zvanično (iako se na terenu sve više čini da nezvanično “u narodu” zbilja uveliko vlada “nepisani” pisani zakon i da se od moderne sekularne nacije pod uticajem klera/uleme koji se uvijek nametne kao lider na ovim prostorima u nedostatku svjetovne inteligencije i progresivnih ideja, opet ovdašnji narodi dovode u poziciju vjerskih grupa koja je karakteristična za feudalni period u kojemu smo živjeli kao podanici, a ne kao slobodni privatni građani).

Regresija

Ja se sve više plašim te posve očite “regresije”, autohipnotičkog vraćanja određenih grupa i slojeva u period od prije stotinu ili više godina: u bezizlazni i komplikovani lavirint društvenog miljea feudalnog sistema i prethodnog poretka samo zato što su politički, vjerski i intelektualni lideri generalno intelektualno nesposobni da se nose sa izazovima i problemima današnjice.

Brine me ta neka hipotetična sugrađanka koja bi htjela da se meni i tebi nametne kao sutkinja u nezavisnom sudstvu koja je spremnija da se bori za svoja vjerska prava na radnom mjestu sekularnog suda nego da se bori za individualna i ženska prava, tj. protiv diskriminacije žena unutar tradicionalnog islamskog prava iz sedmog vijeka, a to sve u kontekstu jedne moderne, savremene evropske građanske države dvadeset i prvog vijeka.

Opet regresija. Hoće to kada se prepadnemo obima i izazova posla i vremena. Volimo se uspavljivati “pričama iz davnina”.

Da, brine me činjenica da na takvu poziciju može doći osoba koja kao privatni građanin/građanka (a ne agent ili član nekog kluba, zajednice ili organizacije) odbija pojmiti (a možda to nije intelektualno sposobna) da je svojim javnim istupom i odabirom prioriteta zapravo pala na glavnom državnom i stručnom ispitu za to i takvo radno mjesto.

Barem kod mene kao privatnog građanina koji plaća raznorazne harače u ovoj državi bi takva jedna osoba pala na tom ispitu.

Brine me generalno svaki vjerski fanatizam, svačiji konzervativizam, a naročito klerofašizam koji kao da želi preuzeti instrumente i institucije građanske sekularne države i vratiti ih u stanje prije moderne, prije građanske revolucije i pojave građanske sekularne države. Žele nas vratiti u stanje teokratskog feudalizma.

Šta je definicija desnice, ako nije ovo? – ja se pitam.

To je zapravo fašizam. A ne samo/zaštita neutralnosti i nezavisnosti nezavisnog sudstva.

Ovaj fašizam nije agresivan. On ima agresivne saveznike vani, da odvlače pažnju, ali on plazi polako, pasivno-agresivno, iznutra, uglađen, ljigav, i zavlači se u visoke institucije gdje polaže jaja. Koristi i oslanja se na liberalne argumente i zakone, vješto palaca jezikom i kao iskusan gmaz-prevarant proglašava netoleratnim i isključivim sve one koji ga žele zaustaviti na tom opakom putu.

Sloboda i odgovornost

Građani i građanke naravno da trebaju i moraju imati slobodu na javnom mjestu. Građani i građanke moraju imati slobodu vjeroispovjesti, individualnu slobodu, slobodu da upražnjavaju svoju vjeru i svoja uvjerenja. Građani i građanke da. Ali građani i građanke na poziciji – ne. Oni za svog mandata nemaju, niti mogu imati, tu slobodu koju imamo mi – slobodni građani. Oni imaju dužnost i obavezu da nam služe, a to (pored plate koju im za tu službu dajemo) podrazumijeva i to da se (dok nam kao javni radnici služe svima podjednako) dobrovoljno odriču jednog dijela svojih individualnih građanskih sloboda i svoga privatnog identiteta u toku obnašanja dužnosti.

Štobirekli: družba je družba – služba je služba.

Onog trenutka kada obučeš službenu uniformu – ti si poprimio formu službenika države koji služi građanstvu i gotovo da gubiš svaki privatni i lični identitet, barem za javnost. Ti više nisi Suljo, Mujo, Haso, Vaso već si “službeno lice”. Tvoj lični opis nije bitan jer ti postaješ lice države, fasada države. Ne radiš u svoje ime, niti u ime svog naroda, grupe, rase, klase, već radiš u ime države i zakona koje predstavljaš, a to su sekularna država i sekularni zakon.

Ti na javnom mjestu i kod kuće privatno možeš biti kakav hoćeš, ali ne i u javnoj službi koja ima svoje propise i pravila službe. Onakav kakav je ustav i model države – takva je i tvoja fasada, tj. uniforma, tj. takav si ti – dok radiš za nju. A ne obratno. Ne možeš ti od institucije napraviti svoju kućnu radinost, svoje folklorno društvo. To možemo mi građani, ako hoćemo, i to se radi glasanjem, referendumom, ustavom, legislativom, pa mi onda opet zaposlimo nekoga kao što si ti da sluša i služi onako kako smo mi to zamislili i ništa ne dira. To je liberalna iliti građanska demokratija. Inače bi se svaka mraka mogla uvući u te insitucije na zadnja vrata i promijeniti namještaj, prilagoditi sebi, donijeti svoj namještaj, svoj ćilim, staviti milje na kauč, odomaćiti se, useliti pa i prisvojiti, otuđiti od građana, itd… Upravo su mehanizmi sekularne i liberalne građanske države i demokratije stvoreni da spriječe takve trendove preambicioznih pojedinaca i organizacija u njenim institucijama.

Drugo je kada se radi o nezavisnom sudstvu. Tu ne može intervenisati niko. U tome i jeste poenta nezavisnosti sudstva i njegovih odluka.

Dakle to je srž društvenog ugovora po kojem se dobrovoljno odričemo velikog dijela lične slobode i identiteta onda kada se stavljamo u državnu službu građanima ili, kao što je u ovom slučaju: u službu sekularnog zakona. To je cijena obavljanja javne dužnosti u modernoj, sekularnoj, građanskoj i pravnoj državi.

Ako to hipotetična gospođa sutkinja ne zna, a ja kao umjetnik i privatni građanin znam, onda naravno da ona nije položila ispit niti ispunila uslove stručnosti da bi stekla tu privilegiju. Ona onda ne zna za koje se radno mjesto kandidovala.
Zaključak

A ako sam ja ipak u krivu, ili ako zvučim arogantno, to je vjerovatno radi toga što, izgleda, uopšte nisam svjestan da se ovdje ne radi o modernoj sekularnoj građanskoj državi već o nečemu drugom. Onda, molim vas, neka mi to neko konačno objasni, neka javno iznese, iskomunicira, da me spusti na zemlju, da mi potvrdi da ovo nije sekularna i građanska država, čisto da znam gdje sam i na čemu sam – da ne živim i dalje u zabludi.

Damir Nikšić

Novi.ba