Već početkom 2012. godine mnogi bošnjački intelektualci su se jasno opredijelili oko tog pitanja. Tada sam bio u onoj skupini koja je jasno naglasila da je ANUBiH naša matična, bosanska akademija i da oko nje treba da se okupljamo i ostvarujemo naše vrhunske znanstvene rezultate. Ta činjenica se ne smije ignorirati. Već danas je jasno da te “institucije” ne mogu ispuniti obećanja koja su data prilikom njihovog osnivanja. Mislim da trebamo više pažnje posvetiti radu ANUBiH i preko nje razvijati bosanske i bošnjačke projekte. Znanstvene institucije ne bi trebale služiti  sujetama dvojice-trojice ljudi koji su već potrošili svoje karijere na drugim projektima, ali bez nekog posebnog rezultata.

Činjenica da u velikosrpskim idelogijama bošnjački jezik nije problem, ali bosanski jezik jeste, pokazuje da je za tu ideologiju svođenje Bošnjaka na pleme prihvatljivo, dok je postojanje bosanskog političkog naroda – problem. S tim u vezi želim Vas pitati kako komentirate ono što je pratilo objavljivanje Rječnika bosanskog jezika Dževada Jahića?

Da, velikosrpski Levijatan pokušao je napraviti “slučaj Jahić”, odnosno “slučaj bosanski jezik” kako bi doveo u pitanje postojanje samog bosanskog jezika kao jezika kojim govore Bošnjaci i svi oni koji ga smatraju svojim maternjim jezikom. Zbog toga što “organizirana” grupa pokrene javnu harangu kao da je to “glas cjelokupne javnosti” mi smo nedavno javno stali u zaštitu ideje i prava da profesor Jahić ili bilo ko drugi ima neupitno pravo da stvara znanstveno djelo u polju jezika i da se o tome djelu može govoriti samo na znanstvenoj razini, a ne nikako da mediji i polupismeni novinari “procjenjuju” vrijednost djela. Javno podržavamo pravo svakog znanstvenika da istražuje u polju bosanskog jezika. Ustvari, novinari su u ovakvim slučajevima samo “gubica” ljudi iz sjene koji projicirano difamiraju nekoga u nauci da se njegovo djelo ne bi slučajno uzelo kao referentno za neku oblast.

Je li zato napadnut profesor Jahić?

Zato je napadnut profesor Jahić – da bi se višetomni Rječnik bosanskog jezika već danas odbacio, dakle, prije nego bude dovršen i objavljen kao cjelina. Sada mu pokušavaju poreći bilo kakvu znanstvenu relevantnost da sutra ne bi bio osnova bosanskog leksikografskog rada. Pa to je perverzno i monstruozno! Dakle, samo znanost treba da donosi sud o ovakvim radovima i projektima, a ne ulica i propaganda  kvazi-znanstvenog polusvijeta. Jezik kojim govori jedan narod ili ljudska zajednica predstavlja osnovu njegovog odnosa prema svijetu. Bez toga se ne bi mogla uspostaviti zajednica ljudi. Naš, ljudski odnos prema svijetu jeste primarno jezički, to jeste mi kroz jezik “otvaramo” svijet, pravimo pojmovne sheme ili konceptualne mreže, “krčimo“ nepregledne i neuređene površi, stičemo “čistine” racionalnog,  “nosimo se” s pojavama koje imenujemo… Danas je sasvim primitivno i drsko bilo kome pokušati naturiti ime za jezik i provocirati ga zbog toga. Velikosrpski primitivizam kao refleks nacizma, koji je kod srpskog naroda prepoznao Radomir Konstantinović, planski poriče postojanje Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine te stoga divlja u određenim vremenskim razmacima i  po logici stvari nastavlja poricanje svega što je bosansko (Crkva bosanska, bosansko kraljevstvo, srednjevjekovlje, tradicija, kulturno naslijeđe, književnost, filozofija, znanost, religija, bosansko muslimanstvo i drugo) ili što podsjeća na postojanje i kontinuitet Bosne, bosanstva i bošnjačkog naroda. Prisjetimo se samo velikosrpske historiografije i književnosti i njihovih slika Bosne i Bosanstva koje su prilagođene velikosrpskoj hegemonijskoj ideologiji. One se danas raspadaju pred našim očima kao aveti pseudo-znanosti. Vidim, nažalost, da Bošnjaci danas ne rade kvalitetno na zaštiti svojih vrijednosti i određujućih karakteristika. Zaleđeni su u potrošene političke obrasce čija je osnovica religijske provenijencije, a ne racionalno političko mišljenje. Mi smo, nažalost, bitne poluge države prepustili poluobrazovanim ministrima, neodgovornim pojedincima, opasnim neznalicama i nišatrijama koje koriste narative o Bosni, Bošnjacima i islamu da bi se obogatili i ostvarili svoje mizerne, egoistične ciljeve. Pogledajte brojne ministre obrazovanja i kulture u zadnjih desetak godina i sve će vam biti jasno! U kojem smjeru oni guraju novce za obrazovanje i kulturne djelatnosti? Ko ih je uopće postavio na mjesta ili funkcije za obrazovanje, nauku i kulturu? Taj ko ih je postavio na ta mjesta pokazuje da ne razumije važnost obrazovanja za jedno društvo. Čini se kao da se želi na mjesto znanosti postaviti religijska istina ili, još gore, partijska istina!? A te dvije “istine” se ne smiju pomiješati radi orjentacije društva. Da li mi znamo šta znači ulaganje u znanost i razvoj znanstveno-istraživačke djelatnosti? Zašto se ne osnivaju razni razvojni instituti pri univerzitetu? Zašto se danas preko Univerziteta demonstrira priča o uštedama i racionalizaciji potrošnje, a ne preko brojnih “savjetnika” i skupocjenih automobila? Zašto se ne razvija Univerzitetska biblioteka u Sarajevu? Zbog toga je jasno da nema planske brige oko projekata bosanske i bošnjačke kulture i znanosti. Neko bi pametan, na primjer, izdvojio sredstava za projekte leksikografije, jer bošnjačka kultura uopće nije bogata takvim radovima, niti pokazuje da razumije važnost te vrste radova za bošnjački naroda. Treba podržati svaki znanstveni projekt u vezi s bosanskim jezikom i bodriti znanstvene istraživače da nastave priređivati rječnike, pravopise, gramatike, historije bosanskog jezika, a da se prestanu pravdati primitivcima i neprestano dokazivati da postoji bosanski jezik. Ta činjenica se više nikome ne treba dokazivati. Prošlo je nepovratno vrijeme kada je velikosrpska ideologija aranžirala i rearanžirala bosansku kulturu i strukturu povijesnog bivstvovanja Bosne. Bosanski jezik je odavno tu i treba ga nastaviti razvijati.

Ako pogledamo našu nedavnu historiju može se uočiti konstanta: svi oni koji su radili na afirmaciji državnosti BiH su tragično završavali i svi su bili izloženi strašnoj medijskoj harangi, blaćenju, vrijeđanju, a da ih niko nije uzeo u zaštitu. Pohvale poslije smrti ne želim pominjati, pa me interesuje zašto Bošnjaci ili zašto Bosanci šute dok „ubijaju“ najbolje među njima?  

Cjelokupan ljudski život posjeduje jednu tragičnu dimenziju. Ta crta tragičnosti koja nas prati od rođenja do smrti daje neponovljivost našoj ljudskoj avanturi. Mi kao ljudi ne možemo je zaobići ili izbjeći nekim čudom. Ljudski je da se s njom suočavamo! Mi koji smo preživjeli agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, iskusili propagandne ratove, masovne obmane stanovništva, medijske masakre i linčovanja od “nezavisnih” novinara naučili smo da se ne osvrćemo i ne posustajemo. Ovdje smo decenijama izloženi velikosrpskoj medijskoj konstrukciji stvarnosti u kojoj živimo i svako od nas ko iskače iz te slike ili joj se ne da potčiniti biva planski “odstrijeljen” i javno ispljuvan zbog nekog mizernog razloga. Spram toga, planski se  najveći zločinac i čovjekomrzac predstavlja u “lijepom svjetlu”. O njemu se pokušava napraviti mit s humanističkom patinom. Na primjer, četnički komandant Draža Mihailović. Takva perverzija izaziva paradoksalno stanje i ogorčenost. Bošnjaci i Hrvati, a posebno čestiti i pošteni srpski intelektualci koji se nisu uklapali u velikosrpsku naraciju, bili su sistematski šikanirani, vrijeđani, ponižavani, demonizirani, ismijavani, odbačeni. To su doživjeli Safvet-beg Bašagić, Ahmed Muradbegović, reis Džemaludin ef. Čaušević, Mehmed Spaho, Enver Čolaković, Husaga Čišić, Mak Dizdar, Kasim Prohić, Muhamed Filipović, Mersad Berber, Derviš Sušić, Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac, Abdulah Sidran i mnogi drugi. Većina je bila nezaštićena, iza njih nije stajao sistem ili svijest o važnosti pojedinih ljudi. Bošnjački intelektualci i javni djelatnici bili su lahke mete za odstrel. Ostajali su sami i neshvaćeni, poniženi i lažno predstavljeni, iza njih nisu stajale institucije, samo poneki odvažni pojedinac.

Slično je i danas ili se varam?

Danas će vas danas “odstrijeliti” u sarajevskim medijima ako niste “prilagođeni” govoru režimskih medija i partijskih grupa. Političko ili fizičko ubistvo značajne ličnosti dio je hegemonijske politike na ovim prostorima već odavno.

Gledajući restrospektivno kroz historiju, stoljećima je karakteristika svakog velikog talasa progona ili uništavanja muslimana Balkana bila da je taj narod ostajao bez svoje intelektualne, vjerske i/ili političke elite. Je li to bio slučaj  i tokom posljednjeg rata u BiH?    

Tome je je tokom 1990-ih posebno pomogla internacionalna zajednica sa svojim “izolovanim genocidom”. Ona je ogradila Bosnu, hermetički je zatvorila i dopustila velikosrpskim barbarima da kolju dok ne završe posao. Znamo li koliko je ubijeno bošnjačkih intelektualaca u okupiranim dijelovim Bosne tokom agresije 1992-1995? Profesora, inžinjera, ljekara, novinara, nastavnika, hodža, ekonomista, građevinara… Uvijek, dakle, treba imati u vidu povezanost svjetskih procesa i naše događaje koji su dijelom rezultat šireg događanja. Ništa se ovdje nije dogodilo od 19. stoljeća, što mi pamtimo, bez prsta velikih sila. A onda su u tome male balkanske ideologije i oligarhije nalazile svoje interese i koristile narode za njih. Posebna meta bili su Bošnjaci i njihovi predvodnici u politici i kulturno-znanstvenim djelatnostima.

Obzirom na vremenski kontinuitet iseljavanja i progona muslimana Balkana, te s druge strane smanjenje teritorije na kojoj obitavaju, da li se i bosanskohercegovački muslimani nalaze u pretposljednjoj ili posljednjoj fazi svog obitavanja na ovoj teritoriji?

To je najstrašnije pitanje koje zaokuplja našu pažnju u posljednjih dvadesetak godina. Danas bi pitanje o bošnjačkom narodu trebali postavljati svi Bošnjaci koji danas žive bez obzira da li su u Bosni ili negdje u dijaspori i iseljeništvu. Pitanje o budućnosti Bošnjaka ne smije biti predato u ruke jednoj maloj grupi političara i njihovih poslušnika, jer pitanje o narodnom postojanju i državnom suverenitetu prevazilazi ograničene stranačke pozicije i interese. Ali, to pitanje podrazumijeva i traži znanost, istinoljubivost, odgovornost i predanost. To pitanje ne mogu odgovoriti dva-tri naučna skupa ili neki plemenski sabori s površnom ideološkom pozadinom. To je pitanje kontinuirane brige za Bosnu i Bošnjake. To je pitanje koje živi u svim Bošnjacima danas i svi trebaju da sudjeluju u njegovom odgovaranju i razrješenju. Zato je neophodno o njemu pričati na svakom koraku i na svakoj tački planete gdje Bošnjaci danas žive.

Zašto se ne objavljuju rezultati popisa stanovništva u BiH?   

Popis je od redovne, tehničke djelatnosti jedne države pretvoren u “supstancijalno pitanje” političkih oligarhija koje se preko tog pitanja održavaju u svojim “važnim” poslovima zaštite kolektiva. Popis je, nažalost, pretvoren u besmisleno prebrojavanje plemena, pri čemu, mnogima ne odgovara broj Bošnjaka, jer je tokom 20. stoljeća inaugurirana velika hegemonijska naracija da je Bosna srpska i hrvatska zemlja, a sad se eto pojavljuju Bošnjaci, nakon genocida koji je proveden nad njima, kao najbrojniji u državi.  Time se remete mnogi planovi velikosrpskog i velikohrvatskog hegemonizma koji su u Bosni odbacili ZAVNOBiH-ovsko ozračje. Također, neki internacionalni faktori se pokušavaju upetljati u “dramu” statistike i predložiti svoje brojeve i procente. To naravno ne ide baš lahko! Ovim popisom, nakon dugo vremena, razbijena je definitivno ona lažna tvrdnja o Bosni kao srpskoj i hrvatskoj “zemlji“. Ta tvrdnja, koja je došla iz velikodržavnih hegemonijskih fantazija, nametnuta je Bosni kao neupitna “istina“ i širila se kulturnim prostorom jugoistočne Evrope. Ona je ovim popisom konačno dezavuirana kao laž i sasvim je jasno da Bosna ima svoj narod, svoje odane građane koji izviru iz nje. Još se moramo osloboditi političkog romantizma Bošnjaka, da bi mogli slobodno krenuti u 21. stoljeće.

Zašto ljudi vole “limunade” o sreći koja ih čeka i neostvariva obećanja političara i sveštenika koji ih lažu, više od istine? Zašto nemaju povjerenje u istinu ili u nauku?    

Znanost je društvena institucija. Današnja znanost postala je specijalizirana i zahtijeva veliku predanost, odricanje, učenje, istraživanje. Sav taj iscrpljujući i odgovorni rad, za koji u postmodernom ambijentu savremenog svijeta nema adekvatnog razumijevanja izvan razvijenih društava, uopće se ne cijeni niti podržava u nerazvijenim društvima gdje je nauka svedena na dociranje i prepričavanje već poznatih znanstvenih činjenica, pri čemu se istraživanje zanemaruje. Šta za nerazvijena društva znači činjenica da je nauka elaborirala strukturu atoma i zavirila u građu subatomskih čestica? Šta znači da se događa, da je na djelu, rearanžiranje struktura živog bića, društava i svjetskih tokova (novi svjetski poredak) o čemu piše naš Nijaz Ibrulj? Možemo li pojmiti revoluciju nanoznanosti i uz nju dolazeću nanotehnologiju? Šta nam, u zaostalim i nerazvijenim balkanskim sokacima, znači znanje o građi DNK? Šta nam znače nove predstave o živom, životu i ljudskom biću koje nam nudi Ernst Mayr? Razumijemo li dalekosežnost Castellsovih interpretacija “informacijskog doba” i društva koje se pojavljuje u njemu? Društva koja su uništila instituciju znanosti moraju propasti i postati ruine životnih formi. Strah me je da rušenje institucije znanosti u našem društvu upravo vodi u tome smjeru. Ali, to ne razumiju “političari” etno-stada ni njihovi ministri. Kerovođe likuju dok karavane prolaze! Ustvari, preciznije rečeno, ne vjerujem da su nerazvijena društva u stanju da razviju “povjerenje” u nauku. To, doista, nije neko naivno povjerenje ili nepovjerenje. Štaviše, radi se o svijesti koja istrajava na važnosti znanja za ljudsku zajednicu. To, što znanje znači za čovjeka! Nerazvijena društva bi se morala usmjeriti na brzo usvajanje znanja koja su dostignuta u savremenom, razvijenom svijetu. Naravno, pritom valja biti oprezan, jer je znanost povezana s kapitalističkim procesima/odnosima i nije sve upotrebljivo znanje za nas. Naučno znanje je hipotetičko i ne nastaje iz ništa. Ono je rezultat nezavršive/nezaključive “igre” pitanja i odgovora koji moraju biti provjeravani. U ovome povijesnom trenu bitno je u Bosni razviti novu znanstvenu zajednicu koja će dijeliti drugačiju paradigmu od prethodnika, prije svega, mislim na društvene i humanističke nauke unutar kojih je dominirala ideološko-mitska matrica sa neprovjerljivim hipotezama i izišljotinama. Spram toga, dakle, sve što nauka kazuje mora biti potvrđeno od znanstvene zajednice i usvojeno kao potvrđeno. Scientific community jeste sudište uma našeg vremena. Univerzitet koji je imao ulogu Bildung-a u posljednja dva stoljeća, pokrenut s Humboldtovom reformom univerziteta 1811. godine, danas je pokopan i podređen velikoj bolonjskoj naraciji u kojoj, ustvari, ljudi studiraju da bi služili ekonomskim procesima kapitala, da bi održavali sistem kapitala, služili mu kao nadomjestivi šarafčići. U tome sistemu nema više velikih naracija univerzalnog karaktera. Pojam znanja se transformirao u “robu” koja se može vrednovati prema mjerilima tržišta. Znanje je, nažalost, samo roba u svijetu roba koja se može prodati i kupiti – ono nema više veze sa širim planom ljudskog postojanja. Upali smo u strašnu epohu nihilizma koju je naslutio Nietzsche.

Mi smo svjedoci da se ovdje svako malo provode reforme obrazovanja. Daju li one neki rezultat ili su same sebi svrha?

Obrazovni sistem bi trebao funkcionirati kao forma autolegitimiranja. Kod nas u Bosni se neprestano govori o reformi obrazovanja na svim razinama. Mi se nadamo da bi reforma  trebala da proizvede bolje sadržaje i kvalitetnije forme obrazovanosti đaka i studenta – ali mi i dalje moramo kod kuće učiti svoju djecu svim predmetima koje su slušali u školi i na jedna način vršiti duplu ili dodatnu nastavu. Sva ta silna naracija o reformi obrazovanja ne daje poželjan rezultat i mislim da se radi o propagandi  i ideologiji “promjene” kojom se ništa ne mijenja. To je priča kojom nas ministri i njihovi pomagači obmanjuju i uspavljuju. Štaviše, ona je okrenuta primarno samo-legitimaciji institucije, birokratije i države koja vlada obrazovnim institucijama. Time se poručuje da oni koji su prilagođeni mehanizmu i diktatu tržišta (kod nas političkoj stranci na vlasti) mogu da se nadaju nekom zaposlenju – ostali mogu skapati od gladi sa svojim neadaptabilnim znanjima i vizijama budućnosti. Država i kapital dozvoljavaju samo pojedine forme znanja, a ostalo potiskuju na marginu kao bespotrebno. Dakle, mehanizam više ne dozvoljava mišljenje i kritičku svijest koja bi dezavuirala propast čovječnosti. Sistem nas dovodi do stanja da neprestano osjećamo vlastitu nemoć i beznačajnost kao pojedinačna ljudska bića. Ovdje u našim krajolicima, nažalost, prevladava mitsko mišljenje koje se dodiruje sa sujevjerjem i ideološkim konstrukcijama koje funkcioniraju u govoru kao dogme. Iz tog začaranog kruga obmana može se izaći samo odlučnim, revolucionarnim raskidom s dosadašnjim naracijama o društvu i društvenom životu ljudi. Očigledno je da u ANUBiH mora ući novi duh i mentalitet da bi se moglo očekivati da znanost služi društvenom razvoju i bude njegov korektiv. Zato se u našem društvu pojavljuju raznovrsne perverzne ideje, znanja i plemensko-religijsko reduciranje znanja o svijetu. Znanje ne može biti svedeno na istinu jednog “plemena” i njegove religijske slike svijeta. Znanje se uvijek otima perverznoj skučenosti palanačkog svijeta. Zato je balkanska palanka ahistorijska negacija svake episteme koja je raskrinkava.

Razgovarala: Medina Delalić/BNN