Jurica Pavičić: Otkad je na Svetu Stolicu zasjeo argentinski panker, zbunjeni Rvati sve teže prepoznaju crvene vragove
DE FACTO DE JURE
Štos je u tome što tekst s tom rečenicom nije napisao netko od uvriježenih „predstavnika starih snaga“, antikatoličkih nedomoljubnih hrvatomrzaca koje se u Hrvatskoj obično krivi za mržnju spram Kaptola i Vatikana. Rečenicu kojom sam počeo tekst napisao je inače vrlo konzervativni i klerikalni komentator čiji su tekstovi nerijetko pisani kao kolumnistička elaboracija, a nekiput i neformalna poruka lokalne Katoličke crkve.
Mangup, i to glavni
Taj i takav autor, autor koji rado i redovito istupa u ime samorazumljive katoličke većine, najednom se našao u situaciji da se mora obračunavati ne s komunjarama, ni s ateistima, ni smutljivcima iz bivšeg režima. Našao se u situaciji da se mora obračunavati s mangupima u svojim redovima.
Dapače, jako visoko pozicioniranim mangupom. Ustvari, najviše pozicioniranim. Jer, taj mangup je sam Papa.
Ta rečenica ispisana pred pola godina samo je površinski i vidljivi simptom ozbiljnog problema koji hrvatski katolički mainstream ima sa svojim novim vatikanskim šefom. Sve do sada, naime, svemir hrvatske klerikalne ideologije bio je strašno jednostavan i podijeljen u dvije jasne i nepomiješane polutke. Na jednoj strani tog svemira bili su „mi“, a ti “mi“ su Hrvati i katolici, koji djecu šalju na vjeronauk, glasaju za HDZ ili još desnije stranke.
Ti „mi“ znaju kakav su kukolj i zlo pederi, ljevičari i razvedeni, ti „mi“ znaju kako su pravoslavci shizmatici i zmija u njedrima, znaju kako je Jasenovac komunistička izmišljotina, a Franjo Tuđman božji poslanik kojem – kako spada sakralnim figurama – treba podići zlatni kip naručen u tirolskoj radionici Stuflesser, istoj onoj koja već 200 godina opskrbljuje bosanske, hrvatske i hercegovačke župe serijskim Bogorodicama, Svetim Kuzmama, Damjanima i Antama.
Na drugoj strani tog jednostavnog, bipolarnog svemira su – dakako – „oni“. A ti „oni“ su ponajprije shizmatici Srbi, potom naravno komunisti i Jugoslaveni, narkorokeri i urbani liberali, svakako i partizani, a usput i pederi, lezbe, feministice, glasači SDP-a, Oliver Frljić, LET 3 i Mirela Holy.
Ti „oni“ krivi su ne toliko što ne vjeruju u Boga ili religiju – oni su krivi ponajprije što ne vjeruju u dominantnu klerikalnu ideologiju, nadograđenu narativima o predziđu kršćanstva, tisućljetnom snu, tamnicama naroda, nevino osuđenim braniteljima, najkatoličkijem narodu, te – dakako – najkatoličkijem nogometnom klubu.
Ajde još što Papa zagovara socijalizam, jer već je i naša crkva toliko „en vogue“ da je naučila kako je pomodno kritizirati neoliberalna izopačenja.
Ajde još što staje u obranu razvedenih, jer i Karamarko je razveden, ljudi smo, svi krvavi pod kožom. Ali, kako ćemo dalje voditi našu krusadu protiv crvenih, žutih i zelenih vragova kad imamo papu koji ruča s pederima i transvestitima? Koja nam je korist od pape koji kaže da u marksizmu ima korisnog?
Papa Bergoglio – ukratko – pravi našem arvackom katolicizmu samo neprilike. Umjesto da ode u Mostar ili Međugorje, odlazi u Sarajevo. I ne samo da odlazi u Sarajevo nego u poslanici poziva na bratstvo i jedinstvo, ko da je Tito. Kaže da će se o Stepinčevoj beatifikaciji dogovarati sa Srbima.
I još – na koncu – niječe Međugorje i zabranjuje vidiocima gostovanja po župnim dvorovima. Samo da još posjeti Jasenovac, papa bi Francesco Bergoglio za hrvatske katolike postao živa noćna mora. Ma što papa?! Da je vaseljenski patrijarh, ne bismo od njega to očekivali…
Tako smo dobili paradoks. Dobili smo poglavara Katoličke crkve na kojeg hrvatski svećenici kolutaju očima, kojeg kritiziraju perjanice domaće konzervativne kulturne revolucije poput Bartulice, Batarela i Raspudića, a koji je istovremeno superstar, idol i zvijezda anacionalnih novinara i medija koji mrze sve što je hrvatsko i katoličko. U čemu je problem?
Je li sotonin virus ušao u samo srce organizma, pa ga truje iznutra? Ili je riječ o tome da postoje dva različita poimanja kršćanstva, jedno koje dominira od Savudrije do Iloka, i ono koje prevladava uokolo?
A da je riječ o ovom drugom, može posvjedočiti bilo tko tko je makar ušao u župni dvor čak i nama bliskih zemalja kao što su Italija ili Austrija. Tamo će najednom upoznati jedan drugi katolicizam koji s ovim našim katolicizmom – katolicizmom pozlaćenih Stulfesserovih Tuđmana – kao da nema veze. Otkrit će župne dvorove u kojima svećenici daju utočište za molitvu muslimanima kojima lokalna zajednica ne da graditi džamiju.
Otkrit će vjeru u kojoj župljani kuhaju za ilegalne imigrante. U kojoj svećenici naručuju slike Novog zavjeta od slikara imigranata, da bi pokazali kako ljudi s brodova danas žive otjelovljenja ranokršćanskog martirija. U kojoj đenoveški svećenik sa župljanima zborski pjeva partizanske pjesme.
Blasfemija ili…
U kojoj film „Svećenikova djeca“ – koji je ovdje napadan kao komunistička blasfemija – dobije nagradu na filmskom festivalu u Terniju koji organizira i selektira – biskup. O tome kako to funkcionira ponešto znam i iz svojeg iskustva.
Prošle godine gostovao sam kao pisac na književnom festivalu koji se organizira u minoritskom samostanu u Grazu, a sa mnom je gošća bila libanonska feministica koja piše romane o erotskoj emancipaciji muslimanskih žena.
Uopće ne mogu ni zamisliti situaciju u kojoj bi me – recimo – u mojem gradu pozvali da gostujem u – recimo – nadbiskupskom sjemeništu. Tamo su sve termine ipak zauzeli bivši partijski sekretari.
Fenomen popularnosti pape Frane – ukratko – pokazuje da „mrzitelji svega hrvatskog i katoličkog“ najčešće nisu imali i nemaju problema s vjerom, ili kršćanstvom, ili katolicizmom kao takvim. Oni najčešće imaju problema – ja barem imam – s hrvatskom nacionalističko-klerikalnom ideologijom koja u ovom trenutku jest dominantni identitet Crkve u Hrvatskoj.
A ta se ideologija – nažalost – svodi na nekritički nacionalizam, jedva prikriveno ustaševanje, na užasno loš ukus, na minimiziranje ili nijekanje svih „naših“ zločina, te – što je najgore – na uporno i gorljivo isključivanje Drugih. A ako se nešto u Katoličkoj crkvi promijenilo otkad joj je na čelu Francesco Bergoglio, to je da su u njoj kudikamo važniji postali – Drugi. Kamo sreće da je i ovdje tako.
JURICA PAVIČIĆ
