Adil Kulenović, riječ na komemoraciji Kruga 99 povodom smrti

                 Affana Ramića (24.5.15)

Ramić je rođen u Derventi, 5. juna 1932. godine.  Umjetnik je mladost proveo u Mostaru gdje je završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Završio je Školu za primijenjenu umjetnost u Sarajevu i Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu 1957. godine u klasi profesora Marka Čelebonovića. Slikarstvo je specijalizirao u Parizu 1963. i Pragu 1967. godine.

Intenzivno se bavio kolažom, a u jednoj fazi koristio se filigranskim crtežom, inspirisan ornametikom starog bosanskog nakita.

Svoju prvu ratnu izložbu u Sarajevu posvetio je sinu Damjanu, koji je poginuo kao borac Armije BiH.

U njegovom ateljeu na Grbavici, koji je morao napustiti tokom opsade Sarajeva, uništeno je preko 300 slika. Pored toga što je ostao bez ateljea i slika na Grbavici u Sarajevu, u ratu mu je u Počitelju opljačkana i devastirana  kuća.

Njegovi radovi bili su izlagani širom bivše Jugoslavije te u Poljskoj, Austriji, Egiptu, Francuskoj, Češkoj.  Jedna od njegovih najpoznatijih umjetničkih djela su Kostelski enterijer, U kanjonu Neretve, Torzo u kamenu, Katuni pod Veležom…

Dobitnik je mnogobrojnih nagrada za umjetnički rad, među kojima je i Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Zlatna plaketa humanizma – Međunarodne lige humanista. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Sedamdesetih godina bio je predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine i Udruženja likovnih umjetnika Jugoslavije. Jedan je od osnivača Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99, ratne 1993. godine.

„Kad god putujem prema jugu, a on za mene počinje u tunelu na Ivan-planini, uvijek u tmini tog tunela pomišljam na hadski košmar, mrak i besmisao dolje u dubini planete i radujem se izlasku na svjetlost, jer znam da će me tamo prema moru dočekati herojski pejzaž… Znam da je odgovornost velika – pejzaž monumentalan, a ja mali… U meni je prisutan i osjećaj nemogućnosti, osjećaj da tu vlastitu južnu svjetlost nisam dokučio na svojim slikama. Biće da tako treba, i da je tako dobro“, zapisao je umjesto uvoda u katalog svoje izložbe otvorene prije  više od četvrt stoljeća u Muzeju ZOI, slikar Afan Ramić.

Govoreći pored svojih već stotinu slika  i instalacija nastalih od materijala nađenih na zgarištima Olimpijskog muzeja, Vijećnice, Orijentalnog instituta sa iskrenom tugom je priželjkivao:

„Ja bih volio da nisam imao nikakvih povoda, da nisam nikad imao razloga da slikam na ovaj način, sa ovim ugarcima i krhotinama.“

Ta izložba, u Skenderiji, bilo je surovo, skoro pa mitsko nepatvoreno suočenje sa ratom i razaranjem, u ratu i razaranju, i umjetnika i zgranutih, do katarzičnosti, posjetilaca. I sa onim eksponatom ljudskog mozga koji se sasvim realistično, bivajući na  rubu,  pretapao  sa onima koji su se prosipali po ulicama grada očajnika. I ponosnog do očaja.

Affan je nastavljao činiti, poput mnogih drugih, ono što najbolje zna: slikati.

Slijedile su i mnoge druge izložbe: Tragovima juga, kako se zvala jedna od njih, Mediteranski pejzaž, sve do ove posljednje koja je trebala da bude otvorena povodom njegovog 83. rođendana 5. Juna ove godine. I one kojoj se takođe radovao, a koju  je planirao Krug 99 za svoju godišnjicu, da učestvuje sa našim članovima i osnivačima fra Pericom Vidićem, Edom Numankadićem, Ivanom Štrausom….

Da je  Affan dio Sarajeva, onog građanskog i senzibilnog, koje se svojom duhovnom i duhovitom plemenitošću znalo odupirati barbarskom i primitivnom, znali su i znaju sve sarajlije prefinjenog duha, oni koji i u hercegovačkom kamenjaru i bosanskim vrletima mogu tanano, i da ih se ne pita,  prepoznati onu zraku i pokazati na svjetlost  koja boji prostor, ali i ljude…

Svom imenu je dodao još jedno „f“, vraćajući mu njegovo izvorno pisanje, podebljavajući i njegovo značenje – čestit, pošten… i takvog ćemo ga i pamtiti.

„Za mene prijateljstvo ima jedno značenje,govorio je Afan, ima jednu svetost, ima oreol kao i ljubav“.

Afan je bio sazdan od potrebe, od žudnje za prijateljstvom. On se tome svom idealu prijateljstva predavao do iznemoglosti, i po akademijama, i ulicama, i kafanama, i ateljeima. I u Krugu 99 je tražio upravo to.

„Ali kad već ulaziš u neke intimne, ili prijateljske, ili saradničke odnose, onda ipak tražiš neki red, neke principe, poštovanje, etiku … A sad, čini mi se, gdje god makneš, to je toliko poremećeno, da me plaši. No, hvala Bogu, ja mogu da kažem da sam sačuvao prijatelje“, govorio je Afan.

I jeste, doista.

Kopneći posljednjih godina svog života, skoro bez razumljivog glasovnog izričaja, nama koji smo ga voljeli poput mnogih drugih, stvorio je i nelagodu, skoro pa grižu savjesti zbog šutnje pri susretu, kod Mome. Oprosti nam Afane, i znam da to jesi, naše su oči govorile međusobno mnogo više, možda i ono prešućeno u prošlosti.

U Krugu je bio zbog prijateljstva. Ali i ne samo zbog toga. Već i mogućnosti da sa ljudima sličnima sebi u vremenima bezumlja i fašističke selekcije ljudi  i odjeljivanja, govori, koliko god to bilo čak i donkihotovski, jezikom razuma i dobra svim ljudima.

– Želim prije svega uljudnu i vaspitanu Bosnu, zemlju koja će, kao i sve druge civilizovane zemlje ovog svijeta, pružiti ljudima normalan život, a stvaraocima davati uslove da potvrđuju svoja ubjeđenja. Jer, živjeti u svijetu koji ne podrazumijeva humanost isto je toliko stravično kao živjeti u svijetu koji nije tvoja domovina, govorio je Affan.

Sa najtananijim osjećanjima bola i saučetvovanja u neminovnosti odlaska primili smo u Krugu 99 vijest o smrti Affana Ramića, dobrog čovjeka, grandioznog umjetnika i jednog od osnivača Kruga 99, Asocijacije nezavisnih intelektualaca.

Život jeste individualna prolaznost, govorio je Affan, ali u prolazu se tek trajno obilježava i bilježe znakovi vremena kojima se i  vječnost  čini smislenom. A Affan je doista beskrajnom upornošću i autentičnim umjetničkim senzibilitetom hvatao u trenutku prolaznost, kojom će biti osjenčena sva naša tragika preživljenog vremena i ljepota hercegovačkog i bosanskog životnog ambijenta.

Nadasve umjetnik i dobri čovjek, prijatelj i pedagog, suočen i sa ličnom tragedijom u opkoljenom Sarajevu, nije zapadao u mržnju i očaj, niti napuštanje grada, i pored svih ponuda, grada u kojem je proveo i najsretnije trenutke svog života. Njegove izložbe u ratom opustošenom Sarajevu, bile su istinski umjetnički  izraz razaranja, opsade i otpora u ravni autentične bosanske Guernike, koje će tek buduće vrijeme znati vrednovati.

Svojom uprnošću u profiliranju Kruga 99 i njegovom  istrajnošću da se, bez obzira na sve,  nastavi njegova uloga definisana u najtežim vremenima, čini nas dužnicima Affana Ramića.

Affan je bio velikan duha i umjetnosti, neka Affan ostane trajno dio naših identiteta!