PAPA ĆE UZNEMIRITI BOSNU I HERCEGOVINU
prof. dr. Ivan Markešić
Već je neposredno nakon izbora za papu,13. ožujka 2013., svojim prvim javnim obraćanjem katolicima i ljudima dobre volje jednim za papu neuobičajenim pozdravom Dobra večer! umjesto Hvaljen Isus i Marija! dotadašnji argentinski kardinal Jorge Mario Bergoglio jasno dao do znanja da njegova papinska misija nije čamiti u vatikanskim zidinama i proklinjati taj moderni nekršćanski svijet, nego poput Isusa Nazarećanina (koji je, kako sam papa Franjo kaže, „većinu svoga javnog djelovanja proveo na putu, među mnoštvom“), ali i poput sv. Franje Asiškoga (čije je ime uzeo i koji je svojoj subraći govorio: “Uvijek propovijedajte Evanđelje, ako treba i riječima”), izići izvan crkvenih ograda i (po)tražiti obespravljene i siromašne da bi im pomogao. Papa Franjo je smatrao – i time je sve odjednom okrenuo naglavačke – da kršćani ne trebaju i ne smiju biti oholi gospodari koji će mrvicama sa svojih stolova ‘darivati’ siromašne i to kada im ovi dođu s ispruženim rukama, nego bi kršćani, ako žele nasljedovati Isusa Nazarećanina i sv. Franju Asiškoga, morali izići na ulice, otići u predgrađa, u slamove, krenuti ususret siromašnima, beskućnicima te čuti i vidjeti što im je potrebno. Svojim zauzimanjem za njih morali bi spriječiti da u svome siromaštvu i beskućništvu ti siromasi ne izgube ljudsko dostojanstvo.
Ne treba stoga čuditi da takav oblik Franjinog kršćanskog zauzimanja za siromašne i beskućnike mnogi u Crkvi nisu ni tada ni danas ni mogli ni htjeli prihvatiti. No, on, kako svakodnevno svjedočimo, ne prestaje kršćane, a posebno svoje svećenike i biskupe, upućivati na život po Evanđelju, buditi im savjest, uznemiravati ih, smetati im svojim zahtjevom da se odreknu časti, bogatstva, sjaja, društvenog ugleda, da za stalno skinu sa sebe insignije moći, prestiža i ugleda, itd. Time je za neke svećenike, a posebno za neke biskupe, bio i jest ‘čudak’, gotovo pa nepoželjna osoba.
Međutim, međutim …
Kada su se mnogi crkveni uglednici u našim krajevima ponadali da je papa Franjo – zauzet zbivanjima u svijetu, posebno ratnim stradanjima u Siriji, Ukrajini, te odnosima s islamskim i pravoslavnim svijetom – već zaboravio da ga je netko bio pozvao u posjet u zemlje mediteranskoga i srednjoeuropskog dijela Balkana i da ih zbog njegovih odmaklih godina i neće uspjeti pohoditi, taj isti papa je u nedjelju 1. veljače 2015. svoj Angelus (kratki nagovor u povodu nedjeljnih čitanja) završio sljedećim riječima:
„Želim objaviti da ću u subotu 6. lipnja, ako Bog da, ići u Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine. Već od sada vas molim da molite da moj pohod tim dragim ljudima bude ohrabrenje za vjernike katolike, da probudi kvasce dobra i pridonese učvršćenju bratstva i mira, međureligijskog dijaloga i prijateljstva.
[…] Svima želim ugodnu nedjelju. Molim vas da ne zaboravite moliti za mene. Dobar tek i doviđenja!“[1]
Bio je to za mnoge biskupe u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini kao grom iz vedra neba. Jer, što sada? Papu Franju treba dočekati u navedeni dan, i to u najskorije vrijeme, i kazati mu kakvo je stanje u tim dvjema zemljama, posebno kad je riječ o siromaštvu u Crkvi i odnosu crkvenih ljudi prema siromašnima. A on će, bez dvojbe, već dobro upoznat s njihovom svesrdnom zauzetošću oko povrata već ranije oduzete crkvene imovine i već ustaljenim i dobro njegovanim skladnim odnosima „trona i oltara“ i izvježbanim koketiranjem s nacionalnim vođama, zacijelo zatražiti i vidljive znakove siromašne crkve. A to će tražiti jer zna da su u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini dvije stvari nespojive: hrvatski, odnosno bosanskohercegovački katolički biskupi i siromaštvo.
No, čini se da će papa od njih tražiti nešto još i više od toga. Tražit će sve ono što je već naznačeno u njegovoj objavi posjeta Sarajevu. A riječ je o sljedećem:
- Kao prvo, papa želi i hoće da njegov pohod bude pohod „dragim ljudima“ (u Bosni i Hercegovini), jer on tim pohodom želi dati „ohrabrenje za vjernike katolike“ koji su brojčana, ali ne i identitetski zanemariva manjina u toj zemlji.
Nema sumnje, da je to sasvim jasna poruka upućena ponajprije nekim katoličkim svećenicima da prestanu koketirati s hrvatskim političkim elitama koje svojim omalovažavajućim odnosom prema Bosni i Hercegovini, domovini i hrvatskoga (najvećim dijelom katoličkog) naroda, već dva desetljeća uvjeravaju vjernike katolike da Bosna i Hercegovina nije njihova, nego tuđa – muslimanska, turska, srpska – zemlja, da je to zemlja u kojoj Hrvati nisu konstitutivni na cijelome području (što je notorna laž!), da oni nemaju što tražiti u toj zemlji u kojoj su im njihovi susjedi potencijalni neprijatelji i da stoga trebaju (i)seliti u nenaseljene krajeve od posebne državne skrbi u Republici Hrvatskoj kako bi demografski obnovili već osušeni hrvatski ‘perec’. Ne treba čuditi, također, da papa Franjo, koji je jako dobro upoznat s takvim očijukanjem nekih utjecajnih katoličkih svećenika, dolazi pohoditi upravo komšije katolika u BiH – pravoslavce, muslimane, židove, ali i one koji ne vjeruju – kao drage i dobre ljude, kao one koji nisu i ne žele biti neprijatelji njegovim katolicima. On im svima želi kazati da je došao ohrabriti bosanskohercegovačke katolike da – unatoč već spomenutim stavovima hrvatskih političkih elita – trebaju ipak ostati u toj svima njima zajedničkoj domovini.
Također, dosadašnja iskustva pokazuju da veoma veliki dio katoličkoga svećenstva u BiH, osim nekih časnih iznimaka među bosanskim franjevcima, ustrajava i dalje na očuvanju i održavanju onih političkih opcija koje budućnost ove zemlje vide u njezinoj teritorijalnoj podjeli, u čistim nacionalnim teritorijima (svejedno na veličinu i mogućnost opstanka Hrvata na tim teritorijima), u siromašnim i izoliranim tzv. ‘hrvatskim’ getima. Istina, za to ih vladajuće hrvatske garniture nagrađuju masnim novčanim bokunima kao i političkim privilegijima.
- Drugo, papa Franjo nije samo dobro upoznat da u Bosni i Hercegovini žive dobri ljudi – bez obzira na njihovo nacionalno i religijsko pripadanje -, nego je upoznat i da u toj zemlji postoje i kvasci dobra, samo ih treba probuditi. Bosanskohercegovački ljudi – katolici, muslimani, pravoslavci, židovi, kao i oni koji ne pripadaju ni jednoj konfesiji ili koji uopće ne vjeruju – u svome siromaštvu naučili su živjeti jedni s drugima (svejedno koliko to teško bilo) i veoma često su, ponajviše izvana, bili ‘uvjeravani’ i ‘uvjereni’ da su egzistencijalno ugroženi upravo od svojih susjeda. Zbog izvana stvorenih komšijskih neprijatelja, u toj zemlji počinjena su mnoga zla djela. Stoga, papa Franjo gaji nadu da u toj zemlji još uvijek postoji kvasac Dobra, da nije uništen i da ga je potrebno samo aktivirati. Jer, Dobro će uskvasati.
No, bojim se da će teško biti među katoličkim uglednicima naći one koji će htjeti biti taj kvasac Dobra. Naime, biti danas ‘hrvatski’ kvasac Dobra u Bosni i Hercegovini znači biti narodni neprijatelj, izdajnik, izrod, jugonostalgičar, komunjara, balija, itd., itd. Posebno nakon klerikalnog zamračenja Svjetla riječi i rastjerivanja njegova uredništva i suradnika koji su bili otvoreni svima bez obzira na njihove svjetonazore. Umjesto staroga, herceg-bosnaizirano provincijsko vodstvo postavilo je novo uredništvo koje je svojim ‘okretanjem ćurka’ i srljajući u zagrljaj onima koji su aktivno sudjelovali i doprinijeli ‘konfesionalnome čišćenju’ Bosne, izgubilo ranije stečeni bosansko-franjevački identitet. No, mora se priznati da je time postignuto toliko željeno katoličko-hrvatsko jedinstvo u BiH; naime, sva bosanskohercegovačka katolička glasila udružila su se u sinkronizirano ganganje o samo našim žrtvama, o samo našim mučenicima makar oni bili i osuđeni za ratni zločin, o samo ‘za našu stvar zauzetim’ političkim vođama, o samo našim uspjesima, o, o….
- Treće, Papa najavljuje da bi želio da njegov pohod Bosni i Hercegovini pridonese učvršćenju bratstva i mira. Mnogim će za dom spremnim katolicima ovo zazivanje ‘bratstva i mira’ donijeti nemirne noći. Jer, zaboga, sa Srbima se i može biti brat (svi slavimo isti krst), ali tko će moći biti brat s liberalima, ateistima, komunjarama te posebno muslimanima koji u Federaciji BiH žele ‘ (za)gospodariti’ Hrvatima.
Stoga, ne znam koga će papa uspjeti (pro)naći tko bi htio biti taj koji će htjeti i koji će smjeti promovirati takvu vrstu bratstva. Jer, to bi moglo biti huljenje na božicu Naciju. Sama činjenica da bi trebalo širiti bratstvo – jer svi smo djeca Abrahamova (i pravoslavci i protestanti, i muslimani i židovi) – značilo bi izgubiti u Hrvatskoj, ali i u BiH, vlast, privilegije, utjecaj. A poznata je činjenica: dokle god nema bratstva, dokle god nema mira, njima je dobro. A mira neće biti sve dok političari budu uvjeravali članove vlastitoga nacionalnog ‘krda’ da im od drugih prijeti opasnost, i sve dok za takvo svoje angažiranje budu ‘ovjenčani’ konfesionalnom legitimacijom.
Teško će, dakle, papa među katoličkim svećenicima u Bosni i Hercegovini naći one koji će htjeti prijeći Rubikon, koji će bez straha da ih njihovi nacionalni vođe ne proglase lošim i slabim Hrvatima zatražiti susret s predstavnicima drugih vjerskih zajednica i u ime svoje vjerničke zajednice ponuditi da svi zajedno obiđu najveća stratišta iz posljednjega ratu u BiH (1991-1995) i da u toj zajedničkoj molitvi za stradale nevine žrtve (na svim stranama) zatraže oprost za zlodjela koja su njihovi vjernici počinili drugima i da istodobno iskažu spremnost oprostiti drugima koji taj oprost budu od njih (za)tražili. Ono malo nade što je tinjalo da se tako nešto uradi, ugašeno je gašenjem Svjetla riječi i sklanjanjem u stranu ljudi koji su u njemu surađivali i svojim promišljanjima uvjeravali ljude da se Zlo ipak može pobijediti.
- Papa, dalje, želi da njegov pohod Bosni i Hercegovini doprinese učvršćenju međureligijskog dijaloga i prijateljstva. I to stoga, što je u bh-društvu, kako izjavi sam kardinal Puljić, „primjetna određena depresija i letargija te je potrebna prisutnost i ohrabrenje pape Franje kako bi se tome ‘oteli’.“
Nedavno sam pisao o tome kako glavni kočničari uspostave međusobnoga povjerenja i stvaranja pomirenja u Bosni i Hercegovini nisu ni obični ljudi (jer svi oni žele živjeti u miru), ni baš svi političari (jer oni će – da bi ostali na vlasti – žrtvovati i ‘vlastitoga ćaću’), nego, nažalost, vjerski vođe. I to iz samo jednoga jedinog razloga: strah ih je da ih ‘njihovi’ nacionalni političari ne bi zbog ekumenskih i međureligijsko-dijaloških nastojanja proglasili slabim Hrvatima, Bošnjacima, Srbima. Ne čudi, stoga, da su dopustili ‘svojim’ političkim vođama da određuju što je dopušteno, a što zabranjeno činiti kad je riječ o ‘nacionalnome moralu’. Pristali su da ih predsjednici Partija opskrbljuju ovozemaljskim dobrima, a oni im, zauzvrat, daju religijsku legitimaciju za njihovu političku borbu ‘za našu stvar’.
Naime, papa je to dobro primijetio: u Bosni i Hercegovini još uvijek nema onoga iskrenog zajedničkog vjerničkog međureligijskog dijaloga koji bi bio na dobrobit svim građanima Bosne i Hercegovine. A njega nema jer se vjerski vođe ne mogu dogovoriti kako bi to trebala izgledati država i domovina Bosna i Hercegovina u kojoj bi njihovi vjernici mogli živjeti zajedno s drugima i drukčijima bez straha da će biti egzistencijalno ugroženi.
Upravo stoga, Papina želja da doprinese uspostavi međureligijskoga dijaloga neće, kako sada stvari stoje, pasti na plodno tlo, jer to tlo, nažalost, nitko nije uzgajao.
No, vrijedi pokušati. Uzdam se u Franjinu ustrajnost.
- Iz papine osobne najave pohoda Sarajevu i Bosni i Hercegovini vidljivo je da mu ni na kraj pameti nije govoriti o Međugorju i međugorskim ukazanjima, o ugroženosti samo hrvatskoga naroda, o nepravedno optuženim našim haškim uznicima, o neriješenome hrvatskom nacionalnom pitanju, o neizvršenome povratu oduzete crkvene imovine, o …, o…,itd. Iz njegovih poruka vidljivo je samo jedno: Papa Franjo dolazi u posjet dobrim ljudima svih vjerozakona u Bosni i Hercegovini kako bi probudio (sačuvane) kvasce dobra i time pridonio učvršćenju bratstva i mira i uspostavi međureligijskoga dijaloga i prijateljstva.
Dakle, papa ne dolazi da bi prelate mjesne crkve potapšao po ramenima (kako to proizlazi iz njihovih javnih nastupa), nego da bi od njih zatražio da se upuste u avanturu ohrabrivanja dobrih ljudi u BiH, posebno katolika, da ostanu u svojoj zemlji, da se ne boje barem malo ‘(za)čeprkati’ po ubuđalom kvascu Dobra ne bi li iz njega nešto nabubrilo i da potom započnu bratski međureligijski dijalog s pripadnicima drugih vjerskih zajednica o postizanju povjerenja, pomirenja i mira u toj napaćenoj zemlji.
Kako smo već mogli čuti, katolički svećenici (i biskupi naravno) obećaše da će uputiti ‘svoje molitve Bogu’ sa željom da Gospodin upravlja papine „korake na put mira, dijaloga i navještaja Evanđelja.“ Nažalost, nigdje nitko od njih ne spomenu da će i oni sami htjeti upraviti svoje vlastite korake „na put mira, dijaloga i navještaja Evanđelja“. Valjda za to nema potrebe. Kao i do sada – drugi će činiti djela, a oni će moliti.
O kome je riječ, i to je nešto!
Ivan Markešić
[1] „Angelus“, u: http://w2.vatican.va/content/francesco/hr/angelus/2015/documents/papa-francesco_angelus_20150201.html , pristupljeno 3.2.2015.
Objavljeno uz saglasnost autora
