Juli 05

Sintetički iskazano, moglo bi se reći da su glavni tokovi dvadesetog stoljeće u filozofiji i znanosti zapadnoevropskog i anglosaksonskog svijeta obilježeni procesom analize svih mogućih značenja koja smo naslijedili i preuzeli iz prošlosti. Kod nas je, uglavnom, analitička misao bila ignorirana i potisnuta od strane pravovaljanih društvenih teorija. Naspram naše bajke odvijao se odgovoran i nezaustavljiv proces analitičkog suočavanja s postojećim skupom značenja. Sve je propitano i postavljeni su novi kriteriji značenja i interpretacije.

Piše : Prof.dr. Senadin Lavić (Kliker.info)

U tom procesu dezavuirana su sva „zakovana značenja“ ili vječna značenja koja su od nekoga u prošlosti postavljena. Govorilo se o linguistic turn (R. Rorty), Wende zur Sprache (A. Newen), jezičko-analitičkoj filozofiji, recentnoj filozofskoj misli (J. R. Searle), teoriji značenja, semiotičkim studijama, SciMat pristupu zbilji i tako redom. Zamislimo da mi danas zanemarimo taj epistemološki i metodološki iskorak i ponašamo se kao da ne postoje filozofske i znanstvene spoznaje koje su dezavuirale interpretacije povijesničara, marksista, teologa, filozofa, političara, sveštenika, ekonomista, lidera i drugih interpretacijskih agenasa u društvenoj strukturi. Bilo bi stravično kada bi smo danas morali prihvatati sve interpretacije nekog povijesničara o prošlom događaju, ako imamo više raznovrsnih informacija o tome događaju i ako bolje raspolažemo sa znanjem o kontekstu nekog događaja. Dakle, zašto bi mi morali pristati na jednu interpretaciju naše prošlosti? Nema valjanog razloga. Pritom, prisiljavanje na jednu interpretaciju samo pokazuje da je neka vrsta moći stajala iza njezinog etabliranja u zbilju. Mi ne možemo prihvatiti ulogu nojeva u ovome povijesnom času!

Atentat u Sarajevu treba gledati u kontekstu velikosrpske ideologije i projekta stvaranja velike Srbije koja bi obuhvatala teritoriju države Bosne i Hercegovine, a koja bi ispunila zahtjev „svi Srbi u jednoj državi“. I na tom planu radi i djeluje fantomska udruga Mlada Bosna! Atentat u Sarajevu prevazilazi sve moguće interpretacije balkanskih naroda i njihovih mitologija, jer oni nisu bili bitni u velikim svjetskim preraspodjelama moći. U 19. stoljeću među njemačkim geopolitičkim naracijama čuje se fraza Drang nach Osten, prodor ka istoku i nafti. Bosna je bila važna dionica željezničke pruge prema Bagdadu i drugim gradovima istoka, te je utoliko je bila važna za Austrougarsku kojoj je trebao mir i red. S druge strane, mnogima je bilo stalo do nereda na Balkanu, mnogima koji nisu htjeli popustiti u svjetskoj preraspodjeli moći sa Njemačkom. Naravno, odmah će se naći pravovaljani tumači Principove istine i reći će da je on bio Jugoslaven (čija himna kaže: „ko drukčije kaže, kleveće i laže, osjetit našu će pest“), nacionalist i da nije vjerovao u Boga, da je iz crnogorskih brda njegova porodica došla u Bosnu što nas vodi do pitanja o etničkom porijeklu njegovog roda i vezi sa današjim srpskim identitetom i slično.

Pokušaj da se događaj atentata izolira od povijesnog sklopa i individualizira, odnosno svede na bajku o junaštvu jednog čovjeka, prikriva njegov kontekst, a to nije prihvatljivo u ozbiljnim interpetacijama. To je krivotvorenje mogućih značenja događaja. Ništa se u ljudskim društvima ne dešava bez povezanosti sa širim kontekstom i skupom“značenja“. Ljudska društva su kompleksni sistemi sa mnogi varijabli koje nisu samo puki mehanički skup jednih pored drugih, neki slučajan spoj, naprimjer, nego su upravo važne po relacijama (međusobnim odnošenjima) koje se uspostavljaju između njih. Dakle, čin atentata ne može se samo posmatrati kroz lik ubice, niti se može reducirati na jednu malu zavjereničku grupu atentatora. Pravo je pitanje ko je instrumentalizirao nesretnog i bolesnog mladića 1914. godine da u Sarajevu puca na okupacijskog prijestolonasljednika Ferdinanda? To pitanje nas vodi i do pitanja: ko danas instrumentalizira Principa i u koje svrhe? Ko mu pravi spomenike i zbog čega to radi? Nešto u svemu tome nije normalano – neka strašna bolest prebiva u našoj društvenoj strukturi…
Odavno su postavljene lažne dileme oko Gavrila Principa – da li je heroj ili terorist? To je besmislena dilema, lažna dilema, bespotrebna smicalica, jer u njoj se podmeće „nužnost govora o jednom atentatoru“. Zločinac ne može biti narodni heroj! Naravno da svako naše djelo ima političku dimenziju, ali primarno je karakter svakog djela određen njegovim pragmatičkim učinkom, odnosno tim šta je urađeno ili po kojoj radnji ga spominjemo.

Ovdje je riječ o atentatu – sve ostalo dolazi poslije i pripada sferi interpretacija u kojima se kriju ideologije. Hoće li sutra neko genocid nad Bošnjacima 1992-1995 tumačiti kao akt „političkog oslobođenja“ srpskog naroda, dakle, kao „politički čin“ kako to već čujemo u naraciji o agresiji na BiH kao „izrazu volje srpkog naroda“ kao da više niko ne postoji na svijetu. Zar je moguće genocid nad jednim narodom negirati i ignorirati? Vladimir Gaćinović kazuje o Gavrilu Principu: Posle, dolazio je još jedan momenat: za koga on čini ovo delo? Gorštački sin, on nije podnosio vazduha gradova u kojima je korupcija uzdrmala sve redove. Čaršija mu je bila odvratna, naročito tašlihanski moral. I on je onda rekao one reči koje nikad ne mogu zaboraviti: “Kada bih Sarajevo mogao sabiti u kutiju šibica, ja bih ga zapalio!” (u: Borivoje Jeftić, Sarajevski atentat: Sjećanja i utisci, Sarajevo,1923, str. 35.) Slično je pjevao ovovremeni ratni zločinac R. Karadžić – „siđimo u gradove da pobijemo gadove“.

Atentator G. Princip je, ustvari, dio projekta srbijanske vojno-obavještajne mreže na čijem čelu je stajao Dragutin Dimitrijević Apis. Prema planu Apisa i drugih organizatora prvi je trebao pucati M. Mehmedbašić na Oskara Potioreka, ali nije imao priliku. Ili kukavica nije smjela pucati!?Možemo samo misliti šta bi bilo Bošnjacima da je atentator bio Mehmedbašić koji je pobjegao na Cetinje pa u Srbiju. Slijedila bi strašna odmazda. Bez obzira što nije izvršio atentat Mehmedbašić je poslije dobio od srbijanskog kralja vilu na Ilidži kao znak „pažnje“ za anagažman oko srpske stvari. Ali, ne treba zaboraviti – izjašnjavao se kao Srbin – dakle, on nije bio Bošnjak! Bio je srpski nacionalist, suđen je s Apisom za atentat na srbijanskog kralja Aleksandra Obrenovića, a onda su ga ustaše Maksa Luburića uhvatile i zlostavljale u Sarajevu dok nije umro u strašnim mukama 1943. godine.

Kraljevina SHS 1918. nastaje na tragu narasle historijske potrebe za objedinjavanjem srodnog etničkog sadržaja na prostoru jugoistočne Evrope da bi se održao u konstelaciji kompleksnih odnosa sa većim i moćnim nacijama ili državnim tvorevinama u okruženju. Doista su tada mnogi sanjali izbavljenje iz zagrljaja velikih sila i stvaranje zajedničke države. Sve je to bilo opravdano i veliko, sasvim razumljivo i povijesno, ali velikosrpski hegemonizam, nažalost, u svojoj bahatosti i primitivnosti nije uspio poštivati multietnički sadržaj novouspostavljene tvorevine. Tako se od 1918. do 1925. godine bošnjački narod iskorijenjuje u Hercegovini, Sandžaku, istočnoj Bosni bez ikakvog srama i odgovornosti. Bošnjacima se nameće ponižavajuća, fašizoidna i rasistička ideja da se „opredijele“ ili nestanu. To je rasistička uvertira za genocid u devedesetim godinama. Prisilno „opredjeljivanje“ Bošnjaka, kao smišljeni projekt da ih se pokrsti i nacionalizira u srpstvo ili hrvatstvo, predstavlja najsramniju političku podvalu i bezobrazluk srpske i hrvatske politike prema jednom starom narodu. Bošnjaci su većim dijelom trajanja južnoslavenskih državnih i političkih konstrukcija bili nepriznati u etničkom, političkom i kulturnom smislu.

Za mnoge stvari oko svoga imena i identiteta sami Bošnjaci su bili krivi. Dopuštalo im se samo da budu mala religijska skupina koja se „otrgnula“ od svojih predaka – ili srpskih ili hrvatskih. Oni su čekali da im neko da pravo da žive, da budu ljudi, da budu narod – oni su svojom naivnošću bili lahak plijen predatorima iz okruženja. Nije im se dopustilo da se razvije normalan narativ o njihovom identitetu i porijeklu. Nije se dopustilo da znanost pokaže argumentirano da Bošnjaci nisu „izdali“ nikakvo srpstvo ili hrvatstvo koji su u Bosni pojave novijeg datuma, već da su poseban narod sa svojim specifičnim bićem. Oni, nažalost, nisu uživali u slobodi! Toga moramo biti svjesni kada govorimo o bratstvu i jedinstvu, poštivanju drugog i njegovih posebnosti. Nacionalisti i fašisti upravo mrze drugačije i posebno, oni hoće da cjelinu niveliraju prema svojim kriterijima koji su nažalost prosti i neprimjereni biodiverzitetu živih bića i ljudskoj raznovrsnosti.

U svoj toj velikoj gužvi oko atentata, Evrope, srpskih interesa, stogodišnjice od početka Prvog svjetskog rata, bečkih kolonijalnih ciljeva, ne smijemo zaboraviti pitanje o narodu nad kojim je izvršen genocid. Bošnjaci su narod nad kojim je izvršen zločin genocida pred očima „civilizirane Evrope“. Stoga je „bošnjačko pitanje“ u današnjoj Evropi jedno od najvažnijih sudbinskih pitanja evropske zajednice naroda. Od odnosa prema Bošnjacima zavisi budućnost mnogih procesa u budućoj Evropi! Hoće li Evropa nastaviti prema Bošnjacima odnositi se kao što su to činile jugoslovenske političko-pravne državne konstrukcije do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća kada su Bošnjaci „priznati“, tako velikodušno, pod imenom „Muslimani“? U tim jugoslovenskim državnim konstrukcijama Bošnjaci su ostali bez zemlje u BiH. Govorilo se da BiH nema svoga matičnog naroda, da je to srpska i hrvatska zemlja i tim redom. Velike mase katoličkog i pravoslavnog stanovništva doseljavale su se iz svih dijelova Austrougarske, Srbije i Crne Gore. Srbija tendeciozno nameće svoju volju drugim narodima u multietničkoj Kraljevini Jugoslaviji i poslije atentata na Radića postalo je jasno u kojem smjeru ide srbijansko-srpska politička koncepcija. Bošnjacima se, nažalost, sa osnivanjem Kraljevine 1918. priprema najcrnja sudbina koja može zadesiti jedan narod – genocid.

U Titovom dobu tek počinju stajti na svoje noge i osjećati slobodu! Oni su trebali biti istrebljeni ili prihvatiti drugi identitet i odreći se svega. Oni su smetali kao narod, kao posebna etnička činjenica, biće koje postoji i traje u Bosni stoljećima. Srpski i hrvatski hegemonisti pokušali su eliminirati njihov etnički identitet i vezanost za Bosnu. Bilo je, nažalost, Bošnjaka koji su potpadali pod uticaj srpskog i hrvatskog „nacionaliziranja“, ali oni nikada nisu bili većina bošnjačkog naroda. Predsjednik JMO dr. Mehmed Spaho izjavio je 28. septembra 1920. godine u Privremenom narodnom predstavništvu da je u raznim krajevima zemlje, pored nanesene velike imovinske štete, ubjeno oko 2000 Bošnjaka. I danas neki skučeni Bošnjaci ne razumiju važnost ZAVNOBiH-a i Titove partizanske borbe za ravnopravnost naroda u jugoslavenskoj naciji, oni nažalost ne vide velikosrpske zločine nad Bošnjacima nego samo ideologiju komunizama koja je već odavno nestala s povijesne scene. Danas mnogi Bošnjaci ne znaju da je Husein-beg Gradaščević 12. septembra 1831. godine u Sarajevu proglasio autonomiju Bosne u sklopu Osmanskog carstva – na tu činjenicu evropske sile su ostale hladne i nisu prihvatile bošnjačku borbu za državu. To je bilo prije srpskih i hrvatskih pokreta i pokušaja oko uspostave države!

Bošnjaci su 2013. završili proces koji su započeli 1903. godine sa svojim velikim kulturno-povijesnim projektom – na čijem je čelu stajao jedan od najvećih umova ovoga dijela svijeta Safvet-beg Bašagić – uspostavili su jednu dionicu svoga identiteta, sačuvali ga za dinamički razvoj, oduprli se destruirajućoj agresiji i napokon se opredjelili za Bosnu i odlučili da je brane svim raspoloživim sredstvima. Sve su to, nažalost, skupo platili. To je doista novi povijesni kvalitet s kojim moraju računati neugašeni i nedovršeni velikosrpski i velikohrvatski ekspanzionistički projekti. Više nikakav Vasa Ćubrilović ne može reći da Bosna nema svoj narod – svoj državni narod koji je spreman da je brani. Stvari se počinju posmatrati s bosanske tačke gledanja i to je novi povijesni kvalitet za Bošnjake.

Decenijama je iz Beograda dolazio nalog kojim se određivalo koje teme su poželjne, prihvatljive, upotrebljive, bitne, epohalne, važne, te na kojim temama treba raditi s posebnim elanom. U Bosni je došao kraj prepričavanju tema koje je neko u Beogradu smislio i plasirao u javnost kroz kanal navodne historiografske „naučnosti“ ili neke ideološke floskule. Naravno, pritom niko nije kazao ko je odredio šta je „naučnost“ i po kojem kriteriju se određuje šta je „objektivno“ i „naučno“ objašnjenje historijskih događaja. Monteskjeov efekt (P. Burdieu) pokazuje svoje pravo lice pred nama – tek u brojnim manipulacijama s autoritetom znanosti koje se decenijama provode bez autentične kritičke elaboracije shvatamo da je znanost služila kao komunikativni kanal za opasne projekte i ideologije velikosrpskog hegemonizma. U tom kolopletu historija se pojavljuje kao „sveto štivo“, povlaštena nauka, božansko nadahnuće povijesničara koji je piše. Zaboravlja se da povijesničar konstruira historiju, da on tumači činjenice i daje im značenje.

Danas države u jugoistočnoj Evropi – Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija – nisu iste države i društva kakva su bila 1914. godine. Mnogo toga se promijenilo i nikada više ne može se vratiti. Prošlost je nepovratno prošla i stoji „daleko“ iza nas. Poslije Prvog svjetskog rata nestale su države: Austro-Ugarska, Srbija, Crna Gora, i nastale su neke nove političke integracije i životne tvorevine. Sarajevo jeste srce Bosne, ono mistično mjesto gdje su pucnji 1914. započeli veliku svjetsku katastrofu i gdje je 1992. započela razorna agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima. Danas smo svjedoci da Evropa ništa nije naučila iz 20. stoljeća, jer Evropa ne zna kako da se odnosi prema Bosni poslije svega. Najzad, sve ovo ima smisla samo da bi se još jednom zapitali – šta ovo znači za Republiku Bosnu i Hercegovinu u koju su pucali neki novi i opasni atentatori 1992-1995. i kakvu korist može imati Bosna od velike naracije o sarajevskom atentatu 1914.

Povodom atentata u Sarajevu 1914. održavaju se konferencije na kojima se razmatraju „uzroci i posljedice“ Prvog svjetskog rata, navodno na osnovu novog povjesničarevog slaganja prošlosti u nekom historijskom istraživanju. I ponovo se pozitivistički, žurnalistički i ideološki, za pitku dnevnu upotrebu, stvar simplificira na alternativu, na isprazni ili-ili stav, a zanemaruje se kontekst ili multivarijatna situacija. Pritom, ne smijemo izgubiti iz vida, binarna relacija uzrok-posljedica je dio empirijsko-kauzalnog modela objašnjavanja pojava koji se zanosi pojmom „objektivnosti“ i „nepristranog razumijevanja“ – to su neostvarivi ideali. Onaj ko ne vjeruje u mit o objektivnosti nije neznalica. Mi nikada kao ljudska bića ne možemo imati božanski pogled na stvari. Povijesni tok nam je proširio znanje i pokazao da cilj fantomske Mlade Bosne nije bilo stvaranje bosanske države, nego potčinjavanje Bosne srpskom interesu i sadržaju velike Srbije. Jasno je da atentator Princip i njegovi saučesnici danas trebaju poslužiti za nove homogenizacije velikosrpskih politika i kao opravdanje njihovog promašenog djelovanja od 1990-ih.

Ista strašna sudbina zadesila je Ivu Andrića, bosanskog nobelovca s kojim raspolažu pobješnjeli velikosrpski nacionalisti. Kakve veze ima Andrić s profanom velikosrpskom politikom u Bosni? Čemu danas služi bjesomučno eksploatiranje Ive Andrića u srpskim nacionalističkim rukama? Sigurno ne služi Bosni i veličini bosanskog nobelovca. Zar je normalno koristiti Andrića protiv Bosne koju je toliko volio i o kojoj je napisao svoje veliko književno djelo? Očito je da pred sobom imamo jednu patološku i perverznu predstavu velikosrpskih nacionalista koja je svoj monstruozni izraz našla u konstrukciji Andrićgrad u Višegradu gdje su Bošnjaci spaljivani u kućama. Tako se konstrukcija Andrićgrad u obrnutoj semantici može pojmiti kao „spomenik genocidu nad Bošnjacima Podrinja“. Da bi srpski naratori o Gavrilu bili autentični i uvjerljivi, oni bi danas morali u svojim naracijama uključiti i presudu o genocidu nad Bošnjacima iz 2007. koji su u ime Srba napravili Milošević, Karadžić, Mladić, Krstić, Krajišnik, Plavšićeva i drugi osuđeni i osumnjičeni ratni zločinci. A to djelo danas se pominje pod imenom „entitet rs“! S kojim pravom srpski nacionalisti koriste nobelovca Ivu Andrića za njihove perverzije i nacionalističke konstukcije. Oni nemaju nikakvo pravo na Andića, jer on nije njihovo vlasništvo. Oni samo zloupotrebljavaju lik i djelo ovoga velikog i važnog bosanskog nobelovca pokušavajući njime ograditi okupiranu teritoriju na kojoj su genocidom napravili entitet. Tužan je Andrić u Višegradu i stiješnjen pod raspojasanim primitivizmom.

Postoje tokovi u povijesti koje nismo percipirali ili na koje nismo ni obraćali pažnju u nekoj sekvenci povijesti, a onda se neočekivano i prema nekom neumoljivom ritmu pojave sa svojim neizvjesnim događanjem i promijene nam živote i povijest. Kako riješiti paradoks koji se sastoji u licemjerju Evrope. Naime, s jedne strane, Evropa obilježava godišnjicu početka Prvog svjetskog rata, dok s druge strane, ostaje „slijepa“ na činjenicu da je Bosna podijeljenja tokom velikosrpske i velikohrvatske agresije 1991-1995 i dijelom zahvaljujući evropskom licemjerju na njezinom tlu je genocidom uspostvaljena „srpska teritorija“ koja kao entitet nosi im „republika srpska“! Možemo li napokon postaviti pitanje gdje je Republika Bosna i Hercegovina – kome treba bajka o Gavrilu i fantomskim „mladobosancima“ ili „Vidovdanskim herojima“?

Mi imamo veliki problem jer je i dalje nad Bosnom i Bošnjacima veliki okršaj sila i njihovih interesa. Na kraju, pitanje za sve nas: može li Sarajevo biti mjesto početka nove Evrope u kojoj više niko neće moći genocidom praviti „društvo“ i nazivati ga srpskim?! Hoće li Evropa pomoći da se Bosna podigne i oslobodi velikosrpskog fašizma na polovici njezine teritorije? Možemo li se osloboditi prošlosti čija je „znanstvenost“ određena guslama i kamama?Da li je moguće promijeniti naracije i praviti modele kompleksnih sistema života za ovo parče svijeta, te napokon napustiti priče o Gavrilu i sličnim ličnostima koji služe za hipnotiziranje masa stanovništva na Balkanu koji se smatraju Srbima u etničkom smislu. Ovdje povijesničari igraju ulogu vrhovnih „čuvara istine“… Naravno, moguće je promijeniti ovo stanje, jer ono se protivi životu, a „istine“ povijesničara su samo ljudske naracije koje se mijenjaju s promjenom point of view.

krug99