Roman Ruždije Adžovića „ Ogrlica iz Šanliurfe“

Čestitam Ruždiji Adžoviću na odvažnosti da iz jednog esnafa, novinarskog, zaista uspješno progovori u u onom drugom, književnom. I da izbjegne ključnu zamku koja uvijek stoji na putu između politike i novinarstva, s jedne, i književnosti, sa druge strane. I političar, i novinar stvari gledaju u procesu. Ono što je sada samo je slijed onog što je bilo i onog što će biti. I jedan i drugi sa novim danom tu istu stvarnost oblikuju i mijese na drugačiji način. To im daje pravo na grešku, na demanti i ispravku. Književnik, nasuprot tome, zaustavlja slike vremena, zaleđuje ih u vremenu, nema pravo na ispravku. Književnost je nešto poput suhog leda koje u naglom dodiru sa okolinom, sa čitaocem, ekspodira značenjem. Da, i u milionima čestica otvara mogućnost novog isčitavanja, tumačenja i razumijevanja, i sasvim subjektivnog percipiranja. A novinarstvo, kao i politika, bivajući u procesu, u relativitetu prolaznosti, naprosto imlodiraju. Tu kontraverzu, taj svojevrsni sukob jednog i sasvim drugog pristupa, Ruždija Adžović je evo, reklo bi se bez osobitog napora prebrodio.

Da, zaista vrijedi čitati Adžovićev roman – prvjenac. Zbog sijena kojima sa svakom novom stranicom bivamo osjenčani.

Sjećate li se možda one scene iz Fasbinderovog filma kada sva iznemogla Jevrejka stojeći u redu za kruh u nekom pariškom arondismanu, neposredno poslije Drugog svjetskog rata, konačno čuje, nakon insistiranja drugih da je puste „preko reda“, onog debelog, ulojenog građanina kako kaže: „pa šta ako je bila u Aušvicu?!“. I slike njenog padanja u nesvijest, poslije toga, zbog iscrpljenosti, činilo se. Da nije bilo vlastitog iskustva „bivanja u golgoti“ opsjednutog Sarajeva, logora na svoj način, pomenuta slika, ili slika građena i dograđivana vremenom, neovisno o orginalu, ostala bi u sjećanju samo kao metafora bešćutnosti .

Reditelj je ipak bio orginalniji od pukog naturalizma scene bešćutnosti. I genijalan na svoj način. Nesvjestica je ipak bila puno više. Ona je bila raskid, ona je bila šutnja. Ono Neizrecivo. „O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti“ kako je izricao Vidgenštajn, Reditelju je, pak poslužilo ne da tumači neizrecivo kao odnos prema božanskom i njegovoj spoznaji, već ljudskog. Iskustva nas determinišu, pa i ograničavaju u govoru i razgovoru, pogotovo onda kada je ono preživljeno Zlo.

Ili, da budem jasniji. Ne vjerujem da je iko od vas čuo stvarne ispovijesti zatočenika Golog otoka, na primjer. I sam sam mislio u to vrijeme da je riječ o njihovom strahu od režimskih službi, sve do prvog izlaska iz opkoljenog Sarajeva.

Pa, kako je u Sarajevu, pitao bi taj neko, pa teško, rekao bih – smrt, glad, razaranje… A taj neko požurio bi da dometne – pa i ovdje je – eto, jogurt je toliko poskupio da ga ne mogu priuštiti svaki dan. Čudna, a tako bolna ljudska potreba za ravnotežom u patnji. Kao da je svaka ista, bez obzira na razmjere, egoistična – jer je moja.

I tako je taj naizgled bezazleni dijalog presudio da dijalog to prestane biti, a razgovor ljudi različitih iskustava, teškoća i užasnih razmjera zla, tako postane skoro nemoguć. Rane su bolnije, kada se ponovo i nehotice povređuju. Šutnja je stanje i obrana od novih povreda. Šutnja je međutim obamrlost, zatomljavanje zla.

Evo, baš zbog toga smatram da je Ruždija Adžović napravio djelo vrijedno najvećeg uvažavanja. Jer, mi nemamo pravo na šutnju. Kroz njegovo pero progovorili su logoraši, logor je postao iznutra jasan. Ruždija se odvažio da logoraši progovore čineći tako da katarzičnost za njih postane djelatna. Čak i onda kada je svjesno ne priželjkuju. Koliko senzibilno to će samo oni znati.

To valjda i jeste zadatak književnosti u našem vremenu. Samo je ona ta koja šutnju o neizrecivom može učiniti glasnom. Znam da će se neko već unaprijed naježiti nad određenjem „zadatka književnosti“ i njegovom komesarskom rezolutnošću. Ali bar kao u formi nekadašnjeg pitanja – da li je pjesništvo moguće nakon holokausta, i mi se imamo pravo pitati – da li je lar-pur-lartizam u umjetnosti iole vrijedan nakon genocida, logora, opsada?! Umjetnička aura ne može biti razlog za izbjegavanje pitanja o tendencionalnom nanosu u svakom književnom djelu. Svakako da i najbolja muzika loše zvuči iz usta nemuzikalna pjevača. Ali i ona najbolja ako je koračnica, pledoaje za razaranje, mučenje i poniženje, ne zvuči ništa bolje.

Skoro katarzično isčekivao sam kraj romana u slijepom nadanju za uspjeh logorskog spasioca Luke. Onog Luke blagog i brižnog, veselog i prijateljskog Sinanovog ahbaba. A onda, namjesto hepienda „cijev Lukinog kalašnjikova uperena prema nebu polahko se spuštala prema Sinanu i Maliku. „Umrite Turciiii! Umrite Balijeeee!“ – uzvikivao je Luka iz sveg glasa dok je rafal odjekivao šumom“.

Moja čitalačka potrešenost bila je iskrena. Moja ljutnja na Ruždiju takođe. Pa zar nikom od onih drugih ne dade Ruždija pravo na deklinaciju, na ljudsko i čovječje odstupanje od proklete, projektovane paradigme!?

A onda, satima poslije, pokuca mi u sjećanje Herman Broh sa svojim Pismima iz Njemačke 1945 – 1949. Američki vojnici su, piše Broh, nakon svih obilazaka stratištima, „aušvicima“, bar dio njih, bili zaraženi magijom zla i fašizma. Mnogi su veoma brzo u Jevrejima, u žrtvi, pronalazili krivca za genocid i holokaust. Fašizam nije stvar individualnog izbora, on je kolektivna opsjena i volja. Odgovornost, ona moralna i ona politička, nije na pojedincu, na izvršiocu zločina, bez obzira koliko krivično odgovarao. Krvnik, kaže Broh, i ne osjeća krivnju, kazna je samo satisfakcija društva, nadoknada za nedostatak grižnje savjesti krvnika. Samo pošten čovjek osjeća krivnju kao vlastitu grižnju savjesti za zločine koje su učinili njegovi sunarodnjaci. Odgovornost je, uvjeren je Broh, na njemačkom narodu. Svako njemačko dijete mora proći pored nepreglednih leševa nevino ubijenih, da bi se suočio sa zločinom i zlom kako se ono ne bi ponovilo.

Književnik Ruždija se može u intenciji i do kraja pročitati samo sa Hermanom Brohom.

Moje nagodno Bosansko i Bošnjačko traženje i u književnim likovima slamke spasa, poraženo je konačno spomen pločom Krvniku na Vracama i onom pločom na Vijećnici čije skidanje traže kako bi njen palioc bio miran.

Književnost nas, eto, brani od ubijanja memorije.

Adil Kulenović