Odgovor na postavljeno pitanje nije jednoznačan i glasi: BiH (još uvijek) nije propala država ali je država bez vlastitog suvereniteta: političkog, financijskog, medijskog i obrazovnog. Dejtonski mirovni sporazum suspendirao je državu Bosnu i Hercegovinu i nametnuo joj institucije bez stvarnih nadležnosti, međunarodnog kredibiliteta i samoodrživost. Pored svih „strategija“ i proklamiranih „principa“ BiH se u institucionalnom smislu praktično raspala a reforme nisu dale bilo kakve osjetne rezultate. S obzirom na katastrofalno stanje što su ga proizvele sve politike – domaće etnopolitike i međunarodne – jasno je da su one kao takve također propale i da zemlju ne mogu izvesti iz postojećeg stanja.

Izvana posredovano političko rješenje od strane tzv. liberalnih demokratija više je po mjeri njihova straha od višenacionalne i istinski multikulturne zajednice kao mogućeg zametka integracionih procesa na južnoslavenskom prostoru, nego što je izraz istinske želje za uspostavom funkcionalne državne zajednice. Ponuđene su nam najprimitivnije društvene i historijske prakse od strane onih koji su svijetu, rušeći Berlinski zid, obećavali kraj podjela i kraj ideologije.

Lokalne, republičke elite podržane su nasuprot tadašnoj jugoslavenskoj federalnoj vladi, što je bilo potpuno pogrešno. No one su u nacionalizmu prepoznale efikasnu strategiju očuvanja moći u čemo su bile široko podržane. Međutim, ono na što nismo računali tada kad smo u tome učestvovali, a što danas skupo plaćamo, je neminovnost kolektivne kazne zbog masovnog podržavanja pogrešnog historijskog izbora. Naš ustav, naše institucije, naše elite, naša svakodnevica je naša kazna koju smo proizveli, istina uz pomoć vanjskih činilaca.

Radikalizacija, kao jedno od napogodnijih instrumenata prikrivene kontrole, ima za cilj održavanje gramzive vlasti nestabilnom, neautentičnom,  slabom i posve nesposobnom, ona  treba održavati cijeli region nestabilnim te ga na taj način paralizirati u uspostavljanju bilo kakvog funkcionalnog političkog sistema. Stoga, svjedočimo radikalizaciji svake dvije godine, a domaće etnonacionalne političke elite, uglavnom čine, da se izrazim Lenjinovim žargonom, „korisni idioti“. Ta se klasa razvila u ratu. Nju čine novi, politički moćni bogataši, koji u sprezi sa vjerskim i crkvenim elitama određuju pravila za čitavo društvo. Samo su takvi pregovarači s jedne strane, i liberalni demokrati, s druge mogli napraviti paradoksalni dejtonski Ustav koji nije ništa drugo do liberalno – etnonacionalistički kompromis. I tu smo upali u procjep, budući da nema institucionalizacije demokratije bez sekularizacije države. Medijske, političke, ekonomske, pravne elite ovo uporno potcjenjuju i ignorišu.

Ako se nešto hitno ne promijeni, trebat će nam još decenije da iz ovoga u čemu smo sad dođemo do onoga gdje smo bili kad smo 1991/92. pristali na nacionalizam kao političku strategiju u višenacionalnoj državi. Cijena je bila previsoka: osim izgubljenih i razorenih života, genocida i genderocida, izgubili smo snagu odlučivanja jer smo izgubili politički, finansijski, medijski i obrazovni suverenitet. Da bismo u BiH nanovo izgradili federalizam, mora doći do temeljnog i odlučnog nacionalnog izmirenja, do denacifikacije. A to ćemo morati sami – Zapad nam neće pomoći. On je preslab da kreira, ali zastrašujuće je dovoljno jak da destabilizira svo ono što smatra svojom političkom periferijom.

Dubravko Lovrenović

krug99